Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil

Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories

Naslovnice:
Facebook: 03.04.2014.
Dnevnik.hr: 03.04.2014.
Blog dana: 19.03.2014.
Vijesti s bloga: 08.02.2014. 03.04.2014.

E-mail: creativa



creativa
28.02.2014., petak
Pogled na livadu
Tu sam kuću, s druge strane Medvednice, na cesti između Stubaka i Oroslavja, platio trideset i pet tisuća eura. Prijatelj mi je u razgovoru spomenuo da se prodaje već dugo. Nisam dugo razmišljao. Ima već pet godina kako živim kod majke, nakon silnih potucanja po podstanarstvu. Vrijeme je da se odselim od nje. Ovo je povoljna prilika koju sam čekao i koja se ne propušta. Janko, čovjek koji je prodavao kuću nije bio toliko uzbuđen kao ja. Kao da se s vremenom pomirio da nikada neće naći kupca za tu kuću.
„Svaka roba nađe kupca“ rekao sam da ga udobrovoljim. „Da, da,“odgovorio je nevoljko, kao da mu nije do prodaje. „Znate, imam sina i kćer i treba mi ovako velika kuća“, objašnjavao sam mu svoju situaciju, bez da je Janko ičim dao do znanja da ga zanima išta o meni osim da li stvarno želim kupiti kuću ili ne. Kako sam već odlučio da ću kuću kupiti i prije nego sam je vidio, prepustio sam Janku, reda radi, da mi pokaže unutrašnjost. Zavirili smo u svaku prostoriju, bilo je tu još nekih komada namještaja s kojima Janko nije znao što bi, pa mu je bilo najelegantnije da ih se riješi u paketu s kućom. Nije tražio ništa za te stvari, a meni nisu smetale. Zatim smo prošetali okućnicom s velikim vrtom koji se spuštao od kuće do susjednog imanja. Pogledali smo i dvije garaže, ispred njih vrtni roštilj od cigle, a onda smo produžili do livade. Ukočio sam se. Na kraju livade bio je potok.

„Neću livadu“ izustio sam, a Janko je hvalio prirodu kad me ne čuje: „Vidite, na kraju livade je lijepi potok“. „Neću ni potok!“, zavapio sam. Janko me pogledao u čudu, podigao obrve i promucao: „Pa, pa, potok se ne prodaje, on je tu oduvijek!“. Uplašio se da ću odustati. „Neću livadu, neću ni potok,“ ponovio sam odrješito. Uznemirio se, kao riba koja se koprca u mreži. A vjerojatno je i on mene gledao kao ribu koja mu klizi i migolji iz ruku.

„Je, gospon, livada je duša ovog imanja“, rekao je nemoćno šireći ruke. Razgovor je krenuo u krivom smjeru. Nisam ga htio mučiti, htio sam da zna da ga razumijem, ali mora i on mene razumjeti: „Istina, gospon Janko, dobro kažete, proveo sam djetinjstvo uz jednu takvu livadu, ali neka livada ostane vama. Platit ću vam kuću koliko ste tražili, ali bez livade. I ako može, molim vas, podignite što prije ogradu da se ne može do potoka, ovako u ovom smjeru, od ceste dolje između livade i vrta, sve do susjeda “. Ostao je bez riječi, pognuo glavu gledajući u travu, čeprkajući nogom po nekom krtičnjaku, pa sam nastavio: „Janko, koliko vrijedi ta livada? Siguran sam da vrijedi deset puta više nego najobičnija ograda od žice. Radite s njom što god želite, prodajte je nekom, posadite nešto, obrađujte, gradite. Bilo što, potpisati ću vam sve suglasnosti.“

Janku kao da je na trenutak bilo žao što sam kupac, najradije bi me nogom v rit, ali umjesto noge ispružio je ruku za pogodbu. Pljesnuo sam dlanom o njegov dlan. Šuplje je zazvučalo. Čim smo se dogovorili da se sutra nađemo kod javnog bilježnika, Janko je živnuo pa mi se stao ispričavati kako ograda možda neće biti tip-top, makar ima dovoljno žice i većinu stupića, a ostalo će morati nekako skrpati. Doći će, govorio je, već sutra sa svojim pajdašima. Više ga nisam slušao. Okrenuo sam mu leđa, prije svega da se maknem s livade. Dok sam stajao na otvorenim ulaznim vratima i udisao mirise kuće, brektanje njegovog traktora bilo je sve slabije i slabije.

U svojoj nestrpljivosti nisam zatražio Janka da mi pokaže kako se pale plinske peći , pa sam nakon par neuspješnih i dekoncentriranih pokušaja, umoran legao na kauč u dnevnom boravku i cvokotao do zore, što od uzbuđenja , što od zime, pokriven samo balonerom.

Ujutro sam otišao u lokalnu birtiju i uz kavu napravio popis što sve trebam napraviti u gradu. Postao sam seljak i moram biti štedljiv i planirati unaprijed. Na prvom mjestu mi je da preuredim dvije sobe na katu za djecu. Jednu ću obojati u modru boju, a drugu u lila. Namještaj ću kupiti prije nego se djeca dosele, možda ga odemo i zajedno izabrati. Moram i do banke podići novce. Kupiti kavu i cigarete. Jeftinije je ako si sam kuham kavu.

Nakon što sam obavio shoping i podigao novce, svratio sam u dogovoreno vrijeme do javnog bilježnika u Donju Stubicu, gdje me čekao Janko. Ovjerio sam ugovor i obavio isplatu.

Nisam još ni započeo sa bojanjem soba, kad sam začuo metalno struganje od razvlačenja žice i udarce bata po stupićima. Nisam izlazio iz kuće do pred sam kraj radova, a kad sam izašao seljaci su me pogledavali ispod oka s dvojakim izrazima na licu. Nešto između ruganja i poštovanja. Ruganja, jer se samo budala odriče zemlje, poštovanja, pošto si tako nešto seljak može priuštiti jedino ako je imućan. Htio sam im ponuditi neko piće, iako ga nisam imao, mogao sam jedino skuhati kavu, ali su promrmljavši nešto sebi u brade nestali najvećom mogućom brzinom, kao da su sudjelovali u nekom zločinu. Mahao sam za njima, ali nisu se osvrtali.

Radio sam dva dana kao crv. Uspio sam shvatiti sve kućne sheme i sisteme, čak i grijanje, kupio sam u međuvremenu nešto alata za vrt i neke sitnice za kuću, ali san nisam mogao kupiti. Treći dan pala mi je na pamet ideja da uredim za sebe jednu od garaža. Mislio sam, doći će kćer, zet i unuka, pa sin, žena. A kćer je ponovo u drugom stanju. Kuća koja mi se prilikom kupnje činila ogromna, nakon tri dana postala je premala za moje planove.

Čim sam izbacio iz garaže sve nepotrebne stvari, dovukao sam u nju kauč. I dok sam sjedio na njemu, pušio cigaretu za cigaretom, sinula mi je ideja da nabavim psa. Djeca će mu se silno razveseliti. Sjeo sam u auto i odjurio do Zaprešića. Nudili su mi prekrasne male štence, ali izabrao sam najstarijeg psa kojeg sam tamo zatekao. I ti ljudi u azilu za životinje su me gledali u čudu, a ja sam im rekao da imam sina i kćer. Oni su meni rekli da se pas zove Švrćo. Dok sam se vozio natrag, smislio sam novo ime za Švrću. Zvat ću ga Deda, kao što bi mene zvala unuka Lejla, da se posjećujemo. Deda i Lejla su istih godina, i njoj je osam. Deda i ja smo iste dobi, meni je pedeset i šest.

U četvrtak sam nazvao kćer Maju s kućnog telefona. Nije se javila na prvih par poziva, jer ne reagira na nepoznate brojeve, ali kako sam bio uporan, javila se nervoznim: „Halooo?“. Povikao sam u slušalicu od sreće: „Majo, tata je. Da znaš što se dogodilo!“. Odgovorila je uznemireno: „Pa dobro tata, što se dogadilo? Nitko ne zna gdje si! Tvoj šef je zvao baku i rekao je da nisi došao na posao od ponedjeljka! Ni baka ne zna gdje si, pa je zvala mene! Možeš si misliti kako se zabrinula kad me zvala ona koja ne nikad ni ne pita za mene. Svi smo se zabrinuli!“. Pustio sam je da se ispuše i nastavio: „Majo, ne brini, sve je u redu, kažem ti, kupio sam kuću u Zagorju! Da znaš samo kako je lijepa. Velika. Ima okućnicu, vrt, dvije garaže. A kupio sam i psa. Možete svi doći živjeti k meni. Može nam biti lijepo kao prije. Možemo svi opet biti zajedno!“ Maja kao da me nije slušala, k tome, postajala je sve nervoznija:“Tata zašto ne ideš na posao? Je si bolestan, što ti je? Već sam htjela reći Enisu da ode na policiju da provjeri da ti se nešto nije dogodilo“. Umirivao sam je:“ Majo, bez uzrujavanja, trebaš se čuvati, radi bebe. Majo, sve će biti dobro. Sve će biti kako je bilo prije. Samo trebate doći. Evo, u subotu ćemo napraviti feštu, kupit ću mesine i ispeći ću je na roštilju, onako kako ti najviše voliš. Neka dođe i Enis. Znam da ne jede svinjetinu, ali kupit ću za njega ono što on jede. Bit će svega kao u priči. Samo dođite. Ja vas sve volim. I Enisa. Ne smeta meni što je on druge vjere…“ Maja je povisila ton kao da bi se svađala: „Nego? Što ti smeta kod njega? Reci! Da čujem!“ Meni nije bilo do svađe, možda sam malo pretjerao s količinom informacija, sigurno previše pričam, ali Maja mora shvatiti, mora: „Majo, ti znaš da ja tebe volim najviše na svijetu. Ali što vam je trebalo da imate drugu bebu? Pa svjesna si toga kako je teško paziti na dvoje djece? Jedno da, ali dvoje? Majo? Sigurno te Enis nagovorio, je li tako?“. Kod Maje me je jedna stvar oduvijek fascinirala, kad sam mislio da će puknuti, ona se stabilizirala nevjerojatnom brzinom. Tako je bilo i ovaj puta, desila se brza promjena i kao da je ona postala roditelj, a ja nemušto dijete kojem treba objašnjavati neke stvari: „Tata, slušaj. Nije mene nitko nagovorio. Pogotovo ne Enis, on si ne zna obrisati nos bez mene. Ja sam tako odlučila! Ja,da Lejla ima brata ili sestru“ . Htio sam da zna da joj vjerujem, pa sam to i rekao:“ Vjerujem ti, Majo, u redu je, shvaćam, ti si tako htjela, ali govorim ti o čuvanju djece, razumiješ, o čuvanju, teško je paziti na dvoje djece, jer začas ti jedno nestane iz vida…“. Znala je ona to, znala je i predobro. Dok je tražila neke nove riječi ili mi jednostavno povlađivala šutnjom, pitao sam je za mamu. „Mama? Mama me nije nazvala od onda kad je otišla, a kad ja nazovem ne javlja se. Ne znam, možda je i promijenila broj. Ma, znaš da ne želi s nikim od nas imati posla. Uostalom, tako je i rekla kad je odlazila“. Boja glasa i način na koji je Maja pričala o mami, uvijek mi je stvarala osjećaj da je moja žena još uvijek pored mene. Dok sam razmišljao o ženi, Maja je žuborila u slušalicu. Zamolio sam je da ponovi što je rekla, a rekla je da moram nazvati šefa. „Dobro,“ odgovorio sam, „ nazvat ću ga, ali mi obećaj da ćeš doći subotu, da ćete svi doći. Pozovi mamu. Doći će i Teo…“ Uto me je Maja prekinula najblaže što je znala, ali sam osjetio da joj glas podrhtava: „Tata. Teo neće doći.“ Zagledao sam se u zid kao da je Maja to rekla na nekom stranom, čudnom, jeziku i kao da sam vidio ruku koja po zidu piše riječi MENE, MENE BOŽE … Počeo sam šmrcati i jedva čujno mi se otelo: „Bog je moj sudac, a on zna da nisam kriv.“ Maja je također gotovo nečujno, kao da nas netko prisluškuje, rekla:„Tata, nitko nije kriv. Desilo se…“ . No i dalje sam šmrcao. Htio sam pitati Maju kako se to desilo, kao da nisam bio tamo, i kao da nisam već tisuću puta u glavi odvrtio taj film, ali nisam više imao snage. Onda je Maja izustila kao da zubima drobi šljunak: „Koji put mi dođe da me nema, bilo bi mi lakše…“ i spustila slušalicu prije nego sam kriknuo: „Nemoj to pričati!“

Ostatak četvrtka proveo sam buljeći u zid, kao da će se reprizirati ona slova i ispisati do kraja. Prišao mi je Deda, povremeno me oblizao po nadlanici, a kad sam se sjetio da ga nisam nahranio, već se sklupčao i zaspao.

U petak sam izjutra otišao u Zabok po meso, piće, kruh i cigarete. Hranu za Dedu nisam uzimao, ostat će mesa i kosti za njega od roštilja. Nakon povratka sam nazvao šefa: „Halo, šefe, Damir je. Čujem da ste me tražili?“ Šef nije djelovao ljutito, ima on i svojih problema, važnijih od mene, ali on je šef i sve mora znati: “Damire, zašto ne dolazite na posao? Je ste li bolesni? Zvao sam vas, ali vam je mobilni isključen? Gdje ste vi zapravo? Što radite?“. Kad je spomenuo mobilni, shvatio sam da mobitel nisam koristio već pet dana i da zapravo ne znam gdje je. Sigurno se i baterija ispraznila. Ali još me nešto kopkalo: „Šefe?“, „Da, Damire recite…“, „Šefe, nećete vjerovati, ali mislio sam da sam u penziji od ponedjeljka “. Šef je reagirao smijehom: „Ha, ha,ha, Damire, vi se šalite, vi mora da se šalite. Kakva penzija,ima još barem 10 godina do toga, ha, ha, ha, bolju ispriku u životu nisam čuo“. Nisam se šalio, stvarno sam mislio da sam u penziji i da ne moram više ići na posao, ali sad se situacija promijenila, kao da me šef probudio iz nekog sna i morao sam mu reći istinu: “Šefe, kupio sam jako povoljno kuću u Zagorju. Samo da je vidite. Svidjela bi vam se. I već sam je uredio. Imam sina i kćer i uredio sam im sobe. Ovaj vikend ću za njih napraviti roštilj. Oni to jako vole, pogotovo kćer Maja. A drugi vikend dolazite svi vi s posla. Ima da se ubijemo od klope. Ima da feštamo do jutra“. Šef nije dijelio moje oduševljenje, a nije imao ni vremena da me sluša: „ Dobro , Damire, pustite sad roštilj, dođite u ponedjeljak na posao. Imali ste još tri dana starog godišnjeg i dati ću vam dva dana za selidbu, da li je to u redu?“. „Da, šefe, sasvim u redu šefe, hvala šefe“. Htio sam mu se zahvaliti još nekoliko puta, ali me preduhitrio pitanjem: “Damire, je ste li vi to nešto pili?“,“Ne“, rekao sam jer znam da nisam. „Dobro onda, učinilo mi se kao da ste lagano pod gasom, a tek je podne i nekako vam se jezik plete, niste prije fufljali“. Dok sam shvatio o čemu on priča, dok sam tražio odgovore, šef je već prekinuo razgovor.

Ali ja nisam prekinuo iščekivati subotu i dolazak gostiju. Između ostalog otišao sam dokupiti još mesa. Pronašao sam i dobar komad beefsteaka za Enisa, kao i mobilni između sjedišta u autu. Stavio sam ga navečer u punjač i cijeli noć u garaži gledao kako se puni baterija.

Čim su se, u subotu, oglasili seoski pijevci, ušao sam u kuću, skuhao kavu i izvukao telefon van ispred vrata da ga mogu čuti s dvorišta. Klatario sam se po dvorištu, sjeo, gucnuo malo kave, pa se dizao, palio cigaretu na cigaretu, svako malo provjeravao telefon i mobilni, da li je signal dobar, da li je slušalica dobro legla, ima li kakva poruka ili neki propušteni poziv. S druge strane Deda se vukao po dvorištu kao da ima utege na šapama i pogledavao me bezvoljno jednakom učestalošću kao i ja telefone. Pomislio sam da je gladan, iako me to nerviralo, kao da ne može pričekati da se svi okupimo i zajedno jedemo. Ipak, odrezao sam mu komad slanine kojom sam kanio namazati rešetku na roštilju, usput se porezavši. Ostavio sam Dedu da na miru jede, otišao u kuhinju i omotao prst kuhinjskom krpom. A onda sam se sjetio da nisam napacao meso. I dok sam se na brzinu trudio istući vratinu na kuhinjskom stolu, začiniti je solju, paprom, crvenom paprikom i mažuranom, i preliti s par kapi ulja, nije mi ništa polazilo za rukom. Ruke me nisu slušale. Bio sam sve živčaniji. Da se smirim, skuhao sam novu kavu. Postajalo je još gore. Prsti su mi heklali, želudac mi je bio pun kukaca, a par puta mi je i pepeo s cigarete pao na komade mesa. Ali nisam se predavao. Lupao sam i dalje dok tih prvih par komada vratine nije postalo kašasto. Pobacao sam to kroz prozor u dvorište neka se Deda pogosti i nastavio tući vratinu. Nakon što sam se nekoliko puta lupio po prstima, izjurio sam bijesno iz kuće. S obzirom da se nisam mogao smiriti dugo vremena, udaljenost između mene i Dede je rasla iz sata u sat, tako da smo na kraju dana bili na suprotnim stranama imanja.

Pas je povraćao uz ogradu prema livadi. Čovjek je režao ispod šatorskog krila. Iselio se iz garaže. Preurediti će garažu u teretanu. Ta zamisao mogla bi se svidjeti čovjekovom sinu. Ali čovjeku se više ne sviđa pas. Lakomo je navalio na sirovo meso na koje nije navikao, pogotovo ne u tim količinama. A ono što je čovjeka najviše zasmetalo, možemo reći i najviše zaboljelo, jest to da pas uplašeno trčkara duž ograde i traži neku rupu u njoj, ne bi li pobjegao. „Samo ti traži izlaz“, misli čovjek, „ naći ćeš ga kao što sam ga i ja našao. Nema izlaza, nema! Sutra ćeš ti meni natrag u azil, kad sve završi i gosti odu. Ne trebaš mi, ni ti niti itko drugi. Mogu ja biti sam.“

U nedjelju sam navalio na pripremu vatre i žara za roštilj. Osjetio sam silan dotok energije. Čak je i Deda veselo skakutao po dvorištu. Kako smo bili sami pričao sam glasno sam sa sobom: “ Doći će. Sigurno će doći. Jučer su se spremali i dogovarali, a danas će doći.“ Deda mi je prišao da podijeli sa mnom moju sreću. Zagrlio sam ga i podragao, a onda mu na kratko i tepao: “ Dedica moj, sad će tata napraviti finu papicu na roštilju, oblizat ćeš šape kako će ti biti fino, mmmmm“.

Uz pomoć papira zapalio sam sitno cijepano drvo, a kada se razgorilo dodao sam ugljene brikete i nekoliko grančica sušenih čokota vinove loze. Zatim sam se razmahao savinutim novinama. Kad sam pripremio žar stavio sam rešetku roštilja. Nakon što se dovoljno zagrijala premazao sam je ostatkom one slanine kojom sam jučer hranio Dedu.

Taman sam provjerio temperaturu za pečenje držeći dlan par sekundi nad rešetkom i stavio prvu količinu mesa, kad začuh uporan plač djeteta. Dolazio je s druge strane livade, iz potoka. Potrčah niz vrt, praćen Dedom, koliko su me noge nosile, do mjesta gdje se moja ograda spaja sa susjedovom i sa kojeg se dijelom vidi potok. Dok sam trčao plač se pretvarao u vrisak koji mi je parao mozak, kao što mi je hladni zrak rezao pluća svakim udisajem. Zaustavio sam se u kutu između dvije ograde i naslonio na susjedovu spuštene glave, proguravši prste kroz žičane očice. Pogledao sam potok ispod oka, a on je tekao hineći nonšalantnost, krotkost i nezainteresiranost. Zlokobno mi se cerekao u facu, kao da me opet nadmudrio. Svrnuo sam pogled, jer ga nisam više mogao gledati. Gadio mi se u svoj svojoj nevinoj nadmenosti. Razloga da ga gledam nije ni bilo, pa sam se naslonio leđima na ogradu pokušavajući doći do zraka. Hladni zrak načinio je neku štetu na mojim plućima, jer se grudni koš teškom mukom podizao. Srce mi je lupalo, a prilikom udisanja je strugalo kao da Janko i pajdaši nisu otišli, nego i dalje negdje u mojim prsima podižu ogradu. Kad je do mene dopro miris zagorjelog mesa krenuo sam uzbrdo.

Na povratku nemam dovoljno zraka, potrošio sam sav kisik trčeći prema dolje. Čini mi se da uspon traje cijelu vječnost i u jednom trenutku šaljem meso k vragu, neka gori, jer ga ima dovoljno za sve, neka me ne zove da ga preokrenem, neka me pusti na miru da se odmorim, a u meni bat nabija takvom snagom kao da mi dijeli dušu od tijela, a Deda prestravljeno laje, pa mi još i taj lavež pridonosi tjeskobi i nesnosno odjekuje mozgom, te mi sklapa oči, a ja hoću gledati livadu, i hoću još jednom, još samo jednom trčati kroz travu kao kad sam bio dijete, biti sretan i neobuzdan, radovati se životu, biti jedno sa livadom, pronaći mir i ne misliti ni na što. A sad razmišljam kako da dođem do roštilja, silno se trudim ali posrćem, nekako se dižem, pa padam na koljena, osjećam da ne mogu ništa s lijevom rukom, a zatim više ne mogu ni nogom na toj strani.

Mislim da sam stao u mravinjak i mravi me opravdano napadaju. Ipak, nije to, još je gore, osjećam roštilj tu negdje blizu mene, dojurio mi je u susret i sad žeravica iskače iz njega i zavlači mi se pod kožu, jer je ne vidim, a peče ko sto đavli, čak mi je na trenutak logično da se ta tiha vatra na kojoj sam se pekao zadnjih dvadeset godina rasplamsava i da sam ja sad meso na roštilju, i hoću reći Dedi kako nije pošteno da bol tako dugo traje i da mi treba toliko mnogo vremena da ono prebolim, dvostruko duže nego se doktor na terapiji izjasnio, ali ja ne mogu ni beknuti, stvarno fufljam, vrti mi se i muka mi je. Glava se prebrzo spušta, odbija od zemlje i zaustavlja tik do nje. Gledam travu, ali livadu više ne vidim.

28.02.2014. 11:33 Komentari (15) Isprintaj #
21.02.2014., petak
Miki, Miki House
Moje ime je Miki. Otkad znam za sebe spadam među kućne miševe. Možda i nisam mus musculus u pravom smislu te riječi, ali se trudim ponašati kao da jesam, jer kakav bih ja to bio miš, a da se nisam zavukao u mišju rupu? Iz nje svakog dana radim skoro jedno te isto: promatram svijet. Kad to ne radim zavučem se dublje u rupu i u miru čitam knjigu Orhana Pamuka Tiha kuća. Sad sam trenutno na pedeset drugoj stranici. S obzirom da se radi o Pamuku, a ja sam poprilično sklon fikciji, mislio sam da ću njegove rečenice upresti u niti za nevidljivi plašt, a naslov Tiha kuća je prigodan pošto u našoj kući više nema mačke.

Mačka je otišla kad i polubrat našeg gazde, prije nešto više od dva mjeseca. Njih dvojica gadno su se posvađala. Bilo je krvi i pljuvačke po parketu u sobi i pločicama u hodniku, ali pametniji i slabiji popušta, pa smo tako ostali i bez tog čovjeka i bez njegove mačke. Kad nema mačke bilo bi logično da miševi vode kolo. Ali naša vrsta ne voli plesati, pogotovo ne kola. A ne volimo se ni družiti. Svoje teritorije označili smo našim mirisima i ako nam se neki drugi miš približi, makar i u najboljoj namjeri, postanemo agresivni. Zavukli smo se stoga u svoje rupe, kao da je mačka ostavila svoju sjenu da nas plaši. Zato bih, recimo, htio imati nevidljivi plašt, samo da budem pored nekog miša, a da se međusobno ne napadamo. Evo za primjer, kad padne mrak i kad ljudi odu spavati, oni iz rupe Krivorepića teroriziraju sve živo. A kako ja noću koristim vagu u kuhinji, više se ne važem i nisam siguran da li imam okruglih trideset grama ili više, jer sam se malo udebljao.

Postoji i drugi razlog zbog kojeg ne izlazim često. Umjesto mačke vrlo brzo dobili smo novu gazdaricu koju sam nazvao Vještica, jer čim me vidi odmah se hvata metle. A zašto sam se uopće junačio i dolazio joj na oči? Naime, unatoč protivljenju mog oca, koji mi je savjetovao da čitam što manje, jer da ću postati sličan ljudima, ako ne i isti kao oni, ja sam čitao što više i u jednoj stvari sam prestao sličiti miševima oko sebe. To su one stvari o druženju, a k tome i nesebičnom pomaganju kad su drugi miševi bili u nevolji. Pogotovo oni koji bi se uhvatili u mišolovke, koje je Vještica porazmjestila po cijeloj kući. Kako sam pomagao miševima uhvaćenim u klopke? Na način da sam se žrtvovao da se spase! Spašavajući ih iz zamki, podmetao sam svoja leđa i rep, dok se oni ne bi oslobodili. Tako sam iskusio čari Vještičine metle, ne radi svoje gluposti, nego radi dobrote. Iako je moj otac ne jednom rekao da su glup i dobar dva brata, s time se nisam složio. Ne možemo biti svi glupi ili svi dobri, a i nismo svi isti. Kad sam napisao da čitam, nije to nešto što drugi miševi ne bi znali, ako bi se potrudili, ali ja uz to znam što je netko točno rekao i napisao, a ne tumačim riječi onako kako bi meni odgovarale, kako to radi većina miševa. Sve me to naučila moja majka koja mi je čitala priče prije spavanja. Uvijek je govorila: neprijatelj našeg neprijatelja, naš je prijatelj. Zato sam najviše volio priče o psu i mački.

Jednom sam rekao mački, nakon što sam pobjegao tik ispred nje u rupu: kuća nije tijesna, ako čeljad nije bijesna, na što je ona samo frknula: nije mi ni bio cilj da te ulovim, nego da se igram, a kad sam taj doživljaj prenio ocu, da se napravim važan pred njim, on je poludio. Zapravo, pobjesnio. Dobio je takvu navalu feromona da su je mogli namirisati u susjednim kućama. Nisam siguran da li je htio dokazati ili opovrgnuti poslovicu koji sam rekao mački, ili mu je zasmetalo što mu je sin toliko glup da se upustio u razgovor sa smrtnim neprijateljem, no u svakom slučaju pokušao me udariti repom. Majka je stala između nas i u zadnji čas ga je spriječila u naumu, ali su se ostala braća i sestre toliko uskomešali kao da je riječ mačka u našoj rupi postala njezino tijelo. Tada su i meni proradili feromoni, te sam u ljutnji rekao da odlazim na drugi kraj kuće i da ću imati svoju rupu. Otac je na to rekao neka slobodno idem i ponesem usput svojih devedeset devet posto ljudskih gena, što je bilo jako zločesto s njegove strane, jer mi samo dijelimo toliko gena sa ljudima, ali ta zloća je više bila upućena majci kojoj je tata često predbacivao da je kriva za moj loš odgoj. Možda me majka odgojila krivo, ali zasigurno nije loše. To kažem stoga što ima miševa koji znaju cijeniti kad učinim nešto dobro za njih. A meni je riječ Hvala slađa od maslaca s kikirikijem. Slatke su mi i mišice, ali se nisam skrasio uz neku od njih.

Kad sam otišao iz roditeljske rupe, prvo sam kanio napraviti svoju rupu. Ljutnja me brzo prošla, ali se zbog ponosa nisam želio vratiti natrag, pa sam produžio do susjedne kuće. Tu kuću, njihova je gazdarica redovito čistila varikinom. Iz tog razloga bilo je puno neutralnog teritorija, te nisu postojali netrpeljivost i stroge granice među miševima. Tamo sam shvatio i naučio da miševi u stvari vole društvo i da ona bijesna-tijesna poslovica vrijedi! Ako k tome dodam da sam lijepo pjevao ljubavne pjesme, nisam dugo čekao da me uoče mlade mišice.

Moja prva mišica, Mališa, stanovala je kod svojih roditelja. Kad sam joj predložio da bi bilo dobro da odemo živjeti u rupu koju ću izglodati samo za nas, nećkala se. A kad sam je pitao zašto se nećka, odgovorila mi je da mi baš i ne vjeruje. Kako ja znam točno što netko kaže, a ne tumačim riječi kako bi meni odgovarale, shvatio sam da ona čeka da joj otac i majka krepaju, pa da njoj ostane rupa, jer su se sva njena braća i sestre već odselili. Meni se nije dalo toliko čekati, a nisam ni želio da njeni roditelji krepaju, da bih ja profitirao, pa smo se razišli.

Druga mišica kod koje sam uselio, Mišura, brzo je ostala skotna. Imao sam zdrave i jake prednje zube i nije mi bio problem izglodati rupu samo za nas. Mišuri, s druge strane, nije bio problem preseliti u novu rupu i roditi u gnijezdu koje sam specijalno za nju napravio od role mirisnog toalet papira. Ali rodila je samo petero mišića, zbog čega je posumnjala da sam pola sjemena ostavio kod Mališe. Mojih pet mišića raslo je nevjerojatnom brzinom, brzinom kojom je Mišura, mučena sumnjom bujala, tako da je dosegla, po mojoj procjeni, otprilike šezdeset grama! Kad se zbroji njena težina i pet mišića po trideset grama, može se zaključiti da me njih šestero jednostavno istisnulo iz te rupe.

Probao sam i kod treće mišice, Mime. Unatoč tome što nije imala roditelje, što nije rodila pet ili deset mišića, na koncu nije imala dovoljno mjesta za mene, jer je bila kolekcionarka, pa je svoju rupu natrpavala, po meni nepotrebnim stvarima, koje je nazivala suvenirima. Kako je među prvim stvarima koje je dovukla bio čep od Fante i etiketa crnog vina, dala je sama sebi umjetničko ime MIš-MAš. Za razliku od prve dvije mišice, Mima, kao umjetnička duša, nije previše marila za red i čistoću, nego je opsesivno donosila nove i nove stvari, zbog kojih sam ja uzmicao, te sam se u jednom trenutku našao stiješnjen uz zid, a u drugom s vanjske strane zida, ispred rupe.

I tako sam se nakon silnih avantura vratio. Moji roditelji su u međuvremenu krepali, vjerojatno od starosti, ali su moja braća i sestre rekli da je to bilo od bijesa (otac) i tuge(majka) i nisu me pustili natrag u rođenu rupu! Kako mi je ta njihova priča zamirisala na Mališu, otišao sam, ovaj put, hladne glave na drugi kraj kuće i izglodao svoju rupu plus nekoliko hodnika, što za hranu, što za šetnju i izlaz u vrt, da ne zahrđam u toj rupi. Imam svoj red, danju promatram, noću spavam. A preko dana grickam sjemenke (gricnem pomalo i Pamuka), redovito se čistim i kupam u vrtu, u jutarnjoj rosi. Ali, imam još nešto skriveno u najdubljem dijelu moje rupe: suvenir kojeg sam sačuvao iz dana kad su se gazda i njegov polubrat zakačili. Sjajni komad nečega što je tada puklo uz prasak. Nisam to nikome pokazivao, jer moj otac, osim što nije volio dobre miševe, jer misli da su glupi, nije volio ni da se koriste takvi suveniri. Plašio ih se više nego vatre i govorio je da donose sedam mjeseci nesreće i da ćemo, koristimo li takve suvenire, kao i knjige, postati slični ljudima, ako ne isti kao i oni. Iz poštovanja prema njemu, a možda i straha od nesreće, nisam htio upotrebljavati taj suvenir, ali sad se, na kraju snaga, igram s njim, kao kad mačka stane mišu na rep i ne pušta ga, iako ga ne kani pojesti.

I što me natjeralo, da baš danas upotrijebim taj suvenir? Da li su to fine dlake s mojeg repa koje su počele opadati i na koje nailazim svako malo dok čistim svoju rupu? Ili je to zadihanost koja me prati svaki puta kada grickanjem pokušavam skratiti nokte na stražnjim stopalima ili se očistiti ispod repa? Možda je stvar u kratkovidnosti koja mi je počela mutiti pogled na svijet? A možda je sve što sam radio bio bijeg od ovog kucanja na moja vrata? Kuca sve jače i jače, za razliku od mog srca koje kuca sve slabije i slabije. Strah me obuzeo i sve slabije spavam. Da još netko spava u mojoj rupi, zasigurno bi posvjedočio da cijućem u snu. Zato sam se u strahu zavukao u najdalji kutak svoje rupe i odlučio iskoristiti jedinu zaštitu koja mi je preostala: da isprobam nevidljivi plašt ne bi li odagnao taj strah. I upravo sam pred sebe stavio suvenir da vidim kako mi plašt stoji. Eh, imao je moj otac pravo kad je rekao da su takve stvari, kao i knjige, tabu za nas miševe i da takvo to što ne trebamo koristiti, da ćemo postati slični ljudima ili isti kao oni. Jer kad sam navukao plašt i dobro se zagledao u taj komadić ogledala, vidio sam izmučeno lice i umorne oči čovjeka koji ovo piše. Starost je kucala na moja vrata i više joj se nisam mogao sakriti ni u mišju rupu.


21.02.2014. 09:28 Komentari (21) Isprintaj #
14.02.2014., petak
Lažno optužen
Iako je vani metar snijega, u krevetu je toliko vruće da pomišljam na to, da bih najradije upalio stropni ventilator, a Vanja, moja ljubavnica iz Molvi, koju sam upoznao radeći za „Naftaplin“, uranja pod deku. Želi znati sve o meni. Postavlja mi mnogobrojna pitanja. Uočavam da sam s njom jer ima nešto zajedničko s mojom majkom: uporna je kao jarac. Stiže novo pitanje za mene: "Da li ti se desilo da si neku ženu poželio, a da je nisi uspio osvojiti?". Lagano uzdahnem. Pogađa me u bolnu točku. Ona ništa ne zna. Sve važno o sebi sam joj prešutio. "Da, skoro pa se i desilo. Imao sam jednog dobrog, dobrog, prijatelja kojem sam redovito odlazio na kavu. Ali ne toliko zbog njega, koliko zbog njegove žene Jasne…"

Vanja se prene i taman da će zaustiti: "Ti nisi normalan", kad joj stavim kažiprst na usne i kažem: "Pssst! Slušaj dalje" . Vanja je praktična vjernica, nedjeljom odlazi na Misu. Ipak, u njenim očima vidim nevjericu. A u očima Jasne Šakić, nisam vidio ništa novog, dok sam dolazio k njima na kavu. Vidio sam uvijek isto, ono što sam zamijetio još kao dječak: da gleda kroz mene. Zato se nisam ni zadržavao na njenom licu, iako joj je muž bio pored, bestidno sam spuštao pogled na njene grudi i niže, među noge. K tome, ona nije ni željela da im dolazim u goste i to je otvoreno rekla nekoliko puta, čak i preda mnom, svom mužu Zlatku, kojeg smo zvali Šakica. Šakica se nije složio s tim, jer bili smo prijatelji od malih nogu. Cijenio me je, iako nisam siguran u razloge zbog kojih je to činio. Možda sam ga uspješno zavaravao? Možda sam iskorištavao njegovo povjerenje? Tko zna. Prijateljstva nisu isto što i ljubavi.

Dok tako razmišljam Vanja se namješta pod dekom, navlači je do brade. Krećem s pričom nakon što se primirila: „ Možda ti neću ispričati baš sve točno od riječi do riječi kako je bilo, ali potruditi ću se. I slušaj do kraja, kraj je najinteresantniji. Dakle, taj moj prijatelj, kojeg smo zvali Šakica, digao je ruku na sebe. On je to radio polako, pušeći četiri kutije cigareta na dan. Obmanjivao se nekakvom nikotinskom zaštitom koju je nabijao na filter cigareta, kao kad bi, recimo, koristio jastuk umjesto prigušivača na pištolju, da pucaš sebi u glavu. Znaš, Vanja, zadnji put kad sam pio kavu kod njih,a ima tome dvije godine, Šakica je dobio jak napadaj kašlja. Znao sam,ne pitaj me kako, ali znao sam da mu se bliži kraj. Kad je otišao u kupaonu, otamo je odzvanjalo kao da se parilo krdo divljih životinja. No, jedina životinja u tom stanu bio sam ja. Dok je Šakica tražio zrak po kupaoni, ustao sam i stao pred Jasnu. Vidio sam da su joj se bradavice ukrutile, ali ničim nije dala do znanja da me želi. Odbijala me, što me u stvari dodatno palilo, pa sam navaljivao još besramnije. Pokušao sam je zgrabiti između nogu. Ona mi je odgurivala ruku i samo siktala: "Daj više odrasti. Daj više odrasti. Ponašaš se kao balavac." Onda je ušao Šakica i prekinuo nas. To je iskoristila Jasna da ode u kupaonu. I nije se više vratila. Cijelo vrijeme sam se nadao da se vještica utopila u kadi.“


Vanja me na čas prekida, lagano udarajući šakom u moje rame, jer ne voli da se ružno izražavam o ženama. Poljubim je u čelo i nastavim: „Kad je Jasna izašla,sjeli smo za stol, a ja sam izvadio sto eura i pružio ih Šakici. Rekao sam mu da je to za put, klopu i tog nekog tipa u Poreču koji hipnotizira ljude ne bi li prestali pušiti. Još sam mu rekao da mi ne mora vraćati novce, da mu to poklanjam.“

Vanja me opet prekida. Skače na mene, grli me, ljubi me. Kaže mi: „Volim te“, a ja tupavo pitam:“Zašto?“, kao da sam se ovaj čas probudio. „Zato što si tako dobar i zato što …te volim“, reče i vrati se pod dekicu. Nisam joj rekao da je volim, vratio sam se na priču:
„Šakica je uzeo novce i zamišljeno zašutio. Zaslinio je vrh cigarete prije nego bi pripalio, a nakon toga bi šišteći ispuhivao dim.Tada sam shvatio da puši da ne bi morao pričati. Promijenio se skoro preko noći nakon što se oženio. Prije je bio veliki zafrkant i brbljavac. A meni se činilo da ubrzanim pušenjem želi pošto – poto dobiti neku bolest na grlu da ne mora više govoriti. Kad već sam nije imao potrebu nešto reći, počeo sam ga ispitivati : "Šakica, ne znam što se događa s tobom? Nisi prije toliko pušio. Reci mi što te muči? Siguran sam da se nešto događa i da mi to tajiš. Ako ćeš šutjeti, nikad to nećeš riješiti." Šutio je i dalje zagledan u neku točku na podu. Upitao sam ga: "Reci, jel ima veze sa Jasnom?". Nisam odmah dobio odgovor, ali kako mi se učinilo da sam na dobrom tragu,jer se počeo vrpoljiti na stolcu, bio sam uporan: "Gle,Šakica, samo miči glavom, da-ne, ako ne možeš pričati.“ Nasmijao se nekako cinički. Podigao je pogled i napokon otvorio usta: "Da! Ima veze s Jasnom. I ti to znaš!" Kad mi je to rekao, skoro sam se srušio sa stolca. Na takve optužbe morao sam reagirati: "Što pričaš? Jesi ti normalan?", malo je nedostajalo da se izlanem o svojim skrivenim željama. Šakica se nije obazirao na moju ljutnju. Hladno mi je rekao: "Rekla mi je za starog."A onda sam se doslovce srušio sa stolca kao da me neki boksač pogodio u bradu. Brzo sam se ustao. Pokušavao sam se pribrati. Duboko sam disao. Tražio zrak. Nekako sam izustio: "Što ti je u stvari rekla?". On mi je odgovorio: "Ne sjećam se. Ne mogu ponoviti od riječi do riječi. Ali jasan mi je smisao te njene izjave. Ne mogu se nositi s tim. Shvaćaš? Probao sam, ali ne ide, pa ne ide!" Došao sam do zraka i počeo normalno govoriti: „Dobro, što ti je točno rekla?" Ispuhao je malo dima kroz nosnice , pa rekao: "Pa to. Znaš ti dobro, što se sad tu iščuđavaš?" Bio je u pravu,pa sam počeo s pomirljivim tonovima: "Zar to nisi znao, mislim, prije nego si je oženio?" Odmahivao je glavom:"Jesam, vražju mater. Mogao si znati samo ti. A ti si šutio kao zadnja pizda." Ustuknuo sam: "Pa nisam ja imao ništa s njom, koji ti je k…jarac?" Nasmijao se s još više cinizma: "Nisi, ali sigurno si prisluškivao". To me ponovo naljutilo, pa sam se skoro izderao: "Što sam prisluškivao?!?", ali Šakica nije imao obzira prema mom stanju, hladno me je secirao:"Što ti misliš zašto je nisi poševio, a mogao si biti prvi, prvi koji je od svih nas mogao imati slavnu Jasnu Knez, samo za sebe. Ali ti si znao! Ti si sve znao i šutio si! A slušao si. Sigurno si slušao svaku večer kroz zidove što oni rade." Ne sjećam se sad, ali mi se čini da je uhvatio stol i da ga je prodrmao. Zato sam se povukao i ušutio. Nije mi bilo svejedno. Definitivno je bio u pravu. Dok sam kao klinac slušao što se događa u susjednom stanu, čuo sam hihotanje s druge strane, ali kako bih tada znao što se skrivalo iza tih tankih zidova? Jasna se glasno smijala kao da je stari škakljika, a i drugačije sam tada zamišljao takvu vrstu ženskog glasanja.“


Drugačija je vrsta glasanja kad žena nešto traži. Umiljato, koketno, mazno. Takva je i Vanja kad traži nešto. A traži da joj donesem čašu vode, „iz kupaone, tamo je hladnija“. Dok točim vodu u čašu kupaonom odjekuju zvuci kao da se pare neke divlje životinje. Hrapavo duboko i pišteće visoko. Donesem čašu vode i dok Vanja ispija zadnje gutljaje, posegnem za kutijom cigareta. „Koja ti je to?“ upita dok mi pruža praznu čašu. „Treća. Ako ti smeta , samo reci,“ odgovaram. „Treća?“ vrti zabrinuto glavom i mršti se. „Da. Treća kutija“, promrmljam s cigaretom u ustima. Kako sam nedavno odlučio da uskoro neću više puno pričati ili uopće više neću, želim dovršiti priču koju sam započeo:

„ No, gdje sam stao ? Da, želio sam Jasnu. Privlačila me, uostalom kao što je privlačila sve muško u Radničkom naselju, ali možda ju je moja podsvijest odbijala. Neki put imao osjećaj da traži u meni čistilište koje će je vratiti na pravi put. A ja nisam htio biti njeno sredstvo za čišćenje. Nisam i gotovo. Zato sam je nudio Šakici: "Šakica, ja mislim da Jasna tebe jako voli bez obzira što ti je navodno priznala to sa starim i reci, iskreno, koji jarac ti uopće treba da čačkaš po tom? To više ne možeš promijeniti. Zašto se onda uništavaš? Uostalom, raziđite se ako to ne možeš podnijeti." Taj moj čisto racionalan prijedlog Šakica je doživio kao prljavo zloban, kao da ih želim razdvojiti zbog nekog svog interesa. To mi je napokon i rekao: „I ti si mi , Damire, sumnjiv“. Sjeo sam ponovo na stolac. Pokušavao sam ga razuvjeriti: "Imaš krivo mišljenje o meni. Nije to ono što želim. Želim da se okaniš cigareta. Da budeš jači od toga i da budete zajedno ako se volite. Razgovaraj s njom! Ovako kako razgovaraš sa mnom. Iz dana u dan, ako treba." Šakica je pokajnički spustio glavu kao da me je lažno optužio. Bilo mi je žao što se toliko muči, pa sam ga pokušavao utješiti: "I gle, na koncu konca, nigdje ne piše da ti ona to nije rekla s namjerom da te zbog nečega sjebe. Njoj očito nešto kod tebe nije po volji, nečim si joj se zamjerio, pa te sad kažnjava. Pa ne govore bezveze zagorci da se bolje zamjeriti vragu nego ženi. Nema druge. Možda želi dijete? Ne znam, ali nekako ne vjerujem da je ta priča sa starim istinita. Zapravo, siguran sam. Udara tamo gdje si najosjetljiviji." Šakica je gledao u mene kao da je već u Poreču, hipnotiziran i pripravan da se ostavi cigarete. Da prekinem tu mučnu situaciju donio sam zaključak : "Tvoji su se roditelji dobro slagali i nisi morao slušati beskonačne svađe poput mene. Nisi morao razmišljati o mnogim stvarima o kojima sam ja razmišljao. Otkrit ću ti stoga jednu tajnu. Žene su na neki način saznale da mi muški ne znamo podnositi bol i to je njihovo polje uspjeha." To da mi muški ne znamo podnositi bol, Šakica je demonstrirao tako da je vrlo brzo umro. A tada…“

Tada me u mojoj priči prekine Vanja. Cijukne poput miša: "Nemoj više,ne mogu te pratiti. Spava mi se“. Približim se i prilegnem uz nju. Ona se smiri i zagrli me. U polusnu prošapće: „Jel istina da se mrtvi…“. Ponovo sam morao zaustaviti njene usne kažiprstom: "Pssst! Spavaj. Sve će biti dobro. Ja sam tu." Znao sam da se plaši mraka i duhova. Sačekao sam stoga da zaspi. Gledao sam je neko vrijeme kako spava. * A onda sam dočekao i kraj noći uz treću kutiju cigareta. Iskrao sam se zorom, kao što priliči najvećim skitnicama Radničkog naselja.

Tako je bilo i onaj dan rano ujutro, kad sam banuo svojoj budućoj ženi na vrata. Čekao sam strpljivo da prođe točno godinu dana, koliko su već odredili dežurni moralisti i koliko traje odjek riječi: “što će ljudi reći“, tako da nisam htio više čekati ni sekunde. Došao sam polupijan i lupao na vrata. Iako su se susjedi probudili, iako mi je iz usta zaudaralo, moja buduća žena me nije odbila kad sam je zaprosio. Bio sam lud od sreće. Ali dane sreće, skoro preko noći, zatočio sam u najdublju tamnicu mojih sjećanja. Sjetim se ponekad kako sam svojoj ženi prvu bračnu noć pohotno zavukao ruku u gaće, a ona se počela hihotati, kao da je moja ruka škakljika. Nakon te noći, sve druge proveo sam na kauču u dnevnom boravku ili u krevetima drugih žena. Svoju ženu više nisam salijetao. Odustao sam.

Ali sad ne odustajem! Otvaram četvrtu kutiju cigareta, malo se klatim, kao što se klate proizvodne klackalice na naftnim poljima svud oko mene, a onda krenem ravnicom, kroz snijeg, ususret rađanju zimskog sunca, ostavljajući iza sebe zatvorena vrata, u koja je bila zataknuta ljubavna poruka, jedina koju sam ikad napisao nekoj ženi. U originalu je pripadala mom pokojnom pradjedu Mateku Filkoviću, a glasila je: "Plaši se živih ljudi, a ne mrtvih".

14.02.2014. 10:11 Komentari (22) Isprintaj #
07.02.2014., petak
Veze i vezice
Nisu mi te cipele, koje mi je mama dala, nikako sjele. Kad sam ih isprobavao, najprije sam osjetio da su mi za broj prevelike i dobrano razgažene, a onda ta peta, kao da se sva težina čovjeka koji ih je nosio svaljivala na lijevu nogu ili mu je lijeva noga bila drvena, pa ju je vukao dok je hodao. Zato sam te cipele vratio natrag u ormarić za cipele, a kad me je moja majka pitala: "Je si li probao one cipele koje sam ti dala?", rekao sam: "Da, ali nosit ću ih po kišnom vremenu". Ako je i bilo kišnog vremena, ja ih nisam nosio. Zaboravio sam na njih, kao na promašeni listić od lutrije.

Nosio sam jedne druge cipele. To je model koji mi se svidio još kad se prvi puta pojavio u prodavaonicama obuće, sredinom osamdesetih. Radio sam jedno ljeto , kao student, po dvije smjene na dan, ne bih li kupio upravo takve cipele. No, kad sam dobio novce i krenuo prema centru grada, predomislio sam se. Pomislio sam: "Kako sam glup. Požutio sam od rada u dvije smjene, radi čega? Radi pišljivih cipela?". A možda me spopao strah od siline strasti koju sam osjetio. Plašio sam se, da me udovoljavanje mojim strastima ne bi previše koštalo u životu, pa sam te teško zarađene novce spiskao na nevažne stvari. Želio sam se što prije riješiti tog novca, pa sam pokupovao hrpu ploča koje nikad nisam preslušao.

Te druge cipele sam također dobio. Kupila ih je moja bivša djevojka. Jedan od razloga zašto je bivša je taj da mi je kupovala poklone. A ja sam se toga stidio. Nisam volio da mi itko išta kupuje! Uostalom, pa ni sam sebi nisam ništa vrijednog kupovao. No, moja bivša djevojka bila je jako uporna u svojoj želji da se brine o meni, tako da sam ipak pristao da mi kupi cipele. Pristao sam na taj poklon stoga što sam u početku možda i htio sudjelovati u novom oblikovanju mog izgleda, ali sam vrlo brzo shvatio da se ne želim mijenjati. To što sam nosio poklonjene cipele, iako sam prekinuo sa svojom djevojkom, doživljavao sam kao vraćanje duga od prije tridesetak godina. Ipak sam tada nešto osjećao prema takvim cipelama.

Ipak, jedna stvar na tim cipelama bila je loša. Dosta često su se odvezivale vezice. Ako sam želio da mi se te vezice ne odvezuju svako malo, morao sam ih jako vezati, a kako sam to radio svom silinom, vezice su počele pucati. Suprotno od toga, u vezama sam bio mlak, ali su mi i veze pucale. Tako da jednog dana nisam bio više u vezi, a nisam imao ni poštene vezice. Potražio sam nove vezice u nekoliko dućana, ali nisam ih našao. Majka mi je rekla: "Ima ih u centru grada, kod Dolca". Znamo kako završavaju moji odlasci i kupovine u Centru, tako da sam joj odgovorio: "Slušaj, nije mi Dolac baš usput, nego, molim te, kad odeš slijedeći put na plac u Utrine, kupi mi vezice". No, majka je sutradan pala, ozlijedila kuk i nije otišla na plac. Zato sam tih par dana nosio stare tenisice. Činilo mi se, kao da sam pravu ljubav, nadomjestio lažnom i čeznuo sam za cipelama koje mi je kupila bivša djevojka.

A kad je moja čežnja za tim cipelama dosegla vrhunac, sjetio sam se da su i one razgažene cipele iste boje, pa sam posegnuo u ormarić s cipelama. Dosjetio sam se da sa razgaženih cipela uzmem vezice i stavim ih na poklonjene. Sve se lijepo posložilo osim što je desna vezica bila dosta duža. Na to sam brzo riješio. Jednostavno sam tu dužu vezicu ugurao sa strane u cipelu. Dani su prolazili, smjenjivalo se sunčano i kišno vrijeme, a moja majka je polako stala na noge. To da je stala na noge, željela je i demonstrirati svima oko sebe tolikom željom da sam na trenutak pomislio da se jedno Lazar tako osjećao kad je ustao nakon tri dana u grobu. Gnjavila me mnoštvom prijedloga, ali sam prihvatio samo onaj da odemo u posjet teti Danici koja je poklonila razgažene cipele, ali ne toliko da se zahvalim na cipelama, koliko da vidim njenu kćer Nenu.

Moram priznati da sam se držao hladno i nezainteresirano kao da je u goste s majkom stigla samo njena sjena. Pružio sam ruku teti Danici i zahvalio se na cipelama. Pružio sam ruku i Neni. Zadržala je moju ruku par sekundi duže od očekivanog na čemu sam joj se zahvalio u mislima. Sjeli smo za stol. Moja majka i teta Danica su krenule s prisjećanjima na vremena dok su zajedno radile u Tvornici papira, da bi prešle na oplakivanje pokojnih muževa, uzdišući pripjev „Bog im dao duši lako“. Nena i ja smo se povremeno pogledavali i šutjeli, klimajući glavama i ispuhujući dim cigareta.

Živnuo sam kad se počelo pričati o Milanu, Neninom ocu. Zaintrigirali su me neki novi detalji u priči o njegovoj smrti. Na Milana je prilikom pretrčavanja Savske ceste naletio automobil, što sam znao, ali nisam znao da ga je udario takvom silinom da ga je „izuo iz cipela“, upravo onih koje mi je poklonila njegova žena! Ta činjenica nagnala me da zavučem noge dublje pod stolac. Postao sam nervozan i to nije ostalo neprimijećeno. Stoga me Nena upitala: "Damire, jel tebi s nama dosadno? Pa nitko te tu ne drži na silu!". Nisam je ni pogledao, nego sam prešao nekoliko puta dlanom desne ruke duž lijeve, od zapešća do lakta, a zatim sam rekao: "A možda je gospon Milan imao predugačke vezice na cipelama, pa se spotaknuo i pao pod auto? Ne znam kako bi drugačije objasnio da se njemu to dogodilo. Bio je u formi."

Mojoj majci postalo je neugodno radi mog ponašanja i tih riječi. Zakolutala je vidljivo očima. Počela je potiho zapomagati, opravdavajući to recidivom boli kuka. Hineći da je bol sve jača, da mora kući, s obje ruke oduprla se o stol i ustala, krenuvši sitnim korakom prema izlaznim vratima. Ja sam također ustao pokušavajući je poduprijeti u hodu, ali ona se ljutito otrgnula, jer „nju nitko neće nositi dok može sama hodati“. Pokunjio sam se i pognuo glavu, kao pseto na kojeg se izderao vlasnik. Istina je da sam završio silne škole, kako su moji roditelji htjeli, ali umjesto obiteljskih slika na zid u kuhinji stavio sam diplome. Mamino razočarenje mojim privatnim životom pojačalo se otkad je udovica. A još se više pojačalo zadnjih pola sata koliko smo sjedili za stolom. Promatrali smo se bez riječi nekoliko trenutaka, ja nju praveći se da sam kratkovidan i da ne vidim upaljenu vatru njenih zjenica, ona mene misleći da sam kratke pameti.

Srećom, teta Danica se sjetila nekih stvari koje je htjela dati mami, pa smo se prestali gledati. Još smo malo stajali u hodniku, da bi Nena primijetila: "Damire, odvezala ti se vezica na desnoj cipeli". "Nije", rekao sam pogledavši je ravno u oči, "ta vezica je predugačka". Čučnuo sam, odvezao vezicu, te je ponovno pokušao zavezati. Uradio sam to sa previše žara i vezica je pukla. "Rekao sam ti, vezica je predugačka", ponovio sam. Zavezao sam cipelu, ustao i pružio otkinuti dio vezice Neni rekavši: " Nena, molim te, baci ovo u koš za smeće." A Nena je uzela komad vezice koji sam joj pružio i više ga nije ispuštala iz ruke.


07.02.2014. 08:55 Komentari (26) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se