Crna legija
08.10.2005., subota
Hrvatska gospa
|
Oj, Hrvatska gospo Djevico nevina: Zagovaraj nas Hrvate Kod svojega sina, Bog Isusa! Iskreno te volimo, Tvoju pomoć molimo: U zaštitu svoju Uzmi zemlju moju Za zemlju Hrvatsku! To je moja želja, Majka Božja, draga: Oslobodi Hrvatsku Od dušmana i vraga; Gospe Hrvatska!  |
18.09.2005., nedjelja
Ustaška koračnica
|
Ustaška se vojska diže, Osvetnika strašan roj. Hrabra srca silne ruke, Nasrće u krvav boj. Ustaška se vojska diže, Zarobljenu domovinu pogaženo selo, dom. Oslobodit krvlju ide, I junačkom desnicom. Kruti bol je za Hrvata, Biti tuđi podanik. Kad je viko od vijekova, Bit u boju pobjednik. Ustaška se vojska diže, Zarobljenu domovinu pogaženo selo dom. Oslobodit krvlju ide, I junačkom desnicom. Ustaška se vojska diže, Za slobodu vodit rat. Dok ne stigne sve do Drine, Neće klonut, neće stat !  |
08.09.2005., četvrtak
Himna HOS-a
|
POGLEDAJ U NEBO MAJKO EVO SINOVA, LETE MAJKO LETE JATA HRVATSKIH SOKOLA! NE PLAČI NAM MILA MAJKO NE PLAČU USTAŠE, DOMOVI ĆE OPET PJEVAT HOSOVCI DOLAZE! KUNEM TI SE FRANCETIĆU SRBIJU SPALIT ĆU, KUNEM TI SE MOJ BOBANE ZAVIT ĆU TI SVE RANE! KUNEM TI SE PAVELIĆU JOŠ BOLJI POSTAT ĆU, UZ PARAGU I UZ HOS-A DO SMRTI OSTAT ĆU! NEKA PJEVA SVAKI SRBIN I SRBIJA SVA: PREDAJEM SE HOSOVCIMA, ŽIVJELA NDH!  |
05.09.2005., ponedjeljak
|
Oprostite što vam se nisam javljao, a jebiga bilo je ljeto pa se i ja moram malo odmorit. Djelatnost velebitskog ustaškog roja  Koncem kolovoza i početkom rujna godine 1932., dakle upravo prije sedamdesetitri godina započela je djelatnost velebitskog ustaškog roja, koja je poznata pod imenom »velebitski ustanak«. Ta se djelatnost odvijala u najtežem razdoblju diktature, i baš zato je izazvala najveći utisak i u Hrvatskoj i u inozemstvu, premda je u njoj sudjelovao tek mali broj ustaša. Ta je djelatnost još značajnija i u tome, što su u njoj sudjelovali ustaše podpuno opremljeni i naoružani, obučeni u naročite ustaške odore, a to je bio prvi veliki podhvat za vrieme diktature. Djelatnost ustaškog velebitskog roja znači ujedno i važnu prekretnicu u ustaškom radu i početak najdjelatnijeg razdoblja ustaške borbe sve tamo do odluke u Marseille-u. Borbe na Velebitu znamen su ustaškog odpora u najtežim godinama diktature.Beogradska strahovlada trajala je četvrtu godinu, haračila Hrvatskom i ostavljala za sobom političku pustoš. Kako je jačala beogradska strahovlada, tako se sve više razvijala ustaška borba, koja se od malenih i skromnih početaka razvila u odpor čitavog naroda, što je danomice bio sve žešći i uspješniji. Od prvog oružanog nastupa ustaških rojeva u jeseni godine 1928. prošlo je gotovo pet godina i kroz to razdoblje postrojeni su novi rojevi i nove jedinice koje su stupile na mjesto starih boraca i nastavile odlučnu oružanu borbu. Ustaška revolucionarna djelatnost u Hrvatskoj u tim godinama nije više bila nikakova novost, već svakodnevna pojava, ona je tinjala kao plamen da prožme cieli narod i pripremi ga za novu borbu, ona je svojim žarom osvietlila čitavi Balkan i prikazala Europi u pravom svietlu taj najtamniji i najzagonetniji kut jedne proklete političke tvorevine i robovanja. Već tamo od godine 1929. dalje, a osobito nakon smrti ustaša Soldina i Hranilovića, ustaška je djelatnost sve vidljivija. Beogradski i ostali režimski listovi sve oštrije i žučljivije napadaju ustaške borce i sve češće bilježe njihovu djelatnost i njihove uspjehe. Beograd je osjećao da se u Hrvatskoj radja revolucija, koja će njegovu lažnu moć pokopati za uviek. I dok su s jedne strane progoni bili sve jači, dok su procesi bili sve češći, dotle je ustaška oružana djelatnost bila sve veća, vodjena pod najtežim okolnostima i uz najveće žrtve. Godine su prolazile, a položaj je bio sve napetiji i zategnutiji, obruč beogradskih vlastodržaca sve se više stezao oko hrvatskog naroda. Beograd nastoji prikazati čitavoj Europi da hrvatsko pitanje više ne postoji, šalje svoje predstavnike u Hrvatsku i naručuje opet »poklonstvene deputacije«. Ta je politika bila i odviše prozirna. Prikazati kako je diktatura uspjela, da od » konglomerata« balkanskih naroda stvori »veliku i moćnu Jugoslaviju«. Godina 1931. a osobito godina 1932. značila je vrhunac tog lažnog triumfiranja, u Beogradu se vjerovalo, da je krvavim terorom zauviek osigurana njegova moć i prevlast. Tada je započela ustaška oružana djelatnost na Velebitu. Bilo je to koncem kolovoza godine 1932., kad su dnevni listovi bili izpunjeni viestima o boravku Marije Karadjordjević u Hrvatskom Primorju, i kad se htjelo na svaki način raztrubiti čitavom svietu kako je hrvatski narod sretan, što vidi u svojoj sredini »uzvišenu kraljicu«. Kroz duže vremena novinstvo uporno ponavlja istu stvar, kao da želi gotovo narinuti čitavom hrvatskom narodu i Europi tu činjenicu, koja je nosila u sebi podpuno politički značaj. Ali onda je došao lom! U Velebitu tek nekoliko kilometara od Marijolinog boravišta pojavljuje se ustaški roj, koji započinje oružanom djelatnošću. Bio je to tako neočekivani udarac za Beograd, da se dugo pred javnošću tajio tjek djelatnosti, u Velebitu, da se onda sve pretvori u žučljivu psovku i klevetu, što znači priznavanje .vlastitog poraza i neuspjeha. No uspjeh je bio postignut i to nije mogao zatajiti niti Beograd, niti sva nastojanja režima. Velebit je bio krik, kojeg je čula i razumjela čitava Hrvatska i čitava Europa. U Hrvatskoj je kipjelo i previralo, u Hrvatskoj je buktio plamen, koji će jednoga dana proždrieti lažno priestolje svojih tlačitelja. Vlastodržci su duboko osjetili svoj poraz pred svjetskom javnošću i njihov bies se svalio na goloruko ličko stanovničtvo, koje je podnielo svu težinu jedne kukavičke osvete. Velebit je bio ubod, koji je pekao, to je bio znamen, koji je čitavom hrvatskom narodu dobacio iskru velike vjere u njegovo uskrsnuće, to je bio putokaz sličan rakovičkom primjeru, u kojeg je vjerovao novi naraštaj revolucije. KROZ VELEBITSKE KLANCE I LIČKA SELA Pojavu ustaša na Velebitu radosno je pozdravio čitavi hrvatski narod gledajući u tome predhodnicu revolucije, koja je bila neminovna. Najjače je to naglašeno u samoj Lici u neposrednoj blizini Velebita, gdje se ta djelatnost odvijala, i gdje je narod očekivao ustaše kao davno željene osloboditelje. Taj odnos ustaša i naroda znači onu vezu, koja ih je vezala istom mišlju, to ujedno znači dokaz da je ustaška djelatnost na Velebitu bila odgovor čitavog hrvatskog potlačenog naroda. Jedan ustaša, koji je i sam sudjelovao u tim borbama pripovieda o tom putu kroz lička sela sliedeće: »Kad smo prolazili Velebitom pjevali smo poznate hrvatske pjesme i klicali našem Poglavniku. Putem su nas dočekali seljaci, koji su se pridružili. Dali smo im naše novine, a oni su oduševljeno pozdravljali Poglavnika i sve ustaše. U razgovoru sa seljacima došli smo u selo Rizvanušu, gdje smo prenoćili kod jedne odlične Hrvatice. Kad su ljudi u selu saznali gdje se nalazimo, došli su svi u tu kuću, da nas pozdrave. Ljubili su se i grlili s nama i pripoviedali o prilikama. Razgovor se razvijao skoro cielu noć o skoroj hrvatskoj slobodi i o našem Poglavniku. Ljudi su se tužili zbog krvavih progona srbskih oružnika i htjeli.su nam se odmah pridružiti, da se zajedno s nama bore. Jedva smo ih umirili, obećavši im, da će doći vrieme, kada će vlastodržci morati platiti sve zulume i nepravde nanešene hrvatskom narodu. Kada smo se tako malo odmorili, nastavili smo put prema Gospiću, stupajući u postrojbi i pjevajući naše rodoljubne pjesme. Putem prema Gospiću u blizini samoga grada naišli smo na vojsku, koja je održavala noćne vježbe. U prvi čas smo mislili, da je to neprijatelj i htjeli smo navaliti, ali jedan od naših ustaša prepozna nekoje momke i pošli smo među njih. Kad su to vidjeli nekoji častnici Srbi i Slovenci, odmah su se razbježali, a mi smo ostali dulje vremena u razgovoru s vojnicima. Poslie toga produžili smo put prema Smiljanu, kamo nas je vodio jedan seljak. Na ulazu u selo bili smo oduševljeno dočekani, a onda smo prosliedili dalje prema selu Budak. Putem su nas dočekivali oduševljeni seljaci i klicali »živio Pavelić«, »živjela hrvatska vojska«. Tako smo došli u Perušić, gdje smo ostali cieli dan. Pred većer smo krenuli u selo Mašalu, kamo smo stigli već u sumračje. Tu su nas ljudi začudjeno gledali, a kad smo im rekli, da smo hrvatska vojska Ante Pavelića - ustaše, nastalo je neopisivo veselje i radost. Seljaci su nas odmah odveli svojim kućama i dali nam večeru. Nastavili smo put i svagdje kroz sela bili smo jednako srdačno dočekivani od naroda, ljudi su plakali, kad su gledali veliku ustašku zastavu, koju smo sa sobom nosili. Opet smo krenuli prema Velebitu kroz selo Brušane, u kojem smo dobili nalog da napadnemo oružničku vojarnu.« U BRUŠANIMA O samom napadaju na oružničku vojarnu donosi »Ustaša« iz godine 1932. sliedeći prikaz: »Vod je brojio deset ustaša. Kada su stigli u Brušane, odmah su se dali na provađanje zamišljenog djelovanja. Dvojica ustaša zaposjela su kuću, u kojoj stanuje krvolok oružnički narednik Šušnjar, druga su dvojica isto tako zaposjela kuću, gdje je, stanovao oružnički podnarednik, dok su ostali obkolili vojarnu, u kojoj su bili oružnici. Napad je otvoren na taj način, da je jedan ustaša bacio ručnu granatu na krov vojarne. Odjeknuo je silan prasak i nagoviestio borbu. Žandari su smjesta pobjegli u podrum vojarne, koja je sagrađena kao mala ratna tvrđava, a podrum je izgrađen kao podzemna ćelija. Na to su dvojica ustaša pristupili zidu vojarne, došli do vrata, te tamo smjestili veliku količinu razprsne tvari i zapalili je. Nakon kratkog vremena suknuo je prema nebu visoki plamen, zajesnula je ciela okolica, a odjeknuo je strahovit prasak, koji je sve zaglušio i tako stresao, da ni na jednoj kući u Brušanima nije ostalo staklo na prozorima. U tili čas nadzemni je dio vojarne bio - samo ruševina. Dok se je odvijao pred vojarnom posao pripreme za dignuće u zrak, dotle se pred kućama narednika i podnarednika zbivalo sliedeće: Čim je prasnula ručna bomba, zapalio je narednik Šušnjar u svome stanu svietlo. nešto povikao, skočio k vratima i otvorio ih. U taj čas planuo je prvi hitac ustaše, koji je stajao s jedne strane kuće. Šušnjar je s vratiju nestao. Kako kuća ima dvoja vrata, pojavio se je odmah na vratima s druge strane kuće. Nu u isti čas planula je puška drugog ustaše i Šušnjar je opet nestao u kuću. Na to su zaštektale strojne puške i obasule kuglama Šušnjarevu kuću, iz koje je dopiralo zapomaganje, a i on je nekoliko hitaca iz samokresa opalio kroz prozor. Sličan se je prizor odigrao i pred kućom podnarednika. Ni jedan ni drugi nisu mogli iz kuće. Strojopuščana vatra je trajala, dok u obim tim kućama nije nestao podpuni muk. Uslied praska ručne bombe, štektanja pušaka i njihova odjeka kroz noć, pružao se je u Brušanima i u cieloj dolini prizor prave ratne noći, dok se nije uz zid vojarne upalila razprsna tvar i grunuo strašan prasak, koji je sve nadglasio i zaglušio. Cieli Brušani bili su na nogama, a kroz noć su odjekivali glasovi: Došli su ustaše! Poslie razorenja vojarne pribrali su se ustaše a vod, odpjevali ustaške hrvatske pjesme, opalili iz pušaka salvu, a zatim krenuli natrag u Velebit.« U čitavoj djelatnosti na Velebitu poginuo je samo ustaša Stipe Devčić, jedan je teže ranjen, a dva lakše. Dok je bilo sedamnaest mrtvih oružnika sa strane neprijatelja, dva mrtva lugara i dvadeset i šest ranjenih oružnika. Velebitska ustaška djelatnost nije bila velika no svojem razmjeru ali značajna baš zbog vremena, u kojem se je odvijala. Izvedena je u najstrašnijim i najkrvavijim godinama, ona je bila navještenje novih vremena, ona je značila točku, iza koje je započeo nagli pad diktature. Velebitski ustanak znači njezin prvi neuspjeh, zatim sliedi godina 1933. i 1934., koja predstavlja njezin posljednji smrtni udarac. Velebit je bio izhodište novih puteva, navještenje novog razdoblja i vjera hrvatskog uskrsnuća. Velebit je postao znamen ustaške borbe, on je postao kult ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske.  |
21.06.2005., utorak
JAZOVKA (22.6.1945.)
 Ovih dana na veliko slušamo priče o tzv. antifašističkim danima o kojima bez prestanka i u svakoj prilici ''baljezgaju'' aktualni predsjednik i premijer te nam se ponovno servira poznata ''istinita povijest'' iz pera dobro obučenih komunističkih povjesničara. 22. lipnja kao i svi ostali dani tzv. antifašista obilježavaju pokolj i 50-godišnji krvnički bal po dragoj nam domovini. I dok tzv. antifašisti slave svoje krvničke dane, Hrvatski domoljubi sutra će na Jazovki, jednom od simbola stradanja nevinih Hrvata odati počast i prisjetiti se svih koji su dali svoje živote za uzpostavu, kako Nezavisne Države Hrvatske tako i današnje Republike Hrvatske. Neka ima je vječna slava. |
Spustla se gusta magla
|
Spustila se gusta magla iznad Zagreba, To ne biva gusta magla iznad Zagreba, Već to biva hrabra vojska poglavnikova Poglavniče skupljaj vojsku sve pod jedan broj Pa ju vodi sve do Drine u krvavi boj Poglavnik im dao ime hrabre Ustaše To je vojske koja brani domove naše Spustila se gusta magla iznad Kupresa, To ne biva gusta magla iznad Kupresa Pod đamijom viče Boban hrabri ustaša, Poglavnik im dao ime Crna legija To je bila hrabra vojska Crna legija Ovom sam pjesmom želio poručiti da se "spustla gusta magla" 45. 90. i da se nadam da će se uskoro opet spustiti gusta magla, da se konačno rješimo četničkog smeća koje truje ovu svetu zemlju. ZA DOM, SPREMNI!!!!!! |
06.06.2005., ponedjeljak
60. obljetnica smrti Mile Budaka
 Nadnevka 6.lipnja 2005.g. navršava se 60. Obljetnica smrti hrvatskog književnika i doglavnika Nezavisne Države Hrvatske Dr. MILE BUDAKA kada su Titovi krvnici – partizani, nakon mučenja, na najsvirepiji način i bez suđenja u Zagrebu objesili hrvatskog visokog dužnosnika NDH i nadasve velikog velikana Hrvatskog duha, kojeg je ovaj velikan sve do svoje smrti promicao i širio među Hrvatski narod. Između ostalih književnih djela njegov roman OGNJIŠTE i lik Anere podsjeća nas da - «Još Hrvatska ni propala» ,ali isto tako i ; na žalost, podsjeća nas na još jedan sramni dan 27.kolovoza 2004.g. kada su neki novi crveni «đželati» i tkz. europske protuhe iz vrhuške još uvijek aktualne hrvatske vlasti naredili da se ukloni spomen ploča u Sv. Roku, koju su štovatelji i rodbina Mile Budaka samo 5 dana prije (22.08.2005) postavili na zid kod Crkve. Ne zaboravimo, također, i na još jednu obljetnicu – 66. kada je na isti dan 6.lipnja 1939.g. u Zagrebu izvršen atentat na Milu Budaka gdje je mu je željeznom polugom razbijena glava, a samo par dana poslije atentata, beogradski agenti bacili su u bunar kod Maksimira suprugu Ivku Budak za koju su kasnije govorili, da se je sama, bacajući u bunar usmrtila.  |
01.06.2005., srijeda
Ustaška vojnica
|
Ustaška vojnica ima svoje koriene u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić u razdoblju od 1933. do 1937. godine stvorio u emigraciji u Italiji. Talijani su 1937. godine prisilno zatvorili sve logore i Italiji, nu kad je donieta odluka o invaziji na Jugoslaviju, Ustašama je ponovo dano zeleno svietlo da postroje svoje vojne jedinice. 1. travnja 1941. godine okupilo se i Pistoji u Italiji oko 300 Ustaša na čelu sa Poglavnikom Pavelićem. Postrojba ja nazvana Ustaški prodorni odjel, te je 10. travnja krenula put Zagreba, kamo je stigla 15. travnja. Odjel je zatim nazvan Bojnica Glavnog Ustaškog Stana a 29 svibnja naziva je promienjen u Bojna Glavnog Ustaškog Stana, da bi nakon nekoliko mjeseci konačno dobila ime Poglavnikova Tjelesna Bojna (PTB).  Širom NDH još je prvih dana rata počelo stvaranje ustaških postrojbi. One su u početku različiro nazivane ( Utsaški odjeli, Ustaška straža, Ustaška vojska). 10. svibnja 1941. godine Poglavnik je izdao odredbu o utemeljenju Ustaške Vojnice. Stvoren je i Glavni stožer Ustaške Vojnice kojemu je dan zadatak da uzpostavi red medju mnogobrojnim neslužbeno postrojenim ustaškim postrojbama, te da ih podvrgne svom nadzoru. Glavnom stožeru je to pošlo za rukom krajem ljeta 1941. godine. Prema odredbi o sastavu Ustaškog Pokreta od dana 23. lipnja 1941. godine Ustaška Vojnica je jedna od tri grane Ustaškog Pokreta (ostale dvie su političko-organizatrska grana i grana Ustaške Nadzorne Službe). Dielila se na Bojnu G. U. S.-a, redovite djelatne bojne, pripremne ustaške bojne, pričuvne ustaške bojne i Ustaški pomladak koji je kasnije prešao pod Ustašku Mladež. U Bojnu G. U. S.-a mogli su se primiti neoženjeni čarkari od 18 do 24 godine starosti i to Ustaše iz logora u inozemstvu, politički stradalnici iz nedavne prošlosti, braća i dieca gore navedenih, te najizabraniji ustaše iz redovitih djelatnih bojni.  Iz samostalnih ustaških satnija i vodova koji su postrojeni od travnja do kraja ljeta, postupno je do kraja 1941. godine stvoreno 12 djelatnih bojni: 1. ustaška djelatna bojna, Sarajevo 2. ustaška djelatna bojna, Sarajevo 3. ustaška djelatna bojna, Brčko 4. ustaška djelatna bojna, Jasenovac 5. ustaška djelatna bojna, Glina 6. ustaška djelatna bojna, Bosanski Novi 7. ustaška djelatna bojna, Dvor na Uni 8. ustaška djelatna bojna, Banj Luka 9. ustaška djelatna bojna, Zagreb 10. ustaška djelatna bojna, Slunj 11. ustaška djelatna bojna, Vrginmost 12. ustaška djelatna bojna, Kostajnica Početkom 1942. godine formirano je još bojni, pa je njihov ukupni broj pri formiranju zdrugova iznosio 38. Početkom 1942. godine pojedine bojne su grupirane u zdrugove. Tako je na primjer nastao Ličko-krbavski ustaški zdrug, a zatim su ljeti 1942. sve bojne uključene u četiri stajaća djelatna zdruga i to: I. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo II. ustaški stajaći zdrug, Hrvatska Mitrovica III. ustaški stajaći zdrug, Karlovac IV. ustaški stajaći zdrug, Gospić Krajem 1942. godine iz Sarajevske ustaške pukovnije (poznate Crne Legije) nastao je V. ustaški stajaći zdrug, a zatim su stvarani novi, tako da je do kraja 1944. godine postojalo 19 stajaćih zdrugova. Njihov broj još je povećan nakon stvaranja Hrvatskih Oružanih Snaga 1. prosinca 1944. g. Formirani su i Poglavnikov Tjelesni Zdrug, Željeznička vojnica (kasniji Prometni zdrug), Pripremne bojne i Vojnica Njemačke narodne skupine. Postrojbeni pregled za Ustašku stajaću vojnicu sredinom 1944. godine: I. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo II. ustaški stajaći zdrug, Donji Miholjac III. ustaški stajaći zdrug, Karlovac IV. ustaški stajaći zdrug, Gospić V. ustaški stajaći zdrug, Koprivnica VI. ustaški stajaći zdrug, Imotski VII. ustaški stajaći zdrug, Drniš VIII. ustaški stajaći zdrug, Kostajnica IX. ustaški stajaći zdrug, Mostar X. ustaški stajaći zdrug, Zagreb XI. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo XII. ustaški stajaći zdrug, Tuzla XIII. ustaški stajaći zdrug, Vinkovci XIV. ustaški stajaći zdrug, Nova Gradiška XV. ustaški stajaći zdrug, Zabok XVI. ustaški stajaći zdrug, Brod XVII ustaški stajaći zdrug, Ogulin XVIII. ustaški stajaći zdrug, Otočac Zagrebački ustaški posadni zdrug, Zagreb  Prema Zakonskoj odredbi o Ustaškoj Vojnici od 17. srpnja 1942. godine Ustaška Vojnica je sastavni dio Oružanih snaga NDH. Prema toj odredbi Ustaška vojnica sastojala se od 9 dielova: 1. Stajaći djelatni zdrugovi 2. Poglavnikovi tjelesni zdrugovi 3. Prometni zdrugovi 4. Hrvatsko oružništvo 5. Redarstvena straža 6. Nadzorna služba 7. Ustaška učilišta 8. Ustaška priprema 9. Stegovni i kazneni sud Prema posebnim propisima u sklopu Ustaške vojnice nalazila se i Vojnica Njemačke narodne skupine (Einsatzstaffel). Ustaškom Vojnicom zapoviedalo je Zapovjedničtvo Ustaške Vojnice. Ove temeljne odredbe proširene su u Zakonskoj odredbi o ustrojstvu, novačenju i popuni Stajaće ustaške vojnice i o činovima, berivima i osobnim odnosima njezinih pripadnika od 3. kolovoza 1942. godine. Prema toj odredbi Ustaška Vojnica podieljena je na vrste i suvrste oružja, te na struke. Vrste uružja bile su: pješaštvo, oklopništvo, konjaništvo, topništvo i opkoparstvo. Suvrste oružja su bile su dojavništvo, samovozništvo, zdravstvo i sudstvo, a struke su bile opskrbna, upravna, tehnička, duhovnička i glazbenička. Ista odredba ozakonjuje novačenje mladih vojnih obveznika u Ustašku Vojnicu. Obvezno djelatno razdoblje trajalo je dvie godine kao i u Hrvatskom Domobranstvu. Služba u vojnici priznavala se kao i služba u domobranstvu. Krajem 1941. godine Ustaška Vojnica brojala je 15000, a krajem 1944. oko 76000 časnika, dočasnika i vojničara.  |
28.05.2005., subota
LIJEPO LI JE HRVAT BITI
|
LIJEPO LI JE HRVAT BITI MAJKO, HVALA TI LJUBIT BOGA, BLIŽNJEG SVOGA TU I UMRIJETI SAD POGLEDAJ SA VISINE OČE DOMOVINE PRAVAŠKA TE KRILA NOSE TIM SE PONOSE A HOSOVCI POZDRAVLJAJU SVOJU DOMOVINU ZA DOM SPREMNI I SLOBODU HRVATSKOME RODU ŽIVI VJEČNO, ZEMLJO MOJA NEMOJ STREPITI PRAVAŠ ĆE TE UVIJEK ZNATI ČASNO BRANITI  |
25.05.2005., srijeda
EVO ZORE EVO DANA (1942.)
|
Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana. Evo zore, evo tića, Evo Jure Francetića Na vrh gore Romanije Ustaški se barjak vije. Na barjaku sitno piše, Odmetnika nema više. Jure gazi Drinu vodu I bori se za slobodu, On se bori za slobodu Hrvatskome našem rodu. Evo zore, evo dana, Nema više partizana . Evo zore, evo tića, Evo Jure i Vokića. Evo zore, evo dana Evo Jure i Bobana Oni vode svoju strojnu Njome biju tešku vojnu Tvoja bojna brani Liku Biser zemlje našu diku  |
21.05.2005., subota
Biografija Jure Francetića
 Krilnik Jure Vitez Francetić rođen je u ličkom Otočcu 3. srpnja 1912. Majka mu je iz poznate hrvatske obitelji Žubrinić. Svršio je gimnaziju u Karlovcu i upisao Pravni fakultet na Zagrebačkom sveucilištu. Velikosrpsko-jugoslavenske vlasti ubrzo ga zatvaraju zbog hrvatstva, nakon čega je bio prisiljen otići u emigraciju. Polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. U emigraciji prolazi kroz vojne tečajeve, te nakon izobrazbe i sam postaje izobraziteljem u logoru Janka Puszta u Mađarskoj. Kada je 1937 Stojadinovićeva vlada proglasila amnestiju, i Jure Francetić vraća se u domovinu. Nedugo potom ponovno je uhićen, pa pušten, i od tada stalno pozivan u vojsku, kako bi velikosrpska vlast nad njime imala neprekidni nadzor. Uoči rata odlazi u Austriju, odakle se vraća nakon proglašenja i uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. U činu ustaškog nadporučnika raspoređen je na dužnost ustaškog povjerenika za Sarajevo. Nakon pogibije satnika Bećira Lokmića kod Maglaja, preuzima zapovjedničtvo dragovoljaca sarajevskog ustaškog logora, gdje formira I. Ustašku pukovniju legendarnu Crnu Legiju, koja je tako prozvana prema svojim crnim odorama, budući da za njihovu izradbu nije bilo raspolaganju sukna u drugoj boji. Odredbom Poglavnika NDH od 20. lipnja 1941, Jure Francetić promaknut je u ćin ustaškog satnika (Vjestnik ustaške vojnice br. 1 od 1. III 1941, str. 24). Poglavnikovom odredbom o imenovanju od 15. XI 1941, Jure Francetić promaknut je u čin ustaškog bojnika (Vjestnik ustaške vojnice br. 1 od 1. III 1942, str. 44). A odredbom Poglavnika Pavelića o promaknuću od 6. III 1941, Jure Francetić postaje ustaški podpukovnik u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni (Vjestnik ustaške bojnice br. 2 od 15. V 1942, str. 69). Odredbom Poglavnika NDH (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942, str. 127), Jure Francetić odlikovan je Vojnickim redom željeznog trolista III. stupnja s grančicama hrastovog lista (br. 8-Ž.T.–1942, od 24. IV 1942), zato što je kao zapovjednik Sarajevske ustaške pukovnije Crna Legija, u danima stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, osobnim zalaganjem vrlo uspješno organizirao ustaške postrojbe i time vidno pridonio razbijanju pobunjeničkih bandi u području Romanije planine, te u travnju 1941. svojim odličnim vodstvom i hrabrostću oslobodio krajeve iztočne Bosne. Naime, sada već dopukovnik, Jure Francetić sa svojom Crnom Legijom vodi teške borbe proti četnika i partizana na Romaniji i u čitavoj iztočnoj Bosni, koju oslobađa, a hrvatskog vojnika postavlja na granicu uz Drinu. Odredbom Poglavnika br. UP. 954-1942 od 24. VI 1942, Jure Francetić promaknut je u čin ustaškog pukovnika Poglavnikove tjelesne bojne. (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942, str. 135). A temeljem Zakonske odredbe o Ustaškoj vojnici od 17. VII 1942 br. CXCVI-1628-Z-1942 (Vjestnik ustaške vojnice br. 8 od 1. IX 1942, str. 220), Poglavnik je Juru Francetića imenovao zapovjednikom stajaćih djelatnih sdrugova Ustaške vojnice. Dne 24. prosinca 1942, prigodom zrakoplovnog leta iz Zagreba u Gospić, Francetić se morao prisilno spustiti kod Slunja. Uoči polietanja dvokrilnog zrakoplova tipa “Potez”, za let ga je pripremao bivši podoficir jugoslavenske vojske Stjepan Sertić, a pomagao mu je pričuvni vodnik Rudolf Svetetić, obojica komunističke orientacije. Prigodom navodnog “servisiranja” zrakoplova, nasuli su u spremnik goriva šećera, što je prouzročilo kvar zrakoplova i njegovo prinudno slijetanje u selu Močići kod Slunja. Na razmaku Zagreb – Petrova Gora – Gospić, zrakoplovom je upravljao zrakoplovni zastavnik Aničić. Nakon slietanja, pukovnik Francetić uputio se prema najbližim kućama, kako bi doznao gdje se nalazi najbliža oružnička postaja, ili položaj neke ustaško-domobranske postrojbe. Umjesto obaviesti, opkoljavaju ga četnici-partizani, a Petar Trbojević, sin Đure, iz Jelova Klanca, iz starog nagorjelog karabina pogađa spremnik naboja na strojnici pukovnika Francetića, te ga onesposobljava za borbu. Pukovnika Francetića prvi je sustigao Mile Trbojević – Mileta, i sjekirom mu razmrskao glavu. Teško ranjena, zarobili su ga odmetnici i prevezli u Slunj, gdje se nalazila partizanska komanda. Ne dolazeći sviesti, Jure Francetić preminuo je 27. prosinca 1942, a nakon smrti otpremljen je u zasada nepoznatom pravcu. Do danas nisam otkrio mjesto njegova posmrtnog počivališta. DODATAK: U Vjestniku Ministarstva oružanih snaga br. 15 od 10. travnja 1943, str. 517, objavljena je sliedeća odredba: JA POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE Podjeljujem svojom odredbom oc. Br. 666-Hr.-1943 ZLATNU KOLAJNU Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost s pravom na naslov Viteza JURI FRANCETIĆU djelatnom ustaškom pukovniku što je 1941 i 1942 godine junačkim djelima svoje osobe, a na čelu “Crne Legije”, postigao najuspješnije posljedke u borbama s odmetnicima i konačan svršetak djelovanja tih bandi u istočnoj Bosni. (tek. br. 9673-Hr.) ZA DOM SPREMNI! Dano u Zagrebu, dne 27. ožujka 1943. Zamjenik zapovjednika U. V. Ustaški pukovnik Oto Ćuš, v. r. POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ANTE PAVELIĆ, v. r. Također, u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga br. 15 od 10. travnja 1943, “Osobni poslovi”, str. 518, objavljeno je: JA POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE IMENUJEM u znak priznanja i na uspomenu njegovih izvanrednih zasluga kod osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, njegove izvanredne hrabrosti, nepokolebljive vjernosti, zdušnosti i požrtvovnosti u borbi protiv neprijatelja naše države u kojoj je dao svoj mladi život ustaškog pukovnika viteza Juru Francetića vlastnikom 7. domobranske pješačke pukovnije na vječna vremena. Prema tome ima ova pukovnija nositi naslov: “7. DOMOBRANSKA PJEŠAČKA PUKOVNIJA USTAŠKOG PUKOVNIKA VITEZA JURE FRANCETIĆA”. ZA DOM SPREMNI! Dano u Zagrebu, dne 31. ožujka 1943. Ministar oružanih snaga u. z. Državni tajnik Vitez Vilko Begić, v. r. POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ANTE PAVELIĆ, v. r. Također, u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga br. 18 od 29. travnja 1943, str. 624) objavljeno je sliedece Poglavnikovo imenovanje: ODREDBE POGLAVNIKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE IMENUJEM POSMRTNO na temelju Ustaškog ustava, točke 7. i 13., a u savezu s 57. Zakonske odredbe o ustrojstvu, novačenju i popuni stajaće Ustaške vojnice br. CCXVI-1882-Z-1942 od 3. kolovoza 1942 DJELATNIM USTAŠKIM KRILNIKOM JURU FRANCETIĆA, djelatnog ustaškog pukovnika u Ustaškoj vojnici. (U. V. br. 861 / 8. IV 1943) Krilnik-vitez Jure Francetić nedvojbeno je bio i ostao najpopularniji junak Nezavisne Države Hrvatske. Njegovo junačtvo, samopriegor, domoljublje, ustrajnost, nepokolebljivost u borbama, služili su za primjer hrvatskim vojnicima u II. Svietskom ratu, ali također i u Domovinskom ratu. Sinovi ili unuci ustaša, domobrana, partizana, svi su oni bez razlike s pjesmom “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” tjerali omraženog srpbko-komunističkog neprijatelja u paničan bieg, i zadali mu smrtonosni udarac oslobodivši i posljednji pedalj Domovine. Za sve njegove vrline i zasluge, neka je Vitezu Juri laka zemlja u kojoj počiva. KRILNIK – VITEZ JURE FRANCETIĆ, S NAMA JE! Prema pričanju pokojnoga proljećarskog i emigrantskog borca Franje Mikulića – koji prenosi riječi Veceslava Holjevca – Jure Francetić ipak je pred smrt došao sviesti, i uspio čuti razgovor partizanskih glavešina što su planirali Poglavniku predložiti zamienu Krilnika Jure za velik broj partizanskih zarobljenika. Čuvši to, a ne želeći oslobađanje partizanskih bandita, Jure je, prema ovoj verziji, pokidao cijevi kojima je bio prikvačen na infuziju i tako preminuo.  |
18.05.2005., srijeda
|
Hrvatska Hrvatom Prenimo se, braćo mila, Hrvatska nas vila zove, Predivno je udesila Skladne gusle javorove, Pa nam uz nju pjesmu poje Snagom dosad nepoznatom: Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom! Trista ljeta već je dosta Što smo krv za drugog lili, Te nam jedva duša osta, Prem smo nekoć divi bili; Složimo se sin sa sinkom, Rod sa rodom, brat sa bratom, Složimo se pod lozinkom: Hrvatska Hrvatom! Već smo svega tuđeg siti, Ne tražimo, što je tuđe, Al' ne nemo više biti Tuđe sredstvo i oruđe; A da vazda krvarimo Za probitak tuđim svatom Već sad gromko uskliknimo: Ako li se vrazi maše Da se slavni rod nam smrvi, Branit ćemo što je naše, Sve do zadnje kapi krvi! Već nas neće zastrašiti Niti patnjom, niti zlatom, Vijek će nam ideal biti: Hrvatska Hrvatom! Nestat može kruglje zemne, Sunašce se može maći, Ali nas će uvijek spremne Na braniku roda naći; Dusi će nas pradjedova Bodrit vjerom obilatom Klićući nam iz grobova: Hrvatska Hrvatom! |
14.05.2005., subota
Žrtvama Bleiburga i križnog puta
|
Podignimo im spomenike, da ih buduća pokoljenja ne zaborave, jer su oni jedni od najsvetijih žrtava koji su pali za našu domovinu.Jer, bez njihove požrtvovnosti sigurno današnja Hrvatska ne bi bila slobodna. Svi i svaki pojedno imaju nase poštovanje,zahvalnost i nezaborav i sjećanje.Njihova imena ostati će zauvijek upisana zlatnim slovima na stranicama hrvatske povijesti. -Klečući i klanjajući se tvojoj svetoj i mučeničkoj žrtvi, dragi brate, sestro, znam što mi poručuješ. Poruku koju nikad neću zaboraviti a kaže: Čedo moje! Ne zaboravi zapovjedi svoje domovine čija prva jest: JA SAM DOMOVINA TVOJA I TI NEMAš DRUGIH DOMOVINA OD MENE! LJUBI ME I BORI SE ZA MENE UVIJEK! Zato: Nemojte vjerovati ako vam kažu da ginemo. Lažu, jer naši junaci žive u svakom srcu hrvatskom. Ako vam kažu da majke plaču, nemojte vjerovati. One tek suzama zalijevaju cvijeće na humcima. Ako vam kažu da su mnogi nestali, da se za njih ne zna, nemojte vjerovati. Jer oni su dobili sva srca svih hrvata. Ako vam kažu da je Hrvatska okrnjena, smanjena, nemojte vjerovati.Iz svake grude zemlje, iz svakog kamena i rijeke već se diže snaga nepobijedivih, ni gradovi nisu uništeni, ni sela srušena. Jer oni imaju neuništivu dušu. Nemojte vjerovati: zlo ne može doći do duše, pa tako ni do duše Hrvatske! Živjela sloboda Hrvatskog naroda! |
08.05.2005., nedjelja
Mudre izreke
|
"To je ime hrvatsko jedna veličajna baština , što si je narod iz oluja svjetskih događjaja spasiti mora ,ako neće da propadne, jer nestane li narodu imena ,glasa,nestalo je narodu i traga ''(Otac Domovine dr Ante Starčević,1871.) ''Hrvati neće biti pod nikime, pa ni pod Srbijom. Oni to nikad neće htjeti, a dok to Hrvati neće , toga i nemože biti''.(Dr.Ante Radić,1908.) ''Uzašna je zabluda svakog onog , tko misli da će se hrvatski narod ikada moći otuđiti svome hrvatskom imenu i svojoj hrvatskoj narodnoj osebujnosti. On se nikada neće pretvoriti u neki jugoslovenski narod''(Ustaški poglavnik dr.Ante Pavelić,1932.) ''Božjom pomoću, osnovat će se novi nadnevak, koji će donjeti uspjeh sličan onome od 10.travnja 1941.I hrvatski će narod u svojoj vlastitoj državi živjeti životom, koji je dostojan slobodnog čovjeka ''(Dr Dzaferbeg Kulenović,,predsjednik Hrvatske Državne vlade,1956) "Svaki čovjek ima pravo živjeti slobodan od svake podjarmljenosti. Svaki narod ima pravo na potpun suvrenitet''(Dekleracija o značenju i položaju hrvatskog književnog jezika, koji je u Zagrebu god.1967.potpisalo 18 najvažnijih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova te 130 najistaknutijih hrvatskih javnih radnika). "Svega što vrijedi Bog je stvorio malo - kako zlata - tako i HRVATA" (nepoznati mostarski fratar) "Sve za Hrvatsku a našu jedinu i viječnu Hrvatsku za ništa" (Franjo Tuđman) "Tri viječne vrijednosti: BOG, OBITELJ , DOMOVINA!" (Thompson) |
02.05.2005., ponedjeljak
Hrvatima mučenicima
O , gdje je plod vašega slavnog sjemena , I da li kojim rodom krvca vasa rodi! Jer roblje još samo, snijuć samo o slobodi dok smrt je blizu, gluha našeg naroda! A kakav je Hrvat novog vremena, te pusta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. Ne opituć se klanjaju krotko janje hodi i ne zna zbacit groznog ropstva bremena. Al vrenut će iskra iz vaseg kremena ! ja vjerujem, ja znam! Ta zar zaludu sve zrtve vam i mučeništva budu. Da rodit će rod od slavnog sjemena ! A ako neće, samo ću zazvat pakla vatre Da spale sve, i grom da ropski narod satre. ZA DOM SPREMNI !!!! |
01.05.2005., nedjelja
10. obljetnica vojno-redarstvene akcije: "BLJESAK"
|
1. svibnja 1995., hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom su akcijom Bljesak oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak počela je 1. svibnja u 5,30 sati, a završena je već idući dan, 2. svibnja u popodnevnim satima. Bljesku su prethodile terorističke akcije pobunjenih hrvatskih Srba na putnike na autocesti Zagreb-Lipovac. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perišina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Hrvatskim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 pobunjenih Srba koji su najviše nade polagali u 18. korpus tzv. srpske krajinske vojske. No, taj je korpus razbijen, a većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Pokušavajući podići moral poraženih srpskih pobunjeničkih postrojbi, ratni zločinac Mile Martić hvalio se kako je osobno zapovjedio osvetu raketiranjem Zagreba, Siska i Karlovca, 2. i 3. svibnja. U tim zločinačkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak i pobjedom nad postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba Republika Hrvatska dokazala je da ima oružanu silu koja je sposobna osloboditi okupirane dijelove hrvatske države. Pripadnici Hrvatske vojske i policije pokazali su visoku profesionalnost, a što su potvrdili i pojedini strani diplomati tijekom obilaska oslobođenih područja. |
24.04.2005., nedjelja
Zašto sam Ustaša
|
Kad sam odlazio od kuce, na put u dalek svijet i oprostio se od mog oca, posljednje njegove rijeci, koje sam cuo, bile su: " Idi sine, zivi svoj zivot, ali ne zaboravi, NIKAD NEMOJ PLJUNUTI NA GROB TVOGA DJEDA!" Moj djed je bio USTASA, i vasi djedovi i ocevi su bili USTASE. Zato Braco i Sestre, nemojte nikada zaboraviti ideale za koje su se oni borili, i nemojte pljunuti na njihove grobove, nego idite njihovim stopama, poput tisuca i tisuca USTASA koji su zivote svoje polozili u borbi za uspostavu i obranu nase NEZAVISNE DRZAVE HRVATSKE! BRACO HRVATI DUZNOST NAM JE NASTAVITI BORBU GDJE JE NJIH SUDBINA PREKINULA, I DA SMO UVIJEK ZA DOM SPREMNI!  |
22.03.2005., utorak
Himna NDH
USTAŠKA HIMNA Puska puca a top riče, grmi kao grom, Mlad Ustaša vojak bije za Hrvatski dom. Puska puca krv se lije, dušman bježi klet, A Ustaška hrabra vojska vrši zavjet svet. Tjera smjelo dušmanina, s praga djedovskog, I promiče staru slavu roda Hrvatskog. Puška puca a top riče, barut miriše, Mlad Ustaša na bojištu ranjen izdiše. Ne plaši ga grom pušaka nit' topova jek, Dom, sloboda, vjerna ljubav, rani su mu lijek. Oj Hrvatska zemljo mila, sviće danak tvoj, Sad Ustaška hrabra vojska za te bije boj. |
OSNUTAK CRNE LEGIJE
U hrvatskoj vojnoj povijesti legendarna Crna legija predstavlja fenomen, kojemu rijetko ima premca medju drugim narodima. Ona u svjetskoj vojnoj povijesti mirne duse moze stati uz bok najsjajnijih vojnih postrojbi - kao sto su bili francuski Napoleonovi gardisti, britanski Commandosi, ruska garda, njemacki Lutzowski sabor, papina Svicarska garda, argentinski Grenadiri, americki Rangersi i Marinesi, japanski Kamikaze i t.d.Godine 1941., nakon upostave NDH drustvene prostorije Hrvatskog akademskog drustva ''Kranjcevic'' pretvorene su u Ustaski logor Sarajevo, a ulica, u kojoj se nalazio dobila je ime Ustaska ulica. Kad je u ovu sredinu dosao koncem travnja 1941. tadasnji ustaski satnik Poglavnikove Tjelesne bojne (PTB) ustasa-povratnika, mladi JURE FRANCETIC, Ustaski logor postao je stjeciste svega sto je hrvatski mislilo i osjecalo u Bosni. Dan i noc su dolazili Hrvati iz raznih udaljenih krajeva, javljali o cetnickom zulumima i stavljali se dobrovoljno na zivot i smrt u sluzbu svoje mlade Drzave. Zapovjednikom ustaskog logora bio je poznati hrvatski revolucionarac Drago Jelek, poslje promaknut u cin ustaskog pukovnika. Tu su takodjer bili vrli rodoljubi Becir Lokmic, koji je vec u prvim danima NDH osnovao ustasku dobrovoljacku sarajevsku bojnu, koja je postala okosnicom buduce Crne Legije. Pokraj njih su i Linga Bascausevic, Braco Juratevic, Mirko Stimac, Mirko i Zvonko Bagi, Baljan Alija, Uzeir i drugi. Cijeli ''arsenal'' se sastoji od dvadesetak pusaka, dvije lake strojnice zbrojovka, nekoliko sanduka rucnih praski (bombi) i strjeljiva. Nu, nuzda je pritisla i broj dobrovoljaca, kao i oruzja, rastao je iz dana u dan. Vec koncem travnja Sarajevska ustaska bojna raspolagala je s dosta oruzja, strjeljiva i goriva, koje je upravo otela od Nijemaca kod sarajevskog predgradja Koseva. Iz Visokog dolazi oruzje, koje su tamosnji ustase uspjeli zapljeniti od jugoslavenske vojske i sakriti pred Niemcima. Ustaski logor postaje u tim danima sjedistem svekolike uprave i izvrsne vlasti, silom revolucionarnih prilika i dogadjaja. Jure Francatic djeluje  Jure je kao glavni ustaski povjerenik za Bosnu imenovao svojim zamjenikom Dragu Jeleka, kojega ujedno postavlja i stozernikom Velike zupe Vrhobosna. Ubrzo su prostorije logora postale premale, pa je Zapovjednistvo premjesteno u jednu zgradu na obali Miljacke. Vladalo je obce bratstvo i duh suradnje pred cetnickom opasnosti i odusevljenje za NDH. Pocela se organizirati Ustaska vojnica i ulagalo se sve snage da se ona zajedno s ustaskim logorima postavi na sva podrucja istocne i sredisnje Bosne. Samo je tvrda Hrvatska Ustaska vjera mogla nadvladati sve one poteskoce koje su stajale na putu. Postrojeni su brojni logori od Tuzle (Drago Milass), Zvornika (Cazim Tulic), Vlasenice (Musan Mutelevic), pa do Travnika (Benjamin Sceta i Ahmet Trebinjac). Cetnici su odmah u ljetu 1941. podigli svoj veliki ustanak u istocnoj Bosni i u Hercegovini (Nevesinje). Vode se borbe kod Vlasenice, Zvornika, Foce, Avtovca, na Stepenu i u drugim krajevima. Poglavnikov Tjelesni Sdrug krece u Hercegovinu, gdje vec 3. srpnja 1941. pada junacki poglavni pobocnik Mijo Babic Brezovacki koji je zapoceo ustasku oruzanu borbu god. 1929. u Zagrebu, zajedno s ustaskim casnikom Pogorelcem. (Danas neki zlobnici tvrde da je Mijo Babic bio ubijen po nalogu ustasa, sto je najobicnija podvala, kako to najbolje znaju oni, koji su tamo bili kao hrvatski borac Ivan Rasic i drugi).Cetnici imaju oruzje iz potajnih skladista, koja su uredjena po nalogu jos od god.1938., a vec ga dobivaju i od nevjernih Talijana. Prvi njihov podhvat bio je kad su vec 20. travnja 1941. napali jednu skupinu Ustasa Hrvata Muslimana iz zasjede, nu, izvukli su kraci kraj. Uskoro zatim docekaju u zasjedi veliki putnicki samovoz, nakrcan putnicima, na pruzi Sarajevo-Zvornik te ga obasipaju strojnickom vatrom kod Podromanije. Tom prigodom bilo je vise mrtvih i ranjenih. Malo zatim obasipalju iz teske strojnice jedan teretnjak Ustaskog logora Sarajevo, na putu iz Doboja u glavni grad Bosne. Napad se zbio 4 km. sjeverno od sela Blazuja, oko 15 km od Sarajeva. Tom prilikom padaju ustaski duznosnik logora Sarajevo Ilija Trogrlic, zatim jos cetvorica ustasa, medju njima i vojnicar Stipe Sliepcevic. Nekoliko osoba je tesko ranjeno. Kod Sjetine, izpod Jahorine cetnici Save Derikonje napadaju selo te muce i ubijaju 60 mjestana, silujuci zene i djevojke, vecinom Hrvatice muslimanke. I iz Londona, od velikosrbske zagranicne vlade i od Centralnog komiteta KPJ dolaze nalozi da se vrse napadi na hrvatsku drzavu u Bosni. Drasko Stanivukovic, "Cica Romanjski" i drugi organiziraju cetnicko-partizanske bande. Kako i sami danas pisu, tu se je nosilo kraljevsku krunu i mrtvacku glavu zajedno s petokrakom i slavilo kralja Petra, Staljina i Svetog Savu. Zastave tih partizana su srbske i crvene. Jure Francetic je odmah sa svojim suradnicima shvatio, da se ne radi o mjesnim izpadima, vec da je sve to organizirano iz jednog sredista, da se provocira preko mjere i sto vise naroda vabi u sumu i planine. Sad se javljalo o napadima u okolici Varcara i Vakufa, sad kod Dervente, sad kod Zvornika. Jure Francetic je smatrao da je jedino rijesenje za sprijecavanje sirenja velikosrbske gerile, mudro upravljanje i stvaranje cvrstih ustaskih jedinica, s prvorazrednom vojnim vrijednostima i stegom. On odmah izdaje proglas u sarajevskim listovima da se jave dobrovoljci za Prvu ustasku pukovniju u Sarajevu. Uz to poziva sve, pogotovo pravoslavce, da ostaju mirni i da cuvaju mir i red, pa da se nikome nevinome nece nista dogoditi. Za par dana javilo se preko tisucu mladih Hrvata iz sela i grada. Na stotine njih stajalo je pred zgradom na Miljacki strpljivo cekajuci udjelbu i oruzanje. Nu, nije bilo ni odora ni opreme ni oruzja za tolike ljude. Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu poslalo je nekoliko stotina pusaka i nesto strojpusaka s odgovarajucim strjeljivom i to je ulilo nove nade. Mjesno domobransko zapovjednistvo stavilo je na raspolaganje stanoviti broj bacaca. Nu, ipak na tri dobrovoljca dolazila je samo jedna puska. Francetic rekverira kozu i podplate iz podrzavljenih radiona i tvornica i time rjesava pitanje obuce, ali sukna nije bilo u obcoj nestasici ratnog doba. Nu, uskoro se pronalazi par tisuca metara tkanine crne boje. Ta boja nije ni malo bila pogodna za snjezni planinski teren kao ni za kretnje po drugim podrucjima, zbog svoje znatne vidljivosti. Nu, Francetic rece, da ce se njegovi borci tako bolje paziti, a uz to, nece u vojnicu uci oni plasljivi. Napravljene su crne odore, pa se po njima postrojba prozvala "CRNOM LEGIJOM". Prvi i drugi kat ustaskog logora pretvorio se u krojacnicu i postolarnicu, dok su uredi djelovali u prizemlju. Pozvani su putem oglasa sarajevski obrtnici, kojima je osigurana cestita placa. Sve je to organizirao Delko Bogdanic, kasniji zapovjednik IV. Stajaceg sdruga u Gospicu. Logor na Miljacki nije mogao vise primati dobrovoljce te je zaposjednuto nedovrseno lieciliste Zeljeznicarske zaklade u Kosevu, povrh kupalista "Jezero". Na brzinu su nabavljeni kreveti, pokrivaci, slamarice. Svak je iskreno suradjivao, jer su svi shvatili da je to pitanje zivota i smrti Hrvata i ostalih u Sarajevu i Bosni. Jure je tadasnjem porucniku Rafaelu Bobanu povjerio oblikovanje satnija u vojarni na Kosevu. Imenovani su zapovjednici, prema svojoj strucnoj spremi i borbenom duhu, doredjeni docasnici i zapocela je ubrzana izobrazba. Od jutra do mraka mladi ustase stupali su pjevajuci po pjescanoj plazi kupalista "Jezero"; provlacilo se po poljima prema tvrdjavi "Hum", iznad vojarne u Kosevu i vjezbalo gadjati s puskama, strojnicama i bacacima. Sad su vec pristigli i izobrazitelji iz Poglavnikove Tjelesne Bojne: Devcic, Vodopija, Valina, Jozo Dadic, Bozo Vidov, Munetic i drugi. Pocetkom Rujna 1941. sluzbeno je oblikovana Prva ustaska pukovnija, poznatija po imenu Crna Legija. Pojedine satnije, sastavljene od onih, koji su vec bili prosli vojnu obuku krenule su odmah na teren, a glavna nakon tromjesecne izobraze. Prve akcije bile su prema Zviezdi i Crnom Vrhu, gdje su potucene srbijanske odmetnicke bande. Tom prigodom zapljenjeno je dosta cetnickog oruzja, a i njihova pismohrana na Crvenom Vrhu pala je u hrvatske ruke.   Legendarna slava Crne Legije Ubrzo su vojnici poceli pjevati pjesme o Crnoj Legij i Juri Franceticu. Preko Zliebova, ploca, kroz Kasabnu do Milica, preko Vlasenice do Zvornika krocila je legija hrvatskih junaka u crnim odorama. Na samu prvu godisnjicu uzpostave NDH, dne 10. travnja 1942. izbila je na Drinu kod Zvornika i poslala Poglavniku na dar cuturicu vode iz hladne rijeke Drine, s brzojavom: "Dragi Poglavnice! S vjecite granice Drine saljemo pozdrave svom Poglavniku. Prva ustaska pukovnija Sarajevo". Znacenje borbe Crne Legije, koja je u jedinstvenom naletu suzbila cetnicko-partizanski ustanak u istocnoj Bosni i s tim spasila na tisuce i tisuce hrvatskih zivota i goleme vrijednosti u narodnoj imovini nije bila samo vojnicke naravi. Njezin primjer stvario je onaj neunistiv herojski duh medju Hrvatima, koji zivi do danas i koji je jedini zalog za uzpostavu Nezavisne Drzave Hrvatske i slobode hrvatskog naroda. Borba Crne Legije nije zavrsila na Drini god. 1942. U ljeti iste godine ona sudjeluje u hrvatskoj pobjedi nad velikosrbskom "republikom" na Kozari, gdje je palo 4000 odmetnika. Nakon toga dio Crne Legije prebacen je u borbe oko Livna. U Kupresu god.1942. oko 600 pripadnika Crne Legije, zajedno s junackom Kupreskom policijom branili su mjesto od crnogorskih "brigada". Nakon dva dana i dvije noci ogorcene borbe Kupresaci i "Crnci" krvavo su porazili bandite. Od tada su oni bjezali glavom bez obzira, kad su culi da dolazi Crna Legija. Nu, cijena nije bila mala: sve je bilo manje onih junackih dobrovoljaca, koji su se tako odusevljeno prijavili u logor na Miljacki u proljece i ljeto 1941. Jure Francetic je odlukom Vrhovnog Zapovjednika promaknut u cin pukovnika te imenovan zapovjednikom svih stajacih sdrugova Ustaske vojnice, t.j. postrojbi za obranu hrvatskih gradova i sela i njihovih sirih podrucja. Pukovnik Stipovic preuzima zapovjednistvo 1. ustaske pukovnije legionarne Crne Legije na podrucju od Sarajeva preko Romanije, Sokolca, Zvornika i Rogatice. Boban je nakon povlacenja iz Livna te teskih borbi oko Glamoca sa svojom bojnom prebacen u Podravinu. Tamo je nastavio slavu Crne Legije u pobjedama nad srbopartizanima kod Bjelovara i Koprivnice. Prva ustaska pukovnija pretvorena je zatim u Prvi ustaski pokretni sdrug, a Bobanova bojna u Podravini u Peti ustaski sdrug. Palo je na stotine boraca Crne Legije, pao je i sam pukovnik Jure Francetic, koji je posmrtno promaknut u cin krilnika (Ustaskog generala) i viteza. Nu, od pocetne Sarajevske ustaske bojne, zatim pukovnije, nastali su sdrugovi (brigade) i sborovi ( korpusi), koji su cetiri godine branile NDH i pronijele slavu hrvatskog oruzja u velikim bitkama nase povijesti. Nisu ostala zapisana samo imena glavnih junaka, Jure i Bobana, vec i ona Krasuljeve i Vasiljeve bojne, Becirove i Lojine satnije; imena bojnika Obradovica, satnika Stanarevica i junackog glavara stozera Bobanovog sdruga Gude Pogacnika. U slobodnoj nezavisnoj drzavi Hrvatskoj najelitnija hrvatska vojnicka jedinica svakako treba nositi bezsmrtno ime - CRNA LEGIJA. |
13.03.2005., nedjelja
USTASA i ZA DOM SPREMNI - Znacenje.
|
Pojam USTASA znaci i "ustanik". To je onaj koji ustaje protiv svake tiranije, tudinske vlasti, koji ustaje protiv svakog okupatora. Pozdrav ZA DOM takoder znaci "za domovinu i za ognjiste", a rabili su ga brojni Hrvati, od Zrinskog, Jelacica, do Kranjevica i ostalih. Ono SPREMNI Dr Ante Pavelic je preuzeo od Kralja Petra Kresimira IV (1069). "...posto je svemoguci Bog nase kraljevstvo na kopnu i na moru rasprostranio odlucismo i SPREMNO srdcem ustanismo...."  |
Načela ustaškog pokreta
|
.1. Hrvatski je narod samosvijesna etnicka jedinica, on je narod sam po sebi i u etnickom pogledu nije istovijetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme kojeg drugog naroda. .2. Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod njim se pojavio u davno povijesno doba, pod njim je prije 1400 godina dosao u danasnju svoju postojbinu i pod njim zivi sve do danas. To njegovo ime ne moze i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime. .3. Hrvatski je narod svoju danasnju postojbinu vec u pradavna vremena ucinio svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njom se srastao i dao joj izvorno i prirodno ime Hrvatska. To ime ne moze se zamijeniti ni jednim drugim imenom. .4. Zemlja koju je hrvatski narod u pradavno doba zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na vise pokrajina, one su svoja posebna imena imale djelomice jos prije dolaska Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala kasnije, no sve te pokrajine sacinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema pravo da ikoju svojata za sebe. .5. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, pa je tu zemlju osvojio i zauvijek je ucinio svojom. .6. Hrvatski ja narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao potpuno organiziran ne samo obiteljski nego i vojnicki, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu drzavu sa svim obiljezjima drzavnosti. .8. Hrvatski narod ima pravo da svoju suverenu vlast ozivotvori u vlastitoj drzavi Hrvatskoj na citavom svom etnickom i povijesnom podrucju, to jest, da ponovno uspostavi svoju potpuno samostalnu i nezavisnu Hrvatsku drzavu. Tu uspostavu ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oruzja. Njega ne vezu nikakve medjunarodne ni drzavopravne obveze iz sadasnjosti ili proslosti koje nisu u potpunoj suglasnosti s tim nacelima, niti ce se na takve obazirati u svojoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. .9. Hrvatski narod ima pravo na srecu i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat, kao clan te cjeline. Ta sreca i to blagostanje mogu se ozivotvoriti i ostvariti za narod, kao cjelinu, i za pojedince, kao clanove cjeline, jedino u posve samostalnoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj koja ne smije i ne moze biti sastavnim dijelom, ni u kojem obliku, ni jedne drzave ili bilo kakve ine drzavne tvorevine .10. Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj drzavi i upravljati svim svojim drzavnim i narodnim poslovima. .11. U Hrvatskim drzavnim i narodnim poslovima, u samostalnoj i Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj ne smije odlucivati nitko tko nije po koljenima i po krvi clan hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske drzave odlucivati ni jedan strani narod ili drzava. .12. Seljastvo nije samo temelj i izvor svakog zivota nego ono samo po sebi sacinjava hrvatski narod, te je, kao takvo, nositelj svake drzavne vlasti u Hrvatskoj drzavi. I kraj svega toga, svi stalezi u Hrvatskom narodu sacinjavaju jednu narodnu cjelinu, buduci da i ostali stalezi u hrvatskom narodu, kojih su clanovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potjece iz seljacke obitelji, taj u devedeset slucajeva od sto nije hrvatskog porijekla ni krvi, nego je doseljeni stranac. .13. Sva materijalna i duhovna dobra u hrvatskoj drzavi vlasnistvo su hrvatskog naroda, te je on jedini ovlasten raspolagati i koristiti se njime. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njene sume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja moze biti vlasnistvo samo onoga koji je obradjuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka. .14. Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest duznost. Stoga u hrvatskoj drzavi rad oznacava stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Nitko ne moze imati ikakvih posebnih prava, nego iskljucivo duznosti prema narodu i drzavi svakome daju pravo na osiguran zivot. .15. Vrsenje svih javnih funkcija vezano je uz odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili drzave vrsi javne poslove bilo koje vrste odgovara svojim dobrom i svojim zivotom za sva djela ili propuste. No, duznost i odgovornost prema cjelini imaju biti temelj i svakoj djelatnosti u privatnom zivotu svakog pojedinog pripadnika hrvatskog naroda. 16. Teziste moralne snage hrvatskog naroda lezi u urednom vjerskom i obiteljskom zivotu, njegova snaga lezi u seljackom gospodarstvu, prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u organizatornim prokusanim vojnim vrlinama. Prosvijetni i kulturni naprijedak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokusanoj sposobnosti na polju znanosti, nauke i prosvijete. Industrija, obrt, kucna radinost i trgovina imaju biti ruka pomocnica cjelokupnom seljackom i opcem narodnom gospodarstvu. Te grane zivota imaju biti polje postenog rada i izvor dostojanstvenog zivota radnika, a ne sredstvo gomilanja bogatstva u rukama kapitalista. .17. Skladno uzgajanje, promicanje i usavrsavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog zivota zadaca je svih pregnuca javnih radova i drzavne vlasti kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vijekovnog bivstvovanja i blagostanja sadasnjih i buducih pokoljenja cjelokupnoga hrvatskog naroda, te opstojnost i sigurnost Nezavisne Drzave Hrvatske. U Glavnom Ustaskom Stanu dne 1. lipnja 1933 Dr. Ante Pavelic |
Biografija Ante Pavelića
Roden je u hercegovackom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu skolu polazio je u raznim bosansko-hercegovackim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao, te upisao Pravni fakultet. Diplomirao je 1914. a 1915. stekao doktorat prava.Godine 1915.-1918. radio je kao odvjetnicki perovoda u odvjetnickoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon zavrsene prakse, od 1918., odvjetnik je u Zagrebu. Ozenio je Maru Lovrencevic i imao troje djece, sina Velimira i kcerke Mirjanu i Visnju. Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje clan Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. Godine 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu; u ime HSP-a kontaktirao je s N. Pasicem radi slabljenja Radiceve stranke. Izabran je 1927. i za zagrebackog oblasnog zastupnika; u lipnju 1927. predstavljao je zagrebacku gradsku opcinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rusenju Jugoslavije; ocekuje talijansku pomoc u uspostavi i zastiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, politicko, ekonomsko i vojno prilagodavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s A. Trumbicem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka; u svojim govorima u beogradskoj skupstini istupio je protiv velikosrpske politike i izjasnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravasku omladinu i pokrenuo listove Starcevic i Kvaternik.  Poslije atentata na prvake HSS-a 1928. pristupa Seljacko-demokratskoj koaliciji; pokrece list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske drzave, a 1.X.1929. osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije. Nakon proglasenja sestosijecanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju. Prvo odlazi u Bec, zatim s G. Percecom u Budimpestu, te u Sofiju, gdje 20.IV.1929. s vodama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoci Makedonaca i Hrvata u rusenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih drzava Hrvatske i Makedonije. U Beogradu ga je Sud za zastitu drzave 17.VII.1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utociste u Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustasa - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske drzave uz pomoc Italije; uzima naslov poglavnika, ustaski pokret organizira na vojnim i urotnickim nacelima; u drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Madarskoj. U Glavnom ustaskom stanu 1.VI.1933. obznanjuje Nacela ustaskog pokreta u 17 tocaka i kao cilj pokreta istice uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske drzave na citavom njezinu povijesnom i etnickom podrucju, sto se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oruzja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, 1934. atentat u Marseillesu, te je ponovno osuden na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.X.1934. uhicuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovrsio je opsezniji elaborat za njemacko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom Hrvatsko pitanje (objavljen 1942. u redakciji I. Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelic riesio je hrvatsko pitanje). Nakon priblizavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinovic, 1.IV.1937. izdaje odredbu kojom razrjesava ustase djelatne sluzbe i raspusta sve logore na podrucju Italije; ustase su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovica, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23.I.1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zastitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih dogadanja 27.III.1941. prvi ga put prima Mussolini (29.III.), a posto je S. Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH, prima ga ponovno 11.IV. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku.  Na celu skupine ustasa vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast; 15.IV.1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku drzavnu vladu, u kojoj je uzeo polozaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku sluzbu; preoblikuje ustaski pokret u jedinog nosioca politicke volje, mijenja mu ime u Ustasa - hrvatski oslobodilacki pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaski stan (GUS) kao organizacijsko-politicku, a Ustasku vojnicu i Ustasku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge rezima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Trzicu 18.V.1941. potpisuje Rimske ugovore, kojima je velik dio hrvatske obale i otoka prepusten Italiji, prihvacen je talijanski politicki, ekonomski i vojni nadzor na djelu NDH, a hrvatska kruna ponudena je talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Pocetkom lipnja 1941. prvi put posjecuje Hitlera, a 15.VI.1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Unutrasnje odnose rjesavao je terorom; vec 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i drzave, koja vrijedi retroaktivno i predvida samo jednu kaznu, smrtnu, za djela 'povrede casti' i 'zivotnih interesa hrvatskoga naroda'. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacisticki rezim u Njemackoj; donio je rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podrzavao nasilje nad dijelom stanovnistva, unatoc prosvjedima Katolicke crkve na celu s nadbiskupom A. Stepincem; zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaskih prvaka, pocetkom 1942. ublazava teror; u sijecnju 1942. saziva Hrvatski Drzavni Sabor, premjesta Maceka iz Jasenovca u Kupinec i pusta zatvorene zastupnike i pristase HSS-a, Srbima priznaje status 'pravoslavnih drzavljana' i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. uklanja s duznosti E. Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora. puca marsala Badoglia i pada Mussolinija, napusta mjesto predsjednika vlade i 2.IX.1943. na to mjesto imenuje N. Mandica, a nakon kapitulacije Italije, 10.IX.1943. objavljuje Drzavnopravnu izjavu o razrjesenju Rimskih ugovora. U listopadu 1943. prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnoscu N. Mandic i M. Lorkovic vodili s celnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacisticke Njemacke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovica i A. Vokica za odvajanjem NDH od Njemacke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama D. Mihailovica i L. Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunistickog bloka. Zagreb je napustio 6.V.1945. te preko Austrije i Italije otisao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilacki Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10.IV.1957. u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je zivio pod laznim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Spanjolsku. Objavio je vise politickih i literarnih radova u dvije knjige: politicki roman Lijepa plavojka (1935.) i politicku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kci Visnja objavila je 1968. knjigu njegovih sjecanja Dozivljaji. Pjesma Poglavniku Poglavniče Bog ti pokoj dao Ti si junak bio i ostao Junak bio u Travanjskom polju Drzavu si obnovio svoju Srusio os mrskog tiranina Srbskog Kralja Karadjordjevica Tvoja slava vječito ostade Putokaz je za Hrvate mlade Prvi vođo slobode i pravde Poglavnice Hrvatske Drzave Slavit će te vjecna povjest nasa Poglavnice Hrvatskih Ustaša |
09.03.2005., srijeda
KRONOLOGIJA CRNE LEGIJE
Poslije travanjske akcije 1941. godine kad je Njemačka razorila Kraljevinu Jugoslaviju napadom na Beograd, Hrvatska se oslobodila nakon gotovo više od tisuču godina ropstva. 10.04.1941. Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavnik dr. Ante Pavelić došao je nekoliko dana kasnije iz Italije gdje je boravio kao politički imigrant.Situacija u Hrvatskoj je bila prilicno teska. Hrvatska vojska nije jos bila ustrojena, tako da nije bilo dovoljno snaga koje bi zaustavile horde partizana i cetnika, srbskih para-vojnih jedinica koje su se oblikovale od stare kraljevske-jugoslavenske vojske. Partizani i cetnici iskoristili su slabosti hrvatske vojske i zauzeli velik dio istocne Bosne I neke druge dijelove hrvatskog teritorija gdje je zivjelo srpsko stanovnistvo. Nakon osvajanja teritorija njihovi vojnici su ubijali, silovali i maltretirali nevine ljude i civile u naseljima, tako da je Hrvatska Vlada odlucila osnovati posebne divizije za borbu protiv Srba i komunistickih antifasistickih buntovnika. Pocetak ove legendarne jedinice bilo je ujedinjavanje dva ustaska bataljona u Sarajevu koji su zajedno imali oko 800 vojnika. Zapovijednik bataljona bio je Becir Lokmic. Najveci broj vojnika iz tih bataljona bili su ljudi kojima su Cetnici unistili domove i citave obitelji. Tocno 15. rujna zapocela je posebna obuka za vojnike Crne Legije. Prvi veci obracun bio je blizu grada Sarajeva, u veljaci 1942. godine kad je napad zapocelo 5000 cetnika, a Crna Legija je imala samo 1000 vojnika, ali s hrabroscu u srcu, jasnom strategijom i s novim vodjom, velikim Jurom Franceticem porazila je neprijatelja. Francetic je htio ocistiti Hrvatsku od Cetnickih trupa, tako da je krenuo na sjever, a potom na istok. Poslije nekoliko dana Cetnici su bili porazeni u Olovu, Zavidovicima, Han Pijesku i nekim drugim naseljima i gradovima u istocnoj Bosni. Te bitke su bile ekstremno teske, radilo se u iznimno velikim hladnocama, negdje oko -30 stupnjeva celzijusa, a osobito u visokim planinskim podrucjima. Kad je stiglo proljece i vrijeme postalo toplije, Crna Legija je zapocela nove obracune protiv Cetnika. Zapovjednik Crne Legije, Jure Francetic odlucio je ici sve do Drine, istocne hrvatske granice, i to prije desetog travnja - Hrvatskog Dana Nezavisnosti, tako da je prvog travnja zapocela poznata 'vojna operacija Drina'. I u svega nekoliko dana Crna Legija je porazila Cetnike i na dan 09.04. 1942. godine cijela je istocno-hrvatska granica bila pod Hrvatskim Zapovjednistvom. 10.04.1942., Jure Francetic poslao je bocu vode iz rijeke Drine Poglavniku dr. Anti Pavelicu s telegramom: "Hrvatska vojska stoji ponovo na svojoj istocno-povijesnoj granici!" Pobjedama i borbama legendrane divizije nije bilo kraja. Cetnicka kretanja po Hrvatskoj bila su zaustavljena, ali postojala je druga velika prijetnja miroljubivom i neduznom hrvatskom narodu: partizani, kojih je sirenje iz dana u dan bivalo sve vece. Sredinom 1942. godine u Hrvatskoj je postojalo vec vise od 60000 partizana. Njemacke i talijanske snage odlucile su unistiti partizansko napredovanje u Hrvatskoj, a osobito su se koncentrirali na planinu Kozara, gdje su partizani uspostavili 'Nezavisnu partizansku republiku', a jedina vojska koja se borila protiv partizana bili su Hrvati. Hrvatska Domobranska zajednica, domaca garda kao dio Hrvatske vojske sve do 1943. godine, drugi dio vojske pod nazivom 'Ustase' (osiguranja) i Crna Legija, hrvatski ratnici rastjerali su partizane nakon nekoliko dana energicne borbe. Nakon poraza i gubitaka na Kozari partizani su se htijeli osvetiti Hrvatima i drugim silama Osovine i tako su napali grad Kupres. Taj napad se dogodio neocekivano pa nije bilo vremena za poslati Hrvatske trupe. Srecom, u Kupresu se u to vrijeme nalazilo 600 vojnika Crne Legije koji su udruzeni s lokalnim dragovoljcima odlucili braniti Kupres. Bila je to bitka koja je trajala dva dana i dvije noci bez prestanka i u vrlo teskim uvjetima za hrvatske vojnike, ali je na kraju Crna Legija porazila brojne partizanske brigade. Poslije nekoliko dana, Crna Legija sudjeluje u obrani Bugojna i Livna. U ove tri bitke partizani su izgubili vise od 5000 vojnika. Pobjeda je bila izvanredno poticajna za moral Hrvatskih vojnika i dr. Ante Pavelic je odlucio dati Juri Francetic "veliku zlatnu medalju" s naslovom "VITEZ" kao odlicje za hrabrost, a "ZELJEZNI KRIZ" kao priznanje za izvanredno umijece ratovanja. U prosincu 1942. Hitler je pozvao dr. Antu Pavelica na Istocni front u posjetu Hrvatskoj dragovoljackoj diviziji poznatoj pod imenom "Hrvatska Legija". Jure Francetic bio je u pratnji Anti Pavelicu. Kad se vratio natrag na front, 22.12.1942. njegov avion klase "Potez 25" bio je srusen od partizanske zracne obrane blizu Slunja. On je prezivio nesrecu, ali s vrlo teskim ozljedama. 27.12. 1942. Jure Francetic je preminuo u bolnici u Slunju. Posthumno ga dr. Ante Pavelic promice do ranga "KRILNIK", sto je bilo najvece moguce odlikovanje u Hrvatskoj vojsci. Poslije njegove smrt, njegova desna ruka, kapetan Rafel Boban preuzeuo je zapovjednistvo Crnom Legijom, ali samo nekoliko dana poslije Franceticeve smrti Crna Legija prestaje postojati, a njeni vojnici postaju jezgro nove i velike Divizije s imenom"5 stojeca divizija" - stajaci zdrug, a njezin Zapovijednik postaje Kapetan Boban. Sve do kraja WW2, Crna Legija je bila sinonim za hrabre i snazne ratnike u Hrvatskoj. Postoji velik broj pjesama napisanih u spomen i slavu Juri Franceticu i Crnoj Legiji. Poslije Drugog sv. rata komunisti su pokusali sakriti istinu o ovoj izvanrednoj i slavnoj diviziji, ali takva hrabrost ostala je zivjeti u sjecanju hrvatskih ljudi. U Domovinskom ratu protiv komunista i srpskih imperijalista u razdoblju od 1991-1995. ratnici Crne Legije postali su ponovo idoli mladih Hrvatskih vojnika. Ta hrabrost ljudi i njihova herojska djela u srcima Hrvatskih Patriota ostaju zivjeti zauvijek. |
POVJEST CRNE LEGIJE
U povijesti hrvatskog domovinskog rata 1941 - 1945. legendarno mjesto zauzimlje glasovita Crna legija. Početak ove najslavnije ustaške jedinice nalazi se u dvijema sarajevskim ustaškim bojnama (800 boraca), pod zapovjedništvom satnika Becira Lokmića. Te su bojne bile oblikovane za obranu proti velikosrbskoj četnickoj navali, koja izbija ljeti 1941. Prvi četnicki napada zbio se kod sela Blazuja, 15 km od Sarajeva, kada je iz busije napadnut jedan teretnjak te panda uptake duznostnik Ilija Trogrlić sa četvoricom ustaša. Zatim četnici Save Derikonje napadaju selo Sjetinu izpod Jahorine i ubijaju 60 mjestana, među njima i žene i djecu. Slijede četnicki napadi u okolici Varcar Vakufa, Dervente, Zvornika itd. Povjerenik Glavnog ustaškog Stana za Bosnu, satnik - povratnik Jure Francetić, rodom iz Otoca u Lici, tada 29 godina star, već je 3. i 17. Svibnja 1941. uputio pucanstvu poziv da drzi mir i red te surađuje u izgradnji NDH,takoder i pravoslavnom pucanstvu postivanje i obstanak. Nu Kraljevska jugoslavenska vlada u izbjeglistvu neprekidno je pozivala na ustanak preko krugovala, što su i provadali četnicki kolovođe, uz pomoc srbijanske Nedićeve vlade. Nakon poginuca Becira Lokmica, Jure Francetić preuzima i zapovjedništvo sarajevskih ustaških bojni, od kojih uz pomoć satnika Rafaela Boban stvara jaku borbenu jedinicu. Kako nije bilo drugog sukna za odore, osim crnoga, ta je postrojba prema boji svoje odore prozvana "Crnom Legijom". Pročelnik Operativnog odjela Hrvatskih oružanih snaga, general bojnik Fedor Dragojlov, pise u "švicarskom vojnom časopisu": "...Polozaj u istočnoj Bosni bio je težak... Zadaću pokretnih udarnih snaga preuzima u širem prostoru Sarajeva t.zv. Crna Legija. To je bila postrojba, što je uptake bojnik (kasnije pukovnik) Jure Francetić sastavio od triju bojni, vrlo dobro naoružanih, pokretnih za suzbijanje četnika i partizana, što su bili preplavili istočnu Bosnu. U nju su se novacili dobrovoljci, muževi i mladići istočne i južne Bosne, čiji su domovi bili opustošeni ili čiju su rodbinu četnici i partizani poubijali. Jačina Crne legije iznosila je na početku od 1.200 do 1.500 ljudi, a ime je dobila zbog njezine crne odore. Njezin najuspješniji podhvat bio je, kad je u veljači 1942. napala četnike u području istočno od Romanije, te ih okolice Vlasnice i Srebrenice protjerala preko Drine". Izobrazitelji iz Poglavnikove tjelesne bojne - ustaše povratnici Krune Devčić, Jozo Dadić, Bozo Vidov, Vodopija, Munetić i drugi preuzeli su izobrazbu Crne Legije u vojarni na Kosevu kod Sarajeva. Ubrzo zatim Legija ulazi u oštru zimsku borbu sa četnicima i goni ih kod Kasindola, Vareca, Brgule, Zuleta, Doboja, na Ugar Planini, kod Korićana i Konjića. Krajem 1941. u dvodnevnom pohodu Legija čisti obronke Paklenice i Kraj od Maglaja prema Sjeveru, do Bradarića. Dne 11. siječnja 1942. vodi pobjedonosnu borbu kod Krivaje i Vijka, a zatim kod Careve Cuprije, Olovo, Krivajica, Vozuče i Zavidovića, na Podromanji i kod Glasinca. Na najvišem vrhu Romanije iztiče hrvatsku ratnu zastavu, skidajući četnicku. Dne 20. veljace oslobađa Senkovice, a zatim Sokolac, Vidrić, Zliebove i Kosutić. Dana 1. veljače oslobada Han Krum, Han Piesak, Mekote, Krusace, Crnu Rijeku, Kraljevo Polje, Han Ploče, Vlasenicu, Milica Selo i Drinjačak. Dne 9. travnja progoni četnike kod Bratunca i tuče kod Bjelavca i Srebrenice. Na sam Deseti Travnja 1942. podpukovnik Jure Francetić salje Poglavniku na dar ćuturicu vode iz Drine - iztočne granice NDH. Slijedećeg dana nastavlja se podhvat prema Viogori i Bratuncu, a 18. IV. kod Kusaca. Dne 20. Travnja Legija oslobađa Staro Brdo, Slap, Luku, Peći, Skelan i Fakovice. Borba Crne Legije nije završila na Drini. Ljeti 1942. ona sudjeluje u uništenju "partizanske republike" na Kozari. Nakon tog dio Crne Legije vodi borbe kod Livna. U Kupresu god. 1942. šest stotina "Crnaca" - kako su ih zvali - sudjeluje u obrani Kupresa te zajedno s mjestnom vojnicom teško porazuje partizanske "brigade" u dva dana i dvije noći borbe. Većinu borbi Crna Legija vodila je pod osobnim zapovjedništvom Jure Francetića, koji je zbog svog osobnog junaštva odlikovan Velikom zlatnom kolajnom, Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, s naslovom viteza, a za vojno umijeće željeznim trolistom. |
Uvod
|
Štovani prijatelji i posjetitelji, Dobrodošli na moj blog naslovljen prema imenu legendarne Crne Legije koja je bila i ostala simbol hrvatske vojne i moralne snage i hrabrosti te pobjedonosnog duha. |
