Ispovijest Jednog Kufera (Drugi Dio)
Stigao sam opet na zracnu luku u Svedskoj. Ukrcavaju me u neku manju letjelicu, vlasnistvo Austria Airlines. A kad sam ugledao sve one jadnike koji su vec spremljeni za Bec i odavno placu i jaucu, tek tada sam shvatio da ono sto je dosad bilo je cista nula u poredjenu s ovim. Tovar nekulturnih kufera i ja medju njima. Poredali nas kao becke kobasice. Jedni prde, drugi smrde, treci se podriguju, a neki su cak u toj buci i smradu uspjeli zaspati. Majko moja kako ce ovo biti dug i bolan let! Ma kako to ti Austrijanci rade pobogu? Cijeli let sad se dizemo sad propadamo kroz oblake, e takvu turbulenciju mogu samo oni proizvesti. Pokusavam da se nekako drzim svog mjesta pa da slucajno ne dotaknem jedan od ovih infektiranih, nekulturnih, prljavih kufera iz nerazvijenih zemalja. Kad smo sletjeli sunce mi pravo u oci a ni cale nisam ponio, no mislim se bolje i to nego onaj silni smrad. Ma tek sam malo sebi dosao a utovaraci me grubo prenesose u cini mi se jos manji avion sa vise buke i nereda. E tu sam se totalno izgubio u grupi hrvata koji su odmah poceli rasprave o nogometu. A o cemu ce drugo nego o tom kako je Milano sprzio britance i kako su oni unaprijed znali rezultate. Bas su prepotentni za takve stare, ufucane, i dimom napojene kufere. Srecom let je bio kratak. I jos jednom se radujem drustvu svoje vlasnice. Ali sad je vec i ona postala gruba, sto li od nervoze, sto li od nestrpljenja jer eto u ovoj zemlji su tako spori sa prtljagom, pa je vec podugo cekala da me zaprimi u svoje ruke.
Poslije kratke voznje smjesta me na pod jedne stare kuce koja je ispunjena ugodnim mirisima dobre kuhinje i toplinom domacice koja nas je docekala sa kavicom i ukusnim obrokom. Jedva sam docekao da me rastereti. E tu mi je bas bilo ugodno a narocito mi se dopao miris svjeze ispecenih kolacica. Tu sam se osjecao voljen a nije bilo ni konkurencije pa je cijeli teritorij pripao samo meni. Mogao bih tu provesti vjecnost…..mozda jednom kad se pocnem raspadati i kad me posalju u mirovinu.
Samo sto sam se navikao na tu ugodnost doslo vrijeme za jos jednu torturu. Pakira me opet moja vlasnica i ovaj put stavlja million nekih slatkisa pa je i meni tesko da im odolim. Vec se smatram prepunim a ona jos hoce da doda jednu kutiju bajadera i ne posustaje u toj namjeri nego nesto vadi da prepakira da bi njeni bajaderi mogli stati. Kontam sad valjda nece da mi lomi kosti jer joj je zao tih slatkih cokoladica, ali me je zato tako jako stisla i jos zove domacicu da me i ona stisne sa drugih strana pa da me nekako zakopcaju za ovaj finalni put. Ali sad vec nisam bio tvrdoglav nego sam im pustio da to obave s lakocom i bezotporno se predao.
Ne znam zasto, ali za neko divno cudo moja vlasnica se ovaj put nije razdvojila od mene. Mozda se bojala da ce joj nestati bajadere ili de ce me greskom poslati u Aziju kao sto su to uradili prije par godina. E mogao bih vam napisati knjigu o mukama u Indoneziji gdje sam slucajno proveo dva tjedna. No sretan sam jer idem doma, i nestrpljivo gradim price za svoje vjerne prijatelje koji cekaju u tami ormara. Nece mi ni vjerovati pola od ovog iskustva, ali cu pokusati da ih uvjerim. Kad vlasnica ne bude doma, pokazat cu im i par fotki kao materijalni dokaz ovih (ne)zgoda.
Ukrcamo se u let iz Splita a ona me nije ispustila iz ruku. Meni drago jer takvu bliskost i potrebu odavno nisam osjetio. Onda stizemo u ZG gdje hvatamo let za Frankfurt. Jao meni kad je pocela da trci a moji kotaci da cvile i preskacu. Uspori malo jaucem ja ali ona i dalje zuri jer ipak sve je to nekako neorganizirano u Hrvatskoj pa mora ponovno da vadi “Boarding pass” pa onda opet kroz kontrolu da bi se ukrcali u bus koji nas vozi manje od 100 metara da bi konacno stigli na let za Frankfurt. Preznojila se vlasnica a ja sav drhtim od jurenja, opao mi secer pa zamalo da se onesvijestim, ali eto spakirala me u jedan od pretinaca iznad sjedala pa bar imam uru odmora. Kad smo stigli u Njemacku ona vec mora na toalet, a lijepo sam joj savjetovao da ne pije tolike kave jer ce dehidrirati. Naravno nije me slusala i sad ja moram da trpim te neugode i svabsku prljavstinu. Prvo me ugura jedno 20 cm u kabinu pa proba da prodje pored mene ali nemoze, pa me onda spusti jedno 20 stupnjeva da bi me kao zaobisla. A kako me spusta ja se priblizavam skoljki i vec mi mucnina od pomisli da cu slucajno dotaci tog prljavka. Samo mi jos to fali da pokupim neki virus i ponesem sobom pa da zarazim cijelu ekipu doma. Onda je nekako uspjela uci ali sad je problem zatvoriti vrata u tako uzanom prostoru. Pa opet poce da me premijesta lijeva, desna, gore, dole i sve kao pazi da ne dotice izmazane zidove na kojima vec odavno zive mnogobrojni bacilli i samo cekaju zrtvu. Gledam i strepim i napokon dahnem kad je vec zatvorila vrata. Nadam se da je zapamtila sve poteze pa da cemo uspjesno izici iz ovog zabljaka ne doticuci ama bas niti jedan mikrob. Onda smo zastali pored pusacke komore jer joj je ostalo par cigareta kojih je htjela da se rijesi prije nego stignemo u SAD gdje puse samo luzeri, a ona ne zeli da ju takvu vide. A tu je bilo kao u kokosinjcu prepunom dima i rascupanih kvocki. Tolikog dima se nisam nagutao godinama. Poceo sam da vicem: “Molim vas jedan Bronhi ili Negro, da procistim plucna krila”. Zaludno je vikati kad te nitko ne benda. Prezauzeti su pusenjem i to vuku sve do zadnjeg dima kad i filter pocne da gori. Najgore su mi bile kvocke koje ubace cik a ne ugase ga nego se on i dalje pusi iz rupe u koju je pao.
No proslo je sve i stigli smo doma preko bare. Tu radost vam ne mogu opisati jer sam odmah po dolasku rasterecen i dezinficiran. A onda sam proveo par dana na balkonu da se dobro izracim, a potom me vlasnica detaljno ocistila i cak ponovno naspricala nekim dezinfektnim sredstvom ugodnog mirisa pa sam se medju drustvo vratio osvjezen i s ponosom.
Nadam se da cu tu ostati neko duze vrijeme. Bio bi red da sljedecu torturu prozivi jedan od mojih prijatelja.
Hvala na pozornosti! Stvarno nije moglo krace jer ne treba zanemariti zivot jednog odanog kufera.
|
