CrniIsus

srijeda, 14.05.2008.

3-B udala

Bilo je to dosta davno kada je u kina stigao film, Ajkula 3-D, te je karta bila skoro duplo skuplja ne samo zbog očala koje smo dobili pri kupnji karte nego zbog uistinu dobrih 3-D efekata od kojih smo se najčešće trzali nasumce i nesvjesno doživljavajući sebe kao same aktere filma.
Tko god je imao prigodu pogledati neki od tih filmova zna o čemu pišem i kakve sve reakcije izazivaju kod ljudi koji gledaju kroz te čarobne, crveno plave očale.
Doduše i Hajduk mi sad sve više sliči na 3-D očale u onim novim dresovima, samo što ne izaziva skoro nikakve reakcije osim ogorčenje i bijes jer samo možeš da vidiš 3-Komada od Dinama, nažalost to moram konstatirati kao jedan od najvjernijih 3-Hajdukovaca.
No nije Hajduk bit niti tema ovog posta pa da se vratim temi.
Toliko su me u to vrijeme oduševili i okupirali ti efekti da sam maštao kako će se u budućnosti svi filmovi snimati u toj trećoj ili možda u tko zna kojoj dimenziji te ću jednoga dana kupiti sebi projektor i moći u miru doma da gledam i uživam u njima.
Prolazile su godine i ja sam vremenom pomalo i zaboravio na taj meni ugodni efekat, iako za oči pomalo naporan i teško prihvatljiv, jer se sjećam da sam se tako isplakao ne zbog tematike filma, nego zbog tog za oči neprirodnog razdvajanja boja i svjetla.
Na sve to me ponovno podsjetilo kad sam vidio neke očale koje su ostale dici poslije projekcije filma Spy kids, i ponovno se sjećanjima vratio u mladost i poželio da pogledam neki dobar film ali još uvijek nisam bio nabavio projektor.
Pričam tako jednom prigodom sa prijateljem u Njemačkoj o starim vremenima i uspomenama te na red dođu i nogomet, filmovi i 3-D efekti, te mi on predloži da će mi za uspomenu pokloniti projektor jer ih je vidio u ponudi na E-bay... i gle čuda za kratko vrijeme stiže projektor, pravi pravcati baš onakav kakvoga sam odavno želio, nemam riječi kojima bih opisao moje ushićenje divljenje i zahvalnost čovjeku koji mi je tek tako iznenada ispunio jedan davni dječaćki san, ako ne mogu ništa drugo u ime zahvalnosti, onda mogu ovako javno napisati bar njegovo ime i to podebljanim slovima i reći: Denijel, hvala ti od srca.
Sve je tu, za potpuni ugođaj još samo fali da nađem neki od 3-D filmova i dam se ja u akciju i potragu netom i nećete vjerovati prvi film koji sam našao i ugledao je baš onaj koji sam davno gledao, i baš kao žena koja na vas ostavi dojam poželite da ponovno budete sa njom i prodjete sve to bar još jednom, jedva sam dočekao da se skine i da se bacim na posao.
No kako to obično biva, sve mi se čini da sam više uživao u samoj ovoj predigri i iščekivanju nego u samom činu, jer šta se tiče efekata, nije baš da ih nije bilo ali niti u pola nisam osjetio niti doživio sve to kao onda, da li zbog mladosti ili zato šta je bilo prvi puta pa na čovjeka ostavi poseban dojam, ne znam niti sam, vjerujem da i sami imate slična iskustva i da me razumijete.
Bilo kako bilo svejedno je lijepo i sada bar uživam u nogometu, ponekom filmu i jedva čekam da počne europsko prvenstvo.
Morao sam sve ovo da napišem kako biste shvatili moju zaluđenost za 3-D efektima, jer sam često iz hobija kupovao i ispunjavao ukrštenice te rješavao raznorazne rebuse i enigme ali mi je bilo najdraže kad bi se na zadnjoj strani pojavila neka 3-D slika koju si mogao da vidiš samo ako se duboko skoncentriraš i zadubiš u sliku te ona počne da izranja iz šarenila a ti sav ushićen i sretan jer si uspio da odgonetneš šta je na slici, dok mnogima nije pošlo za rukom da to vide pa se nekako osjećaš nadmočno i uspješno jer si ti kao u stanju da odgonetneš i vidiš ono šta većina ne vidi.
Dok sam uobičajeno ispijao kavicu, tipkajući jednom, držeći cigaretu drugom rukom, trujući sve žešće ionako napaćena pluća sa prekomjernom dozom nikotina i pregledavao sadržaje na netu, trznu me glas i poziv iz susjedne sobe,"Dođi da vidiš ovo, 3-D slika" ali slika na TV baš kao u ukrštenicama, samo šarenilo iz koga treba da iščitaš sadržaj nazoveš određeni broj i dobiješ 10 000 kuna.
I naravno kakav sam fanatik i zaljubljenik treće dimenzije, prekidam sve započete akcije i dam se odmah na posao, uštimam se ispred televizije i gledaj...i gledaj...i gledaj...ništa.
Već sam počeo da sumnjam da nije moguće onako na Tv jer su i svi ukućani već gledali ali bezuspješno i opet pošto sam poznat po upornosti i ne predavanju navalim ja svom žestinom, već mi se toliko zamaglilo, a uz to me sve više dekoncentrira krešteći glas voditeljice "Samo određeni imaju taj dar da vide" koja je pokušavala svim silama animirati sve ispred televizije da budu uporni i umalo pa samo šta ne padnem u nesvijest od silnih RGB točkica, suze liju ali ja ne popuštam samo rukom malo obrišem suze i razbistrim oči pa navali dalje, malo je još falilo da odustanem, jer me onaj kreštavi glas sludio, kad ispred nosa mi izroni slika, onako divna u svoj svojoj ljepoti i trodimenzionalnosti, skoro ne vjerujući sopstvenim očima malo se odmaknuh kad ona još ljepša bistrija i prepoznatljivija, čak i od same voditeljice, koja mora se priznati, mnogo ljepše izgleda nego šta joj glas zvuči.
Okrenuh se ne prepoznavajući još uvijek jasno likove u kući sav ushićen dreknuh "AS" "Šta as?" pitaju me i gledaju zbunjeno."AS" rekoh "čarobna riječ koja se traži za nagradu, daj telefon"...Tipkam ja...govorna poruka... tipkaju svi po tko zna koliko puta uvijek ista poruka sa govornog automata "Dobili ste xxxx, žao nam je, ovog puta niste imali sreće, nazovite ponovno"
U međuvremenu voditeljica je na sebi svojstven način obznanila, cifra je porasla za dodatnih pet tisuća, tako da je sada 15 000 tisuća, pa kako čovjek ne bi zvao pogotovo ako imaš siguran AS u rukavu...he he he... sve dok jadna budala nije shvatila da vjerojatno nikada niti ne dobiješ za stvarno niti redakciju niti novce a svaki poziv 4,60 kn ...pa sad vi zamislite koja sam ja 3-B udala ispao, naravno to ću znati tek kada mi dođe račun sljedeći mjesec a zvali smo neprestano bar cijeli sat vremena, ma dođe mi da maknem tu frekvenciju sa TV i da nikada više ne upalim tu postaju, namjerno neću da napišem ime još samo treba da ih još i reklamiram, ne pada mi na pamet poslije ove 3-D prevare, zamislite samo koliko je ovakvih fanatika i idiota zvalo tu noć pa si pokušajte iskalkulirati njihovu zaradu.
Pa sve neka je to i tako neka zarade ali da bar nekome daju nagradu bilo bi mi manje muka ali ovako podlo i jadno pa se k'o fol netko javi iz režije ili tko zna od kud i kao pogodi a podatke kao ostavi u režiji, ma dodje mi da puknem od muke ali ako nemate 3-D očale onda taj efekat ne bi bio pravi i ne biste mogli da doživite na pravi način moje pucanje i sve što uz to ide, jer bih se vjerojatno najviše pucao sa voditeljicom, onda ću to pokušati spriječiti šećerom i vodom, hladnim tuširanjem i neka ostane samo na mom još jednom gorkom iskušenju i ludosti, a vi se ne zaluđujte kao ja nekim ludim 3-Defektima i učite na tuđim primjerima jer tako je zdravije i jeftinije...zdravi i veseli bili !
Blog !

14.05.2008. u 01:30 • 12 KomentaraPrint#

petak, 07.09.2007.

Status quo

Opet sam tu samo da se javim stalnim čitateljima i onima koji nestrpljivo očekuju moj novi post.
Biće uskoro jer sam dodatno uzeo stanku zbog posjete meni jedne od najdražih osoba na ovome svijetu pa vrijeme nastojim provesti sa njom i učiniti joj boravak što ugodnijim.
S toga molim sve moje poštovane čitatelje da uvaže ovu ispriku a usput dobijam nove materijale za nove interesantne priče.
Koristim prigodu da vas sve skupa lijepo pozdravim i da mi budete zdravi veseli i kako kažu "debeli"
Cheers
Blog !

07.09.2007. u 04:00 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 22.08.2007.

Inteligencija

Otkud to nemam pojma i kako se uvuklo u mene stvarno ne znam odgovor, samo znam da nikada prije nisam mogao smisliti ni mačke a još manje pse, ali eto desi se čovjeku svašta u životu.
Sada sam okružen sa tri male mace koje su stare tek par mjeseci i njihovom majkom po prirodi vrlo mirnom i umiljatom, bila je i četvrta ali je jadna na žalost nastradala neoprezno prelazeći cestu, netko joj je pregazio zadnje noge pa se jadna sad muči i vucara okolo na prednjim nogama, ni sam ne znam kako.
A ovi ostali takvi mali vražići da to čovjek ne može niti opisati, nema što sve ne rade po kući ali tako umiljato da nemam srca da ih izbacim vani, a što ljudi kažu, ako ga ne možeš pobijediti a ti mu se pridruži.
Tako su pametne drage i umiljate osobito ova jedna, ma prosto joj ne možeš odoliti ma što uradila.
Tako me ovo sa mačkama podsjetilo na jednu priču iz Amerike.
Nije autobiografska priča na svu sreću ali je svakako poučna i zanimljiva pa tko nije čuo neka čita.
Bilo je to tamo negdje na dalekom trulom zapadu preko bare, gdje i što je inače nemoguće tamo postaje stvarnost i obrnuto.
Dva brata su imala tako poslušnog i pametnog psa da je svuda išao sa njima i sve vrlo brzo pamtio čemu su ga njih dva učili.
Toliko je bio inteligentan i izdresiran, kad bi oni slučajno nešto zaboravili on bi ih podsjećao na to ili se čak sam vraćao po to ako bi mu oni naredili čak je u istoj sobi sa njima spavao i jeo što bi i oni.
Tako u par navrata ih je spasio, jednom je donio aktovku sa novcima koje su zaboravili ispod stola poslije neke transakcije u nekim mutnim poslovima pa onda zaboravljene ključeve od auta i kad se ovaj jedan davio u vodi pas ga je izvukao vani.
Bili su jako ponosni na njega da su ga svuda vodili, pokazivali prijateljima i hvalili se njegovom dresiranošću i svaki dan naučenom nekom novom triku ali na žalost bili su poprilično traljavi neodgovorni i podosta glupi pa su znali često ići iz krajnosti u krajnost sa raznoraznim glupostima i bedastoćama.
Znali su samo da će se za njihov eventualni propust pobrinuti nenadmašni pas i nisu baš previše marili ako bi zabrljali.
Što god bi oni bacili on bi im to za čas donio natrag pa čak i ako nije mogao donijeti dovukao bi to bilo kako.
Tako su jedne prilike na plaži htjeli zezati se malo i zastrašiti ljude bacivši dinamit sa malo duljim fitiljom među njih, znajući da će se pas pobrinuti za to prije nego eksplodira, ali su zaboravili da će ga donijeti njima natrag.
Ljudi prestrašeni dadoše se u bijeg svatko na svoju stranu glavom bez obzira, svatko samo sa mišlju da njega ne dohvati eksplozija.
I pas tako naučen za čas otrči i pokupi eksploziv te trkom nazad, a ovi shvativši o čemu se radi i kakvu glupost su napravili, te da će poginuti ne budu li brži od psa, dadoše se u bijeg a pas za njima jer je njemu to bila samo igra a njima igra životom.
Ne prođe dugo začu se strašan prasak i eksplozija i svo troje na licu mjesta poginuše uz sveprisutno zaprepaštenje i nevjericu na licima prisutnih promatrača nemilog događaja.
Nakon nekog vremena na tom mjestu, treći brat dade izgraditi veliki spomenik u obliku psa na kom je pisalo sljedeće:
Najpametnijem psu na svijetu i najglupljoj braći koji su bili toliko glupi da čak nisu znali ni da se razdvoje da bar jedan preživi.
Eto što ti je odanost i glupost, nikako ne idu skupa.
Blog !

22.08.2007. u 07:20 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.08.2007.

I'm back again

U ovo za vas možda dugo vremena ali za mene jako kratkog uspio sam malo da napunim baterije i da vas samo obavijestim, sve moje prijatelje i vjerne čitatelje da sam još uvijek tu i da sam normalan te da ću nastaviti sa svojim životnim slikopisom ili bolje reći najčešće pizdarijama koje su me pratile i koje sam i sam radio, biće ih još na pretek jer sam ih toliko naradio u životu da nema šanse da ih sve prepričam pa tko bude nadživio mene ostavljam mu kao poklon i uspomenu neka bar neke uvrsti u svoju kakvu knjigu i uobliči ih pošto sam ja ionako iz SH ili HS imao jedva dvojku ili nedaj bože trojku.
Nisam još spreman za pisanje u pravom smislu pa s toga koristim prigodu da se onako slobodno izražavam i kažem ponešto što nema baš veze sa nekom od priča.
Najzanimljivije je to da je ovo šta pišem 98 % istina i reklo bi se autobiografija jednog nestašnog polu-starca koji je imao dosta buran život ( a tek sexualni ), a onih dva procenta je samo moj umjetnički dar ili talenat za pisanje ili personificiranje određenih stanja a nikako događaja.
Hvala vam zaista od srca, svima koji čak i slučajno klikate po mom blogu i nesebično mi dajete podršku da nastavim, pa ne mogu biti takav idiot da vam ne udovoljim i odustanem.
Nadam se da sam bar uspio da dobijem dvojku kod vas a više mi ne treba, i svojoj dici uvijek govorim da je za prolaz dovoljno da znaju za dva a za sebe što više.
Ja tako gledam na stvari i mislim da je u redu, možda se netko neće složiti ali mislim da je najvažnije ugoditi sebi a drugima koliko treba odnosno daj ono šta ti je višak.
Oprostite na mojoj iskrenosti i egoizmu za koji mislim da je pozitivni egoizam ne čineći pri tome štetu ili zlo drugome niti na uštrb nekoga drugoga i pribavljati korist za sebe.
Iako svakodnevno u stvari demantiram samoga sebe o čemu mogu mnogi svjedočiti, koji to naravno žele, jer ipak izgleda da više dajem drugima nego samome sebi a htio bih da je drugačije.
S toga da ovo ne pređe u moje hvalisanje, dajem vam samo najavu da sam tu i da nastavljam.
Pozdrav svima koji me željno očekuju.
Blog !

20.08.2007. u 03:00 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 18.07.2007.

Druže, jebeš inerciju

Završila su predavanja i prvi ispitni rok pa sam iskoristio prigodu da idem malo doma da vidim jesu li sve stvari na svom mjestu i jesu li djevojke onakve kakvima sam ih ostavio od zadnjeg dolaska a prošlo je skoro 6 mjeseci.
Pokupio sam samo najnužnije stvari i prljavi veš, ali njega se baš nakupilo jer sam znao da ću doma pa sam samo slagao dok se nisu istrošile sve zalihe, tako da ga je bila puna torba.
Znao sam da me doma čeka mater raširenih ruku, puna ljubavi i da će se ona pobrinuti oko toga da joj i cijeli vagon toga donesem, samo da ona vidi svoga sina, pa će i učiti umjesto mene ako treba.
Cheap trick i Black Sabbath neću nikada zaboraviti, što zbog glazbe koju sam preferirao što zbog toga šta su najviše nastradali.
Mlađi se možda pitaju što su to LP ploče, kupovao sam ih stalno kako bi se koja pojavila na našem tržištu i popunjavao kućnu kolekciju.
I tada sam sobom nosio nekih petnaestak komada tog dragocjenog vinila na kom su bili pohranjeni zapisi meni tako dragi.
Tako dobro natovaren uputim se na željezničku postaju, sav happy kad sam ugrabio mjesto za sjesti, jer u to vrijeme si morao otići bar sat ranije da bi ugrabio mjesto da ne moraš čućati na smrdljivom hodniku vlaka bar 6 do 7 sati koliko sam ja trebao putovati.
Preko puta mene neki vojnik još sretniji od mene šta ide doma prvi put nakon 7 mjeseci. Tako je sretan da bi on i na glavi dubio i to u klozetu ako treba, samo da što prije stigne doma, još mu draže, isto nam je odredište, našao suputnika, ima skim pričati, raspričao se on tako, svu sam mu obitelj i bližnje i daljnje upoznao i njega samog kao da ga poznajem već sto godina.
Prepun svaki kupe, hodnik načičkan svakojakim ljudima, k'o na vašaru miris luka, ćevapa, rakije i tko zna čega ne, izmiješano sa mirisom ćumura koji je pretvoren u otrovni plin šta nas je cijelo vrijeme gušio iz zadimljene lokomotive.
Kako je vlak odmicao polako ali sigurno u noć tako je polako počela da se stišava galama i žamor i zavladao je skoro muk, samo se još moglo čuti hrkanje ponekog putnika i nesnošljiv smrad prdeža i smrdljivih čarapa.
Valjda me to dodatno opilo pa sam i ja tako utonuo u duboki san a i vojnik je mislim već sanjao svoju draganu, skoro da je nasmiješena lica spavao.
Netko me drma, slabo se vidi, još nije potpuno svanulo
"Druže, ustaj mislim da je ovo naša stanica"
Još onako bunovan protljam krmeljave oči i vidim u pravu je vojnik, prolazimo pored natpisa naše postaje, ali vlak se ne zaustavlja nego čini mi se pomalo ubrzava.
Da, u pravu sam, imam dojam da on kreće a ne staje, i vojnik se jadan kasno probudio kad je vlak već krenuo iz postaje, te dok smo mi pokupili naše stvari i krenuli do izlasnih vrata, vlak se već zahuktavao sve brže i brže.
Valjda onako bunovni i on i ja nismo znali donijeti racionalnu i zrelu odluku, vratiti se lijepo u kupe i izići na sljedećoj postaji, nego nema druge već iskači.
U glavi je samo odzvanjalo, to je naša postaja i tu moramo izaći.
Vojnik je otvorio vrata i onako vojnički hrabro, ni pet ni šest nego iskoči ravno hop...tres... bum... tras, ajme majko mila, kako je jadno to bilo gledati, k'o pita se on prostro i pljusnuo na onaj šljunak da je sve zvonilo.
Mislim da se nisam mogao suzdržati i da sam čak prasnuo u smijeh i ujedno ga žalio kako je nespretno iskočio i mlatnuo o tlo.
I ni tada me to nije odvratilo da i ja ne iskočim, ali mislio sam, kao poznavatelj zakona fizike i dinamike, pošto sam studirao tehničke znanosti, samog sebe sam uvjeravao kako on to na žalost nije znao, te ću ja to bolje izvesti i skočiti u pravcu kretanja vlaka, pokušati odmah trčati što brže mogu, a ne onako na stranu kako je on to učinio.
Čak i danas dan sam uvjeren da bih ja to i izveo dobro i tako kako sam zamislio da nije bilo vražijeg tereta kog sam nosio, svih tih LP ploča i torbe prepune robe.
Stisnuo sam ploče, stegao torbu i još se jednom osvrnuo na vojnika koji je već sada podaleko iza mene, pridigao se i kao stresa nešto sa sebe, okrenem se u pravcu kretanja vlaka, jako zakoračim i hop...la...pljus, tresnem još žešće i gore nego vojnik.
Nisam se ni snašao, niti stigao odlijepiti noge od zemlje a već mi se i tijelo našlo priljubljeno uz tlo kao palačinka, ma kakva palčinka kao govno.
Raspršile se ploče i ja sa njima, da kad sam se pribrao, nisam znao da li da skupljam njih ili sebe, žalim njih, žalim samoga sebe ali ipak dvije su trajno nastradale i imao sam ih dugo kao uspomenu. Na moju žalost vlak je već jurio takvom brzinom da je bilo neizvedivo ono šta sam ja kao poznavatelj inercije zamislio i kada bih mogao vratiti film, natjerao bih mozak da me odvede do sljedeće postaje.
Onako jadni izgruvani i malo izgrebani, tješili smo se tu neko vrijeme i komentirali događaj te sam ga uvjeravao da je on mogao bolje proći samo da je znao zakone inercije i u kom smjeru da skače,
"Šta ti je ta inercija, jebala te ona, kad me je odmah ponijelo"
dok nisu došli autobusi pa svatko na svoju stranu i sa svojom boli.
Ja sam polomio ključnu kost što je i danas vidljivo i dobro izgruvan, čega odmah nisam bio ni svjestan valjda zato što dok je sve vruće i ne osjećaš preveliku bol.
Vojnika nisam nikada više vidio ali se iskreno nadam da je prošao bar malo bolje od mene, jer je iskočio mnogo ranije iako nespretno i da više nikada nećemo biti kaskaderi ni da nam ponude filmsku rolu.
Ako već moraš, onda, baci ženu iz vlaka, nemoj iskakati sam...
Blog !

18.07.2007. u 08:00 • 24 KomentaraPrint#

utorak, 03.07.2007.

Crno Petrovo

Obožavam ljeto sunce i sve što s tim ide, ali ljeto mi obavezno uvijek donese i neku od neugodnosti koje se ponavljaju kroz cijeli život. Jeste da se tada osobito ulijenim i nisam baš produktivan što se može vidjeti i kroz ovo moje pisanje. No obavezno me podsjeti na neke događaje iz prošlosti pa tako kada dođe petrovo (narodski rečeno) a to je 29.06 skoro uvijek sam nemiran i išćekujem moguću pizdariju ali eto ove godine nije je bilo. Inače najviše neugodnosti i pizdarija se upravo desilo na taj dan. Zašto, tko bi ga znao, uglavnom taj mi se datum posebno urezao u sjećanje. Jednom sam popravljao bicikl pa zabio sebi nož između prstiju i skoro prst sebi odsjekao, prvi put kad sam ranjen bilo je na taj dan, opet jednom sam sebi poderao stopala na nogama od kočenja pa nisam mogao skoro dva mjeseca da hodam, ali to će biti tema jednog od narednih postova. E i ova priča datira iz vremena kad sam bio jako mlad i baš na taj dan.
Toga ljeta sam sa jednim mojim prijateljem išao da radim da zaradim sebi nešto extra a usput sam to smatrao i dobrim za sebe jer nisam pušio i bio sam još u razvoju tako da mi je to bilo ugodno s korisnim, malo trenirao mišiće a usput se nešto zaradilo.
Naime kosili smo točno devet dana po svim onim vručinćinama ali smo imali cilj ispred sebe, 900 000 dinara svakome od nas, cijenim da je to tada bilo kao danas otprilike 2 000 kn. No nije to bitno kolika je vrijednost bila, nego to šta sam ja tako ljubomorno to čuvao da skoro deset dana poslije još uvijek nisam niti jednu novčanicu usitnio. I toga kobnog 29.06 dođe drugi moj prijatelj, koji uzgred rečeno sada živi u Australiji, pa ga ovim putem pozdravljam iako vjerojatno neće ovo čitati osim kakvim čudom, te me zovne da idemo malo u obližnji veći grad da malo iziđemo jer eto petrovo je a biće koka k'o u priči pa možda se šta i ćapi. Nisam baš rado nešto dočekao poziv jer sam taj dan nekako posebno bio apatičan ali hajd nakon dužeg natezanja prihvatim njegov poziv. Tražio sam od matere sitno za autobus ali pošto nije bila za to nije mi htjela dati, ne bih li ja odustao. E onda sam ja još iz inata htio da idem i ljut na nju šta mi nije htjela dati krenem, mislim da joj je i dan danas žao šta mi nije htjela dati a vjerojatno je imala, no nije baš bila za to da idem pa ne bi li me odgovorila od toga, tako se postavila.
Sticajem okolnosti nismo išli lokalnim autobusom nego smo sjeli u neki autobus koji je vozio na liniji Split-Sarajevo i izvadio sam novčanik da platim kartu te ga stavio na sjedište pored sebe. Dok sam prebrojio sav sitniš šta mi je vratio ovaj kondukter, već je bilo vrijeme izići, te sam ja tako svih onih 800 000 ostavio na sjedištu autobusa. Naravno da sam to primijetio ali kasno kad je autobus već odmaglio. I ne lezi vraže baš kad sam već skoro oplakao moje novce i oprostio se sa njima nedugo nakon toga dok smo se mi šetali i razgovarali o tome, pojavi se jedan moj drugi friend sa motorom koji se vozikao tu okolo. Tako meni sine luda ideja u glavu, znajući kako je on lud vozač, da idemo da jurimo autobus ne bi li ga stigli prije nego netko iziđe vani s mojim, teškom mukom zarađenim novcima. On kako je lud bez dvojbe prihvati izazov i tako krenusmo u jednu od najluđih avantura. Već nakon desetak minuta vožnje zaboravio sam i na razlog zašto se vozimo i već sam otpisao pare i nisu mi bile ni na pameti, samo sam se stisnuo uz njega i razmišljao o ludosti koju sam napravio predloživši mu to. Prolazio je kroz crveno preticao i ulazio u škare više puta jureći brzinom munje da od silnog vjetra koji mi je udarao u lice i oči nisam mogao da izustim niti riječ a kamo li da gledam tu ludu vožnju, nego onako škiljeći sam proživio još nešto gore od gubljenja novaca. Kad smo nekako stigli do prve naredne autobusne stanice, autobus je već bio daleko odmakao i nije više bilo smisla ići za njim ali moj prijatelj kako je lud i znajući da će možda i on imati koristi jer bih ga ja svakako nagradio, nije ni pomislio da odustane nego je još silnije nastavio za autobusom, i sad možda bi mi njega i stigli negdje na pola puta kako je on jurio, da se nije desilo da je autobus otišao drugom rutom. Pa je prijatelj počeo da sumnja i da me pita jesam li ja siguran da je to taj autobus na toj relaciji. Kako sam ga uvjerio da jeste, samo mi nije jasno kao ni njemu da autobus može tako da juri nastavili smo dalje sve do krajnje postaje, Sarajevo. Naravno da smo stigli cijelih pola sata ranije od autobusa jer je prijatelj jurio k'o sam vrag, i kad sam ga ugledao, pao mi je kamen sa srca, kao da sam znao da će to biti na istom mjestu gdje sam i ostavio. Ali je vraga, ni traga ni glasa od novčanika ni para, kao šta sam mogao i pretpostaviti da sam htio samo razmišljati kako treba. I tu sam se stvarno slomio, skoro rasplakao kao malo dijete ne samo zbog para, nego zbog toga što smo prešli skoro 200 km i trebalo se sada vratiti a već se lagano bližio sumrak, pa pri pomisli da opet moram još 200 km da se vozim sa divljakom nije bilo nimalo ugodno. I on vidno razočaran a vjerojatno i iritiran mojim gestama i primjedbama da bi trebao malo sporije da vozi samo se još više naljutio i razbjesnio te potegao ručicu od gasa. Opet ista grozota, jeza i prizori kao iz filmova, preticanje, škare a ja sam samo stiskao zube i preturao po glavi bezbroj misli, samo da se ne desi ono najgore. Kao da sam i sam nesvjesno slutio i prizivao nevolju tako je i došla. Negdje kod skretanja za Rajlovac, nisam se još ni snašao niti dobro uspio vidjeti što se desilo a tup udarac me izbacio sa sjedala motora i već sam se našao u zraku sa rukama ispruženim ispred sebe, mahinalno štiteći lice i glavu i tako za tren sam bio na još vrućem asfaltu u neprirodnom položaju ispružen svom svojom dužinom. Uspio sam se samo pridići i vidjeti da smo udarili u auto koji je na tom mjestu trebao skrenuti u lijevo, a moj prijatelj je sve redom preticao, tako da je to bilo neminovno i neizbježno. Vidjevši da je prijatelj, motor i taj auto daleko od mene nekih desetak metara, shvatio sam da sam bio leteći objekat tih nekih desetak metara, nekakvom instinktivnom snagom sam se maknuo sa ceste da me još dodatno ne bi tko pregazio i osjetio samo lagani bol. Ugledavši kako krv šiklja, stropoštao sam se pored nekog stupa za struju, mlaz krvi iz koljena i laktova i kosti koje su se nazirale, su zadnje čega se sjećam. Probudio sam se u bolnici na Koševu i ni sam ne znam koliko je to trajalo osim šta sam već shvatio da je noć uveliko pala i sve mi je to već bilo zašiveno i umotano, pa sam samome sebi najviše sličio na mumiju. Za divno čudo već se tu našao i moj prijatelj koji je u međuvremenu već negdje kod nekog mehaničara uspio osposobiti motor i došao po mene. Vidno isprepadan ali lakše ozlijeđen laknulo mu je kad me vidio živa jer se valjda smatrao krivcem i odgovornim za pizdariju a i meni je bilo mnogo lakše kad sam ga vidio čitava. Još uvijek nisam osjećao neku prejaku bol jer je valjda to još uvijek bilo vruće samo nisam bio u stanju da se oslanjam na jednu nogu i to je bilo dovoljno da se upustim u novu avanturu pa sve iz početka. Pitali su me u bolnici da li se osjećam dobro na što sam ja odgovorio potvrdno, samo da mi ne bi zvali roditelje i da se ne diže prevelika prašina oko svega pa poslije šta bude. Pošto je i prijatelj bio za tu opciju da po svaku cijenu idemo doma, tako smo mi opet krenuli samo što sam sve teže i teže podnosio bol u koljenu a i ostali dijelovi su me sve više boljeli. Najgore od svega je bila spoznaja da mu far uopće ne radi, a to sam tek saznao kada smo već krenuli tako da nije bilo mogućnosti za povratak a ionako me on uvjeravao da ćemo pratiti aute samo da ja izdržim. I tako je to nekako i bilo uz bodrenje prijatelja da izdržim i uvjeravanje da ćemo brzo stići, sve dok bolovi nisu postali neizdrživi i dok više nisam mogao da kontroliram i držim jednom rukom nogu pa sam ga molio da stane svako malo, kako bih se odmorio a primijetio sam da me opet hvata kriza i činilo mi se da ću opet izgubiti svijest a i opet je počela da krvari rana jer sam izgleda uspio da pokidam neke od konaca koje su mi zašili, naglim trzajima i nekontroliranim pokretima. Tako smo prijatelj i ja nakon nekih tridesetak kilometara bili prinuđeni da stanemo i ipak negdje nađemo prenočište, jer je kriza postajala sve izraženija, počela me tresti i lagana groznica, a pošto smo tada već bili podaleko od bilo kakvih objekata, naselja i ljudi da bi zatražili pomoć, potrpali smo se u neki plast sijena pored puta, čekajući da prođe noć. Pošto sam ja već pokazivao znakove iscrpljenosti i činilo se da ću svaki tren ponovo izgubiti svijest, to se i dogodilo, prijatelj se jako uznemirio i isprepadao jer mu se činilo kao da ću umrijeti, mogu samo zamisliti kako se osjećao. I opet čega se sjećam je topla kuća, bolovi svuda po tijelu a naročito u koljenu, moj otac sa našim dragim prijateljem, kako, kada, nemam pojma, ali ne u našoj kući nego u nekoj meni nepoznatoj kod nekih nepoznatih, dobrih ljudi koji su mi valjda pružili prvu pomoć, kad je moj prijatelj već izluđen i očajan potražio negdje u blizini tog mjesta gdje smo se smjestili da odmorimo. Ugledavši oca i njegovog prijatelja zaboravio sam na bolove i osjetio samo sreću i zadovoljstvo što sam živ i kao da se riješilo sve u trenu, ocu je takođe bilo drago i jedino važno da me vidi živog, ostalo je nebitno, zahvalili smo se ljubazno dobrim ljudima kojima se ni imena ne sjećam ali jako dobro sam zapamtio lokaciju i kada god sam poslije tuda, iako ne često prolazio, uvijek sam se prisjetio te ne tako lijepe avanture i ljudi koji su mi obavijestili roditelje i pomogli mi. Što je sve bilo poslije i kako se sve to završilo, nije baš toliko ni važno, možda u nekom drugom postu, a bilo je tu još toliko toga za opisivati i prepričavati ali mislim da bih trebao opet u nastavcima pisati pa nisam htio da vas gnjavim sa svim pojedinostima, nego sam u najkraćim mogućim crtama pokušao prenijeti još jedno od moji životnih iskustava ili bolje rećeno neiskustva, ipak sa happyendom ali i jednom poukom a to je što izgubiš ne traži što nađeš ne kaži, to je stara poslovica, a ja sam se eto nažalost i osvjedočio u njenu vjerodostojnost i točnost a i dodatno potvrdio to za mene, crno petrovo.
Blog !

03.07.2007. u 03:00 • 8 KomentaraPrint#

subota, 23.06.2007.

True story

Dragi moji čitatelji,
ovo će biti post kao komentar na sve vas koji me čitate, komentirate ili ste samo greškom kliknuli na moj blog. Naime već sam dobio na mail neke upite a i ovdje me jedan čitatelj pitao da li izmišljam sve ove priče ili su one stvarno dio moga života, pa evo da razriješim dileme.
Gotovo sve ili većina ovoga šta pišem, volio bih da je izmišljeno ali na žalost ili na sreću nije, jer to je uistinu dio moje okrutne stvarnosti i proživljenih trenutaka iz života moga ili meni bliskih i poznatih osoba. Na logo slici sam napisao, Svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim slučajno namjerna, tako da će se mnogi prepoznati ako ikada dođu na moj blog i budu imali snage da pročitaju sve ovo.
Kad kažem nažalost, mislim najprije na okrutnu stvarnost i oholost svih zbivanja u životu kroz šta sam prošao ali svejedno još uvijek dišem i pišem o tome, pa neka ostanu kao svjedočanstva o jednom životu i mnogim životima vezanim za njega. Naravno ja to pokušavam prenijeti na jedan malo drugačiji način pristupačniji ja za čitanje od samo šture ispovijesti i prenošenja podataka o zbivanjima, sigurno ste uočili koliko je tu gorčine, ironije, sarkazma, cinizma, i ostalih izražajnih sredstava kojima se ovakvi kao ja služe da bi bolje dočarali zbivanja i da bi bilo što zanimljivije za čitanje. Prepun sam, baš kao šipak pun koštica raznih anegdota i mislim da bi mi trebao još jedan život ako ne i više da sve to napišem jer mnogo sporije pišem nego što se to sve dešavalo.
No da ne bi ispalo kako se i iz samog nicka može vidjeti, da mi je život samo bio crn ili jadan, bilo je tu i mnogo lijepih trenutaka i dogodovština i lijepih uspomena, pa mi je s druge strane drago što sam baš ja prošao to sve i imam sva ta iskustva.
No, da vas više ne gnjavim jer tko će čitati ovakve postove, oni zbilja moraju imati određenu dozu zanimljivosti da bi ih netko čitao a ovaj to sigurno nije. Namjera je bila pojasniti štošta i zahvaliti se svima vama od srca šta ste tu i pratite me makar i ne ostavljali komentare, jer kao što sam rekao u jednom postu prije, imam malog špijunčića koji me redovito izvještava, tko je, kada i koliko dugo boravio na mom blogu, tako da se zahvaljujem i onima šta ne komentiraju jer znam da čitaju.
Hvala još jednom i još samo da dodam da ako mi nitko ne čestita slučajno rođendan, da to sam uradim ovdje i to dan unaprijed pošto je 24.06. Pa sretan mi rođendan a i vama sve najljepše u životu i čitamo se i u buduće...
Blog !

23.06.2007. u 06:35 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.06.2007.

Kuća duhova drei

...ne razmišljajući previše o bolovima i ukočenosti prvo što mi je palo na pamet jesu moji prijatelji koji su onako bezglavo pobjegli, umirao sam od smijeha propraćenog uzdasima od bola jer sam tek sad stvarno i istinski osjećao svaku ranu ali svejedno sam se smijao kao luđak i nezaustavljivo, da je slučajno tada netko naišao tuda vjerojatno bi i on izludio vidjevši kako se čovjek u cik zore smije grohotom na sav glas ispružen na livadi ili bi možda pomislio da halucinira i počeo da šamara i štipa samoga sebe.
Da bih objasnio kako sam se vratio i spasio se, smislio sam priču za njih, kako ću im ispričati da sam ubio čudovište, premlativši ga motkom i tko mi ne vjeruje neka ide da provjeri, a da je tamo bilo još jedno koje je bilo sporije od mene pa sam uspio pobjeći, tako da učinim priču što uvjerljivijom a i njih da odvratim od bilo kakve pomisli da odu tamo, da se ne bi poslije šprdali sa mnom i rugali se meni, ovako ja njih imam u šaci pa ih još napadnem kako su me ostavili na cjedilu a i imam corpus delicti, rane po tijelu i poderanu odjeću, pa tko mi ne bi povjerovao, još kad oni ispričaju svoju verziju priče, eto junaka većeg od Conana ili Mad Maxa.
Prvo mi je padalo na pamet da to pustim da potraje neko vrijeme da vidim stvarne reakcije te ću se skriti na par dana kod babe koja živi sama na selu, i objasniti joj o čemu se radi a ona bi sigurno znala čuvati tajnu, ali sam se bojao da bi moji doma izludili. Zbog ozljeda i da ne bi od toga ispalo još kakvo veće sranje, dlučio sam ipak otići u stacionar i potražiti liječnićku pomoć, i tako sam se nekako dovukao i sjedeći na klupici dok sam čekao red, primijetio sam jednu curicu kako bulji u mene i ne skida pogled a i ostali su me u najmanju ruku čudno gledali, svog poderanog i okrvavljenog. Dok joj je majka pokušavala dati do znanja da ne gleda i ne prića sa nepoznatima ona je znatiželjno pitala
"A sta ti je bilo blaco pa ti je tu kuv ?"
"Ma ništa sine, to je krv od nekog ćudovišta, znaš babaroge šta plaši djecu, pa sam ga sinoć ubio, tako da se nemaš više čega plašiti"
"...meni mama kaze da ce me pojesti babajoga ako budem nemijna..."
"Ma neće više, sad je više nema a kako se zoveš zlato ?"
"...Ivana i imam cetili godine, a ti ?"
"Crniisus, imaš najljepše ime na svijetu...."
I još bi ona mene tu svašta pitala da nisam došao na red i prozvan da uđem, ali sam zapamtio te okice, i vjerojatno ako nekada slučajno bude svratila na ovaj blog će se prepoznati ako se sjeća toga.
Sada već sav umotan zavojima i sterilnim gazama sam onako malo šepajući stigao do kafića gdje se inače okupljamo i za divno čudo vidim ispred parkiran moj fićko. Znao sam da su oni još tu i da vjerojatno razmišljaju što da urade i kako da mojoj obitelji saopće što se desilo. Mislim da su se smrzli i sledili kad su me ugledali onakvoga na vratima, ali i da im je pao kamen sa srca, jer još onako u polumračnom kafiću kad se otvore vrata pa kad ulaziš pod okriljem zraka sunca kao da imaš neku aureolu pa to izgleda još dojmljivije i strašnije, baš kao kakav junak poslije boja u pobjedničkom pohodu. Zanijemili su i od čuda nisu ni riječi prozborili dok im se ja konačno nisam obratio. I konobar je bio sav u čudu jer su mu ovi već ranije sve ispričali tako da je nastao nezapamćen tajac čak je i muzika stišana da bi svi pomno slušali moju priču i izlaganje. A ja sav kao smrtno ozbiljan, silno pokušavajući da se suzdržim i ne prasnem u smijeh započnem sa laganjem i pretjerivanjem...
I tako su me u čudu i nevjerici slušali da sam im mogao izmisliti još tko zna šta vjerojatno bi sve prošlo kao istina jer su bili i sami svjedoci dijela zbivanja. Već su počeli posramljeno da priznaju svoju grešku i pokušavali da mi se opravdaju za bježanje i ostavljanje na cjedilu i mislim da su bili spremni od tog trenutak učiniti bilo što za mene ne bi li se iskupili. S obzirom da sam u to vrijeme bio jako svojeglav i prepotentan, pustio sam ih da neko vrijeme vjeruju u to i iskorištavao ih i kažnjavao na sve moguće načine maksimalno, za to šta su me ostavili i pobjegli. Tek nakon par godina kada mi je već dosadilo da se zezam na njihov račun odlučio sam da im ispričam pravu istinu jer sam se nekada vrlo teško kontrolirao da ne prasnem u smijeh, kad bih vidio kako su spremni na bilo što ne bi li se iskupili, ali više to nije bilo ni bitno što sam im priznao da sam sve to izmislio i dalje sam ja bio njihov heroj i junak. Tako sam ja i dalje živio i uživao njihovu naklonost i respekt važio za njihovog vođu, za kog bi uradili sve šta im kažem.
Volio bih da bar netko od njih ako su još živi a valjda jesu, jer ne znam ništa o njima od kako je rat u Hrvatskoj, slučajno ili namjerno zalutaju na moj blog pa da iznesu iz svog kuta sjećanja i poslije svih ovih godina sjete se toga i prepoznaju se. Ovim putem ih ipak pozdravljam i želio bih da se nekada opet skupimo i zalijemo to u ime starih vremena...
Blog !

21.06.2007. u 07:00 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 12.06.2007.

Kuća duhova zwei

...rekao sam prijateljima bez imalo oklijevanja, ne htijući da me vide da se kolebam ili bojim "samo da završi ova stvar" svi su se složili da zvuči jezivo u to doba i na tom mjestu ali nisu htjeli da mi iskvare. Kad je završila pjesma stišao sam i ugasio kazetofon i nastala je takva grobna tišina da si mogao čuti kada komarac prdne. Krenuo sam tako dok je mjesečina obasjavala put i bilo je činilo mi se na tisuće sjena i od onoga od čega nije bilo, vidno još pod jakom dozom alkohola približio sam se kući oprezno i počeo polako da razgrčem šipražje i granje koje mi je bilo na putu. Odškrinuo sam oprezno napola nakrivljena vrata uz strašni jezivi zvuk škripe po šarkama da sam se sav stresao, koje vjerojatno nisu podmazane pa po mojoj procjeni bar sto godina. Zapuhnuo me odmah neprijatan zrak mema, ustajalosti, pomiješan sa mirisom crkotine i fekalija, no svejedno nisam ni pomislio da se vratim nego sam pažljivo pregledavao gdje bih se mogao smjestiti u kući koja nema čak ni poda jer je to bila tek zemljana crna podloga čudnog mirisa duž cijele kuće. Tek jedan sobičak bez vrata je imao škripave daske i to u dijelu gdje se kuća već nadvijala nad trijemom ali sam oprezno hodao da ne propadnem jer ih je nekolicina falila a i one šta su ostale bile su jako trošne. Izabrao sam kutak pored prozora koji je samo mlatarao kada bi bilo malo vjetra i dodatno pojačavao strah kod ljudi koji bi prolazili u blizini kuće. U drugu manju sobu nisam ni pomislio da uđem jer je bila zatvorena a nije mi palo ni na pamet da zavirim tu, ni sam ne znam zašto , možda ipak zbog male doze straha nego sam odmah ušao u onu osvijetljenu mjesečinom i doimala se mnogo sigurnijom. U kući sam se sjetio priče iz osnovne škole o nekim seljanima i hajducima pa mi je automatski sinula sjajna ideja, vjerojatno je se neki i sjećaju, kad su seljaci išli u šumu da hvataju hajduke te se ovaj jedan seljak odvojio od gomile pa će ti glasno dozivajući druge
"Hej ljudi ...uhvatio sam hajduka"
a oni će
"A ti ga onda dovedi ovamo"
a onda će jadnik
"Ali neće da ide"
ostali će
"Ti ga onda pusti ako neće"
a on će ti
"Ma pustio bih ja njega ali neće on mene".
Pošto sam se dobrano uvjerio da stvarno nema čega da se bojim o čemu ljudi govore iako nikako nisam iz glave izbacivao pomisao da mi je ona mala sobica sa zatvorenim vratima nekako u najmanju ruku sumnjiva, ali sam pokušao ne razmišljati o njoj dok sam stajao na mjesečini pored prozora.
Tako sam se dosjetio kako ću dodatno isprepadati prijatelje samo da vidim njihovu reakciju te sam ih glasno pozvao
" Heeeeeej vi tamo"
odmah sam čuo odgovor pošto su valjda načuljili šestore uši i pretvorili se u njih
"Šta ima, jesi dobro?"
a ja ko za vraga pripremio neku letvu za svaki slučaj jer nikad ne znaš
"Ma sve je u redu nema ništa jesam vam rekao samo neki...ah... tup...upomoooć...ah..."
"Jesi dobro?
uplašeno pitaju
"...tup... ah... neka me spodoba napa....ah...joj...majko moja...ah...ahhh....ah"
sve dok mi glas nije postajao sve tiši i tiši, samo se još jednom čulo
"Crni, jesi živ?"
sada već vidno isprepadanim glasom, a kako nisam odgovarao i kako se još samo čulo neko stenjanje i lupanje čuo sam kako se pali motor i to tako kad je već bio upaljen, već sam se plašio da će mi shebati anlaser, vjerojatno od silnog straha nije ni primijetio da je upaljen, pa kad je počela škripa i da lete kamenčići na sve moguće strane od guma, shvatio sam da sam uspio u naumu. Zvuk automobila je postajao sve tiši i tiši dok potpuno nije nestao i tek tada mi je postalo jasno da su se usrali od straha i da su nepovratno i bezglavo pobjegli, samo me plašilo da još usput ne shebu gdje auto, a ja ne znam ni sam kako sam se mogao cijelo vrijeme suzdržati od smijeha koji me povremeno nadimao dok sam lupao letvom po podu i dobro odglumljenog napada jer sam inače poznat kao dobar pantomimičar, glumac i imitator valjda sam to tako vjerno izveo da ni trenutka onako polupijani nisu ni posumnjali da nije stvarno. Pridigao sam se s poda valjda svjestan da sam tek sada sam, u toj smrdljivoj i jezivoj kući, u trenu sam se otrijeznio i počela me hvatati panika i strah po prvi put stvarno. Na tren sam pokušao razmisliti što da uradim a misli su se izmjenjivale brzinom munje tako da je sve i jedna ostala nedovršena i nepotpuna. Tisuće stvari sam htio u isti tren staviti u moju malu glavu ali nije išlo. Prvo što mi je palo na pamet a bilo je smisleno, ali ne zato što sam razmišljao razumno nego valjda od straha, je da sam brzinom do tada ne izmjerenom izjurio vani ne gledajući ni gdje stajem ni što mi je na putu, jednostavno sam instinktivno trčao koliko me noge nose. Nisam osjetio u tome svemu da sam se sav izgrebao i ozlijedio da sam čak i krvario i zadobio ozljede za koje mi je trebala hitna dezinfekcija i antitetanus kroz ono šipražje. Kad sam se zaustavio već sav zadihan i izmoren i opružio se na ledinu pod okriljem mjesečine, vidio sam da sad već ozbiljno krvarim i da sad tek osjećam vrelinu krvi, a noge više nisam ni osjećao, srce je lupalo kao najbrži bubnjar na svijetu i osjećao sam da će svaki čas napraviti sinkopu a do daha sam čini se dolazio na škrge. Opružen tako skoro nepomično i beživotno gledao sam u nebeski svod prepun sjajnih zvijezda i pokušao sam srediti misli i shvatiti da sam već oko kilometar daleko od kuće i da nema razloga za daljnji strah nego treba samo da se malo odmorim i razmišljam, i tako u svom razmišljanju sam valjda što iscrpljen od trčanja što od straha što od doze alkohola a vjerojatno i gubitka krvi, zaspao, bar sam ja tako mislio, mada sam vjerojatno pao i u komu i dočekao zoru i prve sunčeve zrake na livadi i probudio se kada sam se već ohladio i smrzao da sam sav drhtao i postao skoro nepomičan i ukočen tek sada sam morao da smislim što dalje...
Blog !

12.06.2007. u 09:00 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.06.2007.

Kuća duhova ein

Bilo je to davno kada sam bio mlad i nadobudan i činilo mi se da je cijeli svijet moj i da sam samo ja vladar svega svog i onog što mi se dešava.
Nisam se bojao skoro pa ničega a i ono čega sam se trebao bojati kao normalan čovjek o tome nisam htio razmišljati racionalno i razumno.
Tako sam jedne prilike pokušao da iskušam granice svoga straha i krenuo da provedem noć u jednoj staroj zapuštenoj kući o kojoj se govorilo da je kuća duhova.
Okladio sam se s prijateljima ne zbog oklade već da im pokažem kako sam ja frajer i hrabriji od njih, jer je tada bio đir tko je bolji ,veći, jači itd...
U toj kući bi se zbilja i u po bijela dana čuli neki posebni zvukovi i kao neko zavijanje da bi normalnog čovjeka spopala jeza od same pomisli na to a kamo li da provede noć u njoj.
Danas kad se sjetim toga svega me prođe neka jeza i nelagoda i ne bih to vjerojatno uradio ni za kakve pare a kamo li iz želje za dokazivanjem, valjda zato šta nisam više mlad, vjerojatno ni tako lud a i naučio sam štošta i imam neka iskustva u životu.
Iako ni sada kada je ta kuća skoro sva srušena i zarasla u korov i gusto granje ne vjerujem da tamo stanuju vile i vilenjaci a još manje neke vještice ili zla bića ali svejedno se ne bih usudio niti blizu da prođem pogotovo ne noću.
Pričalo se da je neki Pero koji je bio malo lud, ja bih prije rekao hendikepiran i imao govornu manu, pošto su ga nagovorili neki frajeri i obećali mu da će mu dati para, a pošto je Pero volio pivo rekli su mu da će mu kupiti cijelu gajbu piva, te su ga prvo malo napili i poslije noći provedene tamo, potpuno prestao da govori valjda od straha a uz to mu se paralizirala cijela desna strana, noga i ruka i nikada nikome nije mogao da objasni što se tamo desilo samo je jadan gestama pokušao objasniti da su ga neka čudna bića spopala a bio je i nepismen tako da nitko nije saznao pravu istinu.
A tako je dobro zviždao i bacao kamenje da je sve zviždalo kroz zrak kao kakav helikopter kad bi zavrtio kamenom a tek kad bi ga bacio niz livadu to je tako zvrčalo da smo ga nemilice molili da to izvodi i ponavlja sve dok ga ruka ne zaboli.
Iako taj jadnik vjerojatno sada i nije među živima, ne mogu a da ga se ne sjetim kad god sam u blizini te kuće ili razmišljam o njoj.
Mada sam ja znao za ta iskustva sa jadnim Perom i mislio sam da ipak on samo pošto je bio imbecilan tip ni ne zna od čega mu je to, ja sam mislio da je to ipak posljedica alkohola i njegove bolesti pa nisam baš previše pridavao pažnje nekom strahu ni zlim bićima.
I tako sam se ja opkladio sa prijateljima za ne baš neke novce ali mi je bilo važnije da oni o tome poslije pričaju i dive mi se a i nisam baš htio razmišljati o posljedicama.
Sve je to bilo u redu dok smo jos sjedili u kafiću i zajebavali se a tek koliko je bilo upućeno zajebancija na moj račun, kako će bez mene, šta ako ni ja ne budem mogao prepričati ili šta ako se ne vratim itd...i ja sam prihvaćao svu tu zajebanciju jer još uvijek nisam bio svjestan što radim i u što se upuštam da sam se i sam čak šalio na svoj račun.
Nakon podosta popijenog alkohola adrenalin je još više porastao i tako smo mi krenuli i dalje propraćen smijehom i zajebancijom, čak se jedan prijatelj šalio "ako te strah idem ja s tobom samo ćeš mi dati fiću" jer sam tada imao fićka 750, koji je bio friziran i mogao si ga potjerati više nego što je kazaljka mogla pokazivati a to je 120 km/h, sjećam se kako sam samo sa njim preticao neka moćnija auta u to doba pa pustim sebi do daske Bark at the moon - Ozzy Osbourne, pjevušim i smijem se likovima koji ne mogu doći sebi od čuda...eh fićko fićko.
Kad smo stigli otprilike oko 200 metara do kuće ugasio sam auto i iako nesvjesno, prvi put sam osjetio lagani strah, sada već vidljivo nervozno sam zapalio još jednu cigaretu, rekao sam već pomalo ozbiljan da ako mi se šta desi da moj auto odvezu doma i daju sestri a za mene kažu da sam brodom otišao za Australiju s nekom bogatom kokom (tako smo mi zvali cure), tako će manje biti bolno za članove obitelji a i kada poslije saznaju neće ih baš previše pogoditi pošto će se već naviknuti da me nema.
Primijetio sam da je odjednom nastao tajac i prestao je sav silni smijeh i šprdnja do tada jer su valjda i oni shvatili da uistinu to mislim ozbiljno uraditi jer su se valjda nadali da ću se na kraju ipak predomisliti i vidio sam da su im se sledila lica i čini mi se da ih pomalo već počeo i alkohol puštati. Bilo je skoro dva sata po ponoći i za divno čudo kao u filmovima strave i užasa, pun mjesec da se lijepo mogu vidjeti sjene a na kazetofonu upravo počinje Centre Of Eternity prava jeza još kad pojačaš do daske...
Odoh ja sad...
Blog !

10.06.2007. u 04:40 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 06.06.2007.

Satelitska veza

Radio sam nekom tipu satelitsku antenu, jer je to jedno od mojih dodatnih zanimanja s obzirom da još uvijek ne radim u struci.
Pošto je on isto neki poduzetnik i žurio se da ide jadan na posao da isto nekome nešto uradi i jedva je dočekao da me vidi pa da kaže što trebam uraditi i ocijeni da li me smije ostaviti samoga sa ženom.
Ona je za razliku od njega baš neka napaljenica koja ne radi ništa osim kućanskih poslova i vjerojatno jedva čeka kad će muž na teren pa da ona podigne sve četiri.
Skoro sam počeo da žalim čovjeka jer je ona od svih silnih dana dočekala priliku da me nazove baš tada kad će on na teren.
Da napomenem da sam već prije bio jednom kod njih ali je tada muž cijelo vrijeme bio doma, samo je nešto prčkao vani i samo smo popili kavu.
Odmah se dalo vidjeti po priči i ponašanju da čezne za drugim muškarcima ali me se to uopće nije ticalo, ja sam obavio svoj dio posla, čovjek mi uredno platio i ja sam otišao dalje svojim poslom.
No sada je za nju ovo bila fantastična prilika da me namami i zloupotrijebi jer sam još prošli put primijetio kako me gleda i kako sam morao da eskiviram neka pitanja i poglede i vodeći računa da ostanem ljubazan.
Ovo je za nju bilo šta bi rekli ugodno s korisnim uštimam i antenu i nju. Čak bi i meni to moglo biti tako i ovce i novce ali nisam došao sa tom mišlju niti željom a nisam htio niti da razmišljam o takvoj mogučnosti.
Htio sam da korektno obavim svoj posao jer me i prošli put čovjek pošteno platio i nisam ni pomislio da radim gluposti iako ona uopće nije loša fizički mada izgleda malo starija no što zaista je.
Popili smo kavicu dok mi je on objasnio što bi htio, malo me sumnjičavo gledao ali je ipak morao da ide pa sad šta bude.
Samo što je on zamaknuo iza prve krivine, odmah me ona namamila u spavaću sobu da mi kao pokaže kuda bi htjela da probušim za kabal jer bi kao htjeli da imaju i u spavaćoj sobi satelitsku, sagnula se preko kreveta objašnjavajući mi kuda treba provući kabal, da sam mogao dobro da je odmjerim i vidim sve njene atribute te da pomislim svašta u glavi, ali nastojeći se otrgnuti i pribrati, pokušao sam joj objasniti da nema nikakvog smisla da baš tuda ide kabal jer je soba na drugoj strani kuće u odnosu na antenu i da bi bilo bolje da ga dovedem kroz drugu prostoriju dokle već kabal postoji.
Vani je bilo prilično hladno a ona je tako naložila vatru da je bilo neizdrživo biti obučen i razgolitila se da sam vidio kako su joj bradavice narasle do neslučenih visina a i ja baš nisam ostao hladan jer žena kao žena na mene ne utiče samo kada sam u dubokom snu ili komi.
Valjda je mislila da neću moći odoljeti njenim čarima, vjerojatno je i u pravu, pa je nastavila da me zadržava u sobi ali sam za divno čudo ni sam ne znam kako, našao razlog kao da odem vani da vidim da li će biti dovoljno kabla od antene do tamo i baš kad sam se uspio popeti na skale i nešto kao provjeravao, pojavio se on, njen muž.
Kao zaboravio je nešto ponijeti pa kad me ugledao na skalama, mislim da je sa olakšanjem odahnuo i shvatio da me ipak smije ostaviti da obavim to zbog čega sam došao.
Vjerojatno je očekivao da će nas zateći na gomili, možda je i pucu spremio ali eto prevario se na radost svih, malo se zadržao i čuo sam unutra kako se prepiru oko nečega ali me se to nije ticalo pa se nisam ni trudio da saznam o čemu raspravljaju.
Uljudno me opet pozdravio skoro sa osmijehom zadovoljstva jer se nekako činilo da je zadovoljniji otišao nego prvi put, da mi može bezgranično vjerovati i da ga sada ništa ne sputava da mirno krene na put sada sasvim siguran da nema opasnosti.
Mene je u stvari taj njegov iznenadni dolazak samo dodatno upozorio na to kako ništa nije sigurno i kako uvijek valja biti oprezan, jer tko zna što bi se desilo da mi nešto nije reklo da treba da izađem vani, sada bi vjernici vjerojatno rekli da mi je bog šapnuo, i radim ono radi čega sam tu, a pred očima su mi još uvijek titrale nabujale grudi sa popriličnim ispupčenjima.
Ja sam naravno sve uredno odradio a i ona je nekako valjda shvatila ozbiljnost situacije u kojoj se našla i kako je mogla napraviti glupost pa se s vremenom povukla i skoro je nisam vidio dok nisam završio.
Često puta pomislim što bi se sve moglo dogoditi da sam bio nespreman i nepribran ili napaljen kao ona, možda bi završili u nekoj crnoj kronici ili da se nije desilo da se on vratio iznenada i u korijenu sasjekao svaku mogučnost, možda bi me ona i dalje proganjala, naravno kada bi muž otišao poslom dalje od kuće.
Možeš se ti braniti koliko hoćeš dok imaš municije ali što kada ponestane što bi bilo da nisam bio tako naoružan savjesnošću.
Ne znam koliko je ona imala ovakvih prigoda ali je meni bilo samo još jedno dodatno iskustvo da bih shvatio kako su neke žene ipak samo od krvi i mesa i sa potrebom za dodatnim zadovoljstvima iako mislim da joj toga ne nedostaje s obzirom da se muž čini jako brižan i kao čovjek koji nastoji da joj ugodi ali eto izgleda to nije dovoljno nekima.
Očekujem vaše komentare i sugestije.
Blog !

06.06.2007. u 00:55 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 05.06.2007.

Moja draga

Meni je bilo poput sna, kratko i lijepo. Ha, kažu da sve šta je lijepo kratko traje tako i ovaj susret sa meni jednom od najdražih osoba. To je bio i jedan od razloga moga nepisanja jer sam većinu svoga vremena provodio sa njom pa kad bih sjeo za komp nisam baš imao snage ni volje da bilo šta pišem. Mislim da mi je i supruga bila ljubomorna i da ne razumije da ja imam potrebu da sa osobom koju tako rijetko vidim provedem većinu svoga vremena kada je za to prilika. Čak bih proveo i još više i učinio mnogo više za nju kada bih mogao i kada bi se za to ukazala prilika. Iako sam pokušao da i nju uključim u naše druženje činilo mi se da uvijek eskivira i pokušava na raznorazne načine opravdati se i naći stotine razloga samo da bi izbjegla zajedničko druženje iz samo sebi znanih razloga. Pošto je samo dvije noći provela sa nama, ovaj post sam i namijenio njoj jer će vjerojatno i ona bar nekada pročitati ovo i zapitati se zašto je tako bila ohola i gruba prema osobi koja nikada ne zaboravlja niti jedan od pet rođendana i obavezno uz kartu pošalje i pozamašnu svotu $$, koja se sjeti svakog Uskrsa i Božića opet uz popratnu pojavu u vidu $$, koja djeci redovito šalje garderobu i obuću kada je neka prigoda i opet pogodite, $$.
Osobu koja nam praktično pomaže da preživimo jer smo obadvoje nezaposleni već preko četiri godine a moji skromni honorarni poslovi nisu dostatni da bi smo živjeli lagodnijim i ugodnijim životom a opet nam ništa ne nedostaje i mnogi se čude kako uspijevamo tako da živimo i školujemo troje djece a obadvoje pušimo ko Turci i imamo sve šta nam treba, naravno zahvaljujući njoj mojoj dragoj sestri.
Mada nikada verbalno nije pokazala ali zato svojim gestama moja draga supruga, iako smo već podugačak niz godina u braku, obavezno pokaže tu svoju netrpeljivost i najčešće uspije da pokvari dobar ugođaj i štimung i svaki put tako, koji bi da je drugačije i da zna da se postavi kako treba, bio mnogo ljepši za sve nas. S toga pitam ja vas, a i nju javno prozivam da se oglasi pred sudom javnosti i čitatelja ovog bloga jer ne da mi se više turati pod tepih i ovo i ono, da iznese ako ne vama na vidjelo, barem meni pokuša objasniti zašto je to tako i gdje je problem ako postoji. Previše nam je toga pod tepihom i vrijeme je da to počistimo makar o tome više ne pisao. Ljubavi mog života, oprosti šta sam nas tako besramno razgolitio pred licem javnosti a ti nas pokušaj sramno odjenuti iza kulisa ili na sceni. Naučio sam da živim pošteno i iskreno i ne sramim se podijeliti svoje stradanje i patnje sa svima vama jer vjerojatno sam ja samo jedan od onih iskrenijih koji o tome javno progovara a ostali mudro šute i trpe pa neka im bude, meni je ovako lakše.
Primijetio sam da je većina čitatelja ženskog roda pa i ne očekujem da će me podržati ali će se valjda naći i ona druga strana sa sličnim iskustvima pa će se možda isto netko prepoznati i pružiti potporu, pa pucajte.
Blog !

05.06.2007. u 04:45 • 7 KomentaraPrint#

subota, 19.05.2007.

HP seronje

Bio sam malo zauzet ovih dana, pa nisam stigao pisati ali nadoknadit ću ja to.
Moram odmah krenuti sa kritikama prema određenim institucijama a slučajnost je htjela da to sada bude HP ili Hrvatske pošte, a na veliku sreću i zadovoljstvo svih vjernika ovaj put ću poštedjeti boga i neću se ljutit na njega, iako je možda malo kriv i on, namjerno pišem malim početnim slovom b jer baš nemam neki respekt prema njemu.
Kritiziranje vjerojatno može ići i prema mnogima drugima, ili možda za neke druge vidove usluga od pošte ali sad ću se bazirati na usluzi slanja novčanih pošiljki, bio sam u ponedjeljak na pošti sa namjerom da pošaljem neke novce na otok Rab, jer dotičnoj meni bliskoj osobi je nužno bio potreban i kao što to nalaže procedura, platio uplatnicu 30 lipa, popunio formular sa svim neophodnim podacima, uplatio na šalteru određenu svotu i za to platio uslugu od 9,20 kn, za šta naravno nisam dobio račun, jer ne izdaju račune za usluge, izuzev ako izričito ne zatražiš uz napomenu da na to imaš pravo ali eto ja nisam tražio jer mi to i nije tako bilo bitno koliko mi je bilo da novci stignu sto prije.
Inače kako znam biti sitničav, čangrizav pa i drzak, vjerojatno bih inzistirao i da mi je izdaju, kad vidim da me netko mulja ili radi nešto što mi se čini neprimjereno kao u ovom slučaju, iako sam svjestan i znam da mi baš nema neke osobite koristi od toga šta će mi izdati račun.
Sticajem okolnosti ovoga puta mi je bilo mnogo bitnije ono primarno, a to je da novci stignu na odredište i na vrijeme, pa šta košta nek' košta.
E ali tu i je razlog ovog posta, nećete vjerovati, poslao sam novce (ponedjeljak)14.05.07, i danas sasvim slučajno se čujem sa osobom, ni ne sluteći ništa, usput priupitam "da li je sve u redu i da li je dobila novce", kad ono šok, kaže "rekli su da će dobiti u (utorak)" 22.05.07 cijelih (osam)8 dana, pa tko normalan bi ostao ravnodušan i ne bi poludio.
U prvi mah sam pomislio da me zeza jer znam da zna biti tako duhovita i čak surovo duhovita, skoro sam se počeo gromoglasno ceriti i hihotati sve tiše i tiše a usne su se lagano skupljale kao od ljutih feferona, dok mi izraz lica nije poprimio izgled izluđenog čovjeka.
Ma kad nisam razbio slušalicu od bijesa, sreća shvatio sam da je moja i da sam je ja kupio zajedno sa telefonskim aparatom, tako glasno i na brzinu da su me čuli u cijeloj ulici, sam im pobrojao sve po spisku u ženskom rodu i skoro krenuo po muškom al' sam zastao...tako sam popizdio da mi dođe da zapalim sve pošte do kojih uspijem doći dok me ne uhvate.
Možete zamisliti, mogao sam 15 puta otići i vratiti se i osobno odnijeti, i mirna Bosna, samo što bi me uistinu više koštalo ali bih valjda dobio račun u autobusu ili trajektu za uslugu.
Do zla boga da sam novac poslao u Christchurch (ne mogu ja bez vjerskih poveznica) gradić na Novom Zelandu, za koji vjerujem je malo tko i od vas čuo, recimo da i nisu dobri sa zemljopisom pa ne znaju di se to nalazi, to bih još i shvatio, ali ovako Rab, oko 250 km udaljen, pa to stvarno ne mogu nikako shvatiti niti prihvatiti bilo kakvu ispriku, pa čak da je V. Rogošić trebao dostaviti plivajući, mislim da bi i on to uradio prije njih u ovim godinama.
Što reći na ovo a da iz mene ne izađe bujica ogorčenih i vulgarnih riječi na račun HP i ako ostane samo na riječima biće super, nadam se da neću napraviti neku veću glupost od onog šta mi sve pada na pamet, e da vam je samo znat'...
Koji će nam k...c pošta, pa ionako samo plaćamo prevelike telefonske račune i još neku usranu pretplatu, moš' mislit pretplata, a sve može ići preko banaka šta se tiče novčanih transakcija, i danas baš me zanima tko to još šalje pisma i čestitke poštom a pogotovo novce...valjda samo ja rogonja...
Blog !

19.05.2007. u 05:20 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.05.2007.

Dvanaest na četiri

Bilo ih je točno 12, dvanaest britkih tek stasalih u ubojice. Svaka jedna od druge viša za glavu, baš kao braća Daltoni samo ih je bilo mnogo više.
Bez osjećaja i milosti za bilo koga tko bi bio neoprezan i tko bi im se pokušao suprotstaviti, nas je bilo samo četvoro od toga dvoje malodobnih i jedno od nas tek naoružano trbuhom do zuba, trudnoća sedmi mjesec.
Ni slutili nismo da su tako neprijateljski raspoložene i da vrebaju iz zasjede i polumraka.
I upravo to se desilo, baš kad smo bili na odlasku od rođaka nakon ugodne i zabavne večeri, lijepo se ispozdravljali i krenuli slabo osvijetljenom, mračnom stranom kuće, supruga je držala sina za ruku a ja sam nosio curicu tek staru dvije godine.
Supruga. držeći jednom rukom sina a drugom mašući i osvrćući se i izgovarajući pozdravne riječi, ajd boooo...tup, bum, tras, tres, sve se tako na brzinu odigralo da sam ostao zaprepašten i bez mogučnosti da uopće reagiram.
Zakoračila je u onom mraku u prazan prostor i mahinalno odgurnula dijete unazad, samo se čulo dvanaest tupih udaraca i jauka, glava, nos, leđa, laktovi i koljena niti jedan dio tijela nije bio zaštićen ni pošteđen izuzev trbuha u kom se bezbrižno ljuljuškao još jedan novi život.
Nasta cika, dreka, cviljenje ovo dvoje djece ni ne znajući što se zapravo dogodilo osim što su slutili da nije dobro i da mora biti velika pizdarija, još više su pojačavali dojam strahote.
Dok sam se pribrao i spustio curicu kako bih otrčao dolje u pomoć supruzi ona se već uspjela pridići, nešto mumljajući i pitajući "je li sin dobro", "da dobro je gore je malo plače, kako si ti", još uvijek nisam bio u stanju u onom mraku vidjeti kako izgleda ali mi je bilo drago da se mogla pridići.
Pritrčali su ukućani valjda i oni zbunjeni i iznenađeni i pomogli djeci da se priberu a ja sam pokušavao pomoći supruzi da se ponovno popne gore i uđe u kuću da joj pružimo pomoć.
Za divno čudo osim sitnih ogrebotina po nosu, glavi i po laktovima ništa vidljivije niti je osjećala nešto, valjda u onom strahu te još nije ni osjećala neku bol, osim što je silno bila zabrinuta za još nerođenog.
Uz malo vode sa šećerom i par hladnih obloga malo se pribrala i tek kad je konstatirala da je sve u redu i kad su se djeca pribrala i stišala, odlučili smo da krenemo doma ali ovaj put mnogo opreznije i s respektom prema tim tihim ubicama, da respektom prema tih takvih dvanaest okrutnih stuba koje su bile poredane duž cijelog kata, bez ikakvog upozorenja, kao pazi oštar rub.
Kao da su jedva čekale kada će se pojaviti neki neoprezni lik i kome će one pokazati kako znaju da kažnjavaju svaku neopreznost i bahato ponašanje spram njih, koje su gordo i ponosno stajale i dalje na istom mjestu u istom stavu i rasporedu.
Naravno, zaboravio sam spomenuti svoj osjećaj zbunjenosti, nelagode i tuge u cijeloj priči jer sam izuzetno vezan za obitelj i djecu, i baš sam ja bio inicijator da odemo u posjet a dodatnu sol na ranu mi je stavila tetka kad je počela govoriti "hvala bogu i sv. Anti kad ih je spasio i sačuvao, nego ti sine odmah sutra u crkvu i plati misu sv. Anti".
E tu sam stvarno popizdio, i ne sjećam se da sam više otišao u tu kuću, jer je zaboravila reći da je možda sv. Anto zaboravio promijeniti žarulju i upaliti svjetlo pa se to ne bi ni desilo.
Ma ne može ono nikako a da te nekako ne podsjeti da bi trebao da se obratiš bogu, a meni nikada nije palo na pamet da joj kažem ili bilo kome, nemoj ti u crkvu ili davati za mise, baš me briga, ali na mene se stalno vrši neki utjecaj e a to je ono šta me stvarno ljuti.

10.05.2007. u 21:00 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 09.05.2007.

Sloboda misli

Dragi vjernici ne uzimajući sebi nikakvu ulogu boga ili nekoga tko nastoji vas obratiti od vjere u istoga, nego kao razumno i svjesno biće sa iskustvima i spoznajama, nastojim ukazati na neke razumne i jasne pokazatelje nastanka vjere, smisao i svrhu vjerovanja.
Daleko od toga da mislim da nije lijepo vjerovati u nešto pa i boga, pogotovo ako vjeruješ da će ti to donijeti pozitivnije osjećaje i nadu u bolje i ljepše.
Ali mi je mnogo razumnije nadati se nego vjerovati, nadati se da će rezultati tvoga djelovanja doprinijeti boljitku tvoga bića i cjelokupnom životu.
Pitam se samo kada vjernici sazrijevaju kada odrastaju, jer ako djeca sazrijevanjem i odrastanjem prestaju da vjeruju u bajke i postojanje dobrih i zlih vila i spoznajući svijet dolaze do zaključka da djecu ne donose rode ili da nisu nastali božjom voljom, ne mogu a da se ne zapitam šta treba da se desi da bi vjernici počeli da realnije i racionalnije gledaju na ovozemaljski život i realnost svoga postojanja upravo takvog kakvo je, običnog prolaznog i nimalo friziranog.
Znam da je silna uloga i doprinos tome takvom stavu, određenju i razmišljanju utjecaj vjerskog odgoja od malih nogu, ne dajući nam uopće šansu da samostalno razvijamo svoju svijest, pa da recimo kada čovjek postane u najmanju ruku punoljetan ponudi mu se koncept vjere kao nešto o čemu bi se on mogao izjasniti kao već formirana i zrela osoba i tek tada se odredi o tome hoće li postati vjernik i prihvatiti vjerovanje u boga i sve što uz to ide.
Ne, crkva kao najjača vjerska institucija u kršćanskom svijetu zna da ne bi uspjela opstati da nije tako postavila temelje pristupa i pridobijanja vjernika, naravno od njegovog rođenja pa do smrti, ne dajući ni minimum šanse ostalim mogučnostima oblikovanja svijesti čovjeka pa čak u novije vrijeme se ide dotle da je nužno neophodan vjeronauk i u školama.
Naravno svaki drugi oblik razumnog razmišljanja automatski se svrstava u sotonističko razmišljanje i destruktivno po crkvu i njen nauk i sve ono što nužno proizvodi svojim djelovanjem.
Ne mislim ja nužno ni da je crkva nešto negativno niti loše po čovjeka, nego ne prihvaćam nametanje crkvenih dogmi od malih nogu, pa zašto pobogu ne bi smo trebali pustiti čovjeka da se razvija i formira svoju svijest neopterećen i samostalno, pa ako čovjek u određenom momentu shvati da ima potrebu za vjerom i obraćanjem bogu, čak bih ga podržao ali ovako ne mogu.
Sve što je nametnuto po meni ima neku svrhu i smisao od onoga tko je to nametnuo pa bila to i crkva i vjera koja ljudima nudi ni više ni manje nego isprazna obećanja u život vječni, a ona je kao posrednik na tom putu u zamjenu za obraćanje bogu i bliskost crkvi odricanjem i prilozima tijekom cijelog života.
Upravo tu leži glavni razlog vjere, čovjeka koji je po prirodi sklon bojati se svega i svačega i zbog djelovanja crkve u interesu njene samoopstojnosti i preživljavanja, i nuđenja čovjeku vjere kao puta ka spasenju i izbavljenju od ovozemaljskih zala nudeći u zamjenu život vječni, samo ne znam da li ga je itko dobio.
Umjesto da živimo u lažnoj nadi koju vjera proklamira, mislim da bi bilo mnogo poštenije da se pusti čovjeka bar do petnaeste godine svoga života pa da se on prema tome sam odredi, nego da se automatski nekoga diskriminira ako ne prihvaća takav način života.
Jasno je da je svatko tko se tako odredi u društvu u kom živimo najčešće žigosan i odmah ga se proglašava sotonom i neprijateljem crkve, vjere i većine društva.
Cilj mi je bio da vidim vaše razmišljanje o tome, ima li išta loše u tome pustiti čovjeka da sam bira ili mu i dalje treba nametati nešto...

09.05.2007. u 15:55 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.05.2007.

Bog, što je to ?

Osjećajni ste, lako se rasplačete i pogađaju vas ljudske zlokobne sudbine, onda bi bolje bilo da preskočite ovaj post uštedit će te sebi paket maramica...
Gledali ste Brave heart (Hrabro srce), The color purple (Boja purpura), Patriot(M.Gibson), Angelin prah, Život je lijep i da ne nabrajam dalje...ako vam ni ti jedna scena iz niti jednog od ovih filmova nije natjerala suzu na oko i stegla vam grlo poput omče, onda definitivno ili se niste saživjeli sa filmom i ne razumijete ga ili nešto sa vama nije u redu i trebali bi ste pod hitno potražiti liječničku pomoć.
Mogao bih napisati roman ili napraviti film ali bi i on bio predugačak ili biti u serijalu vezano za ovu tematiku, najčešće autobiografsku, ali se bojim da bi postala dosadna pa bi ljudi s vremenom izgubili osjećaj a to mi nije motiv, zato ću probati skratiti razvijanje snažnijeg osjećaja i izazivanje tuge i nepotrebnih emocija kod vas koji ovo čitaju.
Ni slutio nisam da ću ja kako žena zna reći srca kamena, koji se uvijek zahebavao i šprdao sa svim i svačim na tuđi pa i svoj račun, pisati o nečemu ovako osjećajnom i morbidnom u isto vrijeme od čega vam se srce bolno razdire, grlo vam se sve više steže, pa tek kad na usni osjetite slankast okus suze koju ne možete ni telekinezom suzdržati, shvatite da ste ipak samo bespomoćno ljudsko biće koje prepoznaje i suosjeća s tuđom boli.

Smrt, ništa strašno ili neobično jedino šta morbidno zvuči, ali smrt djece, jadne nevine djece...oni me bole, ta bezgrešna stvorenja koja nisu nikome kriva, koja tek spoznaju svijet i puni su pitanja, "ujko zašto kombajn nema gusjenice a tenk ima ?",,"tata kako sam ja postao ?", ,"mama zašto se tvoj pišo ne vidi ?", a mi im najčešće posramljeni uzvraćamo lažnim odgovorima, pa ih iako to nitko nije dokazao, čak od rane mladosti uvjeravamo i učimo da postoji bog, koga trebaju da kao poštuju, vole, da ga se plaše i da mu se mole.
Znam da ovakvih ili sličnih sudbina ima bezbroj ali ova ima dodatnu dimenziju i težinu za mene jer je smrt petogodišnjeg djeteta više od tragedije, koja je sobom prouzročila još niz tragedija a jedna od njih je, da od silne tuge i boli za sinom, moja jadna sestra ni danas dan nakon 11 godina nije se vratila u normalan život, zbog izuzetne vezanosti i majčinskog osjećaja a i tko ne bi bio tako vezan i tako osjećajan prema tako lijepom i pametnom stvorenju, i njen dom i njen svijet više ne postoje unatoč tome šta ima još jednog prekrasnog dvanaestogodišnjaka sa divnim bistrim crnim okicama i licem manekena ali nije ni svjesna te vrijednosti i ljepote, još uvijek je mislima u 1996 i vremenu kad se to desilo.
Ta moja sestra, osoba koju su svi koji je poznaju rado poželjeli u svom društvu, koju su obožavali, inteligentnu, veselu, duhovitu razigranu punu razumijevanja za sve ljude a naročito za djecu, koja je bila živa enciklopedija znanja i baza podataka, samo jedan okrutni ničim izazvan trenutak, gubitak voljene osobe, djeteta, u životu je sve okrenuo naglavačke.
Njen dom je zamijenila psihićka ustanova, liječnici su njena obitelj i ljudi slični njoj i tko zna hoće li ikada preseliti u pravi stvarni topli dom i zagrliti ovog drugog sina i pružiti mu majčinsku ljubav kakvu je znala nesebično pružati, jer i on treba više od ičeg na svijetu topli majčin zagrljaj.
Sjećam se kako smo svi govorili eto hvala bogu da smo iz uže obitelji svi živi i relativno zdravi izašli iz rata i za sve kad pomislimo da je moglo biti i gore nešto kao zahvaljujemo bogu...a onda hvala bogu, ( nabijem ga na k...c iako nisam gay i takvog boga ), odnese tako mladi život, zbog koga, zbog čega, gdje je tu bog i kakva je njegova uloga i svrha vjerovanja da će on nešto oprostiti grijehe svijeta i izbaviti nas od svih zala, samo ne znam od koga i od čega.
Šta bi sada još trebali zahvaljivati bogu što nije i ovoga drugog uzeo sobom i što mi sestra još nije i u invalidskim kolicima ili mrtva ili da i dalje lažemo ovom drugom kako će sresti jednoga dana brata tamo negdje u nekom jebenom raju ili tko zna već gdje...
Vjernici, unaprijed se ispričavam svima vama ako ste indirektno povrijeđeni jer možda vam se čini da vrijeđam nekoga vama dragog a meni su ipak draža djeca i nevini životi, pošto se ovdje isprepliču dvije zasebne i nespojive kategorije (osjećaji tuge i bola), s jedne strane i (moje gorčine i negiranje postojanja) s druge strane, ne očekujem da mi pametujete o vašim demagoškim uvjerenjima i uvjeravate i mene u neke bedastoće i izmišljotine samo zato šta se bojite, nego komentirajte kao ljudi, kao šta vidite ja ga se ne bojim i ja sam se dovoljno za života uvjerio, zato vas molim i ako ovo pročitate da se suzdržite komentara osim ako nemate čvste materijalne i racionalne dokaze postojanja boga, i pokažete mi ga pa da i ja dok mi nije kasno još jednom, u brk mu saspem sve po spisku, i za Ninu i za Božu i za Juru i za Franju i za sve one koje znam (laka im zemlja), a znam da nisu ni mrava zgazili a kamo li nanijeli kome zlo a uz to su bili vjernici, jer su naravno tako odgajani od malih nogu, bez mogućnosti da sami odluče kada budu zreli i punoljetni hoće li ili neće vjerovati u nešto...i nemojte samo opet da se hvatate citata i evanđelja iz biblije jer pun mi je k...c biblije, jer se najčešće u nedostatku pravih argumenata referiraju na citate iz "svete knjige"(knjige za malu dicu), a kad bih ja krenuo sa kontracitatima koji vam se ne bi svidjeli iz iste biblije, vi biste opet našli neke glupe citate evanđelja pa bih ja opet morao kontracitat i tako u krug pa vas s toga molim da poštedite i sebe i mene toga i podastrete nešto stvarno, ili samo jednostavno preskočite ostavite ljudsku notu.
Ja nisam od onih šta seru po katoličkoj crkvi ili vjeri jer su oni i tako po meni nebitni, tek popratna (nus)pojava koje ne možeš da se riješiš dok se ne riješiš uzroka, boga, nisam ni ateista ni agnostik ali ni teist, nisam ni meni drag Friedrich Wilhelm Nietzsche, ne svrstavajte me nigdje, ja sam onaj koji osporava njega, boga tako velikoga u očima vas bogobojaznih i eto ja ga izazivam neka on ospori mene ako može...
Blog !

06.05.2007. u 00:15 • 14 KomentaraPrint#

subota, 05.05.2007.

Hoću internet,hoću kujac

Baš kao i uvijek do sada u životu ne mogu a da se ne pridružim akciji solidarnosti kad je u pitanju netko tko je oštećen, zakinut ili jednostavno slabiji, bez obzira što za to neću dobiti ni nagradu ni pohvalu jer to radim čisto dobronamjerno i humano.
Osim toga imam i ja svoje dodatne razloge u ovoj priči jer sam okusio svu tu gorčinu o kojoj čovjek govori u donjem tekstu.U nadi da će opet netko ovaj tekst prenijeti dalje kao šta se prenose lanci sreće a i sam autor to želi ja ga u cijelosti prenosim u originalu.

"Cijenjeni!

Evo već skoro godinu dana koristim vaš Max-tv i želio bih sa vama malo podijeliti svoje duševne boli i noćne more.Naime vaša usluga je sve samo ne usluga.Uslugu ste valjda htijeli napraviti mojoj bivšoj ženi da me vrag što prije odnese jer predpostavljam da su to njene intimne misli.Neznam samo što sam to vama učinio da me tako kažnjavate.MAX-TV.Prevara stoljeća koju ja iz mjeseca u mjesec uredno plaćam jer sam vezan ugovorom.Ako prekinem taj ugovor onda plaćam cca 1500,oo kn (neznam zašto) a uredno sam platio i uređaj (koji je po riječima operatera još u fazi testiranja) i instalaciju tog jako lošeg uređaja.

Malo o uređaju.Brzina mu je otprilike kao prvom računalu koji je napravljen a uvelike podsjeća na usporenu snimku golova samo što je ovaj vaš 10-tak puta sporiji.Taman kad učita program i čovik se fino namjesti da pogleda tv nakon naporna dana a ono slika sleđena.Nazoveš operatera na broj 0800 9000 i on ti kaže da je kod njih sve u redu i da uređaj resetiraš tako da ga isključiš iz struje.Nakon što se isključi moraš pričekati nekih bijednih 15-tak minuta i opet imaš sliku te se sav sretan ko mali prasac ponovno zavališ u fotelju i pokušaš shvatiti radnju filma jer je već prošlo nekih 20 min. Ako imaš sreće to će se desiti samo jednom u toku večeri a ako nemaš kao ja onda će ti se to desiti najmanje 5 puta tokom večeri. Sreća, Max-tv ima videoteku na kojoj možeš pogledati sve one stare i dosadne filmove koji su na tv-u reprizirani po 10-tak puta.Uz to što im je cijena veća nego u videoteci (10,12,15 kn) na svako drugom filmu slika se zamrzne te moraš prebaciti na tv pa se onda opet vratiti u videoteku da bi nastavio gledat započeto a svako prekidanje i ponovno učitavanje oduzme svega nekih bijednih 10-t ak min.Imate filmove na svu sreću koje moraš prekidat samo 20 puta ali to i nije loše jer na kraju ispadne cijelovečernji film od 20-24 sata.Omjer filmova u videoteci je 10 naprema 1 u korist pornića(15 kn) i to je raj za bogate drkadžije sa jakim živcima. Unaprijed se ispričavam svima jer sam sad totalno popizdio. Ako ima gramatičkih poigrešaka cijenjena gospodo BOLI ME KURAC.

Živci su mi otišli od vašeg usranog max-tv-a a sve to uredno plaćam iz mjeseca u mjesec jer sam vezan ugovorom koji mene obavezuje da ga plaćam a vas obavezuje da ga naplaćujete bez obzira koliko bio loš.Pri zadnjem javljanju operateru(prije pola sata)veli mi da mogu putem maila poslati prigovor i to su sva moja prava u ugovoru koji ako prekinem mora platiti.Znači u govnima sam svakako.Slobode su mi ograničene jer je ugovor pisan na moju štetu.Ostaju mi samo slobode govora.E pa to mogu iskoristiti na slijedeći način.Usvom adresaru imampreko 200 mail adresa pa ću ovaj mail poslati svima znanim i neznanim te ih zamolit (ako hoće da im i dalje šaljem one smiješne mailove) da ovaj prigovor proslijede svima znanim i neznanim.Pa će i ti znani i neznani to proslijedit svima znanim i neznanim pa će svi ti znani i neznani skužiti da je taj max-tv jedno obično govno umotano u reklamni celofan za jednu kunu (uređaj koji nevalja platiš ustvari 300 i nešto kuna).
Koristeći i dalje svoju slobodu govora a nemoćan da bilo šta drugo napravim citirat ću Šešelja u Haškom postupku te vam poručiti; "MOŽETE SVI DA MI POPUŠITE KURAC UKLJUČUJUĆI I ONU BITANGU MAX -TV. JEBEM VAM MRTVU MAJKU LADNIM KURCEM SVIMA DILJEM EUROPE GDJE GOT POSTOJI T-COM I MAX -TV."

Sad kad sam malo olakša dušu idem resetirati vaš uređaj po osmi put danas ili ću izabrati film iz vaše bogate naftalinske videoteke pa se sa njim natezat do kasno u noć.Nadam se da mi ne zamjerate na slobodi govora i na onom " jeben vam" jer vi mene jebete iz dana u dan i ja vam to uredno plaćam.


Sa poštovanjem Ivica Šitum,Šimićeva 64 (uređaj je na gazdaričino ime Paškvica Makale) 21000 Split"


Ovo se zove gorčina, s pravom i to je ono šta nam fali kao naciji, da istresemo gorčinu do kraja i na pravi način, Gospodine Šitum, skidam kapu na slobodi govora i izražavanja kad već nitko drugi nije imao muda da to tako sroči pa se s toga pridružujem i uduplavam sve ovo što navodiš ne kao uvrede nego kao oružje kojim se jedino možemo boriti protiv bezosjećajnih i besćutnih monopolista a ima ih još kao šta je HEP, samo šta možda nije bila tematika ali doći će i oni na red.
Ima li išta u ovoj Lijepoj našoj čime se možemo ponositi i o čemu možemo govoriti i pisati bez imalo gorčine a da nas to ne hebe u mozak ili po đepu od svega je izgleda ostala samo riječ Lijepa a naša izgleda već nije odavno.
Blog !

05.05.2007. u 05:10 • 5 KomentaraPrint#

petak, 04.05.2007.

Fala živio

Znam da će ogroman broj ljudi reći kako je besmisleno raditi besplatno, volonterski ili iz ljubavi prema nečemu niti ja ne mislim baš drugačije ali uvijek ima iznimka u svemu pa tako i u ovome, osobito kad je u pitanju rodbina, prijatelji pa i dobri poznanici.Samo kad je to stvarno nužno neophodno za preživljavanje radim za novce ili neku drugu adekvatnu vrijednost, često sam znao raditi da bi mi se netko revanširao u nekom vremenu i uzvratio nekom drugom uslugom.
Od svega najviše volim iskreno i od srca kad ti netko iskaže toplu riječ zahvalnosti i pohvale tvoga rada, pa još ako te uz to nagradi novcem ili nečim drugim, kud ćeš veće zadovoljštine, ali da se razumijemo, nisam baš od onih šta se ubi radeći badava niti jedva čeka da ga pozovu da im nešto odradi.
Možda zahvaljujući onoj dozi narcisoidnosti i samodopadnosti pa i želje da te drugi hvale i zahvaljuju i ja imam u sebi te elemente i bio sam u stanju raditi sve i svašta ne bi li učinio da me hvale ali naravno postoji i ona druga humana i altruistična strana svakoga od nas.
Kroz život tako prođeš kroz svakojake situacije ugodne, lijepe, zanimljive pa i one druge bedaste i naivne.
Ne mogu a da se ne sjetim samo onih tako glupih i jadnih ORA (omladinska radna akcija), tko je bio i pamti zna očemu pišem, ja sam bio bar na tri koliko se sjećam, a sad bih volio da se ne sjećam niti jedne.
Zašto?
Zato šta sam sada isuviše svjestan svoje naivnosti i manipulatorskih sposobnosti organizatora takvih "robovskih zabava", koji su prodajući nam raznorazna ideološka sranja, još mi zvoni u ušima "čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"," drugarska se pjesma ori...da nam živi živi rad", i mi k'o konji zapni pa i prije rokova, slomljenih leđa i nažuljanih dlanova, i po kiši i po suncu misleći da radimo za napredak, za opće dobro društva.
Da, danas znam da smo zaista radili za opće dobro... ali dobro malog broja onih šta su nas znali dobro uvjeriti da žestoko radimo jer će proglasiti najbolju brigadu i dobiti će odličja i značke za udarništvo, a oni...oni će dobiti u kešu, da dobro ste pročitali u kešu pa će kupovati razne vile i limuzine i mahati svojoj stoci sa raznih tribina govoreći kako su najbolji kako su 200% prebacili normu, a oduševljena stoka frenetično urliče i aplaudira jedva čekajući sljedeću ORA.
Bio sam magarac, šta magarac konjina i danas još uvijek ržem i ni nemogu iskazati svoj bijes, iskopao sam toliko kanala da sam sam mogao sahraniti sve na Mirogoju i zakopati ih ponovo, toliko sam vjerovao da činim dobro u zamjenu za bolje sutra.

Ne nalazite li imalo sličnosti sa likovima iz vjerskog miljea, zar ne sliče na nas akcijaše i brigadire, redovno idu na misu misleći da će tako zaraditi bolje sutra, to rade zato jer vjeruju da će im biti bolje "tamo negdje" jer im ovi uporno govore o tome, obavljaju uredno svete sakramente, kao šta smo mi nosili maramicu i kapicu i bili pioniri maleni, daju u crkvu za razne mise i tko zna kakve sve gluposti kao šta smo mi plaćali članarinu, da bi ih onaj iza oltara naglas pročitao i pohvalio, kao nama dodjela znački i pohvala, svetkuju i vesele se vjerskim svecima i praznicima kao mi kad bi nam organizirali zabavne priredbe i igranke, pa jadni i zaboravljamo da smo krv pišali i teško breme nosili dok su pametni zadovoljno trljali ruke a naravno i nešto u njima, tako i ovi pametni ovim jadnim "vjerskim brigadirima", koji su u stanju odreći se svega i svačega i trpjeti sva zala ovozemaljskog svijeta samo ne bi li im bilo bolje, obećavaju iskuplenje nekog grijeha i život vječni, a oni jadni slijepo vjeruju, kao ni mi ne kuže da su izmanipulirani za sasvim drugačije ciljeve.
Znam teško je povjerovati da je to sve tako i potpuno razumijem vjernike a osobito nepismene jadnike pa i ove pismenije, i mene da je netko tada pokušao da razuvjeri ja bih ga lopatom po njegovoj "glupoj" glavi i još bih ga prijavio za krivoakcijaštvo i pokušaja nasilnog osvještenja pa bi vjerojatno pametnjaković završio tamo di mu je mjesto, ne na Golom otoku tamo je bilo isuviše dobro, u nekom dubokom rovu ili na logorskoj vatri.
He.h što ti je zabluda i ideologija vjere, prvo ti daju malo da probaš, pa još malo a kad se navučeš onda bi i brata ubio samo da ostaneš sljedbenikom.
Zato sada poučen i osviješten, jer ovo je samo jedan od primjera moje zaslijepljenosti ideološkim učenjima i dalje radim često puta besplatno čak ne tražim niti zahvalnicu ali prvo dobro odvagam sve argumente za i protiv i opet mi se desi pored svog iskustva da me opet navuku...
Blog !

04.05.2007. u 23:55 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.05.2007.

Tajna jednog nicka

Svijet je očigledno jako mali a pogotovo danas u eri informatike i mrežne povezanosti, tako sam i ja ostao zatečen i iznenađen slijedom događaja i napisa od osnivanja svoga bloga i posjete raznih ljudi koje osobno ne poznajem ali su ostavljali svoje komentare i doprinijeli tome da nastavim raditi to jest pisati i dalje.
Nisam baš preveliki ljubitelj i štovatelj blještavila, šarolikosti i raznih sličica i sliketina(pa ih s toga i nema), jer one po meni odvlače pozornost od teksta i od misli i poruka koje želim prenijeti čitatelju, znam da neke slike govore više od tisuću riječi, ali će se s vremenom vjerojatno pojaviti i poneka slika.

Da pocnem iz pocetaka:
Bio jednom jedan blog pa u samom vrhu bloger koji se zvao Ateizam. Prije par tjedana odlucila sam da ga posjetim. I dok sam citala neke njegove komentare jedan mi je posebno pao u oko.....zove se CRNIISUS. Cim sam to procitala prepoznala sam nekog meni vrlo dragog u tom textu. Naravno, onda sam otisla i na njegov blog na kom su u tom momentu bila dva posta. Sa samim izgledom bloga a narocito slikom iz Vegasa vec sam bila uvjerena da sam na pravom putu. Naravno poslije citanja prva dva posta potvrdila sam to 100% pa sam onda tek nakon 3ceg posta ostavila komentar u nadi da cu i ja biti prepoznata. Komentari su mi bili malo misleading jer su pisani u muskom rodu ali sam pokusala da ostavim bar po neki "hint". I sad sam uvjerena da ja CrnogIsusa poznajem mnogo bolje nego on mene. Mislila sam da nastavim sa igrom neko vrijeme ali nisam mogla da se vise obuzdam a da ti osobno ne izjavim kako su ti super postovi i da mi je to postala nova opsesija. Uvijek se obradujem kad vidim da ima nesto novo za citati. Uistinu si dobar pisac i trebalo bi sve te postove nekako organizirati i objaviti u knjizi.....normalno jos mnogo truda je potrebno jer ima toliko fantasticnih zivotnih iskustava koje ovdje moras da ubiljezis. Samo nastavi da pises....to ti je jedna od najboljih ideja do sada. Kao i uvijek, imas moju moralnu podrsku a i vjernog citatelja. Samo nastavi da pises i kad uhvatis priliku napisi i meni neki mail pa da znam sta se desava, i molim te ko je ta AR sto ostavlja komentare na tvom blogu. Jos me interesira da li ste ikad dobili moj e-mail sa fotkama Arube i razglednice.Eto toliko ovaj put. Uvijek misli na tebe i neizmjerno te voli tvoja BlackPearl.

Shvatili ste dragi čitatelji da to nije moj tekst, nego meni bliske i jedne od najdražih osoba na ovome svijetu, negdje daleko preko sedam gora i sedam mora pa sam ga morao prenijeti u cjelini kako bi ste lakše shvatili o čemu se zapravo radi i zašto je vlasnik ovog bloga pisao baš o ovome.Ne možete niti zamisliti kako sam se iznenadio i obradovao tom spoznajom kad sam dobio mail pod nazivom tajna jednog nicka.
Poslije sam po sto puta pročitao te komentare i pokušao do kraja rasvijetliti misteriju nicka i mogu vam reći da sam od samog početka prepoznao neku bliskost i srodnu dušu, što se da vidjeti iz mojih odgovora, ali ni slutiti nisam mogao da je to netko meni tako drag i blizak.
Još veća potvrda da ono šta pišem ima smisla je kada ti to netko tebi drag i blizak obznani i prizna, jer stranac to može iz razloga da te ne bi uvrijedio a netko tko te dobro poznaje ima pravo da ti kaže istinu u oči ma kakva ona bila, pa kad je ona ovakva...ushićen sam, neizmjerno HVALA.
E sad nisam ni sam siguran da li bi bilo bolje da je to potrajalo i dalje ostalo tako tajanstveno pa i ljubav i veze dok ih ne upoznate i ne konzumirate u potpunosti sve do tada su prave ili se bar tako čine, jer nekako se čini kao i zanimljiv film u kom samo nagađate tko bi mogao biti tajanstvena osoba pa kad na kraju shvatite o kome se radi prestaje biti zanimljiv,... ali kako bi to bilo da nikada ne saznate...
Možda se i vama desilo nešto slično pa dajte si malo vremena i komentirajte.
Blog !

03.05.2007. u 22:00 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 02.05.2007.

Moja bašta vaša mašta

Već sam se počeo pitati što da učinim sa prijestupnicima, da li da ih u duhu vjere kaznim pa im dam da mole pokoru ili da zažmurim na jedno, možda oba oka ili da im jednostavno dam oprost bez obzira molili za njega ili ne.
Primijetio sam da u posljednje vrijeme naglo raste broj onih koji posjećuju sve više i sve intezivnije moj posjed, kako poznanici prijatelji tako i silni nepoznati ljudi svakakvih profila i profesija, i neka hvala blogu pa nisam ja baš asocijalna osoba, doduše je da se najčešće družim sa kavom i cigaretama ali jednom godišnje ako ne i dva puta, sada nisam siguran, izvede me žena oko kuće napravimo dva tri kruga i ja se opet vratim u svoj vrt.
Sve to meni ne bi smetalo šta se tiče tih posjeta, dapače imponira mi a i žena vidim sva ushićena jedva čeka kad će netko pokucati, sve dok se nisu počele dešavati nekakve čudne stvari.
Pošto sam ja pretpostavio da bi to moglo biti tako nekako kada ljudima dozvoliš da ti bez pitanja i najave dolaze kad hoće i tko hoće, unajmio sam sebi špijuna (ma kako je lipi slatki mali) koji mi redovito referira tko je sve dolazio, kada, koliko puta, koliko se zadržao, iz kog smjera je došao, da li je ostavio neki dobrovoljni prilog itd.
Žena u mene ne zna za mog spymana jer obavlja svoju zadaću kao duh, tiho i uredno a i ne bih ga reklamirao da ne bi otišao od mene za neku veću ponuđenu svotu no što mu ja dajem, za sada je zadovoljan on zadovoljan ja...u stvari ja nisam zadovoljan, ne njegovim radom nego spoznajama do kojih sam došao i za koje sam znao da su neminovnost a i odavno sam sumnjao.
Od nedavno se bavim uzgajanjem svakojakih biljki, najčešće miomirisnog cvijeća (kuranfila i raža) zbog koga mi mnogi dolaze odati priznanje i ja im neizmjerno zahvaljujem.
Čini mi se, zahvaljujući reakcijama ljudi da sam uspješan u tome a možda me i foliraju ne želeći da me uvrijede niti omalovaže moj trud ali i ja sam primjećujem da neprestano niće neko novo cvijeće sa novim mirisom i bojom i da plijeni poglede čak i slučajnih prolaznika, svakako gdje je cvijeće ima tu i korova koga pokušavam satrati u korijenu ali i ono je sastavni dio vegetacije, ali ogradio sam i bodljikavu žicu okolo posjeda pa unaprijed upozoravam, nemoj da nekome ostane muškost da visi na žici a i uhvatim li nekoga da je otkinuo cvijet bez pitanja biće svašta.
Dolaze ljudi, gledaju, obilaze švrljaju po bašti neki mi čestitaju neki mi samo pogaze i unište cvijeće drugi se hvale da se i oni bave uzgajanjem istoga pa da dođem do njih da dam svoj sud, na šta se redovno ljubazno odazovem i posjetim njihov vrt i ostavim svoje utiske ali ima i onih koji jednostavno samo projure kroz vrt ne primjećujući ni miris ni boju ni sklad cvjetova ne usuđujući se čak niti pozdraviti čovjeka koji ulaže toliki trud.
E sad se moram vratiti na moga špijunčića, razumijem ja da ima mnogo različitih ljudi pa netko ima potrebu da više puta dođe da ga omiriše ili otkine koju laticu za svoju zbirku i takvi mi se obavezno jave i pohvale ili pokude miris ili izgled nekog od cvjetova, ima onih šta u jednom udahu mogu da omirišu sve pa više ni ne dolaze da li iz razloga što uopće nisu ljubitelji takvog cvijeća ili nisu u stanju da prepoznaju njegovu ljepotu.
Sve ja to razumijem ali nikako ne mogu razumjeti da se netko stalno mota po mojoj bašti i po nekoliko puta na dan a da nije u stanju bar se pristojno javiti ma ne mora biti ni pristojno može bar sa m'rš miriše na govno, bez obzira došao zbog cvijeća ili iz nekog drugog razloga.
Počeo sam već da sumnjam u ženu u mene jer prečesto ide u tuđe bašte pa i u moju da k'o fol zalijeva ili okopava i uređuje pa sam je lijepo zamolio da to prepusti meni jer ja to obožavam raditi, te vas s toga ovim putem molim kada već dođete u moju baštu molim vas javite se bar jer znam da ste bili i omirisali plodove moga rada pa bi bilo sasvim pristojno i i lijepo da komentirate.
Ja ću kao dobar "botaničar" i poznavatelj kvalitetnog uzgoja, nastojati za svačiju dušu, za svakoga po nešto da vam osiguram što više raznoraznih "cvjetova" ugodnih pa i onih manje ugodnih mirisa i boja.
Blog !

02.05.2007. u 05:05 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 01.05.2007.

Praznik nerada

Pokušao sam shvatiti smisao i sve te praznike i neradne dane, zapravo oni su za mene nevažni u najmanju ruku, pošto još uvijek redovno odlazim kod iste tete u ured već preko 10 godina određenog datuma u mjesecu da mi uredno udari pečat i potpis.
Već smo se toliko upoznali i " zbližili ", jer sam točan kao švicarski sat, dođem joj točno 15 minuta prije kraja smjene, ona se već odavno spakirala i vuče posljednje poteze make up-a, kad eto mene k'o za inat ne da mi se ranije a onda mi ona onako u sebi prebroji sve mrtve i žive, čak sam jednom i pročitao sa usana kao kad gledamo nogometnu utakmicu, točno sam vidio da mi čak spominje i one šta mi nisu u rodu.
I ona kao i svi drugi jedva čeka da odmagli i odmara se za te praznike kojih uzgred rečeno ima "samo" 12+1 baš lijepo raspoređeno svaki mjesec po jedan + 1,kao trinaesta plaća.

Državni blagdani (neradni dani) Datum Ime Napomene

1.--1. siječnja Nova godina
2.--6. siječnja Sveta tri kralja
3.--dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak klizni nadnevak
4.--1. svibnja Praznik rada
5.--60 dana nakon Uskrsa Tijelovo klizni nadnevak
6.--22. lipnja Dan antifašističke borbe
7.--25. lipnja Dan državnosti
8.--5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
9.--15. kolovoza Velika Gospa
10.-8. listopada Dan neovisnosti
11.-1. studenog Svi sveti
12.-25. i 26. prosinca Božić (dva dana)

Rade brate ovi naši po uredima ubiše se jadni od posla, ovdje ne ubrajam onaj dio ljudi privatnika koji bi radili i nedjeljom pa i treću smjenu ali im ovi odozgo i to brane i ljudi u privrednim djelatnostima i zdravstvenim organizacijama kao šta je hitna služba, ali administracija i birokracija ajme majko,većinu bih ja potjero ća na livadu i motike u ruke ili ovce da čuvaju jer ionako u eri napredne tehnologije i komjutera umjesto da ih koriste u expeditivne i pametne svrhe pa da ubrzaju procese izdavanja raznoraznih dokumenata i papira, oni najčešće igraju spider i tko zna šta sve ne, na onim lijepim ravnim monitorima i čekaju kad će pauza ili neki praznik nerada.
Nije da sam ja protiv praznika, šta više vjerojatno da radim volio bih da ih je još ali brate šta je previše, previše je, naročito vjerskih.
Primijetit će te da od ovih 12+1 neradnih dana, 7 spada u kategoriju vjerskih odnosno katoličkih praznika.
S obzirom da je Republika Hrvatska demokratska država sa parlamentarnom demokracijom, ne mogu se oteti dojmu da se zaista pretjeruje sa vjerskim praznicima iako znam da je u Hrvatskoj preko 87% vjernika katolika ali nigdje ne piše i da je katolička država.
Onda su brate trebali lijepo dati naziv KRH (Katolička Republika Hrvatska), kao šta je Islamska Republika Iran i ne bih to ni primijetio, ovako brate bode oči kao da su nam prosuli nadražljivce pa nas ne samo peku oči nego i vuku nas za nos, a čini se da nas ostale sustavno truju.
Pročitao sam negdje da kod trovanja najčešće čovjek osjeti mučninu,povraćanje i proliv e pa ja iskreno od svih ovih vjerskih praznika ne samo da dobijem mučninu(glavobolja,halucinacije,katolucinacije), povraća mi se do iznemoglosti, e sad dobro je i korisno povratiti ako možeš pa još otići na čišćenje želuca, ali proliv on me ubi.
Na kraju uvijek zaserem i samoga sebe...
Blog !

01.05.2007. u 03:40 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.04.2007.

Strah od straha

VeniStrah,vidiStrah,viciStrah (came, saw, conquered ) Julius Caesar

Pogledali ste smrti u oči,suočili se sa strahom ili više njih istodobno,ostali ste normalni poslije toga ?Čisto sumnjam, ili možda da.
Kaže stara poslovica što te ne ubije to te ojača.Da li je baš tako ?
Zaista je nevjerojatno što su sve ljudi u stanju uraditi i kako reagiraju kada se suoče sa strahom, neki se odmah predaju neki padaju u trans(gube svijest), neki pokušavaju sa ono malo snage šta je ostalo u ljudskom organizmu da pruže otpor, neki u silnom strahu i zaborave da su prestrašeni pa se ponovo prestraše.
Strah je u biti negativan osjećaj koji doživljavamo kad vidimo ili osjećamo opasnost nije bitno da li je ona stvarna ili fiktivna,međutim strah kao takav u određenim momentima može biti i oruđe kojim možemo poraziti i sam strah.
Najčešće se oni manifestiraju kroz razne vidove fobija koje trajno ostaju u čovjeku i prate ga kroz cijeli život,a netko ipak uspije da ga pobijedi.
Ja sam magistrirao i doktorirao na strahu,ako je to najveća titula straha.
Počelo je vrlo rano još kao fetus sam osjećao neke strahove, da li ću biti ljudskog naličja a što ako budem poput Quasimoda,da li će me mater baciti u rijeku ili bunar i reći kako sam htio piti vode i k'o fol sam upao.
Djeca po dolasku na svijet najčešće plaču, valjda zbog straha ili bolova, a i tu je već bilo drugačije sa mnom.
Tek što sam provirio vani i otvorio oči prasnuo sam u nezaustavljiv smijeh ugledavši spodobu ispred sebe, misleći "...ta ne mogu biti ružniji od nje...", sve dok me ta ista spodoba nije tresnula po gubici i promijenila mi izraz lica i izričaja i utjerala strah, vidio sam skamenjena lica i izrogačene oči do bola neke babice ružne kao sam đavo i susjede vjerojatno gledajući se u nevjerici i pitajuči " ...kako to, otkud crnac... ", žena iza sva zbunjena se počela krstiti i izgovarati neke meni tada nerazumljive riječi, očigledno sva u strahu obraćajući se nekome gore u visini koga nisam mogao da vidim, nažalost, biće da se i on isprepadao moje pojave pa je zbrisao, a mater je jadna što od bola što od silnog iznenađenja i straha pala u nesvjest.
Odrastao sam u strahu da će htjeti pošto poto da me se riješe jer sam bio ne samo nepoželjan nego i previše živ i radoznao, ali zahvaljujući materi koja me štitila i brinula za mene sam prebrodio te strahove.
Odgajan u vjeri u boga, babaroga i raznih vještica koje će me odnijeti ne budem li poslušan živio sam stalno u strahu od nekoga i nečega i pazio da ne napravim neku glupost i bogobojazno dugo godina ponavljao iste one riječi koje sam čuo od one susjede iako baš nikada nisam uspio shvatiti njihovo značenje i smisao.
Prvi put sam vidio da te riječi nemaju smisla kad se svjetina skupila i kao papagaji ponavljali po sto puta riječi ne bi li pomogle ozdravljenju Perice, koga je zatukao neki susjed zbog žene točno po glavi nekim vagirom, i on je jadan dva dana bio u komi i na kraju umro, e sad ne bi to bilo ništa neobično da ovaj jadni Perica nije isto tako bio bogobojazan, čestit i pošten čovjek, redovno išao u crkvu i molio se bogu da mu bude dobro.
Jedina loša strana je da je imao zgodnu i pohotnu ženu, dok je išao da donese vode na obližnji potok, susjed je pomagao oko sijena a kad se prerano vratio zatekao susjeda sa ženom u plastu sijena te kad je ovaj vidio da nema kuda iz straha dohvatio je rezervni vagir sa kola i udri.
Ni kriv ni dužan nastrada, osta i bez žene i života a ona je još iz straha potvrdila kako je vjerojatno dobio sunčanicu i pao sa plasta sijena pravo na vagir, a susjed još ispade junak jer mu je kao pokušao pomoći i oko sijena... i tješio ženu...
Najviše sam se radovao kad bi umro netko tko se nije molio bogu na način kako su mene učili nego je izgovarao neke čudne strane riječi i držao raširene ruke, a mi bi stali u prvi red i jedva čekali kad će kuverte sa novcima jer se kao za pokojnikovu dušu dijelilo djeci i krišom ih otvarali da vidimo koliko je unutra i tiho znatiželjno pitali jedni druge "kol'ko je kod tebe, kod mene 5 stoja" pa iz straha da nam to ovi ne uzmu nazad u prvi dućan trk po slatkiše...
Jedne prilike sam na ispovjedi od straha da ću za pokoru dobiti veliku kaznu, zatajio da sam ukrao role(samo jednu), da smo krišom gledali Anđu dok pere noge iznad koljena na koritu i navlačili kožice naših mališana, gurali Bekliji otučak od kukuruza u guzicu kad je imao proliv i izbacivao koštice od trišanja, tad sam poslije samo tri zdravo Marijo,tri očenaša i tri slava ocu pobjednički shvatio da bog nije ipak sve to vidio šta sam radio i da ga se nemam radi čega bojati, riješio sam se i straha od boga i dao se u razna iskušenja...
Strah od policije i pasa, to mi je bilo nekako najgore,ni jedne ni druge nisam mogao ni smisliti, jer nikad ne znaš kad će koji pobjesniti, a u ono vrijeme to je bilo prečesto.
Na tisuće raznoraznih strahova što od živih stvorenja, neživih od prirodnih i neprirodnih pojava pa sve do onih apstraktnih pojmova koji utjeruju strah u kosti ili imaju namjeru da zastraše ljudsko biće.
Sve sam ih ili većinu kušao i apsolvirao i od straha prema strahu i pišem o strahotama straha.
Naravno još od postanka ljudi prisutan je strah od svega navedenog pa je čovjek od djelovanja prirodnih pojava počeo da vjeruje da postoji neka sila (bog) koja ga može kazniti za neposluh te se latio obraćanja bogu i prinošenja žrtava u ime božije samilosti .
Čak se i u bibliji spominje žrtvovanje nevine djece (previše je primjera pa me mrzi da ih sve nabrajam) i to ne zbog ljubavi prema bogu nego zbog straha od božije kazne.
I danas dan su ljudi iz fanatizma prema bogu rekao bih iz većeg straha šta ih čeka od onog šta imaju u stanju žrtvovati sebe ili svoje bližnje a da ne govorimo o drugima u ime boga i bogobojaznosti i slijepog vjerovanja da će ih on riješiti svih strahova i patnji kada dođu bogu na istinu.
Mislio sam da danas nemam više nikakvog straha, ne bojim se boga ne bojim se rata, ne bojim se smrti, pa ipak se nečega bojim...bojim se STRAHA.
Slobodno bez straha komentirajte o svojim strahovima !
Blog !

29.04.2007. u 05:35 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 25.04.2007.

Derpe panonski

Kao što već to biva sa većinom vas i meni se po tko zna koji put dešava da bez ikakvog valjanog i opravdanog razloga dobijem po nosu, u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu ali sam sada odlučio uzvratiti udarac.
Htio sam samo da prošvrljam jer me znatiželja vukla a i bolo u oči kad god prolazim tuda i nikako nisam mogao da se obuzdam a da ne zavirim malo u gnijezdo terminatora.
Uđem u b..g nekog čudnog imena "Pero Panonski" namjestim se i snimam li ga snimam,kad odjednom vidim nešto se čudno i ogavno dešava, ima tu grubih pogrdnih riječi do koljena, razmišljam da li da se okrenem i mirno izađem i baš u razmišljanju da tako i uradim kad ono netko mene spomenu a tko li do vlasnik, ali ajde ne smeta mi dok nisam vidio da poče da vrijeđa sve žešće, ma sve mi možeš spomenut i psovat ali ateizam mi ne diraj.
Pao mi je mrak na oči nisam više stvarno mogao da se suzdržim i kao vjerujem i većina vas odlučim da se umiješam i suprotstavim.
Čime ću a ja onim šta imam kod sebe pa udri jednom, vlasnik me izbaci vani, probam opet on me opet izbaci, probam ja opet ući kad ono zaključana vrata, ne lez vraže imam ja neki kalauz kod sebe probam kad ono ni to ne pomaže.
Popizdim šta ću okrenem se i odlučim otići na neko mirnije mjesto a gdje nego doma i tu lijepo na miru svom sav izranjavan podijeliti sa vama ovu svoju tugu i jad.

A sada ozbiljno, ovako sam odlučio da se branim i osvetim za poniženje, nisam imao namjeru da reklamiram vlasnika na svom blogu ali radi autentičnosti moje priče i iskaza prenijet ću vam njegov cijeli post jer će on kakav je poslije nekog vremena kad shvati što je napisao izbrisati i njega kao i moje komentare pa nećete moći posvjedočiti ovome o čemu sam pisao,pa koga mrzi ne mora ni da čita.

Korak od sna
ponedjeljak, 23.04.2007.
Sta covjeku radi vrijeme, ljudi nisu stijene
(500. post od srpnja 2004.)
Grozna je ta nasa europska kultura u toliko, sto znamo da postoji vrijeme. Oni tamo na Istoku, zive opustenije jer zive u konstantnoj sadasnjosti. Zivot je doslovce malo vazan, jer imaju reinkarnaciju i zaboli njih. Nije cudo sto je Pol Pot i njegova komunisticka ekipa s takvim perverznim veseljem pobila onoliko ljudi. Rekao sam vec jednom, nema gorega spoja od komunizma i Azije.

Vrijeme. Joj. Kako tece. Mrzim to. Imam 22, uskoro 23, ali cini mi se kao da sam nista, apsolutno nista napravio. Nekoliko clanova obitelji i nekoliko osoba koje sam obozavao, umrlo s oko 45 godina. Meni se cini da necu ni ja dozivjeti pedesetu, sto znaci da sam prakticki pol zivotnoga puta presao, a u Hrvatskoj je jos uvijek na vlasti gerantokracija (ispalio Miljenko Jergovic 1996. u Maticinome Kolu), dok s druge strane, ako ste srednjovjecni, a nemate posla, zivot vam je u dubokim problemima. Niste dovoljno mladi, a s druge strane premladi ste da bi ste bili stari.

Elite su stare, kao sto je Stipe Mesic jedamput to primjetio "To ce jedino dozivjeti Joza Manolic", a Joza je apsolutni Metuzalem hrvatske politike. Pred negdje dvije godine, u Frankopanskoj sam ga vidio za upravljacem automobila. Bio sam fasciniran da stari udbas jos suvereno vlada autom. Milanovic u SDP-u je "mlada snaga", a covjek ima 40 godina. Fakultet je zavrsio za komunizma, kompletno je obrazovan pod SFRJ, kakva je to mlada snaga SDP-a, kada je covjek born&raised under yugoslav communism ? No Milanovic je super spram ostalih SDPovaca. Jurcica i slicnih se treba bojati. Komunist s ustaskim zaladjem. Kada kazem da se u Hrvatskoj nije od 1941. promijenila vlast, svi me cudno gledaju. Svaki ustasa imao je brata u partizanima. Iste obitelji ostale su na vlasti i nakon prevrata 1945. Prvo su opljackali Zidove za imovinu, onda su iza rata opljackali Hrvate. Hrvatska je ostala bez svoje gradjanske i kapitalisticke baze. Pa je onda desno krile SKH tj. HDZ od ustasko-partizanskih jebaca ovaca stvarao kapitaliste.

Mi tu gore na Sjeveru smo mutavo, ali i bezprijekorno casno sluzili u Domobranstvu, postenoj i finoj vojsci, kako je to znao reci Zarko Dolinar (genijalni stolnotenisac HASK-a, veliki znanstvenik, casnik Domobranstva i Pravednik medju narodima, sin vjecne Panonije). Sto je hrvatski domobran uzeo, on to i platio. Cetnici, partizani i ustase su sustavno klali 4 godine rata. Hrvatsko Domobranstvo je vojska bez zlocina, vojska bez mrlje. A na Kriznome putu, najvise su stradali ti posteni domobrani, naravno uz civile, kako to crveni fasisti zaborave reci. Luburicevci su kompletno pobjegli, Rafael Boban s Crnom legijom, odmaglio. Luburicev napusteni auto bio je pun neispunjenih partizanskih dokumenata i partizanskih papira. Moze Stipe Mesic srati kvake koliko hoce, ali 97% pobijenih na Kriznome putu su bili posteni ljudi, bez mrlje.

Objektivno imam oko 25 godina ispred sebe. A u Hrvatskoj si izgled mlad i nezreo s 40. Kada je u antici nastala izreka da starost znaci mudrost, tada je prosjecni zivot trajao oko 40 godina. 80 godina su dozivljavali likovi u Bibliji.

Ali, cesto vam ti 80godisnji likovi iz Biblije odredjuju zivot. To sto su nevini stradili npr. na Kriznome putu, produkt je Jalte, jer dve stare prdonje zvane Churchill i Roosevelt su trecoj prdonji Staljinu dali pole Europe, jer su zakljucili da je pola Europe bolje pod fasizmom strike Josifa, nego cijela Europa pod fasizmom strike Adolfa. A kako su granice crtale, tipicno engleski s ravnalom, vidi vraga, katolicka Srednja Europa, koja je mrsila racune protestantskoj Engleskoj i nominalno ateistickoj (u biti pravoslavnoj) Rusiji, nestala je s karte Staroga kontinenta. Samo jos jedan u nizu dokaza da biti katolikom je bezpotrebna muka, jer Rim i Vatikan u to doba neopisivio je bolio kurac za katolike u Hrvatskoj, Poljskoj i Slovackoj. Sada iskljucivo ne boli kurac Vatikan za Hrvatsku jer u EU trebaju nova katolicka zanovijetala, jerbo su Spanjolci prodali se pederima i ruznim lezbacama (pa nek Almodovar snima filmove), Francuzi od Revolucije nisu bas nesto katolicki, a Talijane nitko ne shvaca ozbiljno od doba Garibaldija, pa uz Poljake i Slovake, treba treca sila koja ce propovijedati papinske pizdarije. Do sljedecega Bleiburga. Kada ce kakva talijanska pedercina u bijelom reci da se moli Svevisnjem za Hrvate koje ce opet netko s Istoka ubijati, dok se fino prezderava i broji pare u Vatikanskoj banki. Jipi. Bas me to tjesi. To sto je Ivan Pavao II. bio Poljak je slucajnost. Iza Ratzingera nas ceka opet legija papa Talijana. Pazite sto sam rekao. Nema Duha Svetoga u Vatikanu od 1517.

Pervezno je u toj cijeloj prici s vjerom, da najpozornije prate rad Vatikana a(nti)teisti. (Upozorio me PneN). Dok vecina vjernika u Hrvatskoj bas i ne haji za teoloske bezmislice made in Vatikan, razlicita a(nti)teisticka govna, fanaticno prate sto talijanske sijede glave (jos malo gerantokracije) rade. Za nekoga tko tvrdi da nema Boga, puno vremena posvecuju Bogu i Crkvi. Iscitavaju svaku recenicu. Boga nema, ali Bog im je kriv za sve. Iako cu prvi poceti rafalnu paljbu po Vatikanu, ja to radim iz cisto krscanskih razloga, a ta smrdljiva, primitivna, ruzna, sotonaska a(nti)teisticka rulja to radi iz najcisce zlobe. Najcisce pomanjkanje dobra. Jednostavno, a(nti)teist je smece od covjeka. Najnizi oblik do sotone. Svemirsko smece. Ali apsurd situacije je u tome sto je Krist visio na krizu i zbog njih. I da bi krscanski bilo da ih volimo. Ja to ne mogu. Ako se nece obratiti, neka crknu u bolovima.

Sto mi ovo sve vrijedi, sto mi vrijedi misao, kada cu u Hrvatskoj biti balavac i s 40 godina ?

Tuzno.

Pero Panonski

Naravno da bi ste bolje shvatili zašto me vrijeđao i izbacio naglavačke i zabranio mi ulaz za sva vremena evo i mog komentara pa prosudite da li je ispravno postupio.
E moj pero stvarno si ti još zelen ali i oštećen, znaš i sam koliko zelenog bilja propadne,ubije ga tuča(metuzalemi iz tvog posta) ili čak i pesticidi u tvom slučaju herbicidi(Krist koji je visio na križu za tebe i takve),kad si još uvijek spreman hraniti se i vjerovati u takve bajke.
Možda ti ne bih ništa ni napisao da nisi spomenuo "Dok vecina vjernika u Hrvatskoj bas i ne haji za teoloske bezmislice made in Vatikan, razlicita a(nti)teisticka govna, fanaticno prate sto talijanske sijede glave (jos malo gerantokracije) rade."
Badava ti taj fakultet koji studiraš kad su ti mozak isprali još u ranoj mladosti kad o ateistima i sličnima misliš ovako "a ta smrdljiva, primitivna, ruzna, sotonaska a(nti)teisticka rulja ",drago dijete razmisli malo da li su to ljudi koji su uspjeli shvatiti to šta ti vjerojatno nećeš uspjeti niti u tom tvom drugom životu koji ti obećavaju.
Ma mogao bih ti nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da jer ionako za takve nema nade a ni smisla govoriti im išta.
Vidiš ateisti sigurno ne bi teistima rekli to šta ti kažeš pa čak mislim ni većina teista ne misli to šta ti misliš, s toga ovo je upućeno isključivo tebi a ne teistima.
Ti si ona "smrdljiva, primitivna, ruzna, sotonaska " i da ja dodam govno u redovima teista.
Razmisli dobro što ti ovo pišem prije nego što ruka bude brža od mozga(ako ga uopće imaš).
Ako prihvaćaš kritike kao i pohvale onda onda nemoj brisati ovaj komentar,neka ti stoji kao opomena i putokaz da se to ne piše tako iako je sloboda misli i riječi postala nažalost ona koju se ne sankcionira.

Pošto me prvi puta zbrisao i izbacio naglavačke dodao sam još i ovo...
Peropanonski koji si ti jadnik, samo ti briši istinu ne možeš sakriti...

Sve što sam napisao bilo je isključivo upućeno njemu, a on je pogrdne riječi ničim izazvan uputio svim ateistima.
Ja se unaprijed svim vjernicima ispričavam ako ih ovo šta sam ja napisao na bilo koji način vrijeđa i nije mi bila namjera to uputiti njima, nego takvom kretenu koji za sebe kaže da je vjernik i znam da više neću zalaziti na takva mjesta jer iz svega pokušavam izvući neku pouku, a iskreno se nadam i vi.

25.04.2007. u 01:45 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.04.2007.

Ne drogi, ne babarogi

Jučer je u mom gradu organizirana tribina pod nazivom Ne drogi, ni svjesni nisu protagonisti skupa koliku promiđbu radim baš u njihovo ime niti volonterski niti za bilo kakve novce, nego kao čovjek koji želi dati svoj skromni doprinos akciji pod tim nazivom iako nisam ni svjestan što se sve krije niti kakva je poleđina svega toga.
Htio bih vjerovati da su motivi iznad svega humani ali ja ovakav sa svim gorkim iskustvima i svjedočanstvima kroz život teško mogu povjerovati u bilo što dok ne prepoznam svrhu, razloge i ako eventualno ne nađem određene kontradiktornosti u tome.
Kad se jednom opečeš i na hladno pušeš, a meni je ostalo da p(i)ušem dok ne kušam.
Kako mi ne radi scanner potrudio sam se da u cijelosti prepišem sadržaj letka koji sam dobio od slatkih i ljubaznih bića, mislim na prelijepe djevojke koje nisi mogao ne zamijetiti.

XXXX CENTAR - PRIJATELJI NADE je kršćanski centar za rehabilitaciju ovisnika u potpunosti besplatan i neprofitabilan.Na području Hrvatske smo započeli sa radom 1993 godine, te se sada nalazimo u nekoliko gradova sa više kuća isključivo sa ciljem da pomognemo onima kojima je pomoć prijeko potrebna.

Znam da bi ovo više priličilo nekome tko je veliki vjernik i tko je pod okriljem katoličke crkve ali to ne radim niti zbog KC niti zbog ranije navedenih protagonista skupa već zbog svoje sve veće svjesnosti i potrebe da i ja na neki način dam svoj glas Ne drogi, znajući koliko je u ekspanziji cijela drogeraška rasturačka mašinerija čak i u mom relativno malom gradu.
Nemam baš nekih dokaza ali čisto sumnjam da su besplatan i neprofitabilan centar, ma tko to još bez neke osobne koristi želi samo tako pomagati osim naravno članova uže obitelji.
Pitam se samo otkud im sredstva i novci za letke, put i hranu i da ne nabrajam dalje, pa i ovi šta dijele treba da jedu a i nisu samo tako sa nebesa pali u moj grad ili ih je možda Bog prebacio i osigurao im nebeski besplatan taxi i gradski trg.
Ako poznaješ koga ili imaš problema sa ovisnošću, nazovi nas.

Ništa lakše, znam ih masu, ima ih nažalost i ovdje u izobilju samo šta takvi ni ne trebaju pomoć nego zatvor, a ako već želite da se uvjerite u njihovu humanost eto načina da testirate jesu li zbilja ti za koje se predstavljaju, samo nazovite.
SPLIT 021 / xxx - xxx
ZAGREB 01 / xxx - xxxx
ŽELIMO TI POMOĆI !

Isto tako organiziramo sastanke za sve one obitelji i zainteresirane zahvaćene ovom problematikom pomažući i nudeći rješenja.Nudimo u potpunosti besplatno razgovore i predavanja u školama,općinama, posjete zatvorima, bolnicama ...

Ne bih komentirao ovaj dio ali sad odjednom se pojavljuje novi momenat.
Ako želiš/te na bilo koji način sudjelovati u ovakvom načinu pomaganja onima kojima je to prijeko potrebno, uvjek nas možete nazvati i informirati se.

Od nekoga tko nudi pomoć odjednom prelaze u nekoga kome treba pomoć, nije li to malo kontradiktorno sa onim na početku letka a da apsurd bude veći...
Dobro došla je svaka pomoć u hrani, robi, građevinskom materijalu, polovnom namještaju, bijeloj tehnici, poslovima i bilo čim što mislite da bi moglo pomoći u borbi protiv ovisnosti.

Pa boga ti draga otkad se to s narkomanima u borbi protiv ovisnosti (bori) pomaže bijelom tehnikom, polovnim namještajem, građevinskim materijalom i drugom robom?
Biće da se radi o nekim nafiksanim izbjeglicama i prognanicima (bez uvrede svim izbjeglicama i prognanicima kao šta sam i sam) koji nemaju ništa ili su oni pogriješili u predstavljanju svog centra ili ja nisam normalan pa ništa ne kužim ili to sve ipak ide i završava na Hreljiću, Jakuševcu, Poljudu ili tko zna već gdje...No comment !

Često spominjem riječ moj grad, vjerojatno bi mi mnogi rekli zašto kad nisam rođen tu, zato što ja nemam drugi grad, imam samo uspomene neke lijepe neke ne na moj rodni grad ali to više nije moj grad, moj grad je tamo gdje mi je dom obitelj i sve meni drago i lijepo sa svim svojim dobrim i lošim osobinama jer ono bivše sam pohranio tamo negdje u dubini mojih sjećanja koja vremenom sve više blijede.Dobra mi je ona stara "Budala živi di je rođen, pametan di je bolje"
Kao bivše ljubavi koje su mi možda neke bile i lijepe, manje lijepe, zgodne i nezgode ali nijedna mi nije ljepša od ove koju sada volim i sa kojom živim tako i moj grad, osjećaj pripadnosti i ponosan sam time.
Moj grad u kome kad se prošetam osjećam slobodno, nadahnuto i lijepo tu je mladost tu su moji poznanici, prijatelji neki novi neki stari, svi smo došli sa sličnom mišlju i željom da počnemo neki novi život, nije nužno da bude ni bolji, neka samo bude život dostojanstven i dostojan čovjeka, da bar našim budućim generacijama pružimo nove mogućnosti, neka počne da živi ta naša nova mladost i neka bar dišu uče i žive hrvatski.
Jedan od najmlađih gradova u Lijepoj našoj, prometno čvorište, ne možda tako lijep i urbanistički organiziran kako bih ja htio, pun zelenila, dobro nije baš da ga nema, ima ga i ovdje i masu drugih sadržaja ali ni izdaleka toliko koliko bi trebalo.
Bilo kako bilo mene zanima samo jedna stavka u ovom cijelom nabrajanju a to je mladost, moja djeca, djeca ovog grada, djeca cijele Hrvatske,Europe i cijelog svijeta, ti svjedoci i tragovi našeg postojanja i akteri nekih novih vremena i u njihovo ime dižem svoj glas i pridružujem se akciji, dobro na svoj način ali dajem glas NE DROGI
Ne mogu biti tako licemjerni i skeptični gad prema svemu i svakome jer znam da uistinu ima more ljudi koji hoće da pomognu ali i oceani onih drugih koji čak i kroz vid pomoći drugome nađu interes za sebe, kao oni šta ti pozajme para pa te poslije sataru sa kamatom.
Ovdje je i jedna potresna priča o čovjeku i njegovom svjedočanstvu pakla droge kroz koji je prošao ako je i ona autentična no i ako nije znam ih masu takvih i sličnih a istinitih.
Ime mi je Andrea.Rođen sam u Zadru i tridesettri su mi godine.Bivši sam ovisnik o heroinu.Želim ti ispričati priču o mom životu.Nevolje vezane za drogu i alkohol počinju sa šesnaest godina.Zaista, mnogo je razloga zašto sam probao drogu, slab karakter,praznina,želja za nerealnim,nesređeni obiteljski odnosi ...Naravno,niti jedno nije dovoljno dobro opravdanje Kada je počeo rat u Hrvatskoj moj život vojnika na položaju ispod granata,izgledao je potpuno bezvrijedan.Tada su za mene pale sve prepreke da uđem u svijet heroina. S drogom sam osjećao potpuno zadovoljstvo,ali bez nje bi se vratio u svijet realnosti koji mi se nije sviđao, i svaki put sam nanovo uzimao Heroin.Prolazile su godine,izgubio sam obitelj,posao,prijatelje...I tako sam zbog neprestane potrage za drogom kroz krađe završio i u zatvoru osam mjeseci.To je bila kap koja je prelila čašu.Odlučio sam napraviti neke korake,naći način da polomim lance koji su sputavali moj um i tijelo.Odlučio sam se za liječenje u zajednici te sam stupio u kontakt sa momcima iz Xxxx Centra.Oni su me posjetili u zatvoru i to mi je mnogo značilo-nisam više bio sam.Tu,u ovom svijetu postojali su ljudi kojima je stalo do mene i mog života.Nakon zatvora otišao sam u zajednicu gdje su se momci brinuli o meni htio sam imati tu ljubav koju su oni imali prema drugima.Pričali su mi o kristu,kako nas ljubi toliko da je dao svoj život za nas i da nas oslobađa svakog trena prošlosti ako ga prihvatimo kao spasitelja.Danas nakon šest godina u centru i dalje svoju vjeru stavljam u Isusa,on lomi sve moje lance i daje mi da razmišljam o ljudima u potrebi.Želim ti reći da nam se javiš ako imaš problema,umoran si,opterećen, jer smo prošli ono što ti sada prolaziš i želimo ti pomoći.
NAZOVI NAS

Doista me dirnula priča iako sam se takvih načitao i naslušao bezbroj i ne bih htio nipošto da obezvrijedim ili umanjim želju volju i htijenje ljudi koji su spremni pomoći, samo sam razmišljanja da bi društvo u cjelini moralo ipak raditi na prevenciji ali pravoj u punom značenju riječi, ne ono kako kažu educiranju mladih o drogama nego pravom konkretnom i koordiniranom akcijom kao šta je bila Oluja, pa pomesti i satrati sve gadove šta siju to zlo, prvo daju pa poslije prodaju i to kome, našoj djeci...ali sad dolazi ali
Moj komentar na pripovjed navodnog bivšeg ovisnika.
Namjerno sam izostavio nazive i brojeve telefona pa ako kome treba pošaljem mu.
Zar vam se ne čini ovo kao jeftin propagandni trik i promiđba nekog naravno kršćanskog centra sa dosta "dobro" osmišljenom pričom i otkad se to heroin piše velikim slovom osim ako je na početku rečenice ili eto ako se želi naglasiti njegovo značenje, a simbolike li tip ima točno 33 godine (like Jesus) i sad dalje opravdanje za uzimanje droge je rat i što li već ne, pa onda smo se svi trebali dobro nadrogirat i di bi nam bio kraj, a nije rekao otkud mu ta droga, o zadovoljstvu droge neću ni da pričam jer me ne zanima, draža su mi ova seksualna zadovoljstva i ostala jer i ja sam se negdje sa 16g. navukao i postao ovisnik do dan danas, samo mi nije palo na pamet da zatražim pomoć od Isusa jer me kao i on ljubi i voli i valjda bi mi i on dao ne bi li se riješio ovisnosti ali eto tom momku je bilo fakat sa Isusom i on još i dalje već 6 godina stavlja svoju "vjeru" u Isusa u tom katoličkom centru.
Nemam ništa protiv nek se hebu neka šire vjeru Isusovu, e sad ako nas on oslobađa svakog trena prošlosti kako navodi autor ovog "dobro" osmišljenog pamfleta ili oprašta grijehe ako ga prihvatimo za spasitelja već dolazimo do jedne kauzalne kontradiktornosti ako...znači If ti mene I would like tebe...što bi trebalo značiti ako se ja jednog dana, nedaj bože nađem u mentalnom neskladu (čitaj rastanem sa mozgom) i sa svojim sadašnjim poimanjem i stavovima i odlučim obratiti mu se, on će lijepo meni sve oprostiti i eto mene u Raju a vi koji niste kao ja molite se svaki dan šta ću vam ja, nisam siguran šta sa vama radi....

23.04.2007. u 07:10 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.04.2007.

Najkraći post, ne znam kraće



Blog !

22.04.2007. u 17:45 • 3 KomentaraPrint#

subota, 21.04.2007.

Click, click, click

Ponukala me jedna neobična vijest u 24SATA o neobičnom natjecanju, naime i sam sam bio sudionikom te besmislene dječije zarazne natjecateljske forme, tko će napraviti više klikova mišem.
Dan ranije u to me uvukao moj desetogodišnji sin, s obzirom da je htio iskoristiti mogučnost i drugog komjutora koji ja koristim sve u cilju da se prestigne Litvanija i osvoji 10-to mjesto i uspjeli smo u tome iako me ruka i danas boli.
Danas u novinama čitam da je Hrvatska na 11-tom mjestu po informacijama prije nego šta smo uspjeli zasjesti na 10 poziciju.
Bio sam se dosjetio da napravim neki macro,da mu pomogne u klikanju,to mi je jeftinije nego da moram kupovati nove mouse a i manje boli, jer smo mi ipak po mnogim pokazateljima sportska nacija i naravno i ja moram živjeti u tom duhu, kako bi to bilo da i ja ne dam skromni doprinos uspjehu makar ono bilo tako bemisleno kao šta je glupo klikanje po mišu.
Sve ovo skupa ne bi ni bilo temom moga posta da nema jednog meni naročito interesantnog podatka i statistike po državama, a to je Montenegro ili Crna Gora.
Finska je na prvom mjestu sa oko 75mil. klikova, Hrvatska na sedmom mjestu sa oko 39mil. klikova.
Zadnji podaci koje imam a oni se mijenjaju svaki tren.
Ha...ha...još uvijek se smijem jer ih više ni nema na rang listi, biće da su jadni ispali ali jučer su bili uvjerljivo na zadnjem mjestu i to sa 17 klikova.
Poznavajući crnogorce i njihove navike nisam ni očekivao drugačiji rezultat, bez namjere i želje da ih i ja osobno vrijeđam ali neka ih bar me uvijek dobro nasmiju.
Blog !

21.04.2007. u 13:20 • 4 KomentaraPrint#

petak, 20.04.2007.

Diž' se profesore blog te zove

Da me vidi bivša profesorica SH (hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog) tako sam ja učio i morao da pišem ,vjerujem da bi se u grobu okrenula ,ne okrenula se da bog da ,kada bi pročitala ove moje postove i vidjela što je ona stvorila a vi čitatelji ste mi najboli pokazatelji i potvrda mog stava da nije uopće bila u pravu kada mi je uporno davala keca i to podebljanog i ismijavala moje pismene radove.
Moja baba bi znala reći " Dabogda joj zemlja kosti izbacila " ali ja ne bih išao baš tako daleko , ja joj želim da joj čak i unuci i praunuci stavljaju u juhu svih 206 kostiju ,(ups... zahebao sam se 181 kosti jer joj je u ratu granata otkinula šaku) ,pa opet ponovo i sve tako dok ne iscijede sav osein , bjelančevine i minerale ako ih je uopće i bilo...
Tako me ta žena mrzila ,toliko prezirala ,jer sam bio prirodno bez lažne skromnosti inteligentan i nadaren pa ako hoćete i naočit a uz to samouvjeren i s ciljem da postignem nešto i postanem netko a to izgleda po njenom sudu nisi smio niti mogao biti ako dolaziš iz ruralne sredine da i dan danas kad je se sjetim uh...
Znam i zašto iako to meni uopće nije bio valjan niti ljudski a ni tada meni shvatljiv ni dokučiv razlog zašto je to baš tako a razloga je bilo vjerujem i više.Navest ću neke.
Prvo zato šta sam Hrvat ,drugo šta sam bio iz provincije a ona kao gradska dama k'o fol stare loze potomak sa nekim titulama u prezimenu iz turskog vakta(vremena).
Treće i njoj vrlo bitno jer sam se isticao (ma di ćeš ti stoko seoska,mislila je) i bio nadaren prirodno i zainteresiran za sve i svašta ,svirao gitaru i klavir ,bio u foto sekciji imao color laboratorij za izradu fotografija kad su i profesionalni fotografi ,većina njih slali slike na izradu u Fotokemiku i ne znam koja sve čuda ne ,ne znam da li je adekvatan termin psihički hiperaktivan a ne onakav kakvog je ona htjela i prihvaćala skrušenog ,samozatajnog i povrh svega pokornog i glupog seljačića.
Bio sam u najmanju ruku ako ne iznad ono u rangu onih tatinih i maminih sinova iz urba ,ako su oni kupili Beatlese ja kupio ploču Ted Nugenta ,oni The Doors ja Nazareth oni The Eagles ja Rainbow itd ,oblačio se kao oni ponašao ,kao oni ,izlazio na mjesta gdje i oni.
Doduše bilo je tu malo ljubomore blago rečeno ,zavisti ,podozrenja pa i podsmijeha tih tatinih i maminih sinova koje su mame čak i u gimnaziji još uvijek opremale za školu.
Sva sreća pa smo imali i gramatiku uz književnost ,e tu mi nije mogla ništa jer sam znao sve pravilne i nepravilne glagolske oblike, jotovanje , deklinacije i palatalizacije itd.
Nema kako me nije mučila ne bi li našla način da mi i tu zabiberi keca ali ja eto na njenu veliku žalost nisam joj dao mogućnost da se veseli i likuje nego je morala nakon dugog i iscrpnog maltretiranja što i sebe i mene pa i svih drugih u razredu šta su morali htjeli ne htjeli nazočiti nezapamčenom lingvističkom zločinu.
Na kraju bi popustila i nevoljko upisala jedva vidljivu dvojku da bi se vremenom od otvaranja i zatvaranja dnevnika znala pretvoriti u ništa ili bolje reći mrlju. A oni kečevi ,ta oni su se mogli vidjeti putem Google eartha samo ga tada na žalost nije bilo kao ni neta pa mi nitko nije mogao pomoći sam sam se morao boriti i izboriti za status koji iskreno rečeno ni dan danas nemam bar ne onakav kakvim sam ga zamišljao i želio.
Tako je to bilo sa djecom iz provincije koja su morala znati barem duplo bolje od gradske djece ili sinova i kćerki profesora ,doktora i ostalih zvanja i titula da bi dobili prolaznu.
Nadam se da to danas više nije tako ni izbliza i drago mi je ako se netko i prepoznao.
Ima još mnogo dogodovština ali pošto sam osobno štovatelj kraćeg štiva i što jednostavnijeg i razumljivijeg za svakoga tako ću ovo privesti kraju i zbog vremena jer će mnogi reći da sam lood pa ako budete željeli još dajte si malo truda pa komentirajte da znam da li sve ovo ima smisla ,mislim potrebe za pisanjem.
Blog !

20.04.2007. u 05:00 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.04.2007.

Vidovnjak

Oduvijek od kad je svijeta i vijeka svatko od nas je ponukan nekim ili nečim da uradi ovo ili ono pa i ja čitajuči neke blogove sa SF predznakom (obožavam ih ) ili ti na granici mogučeg , zapitao sam se da li sam i ja kao možda i većina nas bio tu negdje na rubu stvarnosti i fikcije i dodirnuo taj misteriozni svijet, odgovor je mislim da jesam .
Dok sam bio mlađi i još nisam imao auto često puta sam sanjao jedan te isti san ali sa nejasnim ishodom ,uvijek sam prebrzo sa bijesnim autom ulazio u desnu krivinu i obavezno završio na krovu prevrćući se do besvijesti... i the end , budim se.
Naravno da je taj san uticao na mene i da sam poslije kao vozač dugo godina bio jako oprezan i u strahu ,došao je rat i ja niti jednog momenta nisam ni pomislio da bih mogao poginuti jer mi je nešto uvijek govorilo da ću preživjeti i poslije pričati o tome iskustvu i obistinilo se.
Pred sam rat sam nažalost kupio novi bijesan (čitaj strašno moćan auto 160 KS) Golf G60 , tko zna o čemu se radi znati će njegovu moć i performanse , živa munja ,full oprema metalik ,protutegovi , ABS itd..
Uspio sam ga tijekom rata sačuvati od lopova i uništenja i naravno željan vožnje i svega što mi je nedostajalo a na šta sam bio naviknut prije ,jedva sam dočekao da malo potegnem svoga limenog ljubimca koji je valjda isto kao i ja jedva čekao da nekome pokaže svu moć i silu.
Iako sam reklo bi se relativno dobar i pouzdan vozač ponekad mi se jednostavno omaklo , otelo kontroli i nisam se mogao suzdržati a da ga ne potegnem.
Zaboravivši s vremenom na snove iz mladosti čak sam ga znao potegnuti do 245 km/h i već jednostavno nisam smio više ,ako netko ne vjeruje šta ću mu ja ,nemam volje ni načina da ga uvjeravam niti mislim da je to bilo jako pametno ili dobro ali dešavalo se,mladost ludost.
Najviše sam uživao testirajući ga u krivinama slušajući cviljenje guma i boreći se sa inercijom kao da se hrveš sa nekim jako moćnim tipom poput Golijata i uspiješ ga svladati ,100km...odlično , 120km... ništa strašno , 140km...malo te stisnuo boriš se, 160km...osjećaš ostaješ bez daha ali se ne predaješ , 180km...???

Desna krivina , bum ,tras cviljenje naravno moje ,opet bum, tras i još malo cviljenja i poslije niti ne znam koliko bumova i trasova ,cviljenja više nije bilo ...kapitulacija , tiha predaja ,koma ,pobjeda Golijata ,ni sam ne znam koliko je to trajalo jer sam bio na onom rubu s početka priče.
Ali ne nije tu kraj ,dižem se a on ne ,nije ni on pobijedio da ste ga samo mogli vidjeti kako sam ga unakazio ,masakrirao ma rasturio sam ga...
Eh da bar nisam !A tako smo bili dobri prijatelji.
A znao sam da će se to kad tad desiti i sad vi recite ima li tu nečega ,samo mi ne spominjite bloga !
Ima toga još ali o tome u narednim postovima...
Blog !

19.04.2007. u 01:40 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2007.

Moj rodjak i ja - boga dva

Kao što je opće poznato društvo, socijalne prilike, obrazovanje, roditeljski odgoj i okruženje u kojem živimo i razvijamo se, uvelike određuje kakvi ćemo biti i kako se ponašati, kojim jezikom ili dijalektom govoriti te kako ćemo utjecati na sve ono oko nas.

Tako i ja našavši se u vihoru rata i svih zlokobnih zbivanja tog vremena iako kršćanski odgojen i visoko obrazovan bio sam izložen onoj trećoj dimenziji okruženju i zbivanjima.
Naime u tom vremenu sam bio kao pobješnjeli ris ili gore, bik, crna mamba ili ne znam šta već ne, s obzirom da sam protjeran sa svog ognjišta bez obitelji, bez ikakvih spoznaja gdje su što je sa njima da li su uopće živi, za neke rođake znam da su mi poginuli ili ranjeni i sam sam lakše ranjen, te dok sam se oporavio bio sam primoran biti na prvoj crti i čekati da vrijeme učini svoje.
Naravno da sam bio ogorčen na sve i na svakoga pa i na samoga boga koga sam na sve moguće načine izustio (Ne izusti ime gospodina boga uzalud ) ne mogu se više ni sjetiti svih pogrdnih izraza, dok se tu nije našao moj rođak koji mi je samo dolio ulje na vatru i ponudio mi nekakav tobožnji Vojnikov molitvenik , moš si mislit kojeg li apsurda, da on meni da da malo pročitam da se smirim i obratim bogu je li kako to sve već on doživljava ne bi li mi bilo lakše i ne bih li povratio poljuljanu vjeru u boga.
I tu ti se ja još više rasrdim sada i na njega " Rođak koji ti je k...c , pa jesi li ti normalan zar stvarno još uvijek vjeruješ u takva sranja i takve gluposti o bogu, pa da ga ima zar misliš da bi sve ovo bilo ovako " i počnem čitati nešto kao Rođen od Marije djevice...pa psovka " nabijem je na k...c , k..va jedna mater joj j...m " i tako dalje dok moj rođak nije popizdio oteo mi taj molitvenik i nije htio više sa mnom niti da priča jer sam kao uvrijedio njega i njegove vjerske osjećaje a ja i moji osjećaji ko ih j..e valjda ih ni ne moram imati.
Nakon par dana malo se to stišalo i baš nas dva k'o za inat da budemo u istoj smjeni na crti, lijep dan proljeće kao sada, primirje, ne puca se baš milina, možeš se malo i opustiti i uživati u suncu i razmišljanju šta sve propuštamo dok moramo nositi nekakav komad željeza u ruci koje sije smrt i o bezvrijednosti života koji košta svega jedan jebeni metak.
Nismo baš pričali pošto je on još uvijek bio ogorčen na moje riječi i bili smo razdvojeni on unutra u zemunici (podzemna ili maskirana prostorija) a ja vani na suncu i ne razmišljajući kakva me opasnost vrijeba pošto sam vjerovao u krhko primirje i da ga naravno nitko ma kakav to čovjek bio, neće prekršiti bar na ovako lijepom i ugodnom danu.
Ali bio sam u krivu i baš se to desilo, baš je neki poremećeni um pokvario svu tu proljetnu idilu i ljepotu pa makar se ona dešavala i u ratu, ugodnu tišinu i lagano cvrkutanje ptica prekinuo je hitac.
Prestade cvrkut ptica, kao da se svijet sruši pade mrak na oči, jauk i tijelo koje se stropošta kao klada nepomično u tranše (kanal).
Za ime boga u kog vjeruje, pa to nisam ja, to je moj rođak, koji se u zlokobnom momentu našao na mom mjestu u mojoj ulozi.
Jer taj metak je bio upućen meni, mene je taj bolesnik naciljao i to profesionalno ali taj njegov bog je htio da se ja pomjerim da bi moj rođak koji vjeruje u njega svom snagom bića svoga stao na moje mjesto i umjesto da ja budem pogođen točno u srce moj rođak je pogođen u desnu stranu grudnog koša sa vrlo teškom i nezgodnom ranom.
Nakon brze intervencije, naravno moje, njegovog drugog brata i ostalih suboraca uspjeli smo ga prebaciti do najbliže ambulante, svo to vrijeme bio sam sa njim i držao mu ruke koje su drhtale i tješeći ga putem u interventnim kolima ni sam ne vjerujući u ono što mu govorim jer je izgledalo grozno a i vjerojatno me nije mogao ni čuti jer je već bio u polusvjesnom stanju.
Vratio sam se na crtu čekajući kraj smjene i razmišljajući o rođaku i sve više o zabludama o vjeri i postojanju boga, nikako se nisam mogao pomiriti sa tim da sam i ja u stvari kao i on cijelo ovo svoje vrijeme odgajan u duhu vjere u nešto čega nema i često sam sklon reći " Čovjek je stvorio boga a ne bog čovjeka ".
Po završetku smjene otišao sam do bolnice da vidim kako mi je rođak jer je eto uspio preživjeti ne zahvaljujući kako on kaže bogu nego nama koji smo se angažirali i dali sve od sebe da preživi.
Da nije tragično bilo bi zbilja komično, kad sam mu rekao " Pa eto vidiš sad rođak moj da nema boga, da ga ima mene bi pogodilo a ne tebe jer sam ja zaslužio po božijoj volji to " a on će ti meni " E moj rođak to je tebi dragi bog poslao poruku preko mene da budeš bolji i da mu se obratiš "

Uistinu mi je žao šta moram biti sarkastičan ali ako ovo nije primjer za školu, onda ne znam što reći nego neka mi bog uvijek šalje poruke preko drugih.
Blog !

17.04.2007. u 12:00 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.04.2007.

Mijenjaj sebe a ne druge

Čak ne volim niti riječ "mrziti" ali strašno mrzim kada neko pokušava da te uvjeri u nešto u šta ni on nije siguran ili kada ti pokušava obezvrijediti tvoj trud ili napor ili to jednostavno ignorira kao manje vrijedno od njega samog.

Razlog za to sam našao na raznim blogovima ,koje iskreno govoreći niti ne želim više ni posjećivati niti komentirati ,kada sam pokušao dati određeni komentar ili svoje viđenje tog posta ili bloga i potrošio svoje dragocijeno vrijeme i razbijao glavu šta bi bilo najadekvatnije ili najkorektnije napisati u tom momentu ,umjesto da sam samo kao nijemi promatrač to pročitao ili čak preskočio ,a ja se trudio da pročitam većinu postova ili sve kako bih sebi što bolje dočarao šta je taj netko mislio ili kakvog smisla ima njegov blog da bih mogao što razumnije reagirati i uključiti se u raspravu ,kad ono nakon sati čitanja postova i ostavljanja komentara ,neki krelac iz samo njemu znanih razloga jednostavno samo pobriše tvoj komentar u koji si ti unio dio sebe i potrošio svoje dragocjeno vrijeme.
Osim toga svaki čovjek samo u određenom momentu može uraditi prave stvari ,imati kreativne zamisli, ideje i to se više ne da ponoviti to se jednom desi i nikada više isto.
I sad zamisli baš si dobio inspiraciju i dao mašti na volju da iskažeš svoje mišljenje ,kad ono sutra nema ničega.
Nekog kretena je zaboljela istina ili se teško miri sa tvojim stavovima i nije u stanju da podnese poraz pa to na naj jednostavniji i primitivniji način samo obriše.
Nije stvar samo u tome šta je on obrisao post nego kao da je obrisao samoga tebe i sve tvoje vrijednosti i trud i ostavio pobjednički samo ono šta je milo njegovom uhu (čitaj oku),i nije u stanju razmišljati racionalno pa prihvatiti da bi možda iz nečijeg komentara trebao izvući neku pouku i razmisliti zašto je netko baš to napisao ,ne on želi samo pohvale personificiranje onoga o čemu on piše a sve drugo mu samo može obezvrijediti blog.
E ako je svrha takvih blogova da su okrenuti sami sebi i da prihvaćaju samo istomišljenike neka žive u svom svijetu i neka pišu sami za sebe a ja osobno mislim da je svrha svakog bloga ne radi samoga sebe nego da bi ga ljudi čitali i komentirali pa tako znam neke slučajeve jer ih pomno pratim već par godina iako nisam htio da otvaram svoj blog ,koji su u počecima pisanja svojih blogova svraćali svuda i kao "Please komentiraj moj blog" ,poslije izvjesnog vremena kada su dobili svoje fanove ili sljedbenike više ne mare za stavove i mišljenja ljudi koja se razlikuju od njihovih.
E pa od takvih mi je muka i takvima sigurno neću ne samo komentirati nego ni čitati postove.
Vjerujem da je većina vas imala slično ili isto iskustvo i zato sam morao da reagiram na to i upozorim svakoga kome se nešto slično desilo da to i objavi bar na svom blogu i totalno ignorira takve.
Ja namjerno nisam htio imenovati(nickovati) takve jer će se zasigurno prepoznati ako slučajno svrate na moj blog.
Blog !

16.04.2007. u 10:40 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2008 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pisat cu o svojim stavovima i iskustvima iz zivota i spoznajama i iskustvima drugih koje znam i o vjecnoj misteriji Ima li ga ili ne ?

Ako slabo vidite text
Pritisnite CTRL i zarolajte mišem unatrag
do željene veličine fonta.

ŽELITE MI PISATI OSOBNO

idjakboz@si.htnet.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se