12.07.2005., utorak
Životni put revolucionara Eugena Kvaternika 1825. — 1871.
|
 Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala. Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana. kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske. Za vrieme gimnazijskih nauka, Kvaternik se susreće s Antunom Starčevićem, od kojeg je nešto mlađi po godinama i gimnazijskim razredima. Taj susret će biti sudbonosan za razvoj jednoga i drugoga, oni ostaju nerazdruživi prijatelji za čitavi život, predstavljajući cjelinu pravaškog političkog naziranja. Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju. U Hrvatskoj je još svježe sjećanje na Gajeva putovanja i on vjeruje, da će tamo naći najviše pomoći i antiaustrijskog duha, tim više, što se već moglo nazrievati obrise političkog razvoja u odnosu između Rusije i Austrije. Iste godine dolazi u Petrograd te uspjeva doći u dodir s vodećim ljudima carske politike, ali već na prvom koraku nailazi na nerazumjevanje, koje ga u početku strahovito zapanjuje, ali tek kasnije uviđa pravu širinu jaza, koji se provalio između njegovih nacionalističkih zahtjeva i pravaca ruske imperijalističke politike. Sa službene strane dobiva mnogo rieči, ali vrlo malo iskrene podpore i nakon dužeg kolebanja ostavlja Rusiju i odlazi u Italiju, koja će u onim lombardijskim ratovima do ujedinjenja biti stjecište svih austrijskih emigranata. Tamo se najjače osjeća strujanje svih europskih političkih potresa i revolucija. Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku. Međutim sada je primljen mnogo hladnije i spretni ga Cavour spretno upućuje u Pariz gdje se upravo održavaju mirovni pregovori dajući mu do znanja, da bi tamo mogao nešto isposlovati za svoju stvar. Kvaternik doista odlazi u Pariz, ali tamo dolazi nepoznat i teško se probija. Međutim ga sklopljeni mir gorko razočara i on zajedno s drugim emigrantima osjeća, da su im razbijene mnoge iluzije. Ta zajednička nesreća ujedinjuje sve austrijske emigrante, koji jače ujedinjuju svoje redove i nastoje pridobiti Napoleona III. za svoje planove. U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu. Sliedeće godine 1861. sastaje se hrvatski sabor u kojeg dolazi i Kvaternik kao zastupnik. Rad saborskog zasjedanja godine 1861. znači temelj pravaške stranke, koju stvaraju Starčević i Kvaternik. Sve nade Beča razbijaju se na složnom odporu tog sabora, i zato je on skoro i raspušten zbog svoje tvrdokornosti. Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom. U Italiji Kvaternik započinje novim ustrajnim radom i nailazi na prilično razumievanje, jer su prilike i opet povoljne: predosjeća se novi rat s Austrijom. Kvaternik stoji u užoj vezi s domovinom, i nastoji ustrojiti posebnu emigrantsku legiju, koja će u prikladnom času upasti u Hrvatsku. Ali prilike su odviše teške i misao o osnivanju legije propada, jer baš tada Francuska i Italija sklapaju sporazum, prema kojem ni jedna strana ne će podpomagati bilo koju antiaustrijsku djelatnost. To je bio izravni udarac emigrantima, među kojima zavlada novi očaj. Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska. Ponovni izgon iz vlastite domovine još ga se jače kosnuo. Ogorčen je krenuo u treće progonstvo, da opet započne revolucionarnim radom. Krenuo je ovog puta u Italiju, jar naslućuje, da je novi sukob neizbježiv, i u jeku ratnih priprema on započinje svoju novu djelatnost, u kojoj ga je zatekao i rat, ali u sukobu između Austrije i Italije dolazi do novih momenata, Kvaternik je gotovo razočaran i nakon svršetka rata on tek životari između nade i očaja. Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove. Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo »Hervatske« i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom. Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja. »Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.« POGLAVNIK zvor: Ustaša broj: 40 godina: 1942 |
