Savska 66

Eto, razmišljam temu za sljedeći post i imam osjećaj da će starija populaicja (ako je uopće i ima) smatrati da je ovo jedan jako "nedomoljuban" iliti "bezobrazan i bahat" post.

Radi se o prosvjedu branitelja. Naši branitelji prosvjeduju već preko 3 mjeseca. Ponekad se pitam, što bi oni zapravo mogli napraviti u ta tri mjeseca da su ih uložili u nešto drugo? Sav taj novac, vrijeme, živci. Da su uložili u nešto "korisnije", no opet, i oni kao i ja imaju pravo na prosvjed i nezadovoljstvo. Oni ga izražavaju tako da stave šator nasred ceste dok ja pak, s druge strane, pišem blog.

Razmišljam si koliko je to legalan prosvjed. Da li bi ja mogao doći na Markov Trg i fino dići neki šator manji i tamo kampirati, ali "u ime prosvjeda"? Kako to da to nikoga nije briga? Ima odgovora i za to. Hrvati dosta žive u prošlosti. I to ne u 90-ima, nego još i dalje, 40-e. Žalosno je da se naša svakodnevica svodi ili oko rata ili oko politike. Na vijestima se ne sjećam kad zadnji put nisam čio riječ "vlada" ili "sabor" ili "Josipović" ili šećer na kraju "Kolinda".

Branitelji su također rekli, da neće odustati. Predrag Matić, ministar branitelja je također rekao da ministarstvo neće popustiti. Očito je istinita ona stara - "pametniji popušta". Izgleda da ću ja predavati zahtjev za starački dom, tamo negdje u svojim osamdesetima, a ovi će se još svađati - odnosno ne oni, nego njihova djeca, pa njihova djeca i tako zauvijek.

Žalosno je to da su me ljudi učili mrziti. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci, četnici i ustaše, partizani, fašisti i ostali. Zašto raditi takve podjele? Zašto mrziti? I ja znam da ne mogu gledati s ničije pozicije tko je zapravo i bio u ratu, ali ljudski je praštati. Do kad će meni ljudi govoriti "ma on ti je Srbin, fuj, četnik" ili "ma on ti je dalmatinac, oni su lijeni, ovakvi onakvi"?

Još jedan u nizu razloga zašto nikada nećemo biti "među najrazvijenijim zemljama EU i svijeta" i zašto nikada nećemo napredovati. Mentalitet.

Oznake: Savska cesta