Snalažljivost je zlato!

Eto, da malo skrenem s politike a i rekao sam da ću Vam pisati što mi padne na pamet, htio bih Vam napisati kako sam ja otišao u Italiju preko Comenius projekta.

Znači bilo je to taman kad sam se vratio iz Njemačke (a 2 mjeseca prije toga sam bio u Češkoj na maturalcu). Obično ljudi misle kad im to sve govorim da imam puuuuno love i da mogu putovati gdje god želim, no istina je malo drugačija. Nemam ja para ali se znam snaći. Jedino što je od svega koštalo je maturalac (ali i tu sam uspio olakšati roditeljima stvari jer sam uplaćivao na banku svaki mjesec po 100, 200, 500 kuna, ovisno o situaciji - makar su više oni nego ja).

Eto, kao što rekoh, vratio sam se iz Njemačke, pun pozitivnih dojmova. Profesorica iz engleskog me pohvalila, čula je da sam komunicirao bez mane. Takav sam, volim upoznavati nove ljude. I sad je to čula i moja profesorica (jedna od dražih) koja vodi Comenius projekt. Profesorica zajedno sa drugom profesoricom (dvije najsposobnije po meni, usudio bih se reći u sjevernoj Hrvatskoj) su vodile taj projekt. Pitala me da li imam vremena za izradu plakata, ali moram ostati poslije škole malo duže. Eto, tu bi ljudi odmah odustali ali ja sam shvatio da mi je to idealna prilika za neke "bonus bodove" pošto sam bio maturant. Nakon prvog plakata, bilo je i još par njih u pitanju. Nisu to oni klasični na A1 formatu papira pa lijepiš, radi se o Corelu. Nisam ni ja znao raditi s tim, ali otvoriš youtube i sve ti je na dlanu. Tada mi je profesorica, kad sam radio ne znam ni sam koji plakat, postavila pitanje "Da li sam zainteresiran za odlazak u Italiju". Ja sam bio oduševljen. Poslije Njemačke, kad sam se vratio, zvao je mene razrednik i rekao da postoje velike šanse da ću ići u Italiju.

Ja sam pristao. Ostalo je bilo formalnost - brojevi mobitela, što treba ponijeti i slično. Išli smo u Italiju 2 dana prije mojeg 18. rođendana. Išli smo avionom, a ja sam užasno klaustrofobičan. Da stvar bude gore, ne podnosim ni visinu ni zatvorene prostore, a želja mi je visokogradnja jer me to užasno zanima. Došli smo na Pleso, pokušavao sam razbit tu svoju tremu, pa sam počeo razmišljati što ću sve vidjeti, ljude koje ću upoznati,...Dao sam kartu kontroloru, sjeli smo u bus, vozili se minutu-dvije i eto nas ispred aviona. Nije bio velik, izgledao je kao leteći bus, otprilike 80-ak mjesta, sa svake strane po 2 mjesta. Relacija nam je bila Zagreb-Dubrovnik-Rim-Palermo a natrag Palermo-London-Zagreb, jer se radilo o niskobudžetnoj aviokompaniji. Sjeo sam u avion i putnici su se smjestili, javio se kontrolor i krenuli smo. Mislio sam da ćemo naglo krenuti, ali avion je tek izlazio iz "parkinga". Odjednom, brzina aviona me prikovala za sjedalo te se nisam mogao pomaknuti. Sve se počelo lagano tresti a pošto sam bio prvi do prozora, nevjerojatno brzo smo se penjali u visinu. Imao sam osjećao kao da je sve na filmu, dan je bio lijep, turbulencija nije bilo, tako da sam i izgubio onaj strah od visine s vremenom. Kad smo preletjeli sve i došli do Palerma, upoznao sam se s domaćinom i odveli su me do svoje kuće.

Tipična talijanska obitelj. Prihvatili su me kao svojeg, dali su mi cijeli kat na raspolaganje - od sobe, do stola za biljar i balkonom. Otišao sam spavati ali sam zaspao jako kasno, ta nervoza i nisam znao što me sutra očekuje.

Jutro. Sunce se probija kroz staklo prozora kao nož kroz maslac. Spremio sam se i spustio dolje, u kuhinju. Tamo me čekao domaćin - roditelji su otišli na posao, a brat i sestra u školu. Pojeli smo nešto na brzaka i otišli skuterom do škole. Nisam očekivao ništa posebno. Škola ko' škola - služi za učenje. Kad sam vidio parking ispred škole, već sam vidio da bi ovo moglo biti nešto drugačije. Učenici dolaze sa autima ili skuterima (imaju drugačije zakone u prometu nego mi), ali ima i onih koje dolaze pješice. Škola je bila ogromna ali da stvar bude zanimljiva, to je samo jedan dio škole. Nikad nisam vidio tako veliku školu i toliko učenika i profesora. Imaju jedan čudan pozdrav, malo mafijaški. Dečki si obično daju ruku i ajmo reći, pusu u lice, ali usne im ne dotaknu obraz. Kao što rekoh - malo mafijaški. Imaju teren za nogomet (svi dečki su dolje strastveni nogometaši) i 2 terena za odbojku. Igrali smo odbojku Hrvatska protiv Italije i šta da Vam kažem, nisu imali šanse. Cijeli tjedan smo bili negdje, cijeli Palermo i Siciliju smo obišli u tom tjednu. Ona druga, neslužbena strana, je još bolja. Jako puno smo izlazili. Ne u klubove, već kog nekoga doma. Svi kod kojih smo bili imaju ogromne kuće (moglo bi se reći - vile). Ulazna vrata na daljinsko otvaranje, 2-3 kućne pomoćnice, namještaj po mjeri, jednom riječju - luksuz. Uvijek su oni častili i kupovali stvari (pa ajmo iskreno - pili smo i alkohol). Toliko ljudi sam upoznao i većinu ih i danas imam na facebooku kao prijatelje, s nekim sam ostao u kontaktu. Pošto imam talijansko ime (a neću Vam reći koje) ljudi su brzo pohvatali i ime i mene kao osobu. Predstavio sam se kao zezant, lupao fore s 9Gaga i slično, profesori u Italiji su me zavoljeli (hvalite me usta moja). Nije ni to toliko bitno. Bitno je da sam taj tjedan proživio nevjerojatno stvari, naučio engleski još bolje, upoznao nove ljude i stvori prijateljstva. Ljudi su rekli ako ću se ikad vratiti u Italiju da slobodno navratim i do škole i do njih doma.

Pleso, 11 sati navečer. Krenuli smo doma busom i do škole došli oko 12. Bio sam umoran, zagrlio mamu i vratili se doma. Otišao sam direktno u krevet, ostavio vrećicu iz Free Shopa za braću i odmah sam zaspao. Nakon nekog vremena slegli su se dojmovi. Na satu matematike sam počeo razmišljati (da nebi mislili da nisam pratio - većina ljudi je pisala ispravak kontrolnih a ja nisam bio u toj grupi pa nam je profesorica rekla da radimo nešto u tišini). Shvatio sam da sam se snašao. Da nisam rekao "da" profesorici, možda nikad ne bih bio u Italiji. Shvatio sam da je u životu potrebna snalažljivost. "Tko ne riskira - taj ne profitira". Nije to bio neki veliki rizik, dapače, rizika uopće nije bilo ali mi je drago da sam odlučio na taj način. Ne žalim ni jedne odluke u svojoj srednjoj školi (što se učenja i putovanja tiče). Drago mi je da sam shvatio što znači biti snalažljiv. Drago mi je da sam shvatio za što ti treba snalažljivost u životu!
Eto, snalažljivost je zlato! :)

Oznake: putovaja