The World of the Black Pearl

subota, 30.06.2007.

Fat Chance

U zadnje vrijeme nailazim na casopise sto raspravljaju o pravilnoj prehrani. Vec me hvata muka od svih dijeta koje preporucuju. Mnogi savjetuju da se kilogrami brzinski gube na proteinskoj dijeti, neki se kunu u makrobiotsku prehranu, a neki se pak bave istragama za pilule koje ce rjesiti problem bez ikakvih dijeta. Pa sto sad covjek da izabere?

Citala sam neki dan da ima sedam razloga zasto nam organizam trazi hranu cak i kad nismo gladni. Kao prvo u pitanju je navika da jedemo u isto vrijeme svaki dan pa smo privikli organizam da nam u odredjeno vrijeme stomak proradi kao lud. Onda sam prizor na hranu, recimo netko u blizini jede i to izgleda neodoljivo ukusno. Pa kad tome dodamo i miris tog obroka prorade nam neki receptori u mozgu koji izazivaju glad. Spoljne temperature takodjer utjecu na nash tek, i prema istragama ljudi jedu znatno vise kad je hladno. Oni koji vole popit imaju tendencije da vise jedu uz pice, dakle alcohol je neprijatelj nasoj dijeti. Previse obicnih karbohidrata kao sto je kruh ce nas zasititi trenutno, no brzo poslije toga cemo ponovno biti gladni jer ce nam opasti secer u krvi. A dezerti poslije debelog obroka su najveci neprijatelj nasem organizmu. Bar tako tvrde ovi sto se bave istrazivanjem pretilnosti.

A koliko svjet jede?

Prema popisu Time casopisa cetvoroclana obitelj potrosi tjedno na hranu ovoliko:

Njemacka 500$ (najvise na tecne produke), bit ce da konzumiraju previse piva.
Amerika 341$ (najvise na fast food), debelih ce uvijek da bude.
Japan: 317$ (najvise na ribu i jaja), valjda zato dugo zive.
Mexico: 189$ (najvise na voce i povrce), temperature mora da ima nesto s tim.
Chad: 2$ (uglavnom zive od humanitarne pomoci), nedaj boze nikom.

Anketa nije stigla do Hrvatske a bas se pitam koliko jedna obitelj treba za prehranu i na sto najvise potrose. Ja znam dosta onih koji se hrane kavama i cigaretama, pa nije ni cudo sto nema mnogo debelih u Hrvatskoj.

A kakva je vasa prehrana? Da li jedete zdravo?


- 05:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 27.06.2007.

Svjedok

Ovo se desilo na sporu u jednom malom mjestu.

Pravnik izvede jednog od svjedoka kojeg je dobro poznavao. Posto je bio siguran da mu je ovaj svjedok blizak odlucio je razbiti hladnocu sudnicke atmosfere sa par prisnih pitanja.

Pravnik: Gdjo Jones Vi mene dobro poznajete zar ne?

Gdja Jones: Da, da dobro Vas poznajem gospodine Williams, kako da ne. Poznajem Vas jos od kada ste bili klinjo. Vi ste mi jedno veliko razocarenje. Lagali ste, varali svoju zenu, manipulirali ljudima a onda ih iza ledja olajavali. Mislite da imate vaznu ulogu u zivotu, a u sustini ste samo jedan veliki prevarant. Da poznajem Vas bolje nego sto zelim.

Pravnik se sav sledio i neznajuci kako da na ovo reagira on brzniski prebaci temu na drugog pravnika pa je upita da li poznaje njega.

Gdja Jones: Naravno da ga poznajem, zasto pitate? Njega isto znam jos iz mladosti. On je jedan lijeni alkoholicar koji ne moze odrzati red i mir niti u svojoj kuci a kamoli u sudnici. A da ne spominjem kako je varao svoju suprugu sa tri druge zene a jedna od njih je Vasa supruga. Da poznajem i njega bolje nego bih htjela.

Oba pravnika su gotovo umrla od sramote. I dok su sokirani stajali i smisljali kako ce ovo prevazici sudac ih brzinski pozove na privatni razgovor.

Sudac: Ako ijedan od vas dvojice idiota upita ovog svjedoka da li i mene poznaje, zavrsit cete na elektricnoj stolici! Nadam se da ste dobro pripremili ostale svjedoke a sad nazad u sudnicu. Jesam bio jasan?


Svi mi imamo zivotne svjedoke, samo ih trebamo pazljivo birati, zar ne?



- 03:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.06.2007.

Happy Birthday

Ovaj post je posvecen jednoj meni veoma dragoj i bliskoj osobi sto je mladost proveo u znatizelji i eksperimentima. This is my gift to you bro! party

Kada u glavi premotam nas zivotni film iz mladosti, ili bar ono 2% sto je ostalo u sjecanju, najranije druzenje kojeg se sjecam su Bruce Lee filmovi koje smo gledali poslije doceka nove godine na drugom programu stare YU televizije. Mozda su ti filmovi bili inspiracija za utege koje si sam pravio od cimente, a bili su toliko teski da ih ja nisam mogla ni dici. Znao si danima vjezbati i bildati misice dok su drugi decki ljubomorno pratili cime se ti bavis. Ponekad bi znatizeljno virili kroz ogradu da vide sto je u trendu, a ti si bio toliko dobar da nisi ni cekao da te zamole da probaju to nesto nego si ih srdacno pozivao u svoje dvoriste. Uvijek si s njima nesebicno djelio sve sto si imao, a imao si mnogo vise nego oni. Mogao si biti prepotentni egoista, razmazeni sin dobrostojeceg tatice koji je uglavnom ispunjavao sve tvoje zelje, a osim toga uspjesno si i sam pravio mnogo sta zahvaljujuci nadarenom umjetnickom duhu. Ali nisi nikada dozvolio da se drugi osjecaju ponizeni i bezvrijedni nego veselo djelio s nijma sve i ucio ih i usmjeravao da prosire vidike i isprobaju to nesto novo, njima potpuno strano. Jos i danas ne shvatam kako si imao toliko volje i strpljenja da objasnjavas i pomazes druge. Za tebe nitko nikad nece pjevati onu stvar od Stulica: “…..share so little j… m…. share so little…” jer bi im dao i svoje dupe da su ti trazili. Eto takav si, predobar i na svoju stetu.

Dok su moje prijateljice presvlacile lutkice, ja sam razvijala filmove i izradjivala slike. Hvala ti sto si mi dopustio da se zabavim u tvom foto laboratoriju koji ti je otac kupio za jos jedan od tvojih natjecaja talenta. Jos uvijek osjecam miris onih kemikalija kroz koje su se provlacile bijele stranice foto papira dok nisu poprimile stvaran oblik nekih osoba ili figura, a potom se satima susile. Da, mnogo vremena smo zajedno proveli u toj mracnoj komori, nije ni cudo sto mi je danas potrebna dioptrija.

Ne zalim ni sto sam razbila koljeno na poplocanom podu kad si me nagovorio da stanem na role (mada ih nikada nisam voljela). Hvala sto si mi dozvolio da se igram sa tvojim sarenim klikerima ukljucujuci i onaj specijalni dizajn koji si imao samo ti, a neznam gdje si ga nabavio…samo se sjecam tih predivnih i interesantno rasporedjenih boja. U ime sve one djece nase ulice a i drugih ulica, hvala sto si nam uvijek popravljao bicikle. Ne bismo ih dugo vozili da nije bilo tebe. Drago mi je i zbog tehnickih lekcija kojima si me ucio dok si lemio spojnice na sematskim plocama nekih starih radija, gramofona, itd. Razvila sam bar malo smisla i razumijevanja za takve stvari i sad ponekad nesto i umijem popraviti zahvaljujuci tebi. Oprosti za svu stetu koju sam uz to ucenje nanijela a i za sve probusene i izgubljene lopte koje sam kradom koristila za igre sa ulicnom djecicom. Jedna od tvojih boljih lopti je gadno stradala kad ju je ljuti igrac “Izmedju dvije vatre” napucao nogom na zicanu ogradu. Sorry!

U tvom svjetu znatizelje i eksperimenata nisu postojale granice, da li to bio sport, tehnika, muzika, film, zabava, itd. Mnogi su ti zavidjeli na prednostima koje si uzivao kod svog tatice kao jedinac sin. Ne, nisam ljubomorna zbog te veze koju ste gajili. Dapace,drago mi je zbog tog jer i ja sam uz vas mnogo toga naucila.

Oprastam ti i sve dane koje sam provela u suzama zbog onog udesa s motorom (i danas dan mrzim motore zbog tog). Nisam vise ljuta ni sto si bio grub kad sam prvi put probala da vozim tvoj dragi auto. Samo sam htjela da isprobam kako je to mjenjati brzine a ti si zelio mnogo vise….Htio si da razmisljam kao mehanicar i da kuzim kako zubcanici rade i kako i motor ima srce..tik-tak…tik-tak. A ja sam bila premlada i prelude da ucim o takvim stvarima. No danas sve to shvatam i cijenim. Hvala sto si uvijek bio uporan, strpljiv, brizan, voljan, odan.

Ovaj post nebi bio posvecen tebi bez spomena na tvoje strasti prema muzici i zenama, a bilo ih je jako mnogo. Godinama su me budili zvuci gitare, sintisajzera, pojacala, a kad si toj koleciji dodao i bubnjeve dosao je kraj laganim snovima. Nekad se cijela kuca tresla i ja u njoj od te silne buke koju muzicari zovu “Heavy Metal”. Nije ni cudo sto je tako zovu jer kad to prvi put cujes boli te glava kao da te netko opali teskim zeljezom. Nestrpljivo sam cekala da prodjes kroz tu fazu ali nakon nekog vremena sam zavoljela i taj Metal. A bilo je naravno i rock muzike (Hard & Classic Rock), uz koju sam bez problema spavala a cak i sanjala. Valjda su te godine ostavile traga pa i dan danas volim da cujem nesto od Led Zeppelin, Rainbow, Pink Floyd, Hendrix…itd.

A te silne zene koje si vodio u izlaske, ponekad dvije ili tri u isti dan. Ma koji si ti sarmer bio ni Casanova ti nije bio ravan. To su tvoji prijatelji samo mogli mastati a tebi nekako islo bez problema…i plave i crne, i tanke i malo jace..isprobao si svaku vrstu ribe. A u tvom moru ih je bilo bezbroj. U onim mladim i ludim godinama si razburkao mnoge vode i pitke i mutne da bi se na kraju skrasio u svojoj bari i poceo jedan novi zivot. Od tog perioda sve je nekako krenulo naopacke…f…..g war, gubitci, odlasci, stradanja, nemoc… Od tada stalno plivas uzvodno i boris se sa snaznom planinskom rijekom koja tako brzo tece da se nemoguce pomaknuti. Toliko energije i truda a i dalje je status quo. No sto nam ostaje nego da se nadamo da ce jednom nastati velika susa i da ce snaga rijeke opasti…tada cemo ponovno ici na planinske vrhove.

Ima jos mnogo toga sto je stalo u ovo 2% sjecanja ali bi mi trebali dani da sve to ispisem a i dobrog sna da procistim maglu. Nema vise onih neprospavanih noci uz svirku, pjesmu, zabavu, filozofske rasprave, savjetovanja….a djelili smo toliko toga. U mladosti si bio neumorni optimista koji kad mu zivot donese zeleni limun i od njega napravi limunadu. Neka ti i ostatak zivota prodje u pozitivnom raspolozenju, svirci, igri, smjehu… Znaj da postoji netko tko je ponosan s tobom i tko te neizmjerno voli i misli na tebe s druge strane svijeta. Sretan ti rodjendan! kiss

Upravo slusam Pink Floyd…”Wish you were here…”

- 00:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 20.06.2007.

TransWorld

U 5:30 me budi alarm. Stisnem dugmic za produzetak jer me tek uhvatio san. Nakon devet minuta zvoni opet a ruka ponovno poleti na dugmic. Treci put zvoni i sad vec nema smisla za produzavanje jer je krajnje vrijeme da se dignem, a tako bih danas rado preskocila posao. Uskacem u kupaonu na tusiranje, pa onda odjevanje i sminka. Po zadnji put stojim pred ogledalom da provjerim jesam li uspjela osvejziti umorne oci. Ne vide se podocnjaci, odlicno sad mogu put pod noge.

U 6:30 zelim dobro jutro autu. Palim svog miljenika i automatski se pali satelitski radio “Sirius”. Na njemu slusam radio stanicu “Live talk-show with Howard Stern”. Njeg obozavam jer nema dlake na jeziku a gosti i teme su uvijek interesantni. Naravno posto je satelitski radio tu nema cenzure. Moja jednosatna voznja do posla prodje u tren uz takvu zabavu. Rasprave su uglavnom komicnog tipa pa mi cijela voznja prodje u smijehu. Ponekad se toliko udubim u teme da kad stignem na poslovno parkiraliste ne zelim izici iz auta da ne bih propustila nesto bitno. Jos jedan kez prije nego se zatvorim u depresivne zidove svog ureda. Donedavno sam ga slusala i u uredu preko interneta, ali su to spijuni kompanije otkrili pa su svima zabranili pristup tim internet stranicama. Cak mi se jedan kolega s posla na to zalio posto je i on ljubitelj satelitskog radio programa. Tako ponekad kad nam pukne film na poslu odemo na rucak u nase automobile da bi nabacili osmjeh i izdrzali jos 4-5 sati poslovne politike koja popodne slijedi. Nama je to bitno kao nekima pus pauza..

Ali jutros sam se i ja zapanjila temom. Sve je pocelo prije par dana nekim natjecajem koji je glasio: “Ako ste zgodna zena koja je nekad imala pisu, javite se na broj xxx-xxxx, mozete osvojiti dobru sumu $$$$”. I danas su u studio stigle mnoge zene transvestiti i pocele iznositi razloge zasto su odlucile za takve korijenite promjene. Pa kad su pocele rasprave o vrstama hormonske terapije i sto sve vec nema na trzistu za takve ljude, tek mi je onda bilo jasno da se radi o masi a ne o pojedincima. Cuj ti to, hormonske terapije za transvestite, hot stuff on the market! U sto se ovaj svijet pretvara? Kakva su to dosla vremena? Mozda sam je previse konzervativna za ovaj moderni svijet. Jos i nekekao razumijem homoseksualce ali sto je sa ovim trans ljudima? Otkuda im se jave takvi nagoni, da nisu bolesni? Da li je ovo rub paranormalnog?

Prosle godine sam gledala film “TransAmerica” koji se bavio ovom temom. Naime u tom filmu je jedan otac odlucio postati majka. Zvuci ludo, zar ne? A ne mogu ni zamisliti kako je djeci ciji se roditelji upute tim stazama. Moze li ljubav prema roditelju biti toliko snazna da prevazidje ovakav sok ili im je potrebna sok terapija da prihvate novi zivot?

Sacuvaj me vanzemaljce od muskog koji je nekad bio zena!

Sto vi mislite?

- 21:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2007.

Remek Djelo


Ovaj vikend sam odlucila napraviti sezonsko ciscenjen stana. Malo kasnim sa proljetnim osvjezenjem ali posto su kise danima padale ovo vrijeme mi je vise licilo na jesen pa mi se nije dalo detaljno cistiti. Ipak volim da izbacim neke stvarcice na terasu da se izrace a to je bez suvih i suncanih dana nemoguce. A kakvo bi detaljno ciscenje bilo da ne preslozim i ormare i obnovim svoj izgled garderobom koja se krila u pozadini u zadnjih 8 mjeseci.

Preslazuci tako svoju robu naisla sam na jednu vestu koju vec godinama ne nosim. Rukavi su joj prekratki a ramena preuska. Cak joj nedostaje pokoje dugme, a na par mjesta i konac se poceo parati. Vjerojatno sam ju vec odavno trebala baciti u smece. Nema nikakve koristi od nje. Nikad je ponovo necu obuci. Logicno bi bilo da je bacim i napravim prostora za noviju i korisniju robu. Ali to je samo logika koja je lako pobijena emocijama sto me vezu uz ovu unikatnu vestu.

Sto je to neobicno o njoj?
Kao prvo nema tvornicku etiketu. Nigdje na njoj ne pise “Made in Taiwan” niti ima ispisane instrukcije za ciscenje. Ipak nije produkt bezimenog radnika sto danima tlaci za masinom neke mracne tvornice bez pristojne plate. Ovaj unikat je kreacija odane majke, ispletena ljubavlju, paznjom i njeznoscu. S obzirom na godine postojanja, nije mnogo ni izblijedila, jer je ipak pletena od kvalitetne i pazljivo izabrane vune. Starost joj naime odaju stil pleta i preostali rucno napravljeni gumbi od vune koji su izgubili normalan oblik od silne uporabe.

Ovaj odjevni predmet se vise ne moze svrstati u odjevni, izgubio je svoju funkciju i ne posjeduje novcanu vrijednost. Zasto ga onda i dalje cuvam? Jer mi emocije ne dozvoljavaju da postupim drugacije. Meni je vrijedniji od sve ostale robe s kojom visi u ormaru upravo zbog svog stvaraoca. To je njeno remek djelo koje nostalgicno cuvam.
Majcine ruke ostavljaju vjecne impresije.

- 17:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2007.

Studentska Glupost Broj 1

Bilo je to prije dosta godina kad sam krenula na fakultet a bila sam jos tako nezrela kao zelena dunja na starome stablu medju mnogo mnogo zutih i mirisnih. Odlucila sam upisati prirodne znanosti jer su mi matematika, kemija i fizika uvijek bile jaca strana. No jos jedan razlog za taj izbor jest da nisam bas tako dobro poznavala engleski jezik da bih mogla sjediti na predavanjima na primjer filozofije ili psihologije. Mislila sam prvu godinu cu studirati nauke i u medjuvremenu usavrsavati jezik pa poslije mogu promijeniti smjer ako mi znanosti dosade.

Kad je doslo vrijeme za prvi semestar bila sam toliko uplasena da ja to necu moci izdrzati, i da cu pasti na svim ispitima jer ipak nije to bas tako jednostavno uciti na drugom jeziku. Spremam se za prvo predavanje i vec sam uvjerena kako gubim dragocjeno vrijeme jer cu biti neuspjesna i da bi mi bilo bolje da se negdje zaposlim i radim dan i noc kao sto su to nekad takozvani gastarbajteri iz bivse Juge radili. Nervozno prelistavam instrukcije za kampus i pregledavam mapu da bih nasla zgradu u kojoj mi je prvo predavanje iz kemije. Ali posto je fakultet imao cijeli kompleks zgrada, a i mapa mi je bila malo nezgodna za tumaciti izgubila sam orijentaciju i krenula u pogresnom smjeru. Hodala sam tako od zgrade do zgrade dok konacno nisam stigla na pravo mjesto ali sa malim zakasnjenjem jer je predavanje vec bilo u tijeku. Uhvatila me panika. Sto napraviti sad? Znam da su u srednjoj skoli profe trenirali strogocu pa si morao maltene da kleknes ispred njih da bi te pustili na sat sa zakasnjenjem, ali nemam pojma kakva su ovdje pravila. Nisam imala ama bas nikoga da me uputi i posavjetuje o takvim stvarima. I stojim pred vratima prostorije u kojoj vidim profu kako nesto brblja punom parom. Osjetim kako mi curi hladan znoj ispod ruke. Zasto sam bas danas morala zakasniti kad jos nemam pojma kakav pristup je prihvatljiv? Ipak odlucim se za konzervativan potez i pokucam na vrata. Kucam jednom a profa nista. Kucam drugi put a on samo baci pogled prema vratima i opet me ignorira. Ja se mislim, jos jednom cu pokucati pa kud puklo da puklo i tako cu ovaj cijeli semester najvjerojatnije da izgubim. Nakon treceg kucanja on samo mahne rukom da udjem. Kako sam usla a ja odmah imam pripremljenu ispriku te mu objasnjavam kako mi je to prvi put na ovom djelu kampusa, te da sam dobila pogresne direkcije, i da mi je zao sto kasnim ali molim za dozvolu da se prikljucim predavanju. Covjek je stao i gleda kao tele u sarena vrata. Valjda se i on malo zbunio jer nesto takvo nikada prije nije cuo niti od jednog studenta. Vec se mislim kako mi je taj potez bio greska i kako sam lijepo trebala preskociti predavanje kad sam vec zakasnila. Mrzim samu sebe i najradije bih da propadnem u zemlju pa da u mene ne bulje kao u Marsovca. Profa je valjda malo dosao sebi i rece mi da sjednem. U potrazi za praznim sjedalom bacim pogled na ostale prisutne svjedoke ovog glupog i neugodnog trenutka jedne strane studentice, i primjetim kako su svi redom zinuli, i samo sto im oci nisu iskocile od iznedadjena. U ocima im citam kako se potajno ismijavjau mom postupku pa se brzinski, sramno i pognute glave smjestim u zadnji red. Izgubila sam svu koncentraciju i uopce nisam cula niti jednu rijec od profe nego sam samo promatrala kako mu se usta otvaraju i zatvaraju kao da je riba-covjek, i kako se sece lijeva desna pa onda zastane i nesto piskara po tabli, pa opet riblja usta. Jos se dobro sjecam kako su mu se ledja oslikala po kosulji od silnog preznojavnja jer je imao blizu 300 kilograma a svo to setanje mu izgleda bas nije godilo. Studenti oko mene se dosapkuju, pijuckaju kavice iz litarskih casa, neki cak i jedu debelo namesirane sendvice i pijuckaju kolu u 8 ujutro. Sve mi je to bilo cudno. A profa mora da je tolerantan covjek pa mu to nista nesmeta ili je slijep pa i dalje uporno brblja i piskara kao da ga slusaju vrhunski obrazovani i pozorni ljudi. Eto tako je poceo moj prvi studentski dan. Ajme majko kad se samo sjetim studnetskih dana i silinh gluposti…

Sto biste vi uradili da se to desilo vama? Da li biste pokucali ili samo bez rijeci usli, ili biste mozda odustali?

- 08:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.06.2007.

Ispovijest Jednog Kufera (Drugi Dio)

Stigao sam opet na zracnu luku u Svedskoj. Ukrcavaju me u neku manju letjelicu, vlasnistvo Austria Airlines. A kad sam ugledao sve one jadnike koji su vec spremljeni za Bec i odavno placu i jaucu, tek tada sam shvatio da ono sto je dosad bilo je cista nula u poredjenu s ovim. Tovar nekulturnih kufera i ja medju njima. Poredali nas kao becke kobasice. Jedni prde, drugi smrde, treci se podriguju, a neki su cak u toj buci i smradu uspjeli zaspati. Majko moja kako ce ovo biti dug i bolan let! Ma kako to ti Austrijanci rade pobogu? Cijeli let sad se dizemo sad propadamo kroz oblake, e takvu turbulenciju mogu samo oni proizvesti. Pokusavam da se nekako drzim svog mjesta pa da slucajno ne dotaknem jedan od ovih infektiranih, nekulturnih, prljavih kufera iz nerazvijenih zemalja. Kad smo sletjeli sunce mi pravo u oci a ni cale nisam ponio, no mislim se bolje i to nego onaj silni smrad. Ma tek sam malo sebi dosao a utovaraci me grubo prenesose u cini mi se jos manji avion sa vise buke i nereda. E tu sam se totalno izgubio u grupi hrvata koji su odmah poceli rasprave o nogometu. A o cemu ce drugo nego o tom kako je Milano sprzio britance i kako su oni unaprijed znali rezultate. Bas su prepotentni za takve stare, ufucane, i dimom napojene kufere. Srecom let je bio kratak. I jos jednom se radujem drustvu svoje vlasnice. Ali sad je vec i ona postala gruba, sto li od nervoze, sto li od nestrpljenja jer eto u ovoj zemlji su tako spori sa prtljagom, pa je vec podugo cekala da me zaprimi u svoje ruke.
Poslije kratke voznje smjesta me na pod jedne stare kuce koja je ispunjena ugodnim mirisima dobre kuhinje i toplinom domacice koja nas je docekala sa kavicom i ukusnim obrokom. Jedva sam docekao da me rastereti. E tu mi je bas bilo ugodno a narocito mi se dopao miris svjeze ispecenih kolacica. Tu sam se osjecao voljen a nije bilo ni konkurencije pa je cijeli teritorij pripao samo meni. Mogao bih tu provesti vjecnost…..mozda jednom kad se pocnem raspadati i kad me posalju u mirovinu.
Samo sto sam se navikao na tu ugodnost doslo vrijeme za jos jednu torturu. Pakira me opet moja vlasnica i ovaj put stavlja million nekih slatkisa pa je i meni tesko da im odolim. Vec se smatram prepunim a ona jos hoce da doda jednu kutiju bajadera i ne posustaje u toj namjeri nego nesto vadi da prepakira da bi njeni bajaderi mogli stati. Kontam sad valjda nece da mi lomi kosti jer joj je zao tih slatkih cokoladica, ali me je zato tako jako stisla i jos zove domacicu da me i ona stisne sa drugih strana pa da me nekako zakopcaju za ovaj finalni put. Ali sad vec nisam bio tvrdoglav nego sam im pustio da to obave s lakocom i bezotporno se predao.
Ne znam zasto, ali za neko divno cudo moja vlasnica se ovaj put nije razdvojila od mene. Mozda se bojala da ce joj nestati bajadere ili de ce me greskom poslati u Aziju kao sto su to uradili prije par godina. E mogao bih vam napisati knjigu o mukama u Indoneziji gdje sam slucajno proveo dva tjedna. No sretan sam jer idem doma, i nestrpljivo gradim price za svoje vjerne prijatelje koji cekaju u tami ormara. Nece mi ni vjerovati pola od ovog iskustva, ali cu pokusati da ih uvjerim. Kad vlasnica ne bude doma, pokazat cu im i par fotki kao materijalni dokaz ovih (ne)zgoda.
Ukrcamo se u let iz Splita a ona me nije ispustila iz ruku. Meni drago jer takvu bliskost i potrebu odavno nisam osjetio. Onda stizemo u ZG gdje hvatamo let za Frankfurt. Jao meni kad je pocela da trci a moji kotaci da cvile i preskacu. Uspori malo jaucem ja ali ona i dalje zuri jer ipak sve je to nekako neorganizirano u Hrvatskoj pa mora ponovno da vadi “Boarding pass” pa onda opet kroz kontrolu da bi se ukrcali u bus koji nas vozi manje od 100 metara da bi konacno stigli na let za Frankfurt. Preznojila se vlasnica a ja sav drhtim od jurenja, opao mi secer pa zamalo da se onesvijestim, ali eto spakirala me u jedan od pretinaca iznad sjedala pa bar imam uru odmora. Kad smo stigli u Njemacku ona vec mora na toalet, a lijepo sam joj savjetovao da ne pije tolike kave jer ce dehidrirati. Naravno nije me slusala i sad ja moram da trpim te neugode i svabsku prljavstinu. Prvo me ugura jedno 20 cm u kabinu pa proba da prodje pored mene ali nemoze, pa me onda spusti jedno 20 stupnjeva da bi me kao zaobisla. A kako me spusta ja se priblizavam skoljki i vec mi mucnina od pomisli da cu slucajno dotaci tog prljavka. Samo mi jos to fali da pokupim neki virus i ponesem sobom pa da zarazim cijelu ekipu doma. Onda je nekako uspjela uci ali sad je problem zatvoriti vrata u tako uzanom prostoru. Pa opet poce da me premijesta lijeva, desna, gore, dole i sve kao pazi da ne dotice izmazane zidove na kojima vec odavno zive mnogobrojni bacilli i samo cekaju zrtvu. Gledam i strepim i napokon dahnem kad je vec zatvorila vrata. Nadam se da je zapamtila sve poteze pa da cemo uspjesno izici iz ovog zabljaka ne doticuci ama bas niti jedan mikrob. Onda smo zastali pored pusacke komore jer joj je ostalo par cigareta kojih je htjela da se rijesi prije nego stignemo u SAD gdje puse samo luzeri, a ona ne zeli da ju takvu vide. A tu je bilo kao u kokosinjcu prepunom dima i rascupanih kvocki. Tolikog dima se nisam nagutao godinama. Poceo sam da vicem: “Molim vas jedan Bronhi ili Negro, da procistim plucna krila”. Zaludno je vikati kad te nitko ne benda. Prezauzeti su pusenjem i to vuku sve do zadnjeg dima kad i filter pocne da gori. Najgore su mi bile kvocke koje ubace cik a ne ugase ga nego se on i dalje pusi iz rupe u koju je pao.
No proslo je sve i stigli smo doma preko bare. Tu radost vam ne mogu opisati jer sam odmah po dolasku rasterecen i dezinficiran. A onda sam proveo par dana na balkonu da se dobro izracim, a potom me vlasnica detaljno ocistila i cak ponovno naspricala nekim dezinfektnim sredstvom ugodnog mirisa pa sam se medju drustvo vratio osvjezen i s ponosom.
Nadam se da cu tu ostati neko duze vrijeme. Bio bi red da sljedecu torturu prozivi jedan od mojih prijatelja.
Hvala na pozornosti! Stvarno nije moglo krace jer ne treba zanemariti zivot jednog odanog kufera.

- 17:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ispovijest Jednog Kufera

Vec danima ljencarim u mirnoj tami jednog ormara, okruzen raznobojnim prijateljima. Neki su manji i slabunjavi a neki i dosta veci i mocniji od mene. Tek ponekad ugledamo zracak svjetlosti kako se kradom uvlaci kroz mali prolaz izmedju vrata i zida. Ali danas je nesto drugacije! Danas je sve rasvjetljeno i slusamo muziku nase vlasnice. Takvo sto nismo dozivjeli jos od ozujka kad smo birani za odmor na Karibima. Ona nas sve redom pregleda i zapitkuje se kojeg da izabere. Ja mislim, nemoj samo mene, bas sam se zgodno udomio ovdje i nisam nigdje mrdnuo od puta za Las Vegas. Znam da nisam donio mnogo srece na tom putu ali ipak postedi me gnjavaze. Bez mnogo razmisljana uhvatise me njene ruke a ja se potajno molim da se predomisli. Pa cuj me, ja sam ti mali crni, bezvrijedan, a ponekad mi ni kopce ne rade kako treba. Ali ne cuje me nego sa sigurnoscu poce da trpa raznorazne stvari. Prvo stavlja neke ostre cipele a njihove stikle mi deru ledja, dodje mi da jauknem. Pa onda sva ta ostala sranja koja moram da trpim ukljucujuci i neseser prepun kojekavih kremica i pudrijera. Mislim se pa hajde dobro bar cu imati ugodan miris. A onda kad je jos tome dodala neke teske knjizurine i pocela da me stisce sa svih strana pokusavajuci da me zatvori. A ja u inat nedam da me zatvori u nadi da ce odustati od mene i zamjeniti me jednim vecim prijateljem iz ormara. Odnio vrag salu i sjede ona na mene, ma kad mi nije sve kosti polomila, i ja se u istom trenu predam. Pustam joj da me zakopca i ostavi sa mojim teretom. Jos kad sam skuzio da idemo za Svedsku, tu mracnu i depresivnu zemlju, uhvatila me takva tuga da sam mogao da cmizdrim kao malo dijete. Ali me vlasnica uvjerava kako ce ovaj put sve biti super jer je ovo bas pravo doba godine za takve posjete i da su im dani dugi za razliku od onog puta kad smo tamo bili zimi. Malo sam se pribrao jer ipak nebi bio stos da sad tu placem i sam sebi kvasim jaknu.
Potom stizemo na zracnu luku i stavlja me na vagu pored osoblja sto udara pecate i lijepi razne identifikacijske naznake. Jao pa zar ce me predati u zlobne ruke neprijatelja? Jos uvijek se nadam da necu biti cekiran ali mi misli prekine jedna zlogrdnica koja me tako iznenadno pokupi i baci na pokretnu traku gdje sam aterirao na trbuh. Pozlilo mi, ali se suzdrzavam od povracanja jer mi trebaju ove kalorije sto sam dozirao za rucak. Samo da to sve svarim bez incidenta i bit ce dobro. Traka me vozi kroz tamne tunelice i dostavi me na svjetlost dana pored ogromnog aviona i u rukama nemilosrdnih utovaraca. Slusam ostale prijatelje u prtljagu kako kukaju na njih jer su ih bacali lijeva, desna bez ikakvog reda i osjecaja. Bacise i mene u mracnu komoru Boeinga 767. Mogao sam se upiskiti od straha. Stavise me bas pored jednog velikog, crvenog komuniste koji se pravi vazan jer je kao najjaci, a ne kuzi da crveni vise nisu u modi. Kao on je mlad i snazan decko koji sve podnosi a mi ostali nemamo sanse pored njega. I sav se nesto sepuri sve dok avion nije poletio pa kad smo svi redom poceli padati jedni na druge nestao je i njegov ponos, nego je pao na ledja a po njemu jos dva manja koja su ga dobro stisla da nije mogao da dise. I onda samo cujem jecaje i tesko disanje sve dok nismo stigli u Stockholm. Radujem se rukama svoje vlasnice, bar je ona njezna. Volio bih joj reci da me vise ne predaje u zle ruke pored njenih zlatnih i briznih dlanova.
Stizemo u luksuzni hotel i tu se vec osjecam bolje jer znam da ce me uskoro rasteretiti ovog tovara u meni. Vadi ona sve to polako i strpljivo, i jos sve stavlja na vjesalice sa dozom ljubavi prema robi koju posjeduje, a ja postajem pomalo i ljubomoran. Zasto ona sve to mora tako brizno da vadi i organizira, zar ne moze sve istresti iz mene odjednom pa da se i ja kao covjek odmorim? Stavlja me na jednu veliku policu na kojoj sam proveo ostatak vremena u Svedskoj. Bar sam se posteno nagledao svjetlosti od 4 ujutro do deset sati nocu. Poceo sam se pitati da li ti Svedjani ikako spavaju ljeti?
Znao sam da ce ta ugodnost kratko da traje i vec je doslo vrijeme kad me ponovno puni kao sarmu. Jos je kupila nekih poklona pa sad i to moram da nosim do tko zna gdje. Pa daj stani malo, zar ne vidis da sam prepun i da cu da puknem od muke? I ponovno maltretiranje gdje mi opet lomi kosti. Stizemo u Arlandu i opet me cekira a ja vec znam sto me sve to ceka pa samo stisnem zube i zatvorim oci. Za boj spreman!

- 15:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog Description

  • Much ado about nothing (or something)

    When you were born, you were crying and everyone around you was smiling.
    Live your life so at the end, you're the one who is smiling and everyone around you is crying.

Links

I enjoy a good cup of coffee with:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se