Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil

Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories

Naslovnice:
Facebook: 03.04.2014.
Dnevnik.hr: 03.04.2014.
Blog dana: 19.03.2014.
Vijesti s bloga: 08.02.2014. 03.04.2014.

E-mail: creativa



creativa
08.04.2014., utorak
Sigurno
Ležim u krevetu s rukama ispod glave. Hana je na zahodu. Sva vrata do zahoda su otvorena, kao da je Hanu strah mraka. Vlada tišina. Čekam dobro poznati zvuk mlaza koji će ispuniti keramičku školjku. Želim da odagna ovu mučnu tišinu. Neugodno mi je u mom vlastitom stanu. Hladno, kao da nema radijatora, ništa ne obećava, kao da je već sve svršeno, i nikad ničeg ni neće biti među nama.

Nisam očekivao tako dugu pauzu između dva poljupca. Hana mi već nedostaje. Nisam li je valjda poljubio toliko puta da sam stvorio naviku? Ne mogu vjerovati u to. Ali jedan dio mene uvijek je o nečem ovisan. Zato razbijam tišinu dovikivanjem: "Što radiš?", a onda se ugrizem za jezik. Pa to što je rekla da ide piškiti, ne mora značiti da je samo zbog toga otišla na WC.

Ona zavapi: " Ne mogu se popiškiti! Boli me trbuh od na-pi-nja-nja!"

"Valjda je to od stresa, to se mnogima danas događa", pomislim naivno, ali ne izgovaram glasno. S obzirom gdje sam je pokupio, nisam se usudio suočiti se sa istinom. Mnogo muškaraca ona poslužuje preko dana, pa ne bih trebao gajiti neke iluzije, da sam jedini koji je Hanu odveo doma. Nekoliko "možda" pada mi na pamet, ali izgovaram samo jedno za koje sam siguran da uvijek prolazi: "Možda si se prehladila?"

Ništa mi ne odgovara. Čujem kako se briše toaletnim papirom, kako pušta vodu i pretpostavljam da podiže gaće i hulahopke. Još se tu umiješa šum vode iznad lavaboa, trljanje dlanova sapunom i brisanje ruku ručnikom.

Brojim njene korake do kreveta. Sitnih koraka sveukupno osamnaest. Kao da je patkica. To joj i kažem: „Hana, hodaš kao patkica“. Ne sluša me. Odsutna je. Doima se užurbano.

A onda ustanem. Odem do zahoda ugasiti svjetlo. Malo je nemarna. I zaboravna. Primijetio sam to dok sam je proučavao u kafiću.

Vratim se i legnem bliže prozoru da njoj ne puše po leđima. Mogao bih zatvoriti taj prozor, ali ona inzistira da pustimo malo zraka u sobu.

Prvo zapali i popuši jednu cigaretu, a onda pričamo.

"Tu bi dobro došao jedan manji televizor", pokaže na suprotni zid.

"Šta će mi televizor kad više ne gledam televiziju?" pomislim, ali potvrdim glavom kao da je u pravu.

"A iznad njega jedna dobra slika… ili poster, još bolje! Mogu ga ja izabrati, nemoj to kupovati bez mene."

Šutim i čudom se čudim kad se već stigla useliti, a još nismo imali odnos. Ipak ne izgovaram to pitanje na glas,nego pitam za svaki slučaj, potiho: "Jesam li ja tebi možda dao ključ od ovog stana?"

Ona me promatra, izgleda da ne razumije moje pitanje, ili me ne čuje, jer nastavlja: "Znaš, ja sam ti htjela studirati dizajn. Zapravo sam morala prekinuti na prvoj godini. Viša sila. Bilo je to prije dvadeset godina. Bila sam tako mlada."

Mislim, danas se svatko razumije u boje, namještaj i te stvari; preuređenja su nam nacionalni sport broj dva, poslije nogometa . Ali ono što meni treba je netko da mi toplinom ispuni ovaj krevet i da mi zagrije spavaću sobu. Treba mi još jedno živo biće pored mene, a ne majstor za dekoraciju.

Ovaj zid preko puta stajati će tu dovijeka, nadživjet će me. I Hanu, iako je četrnaest godina mlađa od mene. Sumnjam da će me zagrijati ijedan kvalitetniji poster, pa makar bio izabran od potencijalne dizajnerice.

"Perverzan si", govori mi Hana dok je lišavam dijelova odjeće, a skidam joj odjednom i gaće i hulahopke. Nisam imao namjeru, ali ih je ona sama maloprije u zahodu tako nekako navukla da su činile kompaktnu cjelinu. Brzo shvaćam da sam napravio grešku, preskakanje jedne bitne faze u predigri, ali ja ne znam za riječi: natrag, povratak ili ustuknuti.

Izvalim se na bok, pa na leđa. Njoj je to signal da preuzme inicijativu. Prevrće se na mene. Slini po meni, iako smo do maloprije jeli ćevape s lukom. Ona je bila ta koja je inzistirala na luku. Meni se od dodira njenog tijela javlja želja, pa tu nema više mjesta za neko dotjerivanje situacije. Jezikom joj prelazim preko usana. lica, pa produžujem preko ušiju na vrat, spuštam se na ramena.

Hana je vješta s mojim remenom, inače poklonom moje bivše djevojke, ali meni ne smeta što je taj remen nešto što ih povezuje. Zatim oslobađa i moj šlic od napetosti. Zbog takvog njenog djelovanja i položaja ne uspijevam nikako doprijeti do njenih sisa, točnije bradavica. A sad mi je to nasušno potrebno. Kao da žeđam usred oaze u pustinji. Dok ja jezikom ponovo istražujem sve ispočetka, Hana nešto prtlja oko mojih gaća, pa kad ih uspijeva spustiti naniže, povlači i traperice niz noge. Stavlja mi svoju bradavicu u usta i penje se bez najave na mene. Imam osjećaj da forsira, kao da se nekamo žuri i već je u mislima vidim na izlaznim vratima moga stana.

Kad sam je pokupio poslije posla ispred kafića u kojem radi, bio sam željan upoznavanja, duge predigre, ispitivanja tog podatnog tijela, a dobio sam uvertiru u vremenu koje bi mi trebalo da se zakačim na internet i otvorim prvu porno-stranicu.

Malo se meškoljim u njoj dok ona ispušta svoju prigušenu ariju. A onda mi i u prenesenom značenju počinje ići na neku stvar jer je sve glasnija. Kao da se hladim zbog toga, tko će ga znati? Razmišljam, čuju li ovo susjedi i da li sam zatvorio prozore? Hana primjećuje da odnekud puše i zaogrće se dekom kao šišmiš. Automatski natkriljuje i mene. E, to mi se već sviđa. Volim žene koje su brižne. Počelo mi se čak sviđati Hanino glasanje tako da je potičem da svrši. Čini to božanstveno, sa stilom. Zapamtio sam redoslijed i intervale krikova.

Zatim traži od mene moj orgazam. Kako da joj ga dam? Teško svršavam. Nemam više materijala. Pedeset i nešto svjećica gasilo se ove godine na mojoj rođendanskoj torti. Kad joj sve to napokon i kažem, ona začudo prihvaća objašnjenje, kao da je jedva dočekala neko smisleno opravdanje da prekinemo s ovom rabotom. Racionalno ustaje i odlazi u kuhinju. Lijeno se dovlačim do nje. Traži čašu vode. Žedna je, kaže i guta vodu kao da joj gazda zabranjuje piti vodu sa šanka u kafiću u kojem radi .
"Kako si tako žedna, a radiš cijeli dan sa pićem?"

"Ma nemam ti ja ni pet minuta pauze. Ne stignem se ni popiškiti."

Otvaram frižider i vadim malu bocu piva Leffe. Natočim joj čašu s malo pjene. Natočim i sebi. Ona otpije gutljaj, dva, tri. Vidim da joj se pivo sviđa.

"Ovakvog nema kod mene."

"Znam. To je preskupo za vaš kafić."

"To si ti kupio?"

"Da, jesam. U Getrou. Dođe ti negdje oko sedam i pol kuna."

Samo odmahne glavom i ispije čašu do kraja. Zatim natočim ostatak, pola čaše, koju ona ispija odjednom. Onda ustane i pogleda na zidni sat . Naglo krene prema izlazu.

"Žuri ti se? Imam još jednu pivu u friđu."

"Neka, ali moram sad ići. Budeš me odvezao, jel'?"

"Budem, nema problema, samo, a da se probaš sad popiškiti nakon pive?"

"A, ne, hvala, izdržati ću do doma."

"U redu. nego, reci mi, s kim ti uopće živiš?" sad mi je tek palo na pamet da je pitam, a to me pitanje ošamarilo, podsjećajući me
na moju površnost pri upoznavanju novih ljudi.

Odgovorila je: "S mamom i s nekim posebnim."

Mislim: "Opa!" ali suzdržavam se da mi ne izleti na usta, radije lagano podrignem i kažem: "Pardon!"

Hana se zacereka, ali pristojno, iako znam da se nasluša svačega na svom radnom mjestu. Pričala mi je o tome.

A u mojoj glavi mi nešto poručuje: "Šuti, dobio si svoje i baš te briga koga ona ima doma". Ali ja ne bih bio ja, da ne čačkam. Ne da mi vrag mira: "A mama vam ne smeta? Ti stariji ljudi stvarno znaju gnjaviti i miješati se u sve i sva."

"Ne, dapače", s osmijehom mi odgovara, "pomaže nam, ne znam što bi mi bez nje, zlatna je."

"Dobro za mamu, ali hoćeš li reći ćeš tom posebnom za nas? Mislim ne moraš, samo pitam, da znam."

Sve sam veći seronja u svojim očima. Kako je mogu tako provocirati?

"A ne, još je rano. Tek smo se počeli upoznavati. Reći ću mu samo ako ovo među nama postane ozbiljno."

"Što ćeš mu reći? Hana, daj se ne šali. Između nas neće biti ništa, prerazličiti smo, a i dosta sam stariji od tebe."

Hana se nasmije i reče : "Ha, pa ja ništa ne očekujem. Meni je važno da si ti dobar prema meni. Ja sam to odmah znala čim sam te prvi put vidjela, vjeruj mi". Zatim zavrti glavom lijevo - desno, pa mi utisne jedan dugi poljubac.

Izlazimo iz stana i dok zaključavam vrata, Hana mi u mraku haustora šapne: "Znaš, ti bi bio jako dobar tata".

08.04.2014. 17:42 Komentari (13) Isprintaj #
02.04.2014., srijeda
Buđenje
Kad sam bio dječak, često puta su mi znali govoriti da sam munjen u glavu. Pa se pitam, zašto bi netko za devetogodišnjaka, govorio da je munjen, to jest udaren u glavu? Vjerojatno zato što je bio drugačiji. Drugačiji si onda kad se ponašaš i djeluješ različito od sredine u kojoj živiš. U sredini koja hoda po prstima, pognute glave, koja govori šaptom, plašeći se i svoje sjene, poštujući samo zakon jačeg, ja se nikog nisam plašio. Kad izdržiš sve batine od tako jakog čovjeka kakav je bio moj tata, nema udarca od vršnjaka kojeg nisi u stanju izdržati na nogama ili se suprotstaviti jačem i starijem dječaku!

Knjige koje sam zavolio, na prvi pogled, prisilile su me, na meni tada neobjašnjiv način, da koristim mozak i da o svemu imam svoje mišljenje. To da sam o svemu imao svoje mišljenje sablažnjavalo je moju okolini i tjeralo ih je da me i respektiraju, ali po potrebi i zaobilaze, potiho govoreći meni iza leđa da sam lud. Ali ja sam znao da je to strah. Plašili su se da i njih ne zarazim tom bolešću koja im je bila najbolnija, a zvala se razmišljanje svojim mozgom. Ja sam jako volio razmišljati svojim mozgom, pogotovo sam to volio raditi nakon buđenja. Kao da su strune snova još uvijek zadržale svoje tonove na javi, pa sam se njima umivao i razbuđivao.

A volio sam biti i pored svog oca, iako je bio zabavljen svojim poslovima; samo da mi je na oku. Tako da sam se nastavio izležavati i razmišljati uvaljen u svoj novi ležaj. Ležaj nije bio sasvim nov kad je kupljen, ali je majka svojski izribala madrac, četkom za ribanje i deterdžentom VIM, tako da nije imao nikakav miris po ustajalosti ili korištenosti. Htio sam novi madrac, a dobio sam rabljeni. Opet štednja! Razmišljao sam o tome kako su moji roditelji neprestano spominjali tu mrsku riječ koja je kao tat koji me redovito potkrada. Svakog se mjeseca moralo sto njemačkih maraka stavljati u zlatnu rezervu, smještenu u ormaru na trećoj polici između plahti. To tajno skrovište otkrila je sestra i pokazala mi ga, ali ne zato što me voljela, koliko je željela dobiti saveznika u otporu roditeljskoj financijskoj politici. Meni se to skrovište nije svidjelo, jer sam bio željan mnogih stvari. Prije svega igračaka. I slatkiša. Osjećao sam se zakinut sa svakom novčanicom koja je završavala među plahtama i to me peklo u grlu kao onda kada su mi vadili mandule u Zajčevoj bolnici, nakon prvog razreda. Tjeralo me da iskašljavam neki osjećaj koji sam ćutio duboko u grudima. Iako sam bio poslušno i skromno dijete, znao sam, protiv volje svojih roditelja, u dućanu vidjeti "nešto" što bi me privuklo. Volio bih da sam mogao to "nešto", obično mi se činilo da je slatko, istog trena staviti u usta i uživati jer su mi usta bila gorka od kelja, poriluka i sličnih trava koje je moja majka kuhala. I nije bilo baš tako, da moji roditelji nisu meni htjeli nikad ništa kupiti! Međutim, to mukotrpno iščekivanje stvaralo je u meni takav otpor, da bih, na koncu, sve meni kupljeno zamrzio i odbijao.

Često je, kažem, majka kuhala jela koja nisam volio jesti, ali za Nenu su se uvijek našli neki "oblizeki". Uz dvije radničke plaće, novaca i hrane bilo je dovoljno za nahraniti četveročlanu obitelj. Zato su roditelji morali jako dobro paziti da im se slučajno ne dogodi treća dijete. A za to su očito bile zadužene mame, jer je bilo dana kad je i mama odbijala tatu koji je navaljivao na nju. Pipkao ju je, grlio i nešto joj šaptao na uho. Ona se vješto izmicala govoreći: "Znaš da ne smijemo". A kad bih ja pitao u čudu: "Što je to što roditelji ne smiju?", majka bi me slala van da ne slušam što ona i tata pričaju i usput mi objašnjavala da bi tata htio da mu ona rodi još jednu bebu. Onda sam ja otišao u vrt, popeo se na klupicu i virio izvana. Kroz otvoreni prozor do mene su dopirale očeve riječi: "Samo malo, samo malo", pri tom je dahtao i slinio, pa je majka morala biti oštra i odguravati ga od sebe. Tada je tata, uvrijeđen, znao ostatak dana biti dosadan te bi neprestano podbadao mamu, čak i preda mnom i sekom, kako mama "sigurno ima nekog sa strane", praveći pri tom razne grimase, kao da se šali, kao da je ta optužba smiješna, a u stvarnosti je tom komikom prikrivao svoje prave osjećaje, ljubomoru. A to se dobro vidjelo u onim trenucima, kad je od tog silnog ponavljanja na kraju dana povjerovao u to što priča, pa mu se lice grčilo, a on bi samo šištao i stiskao šake uz bedra. Mama bi na kraju te parade samo pogledala tatu ispod oka i iscijedila: "Svinjo! Zašto mi ne vjeruješ?" a otac bi na to, u pravilu, zaroktao. Mislio je da je smiješan. Zapravo bio je glup i samo me sramotio. Nisam mu to mogao reći jer me ne bi saslušao. A možda bi se i naljutio. Onda bi psovao i udarao sve po redu. Čak i mamu Veru. Badava se on poslije "šmajhlao" oko mame, ništa nije moglo odagnati onaj početni dojam o njegovom teškom karakteru. Meni se nije umiljavao poslije batina. Meni se za udarce nije ispričavao. Od nekog tko ima čekić za alat, nije ni za očekivati ništa drugo nego da sve probleme doživljava kao čavle. Samo treba lupati problem po glavi i zabijati ga u nešto. Eto, zato sam ja propadao u zemlju od srama. I nisu me toliko boljeli ti udarci koliko mišljenje da nisam imao dobrog i pametnog oca i da sam morao okretati glavu na drugu stranu dok je roktao. Šutio sam i podnosio ga.

Ma tko me uopće pitao jel' sam mogao podnositi takvog čovjeka? Morao sam ga podnositi! I cijelo vrijeme jedan je dio mene hranio želju da pobjegnem od kuće čim odrastem. S druge strane, koliko god sam žarko želio pobjeći, toliko sam hranio i nadu da ću možda kad odrastem biti više sa svojim tatom i da ćemo jedan drugom praviti društvo, da ćemo se bolje razumjeti. A da je tada netko pitao mog tatu što on očekuje od svog sina, tata bi zasigurno odgovorio da ne zna, da sam još mali, neka se samo igram, ali da sigurno ne želi imati sina koji razmišlja svojom glavom i koji ga sramoti pretjeranim čitanjem knjiga i črčkanjem po papiru. Što sam trebao drugo raditi sa devet godina? Buljiti kao hipnotiziran u školske knjige koje sam sve znao napamet od korica do korica, bubati po stoti put na pamet pjesmice koje su mi išle na uši i izmišljati nove i nove domaće zadaće, samo zato da mi ne bude dosadno? A ako sam poželio ocu pomagati u poslovima oko kuće, otpravljao bi me, kao otpravnik vlakova na željeznici. I čitavo vrijeme želio sam tati dokazati da sam vrijedan njegove pažnje i društva. To me tjeralo da pretjerano težim k tome da budem u svemu najbolji. Trudio sam se i uspijevao. I svugdje sam bio prvi osim svom tati. Ali to je meni bilo nedovoljno! Ta situacija s ocem, bila je prava noćna mora na javi, s moje strane doživljena kao jedini san iz kojeg sam se stvarno htio probuditi.

02.04.2014. 18:44 Komentari (31) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se