Gdje želim biti za 10 godina – 31 day blog challenge – Day 11

Evo me i dalje sam tu. Ovaj čelenđ igram do kraja. Malo mi se sve pomotalo jer mi je guzva i nista ne stignem ali trudim se, navodno da ovo netko i cita pa ajde na napisem i ja pokoju pametnu (moš' mislit).

Prošlo mi je nekoliko verzija priče gdje se vidim za 10 godina. Uglavnom su sve optimistične, jer sam jedna od onih osoba koja si ne dozvoljava odustajanje i neuspjeh, ali i ako već dođe do neuspjeha, to je samo lekcija.

Ne vidim se u Hrvatskoj, bar ne za 10 godina. Ne sviđa mi se mentalitet. Volim kad me ljudi pokušavaju spustiti na zemlju s pričama "ali vani ti nije isto", "ali ne budeš vani uspjel" i slične, kao da su oni bili negdje, a vrhunac im je bertija u utorak popodne i hladna Žuja u ruci. E pa ne može. Vidim se definitivno u stranoj zemlji. Njemačka, Norveška, Švicarska ili Australija. Svaka država je tu s točno isplaniranim razlogom, detaljim planom i verzijama A, B, C, D i E. Pomoćni plan, pomoćni plan pomoćnog plana i tak u nedogled.
Treba skupiti hrabrosti za otići van, to je svima jasno. Što je najgore što se može dogoditi? Nije sigurno gore od toga da te tu netko iskorištava ili da radiš za novce kojima ne možeš pokriti osnovne životne potrebe. Ja stvarno nisam izbirljiva osoba, ali imam logiku i razum i trudim se razmišljati logički i razumno. Ne vidim smisao rada u tvornici gdje radiš po šest mjeseci i ne dobiš plaću. "Pa nemaju ti ljudi izbora". Ma nemoj. Znam da se to sve čini bahato, ali svi se mi možemo izboriti za sebe i kad je najteže. Upornost i mrva hrabrosti - drugo ti ne treba.

Ne kažem ja da bi vani bilo sve super i bajno, ali postoje države, tvrtke, poduzeća, obrti koji cijene tvoj rad. Iskusio sam to na više mjesta. Od Njemačke, Francuske pa do Engleske. Netko tko nije bio dalje od lokalne bertije i kojemu je vrhunac putovanja po ljetu na more to ne shvaća. I ne može ti netko reći jer je vidio "na vijestima" stanje u nekoj zemlji ili mu je "sused Joža rekel da je v Njemačkoj teško" jer to je sve rekla-kazala spika i to ne prolazi. Znam tu i tam ljudima govoriti o planovima, ali to su samo kratke želje što i kako. Prave planove kujem sam, u svojoj sobi, na internetu, googlam, istražujem, šaljem poruke i mailove. Sam stvaram sliku u svojoj glavi što bi i gdje bi.

Ukratko, ne mogu reći gdje se vidim za 10 godina, jer nikad ne znaš kakav splet događaja ti se može dogoditi u životu i gdje možeš završiti. Znam da uz puno rada i truda, konstantnog učenja i puno životne škole možeš postići puno. To mi je i plan. Eto, preciznije od ovoga stvarno ne mogu reći.

Oznake: challenge