The Mayhem Project

Ljeto je... gotovo, očigledno. Ali nema veze, još uvijek su reprize glavne na programu svih naših televizija, i bome moram priznati da ne uživam u reprizama repriza Gumusa, Ružne Betty, Hrvatske ružne Betty i ostalih (osim Zauvijek susjedi, e TO je HUMORISTIČNA serija)... A treba se i to razumjeti, ljeto je (bilo), neda se nikome raditi ništa, vani upeklo +500, ni 3 klime ne pomažu. E pa tako evo i ja, malo švrljam po starim postovima i vidim da sam nekada pisao stvarno dobre postove. Ovo danas je čisti sramotni kapitalizam, dabog da me se rođena majka odrekla, puj! Stoga, donosim jedan blast from the past za sve one, drugim riječima doslovno sve, koji nisu pročitali ovaj sada već samoprozvani klasik hrvatske blog literature, tamo negdje iz 2009. godine, kada je svijet još uvijek bio utopija...

Došao je i taj dan. Dan izbora. Dan izbora je u mojoj kolibi jedan od najvažnijih dana tekuće kalendarske godine, te se slavi sa istim žarom kao Uskrs, Božić, Dan republike i imendan mog šukundjeda Mihovila, oca cijele loze, čijih se 12 sinova razišlo po svijetu kako bi širili mudrosti i znanja, poglavito u području obrade sirovog željeza i zabijanja čavala u drvo. Đede Mihovile, laka ti hrvatska zemljica. Uglavnom, biti će prilika da se priča i o djedu, al sada bi bilo bolje da se vratimo na temu. Dakle, Dan izbora je, kao što vidimo, vrlo važan u mojoj obitelji. Sve počinje točno 2 godine prije samih izbora. Otac dođe na taj dan doma, pijan kao i obično, i lupi majku dva puta u svaki obraz. To je poznato kao "Pretkazanje", i prvi je znak svakome od ukućana koji su eventualno zaboravili na skorašnji blagdan. Nakon što majci krv prestane curiti iz lica i svi ukućani se uvjere da ima samo blagi potres mozga, svi se okupimo oko stola da otac održi zdravicu te nas upozori da Dan izbora moramo shvatiti iznimno ozbiljno. Nakon toga jedemo janjetinu, rukama naravno, dok najstariji sin, po starom običaju dobiva glavu skupa sa jezikom i očima. Ja, kao najmlađe dijete, dobijem rep i papke kuhane u vodi bez začina. Život je ponekad okrutan...
Nakon što se obilježi ovaj dan, 2 godine prije Dana izbora, život se nastavlja kao i prije. Svakodnevne obveze oko kolibe, odlasci vikendom do grada u potragu za djevojkama, sve ono što čini ovaj naš urbani život. Godinu dana nakon 2 godine prije Dana izbora, dakle godinu dana prije Dana izbora, je takozvani "Dan izbora izbora". Ovaj dan je možda ključan u samom procesu i uspješnost cijele svetkovine se temelji upravo na odlukama donesenim na ovaj dan. Otac taj dan dolazi doma pijan kao i obično, ali sa vrećicom i velikom kanticom ljepila ili benzina u ruci. Svako malo zagnjuri glavu u vrećicu, i na trenutak poludi. Do sada nije napravio neki veći eksces, ali pamte se slučaj Noževi tamo '98, kada se na trenutak pogubio i pomislio da ga napada divovska lignja sa 9 krakova, drvenim zubima i glavom Joška Lokasa. Moj brat Božidar je taj dan na žalost ostao bez uha. Također će taj dan, tamo 2001. godine, pamtiti i moj brat Miroslav. Recimo samo da je Miroslav na 5 minuta preuzeo ulogu moje majke. I pri tome ne mislim da je prao suđe i peglao veš... No vratimo se na temu. Otac dakle na "Dan izbora izbora" donosi plan i program svih stranaka koje su se udostojile napraviti plan i program. Slijedi njegovo isčitavanje, te argumentirana diskusija koja je tu i tamo prekinuta sumanutim trčanjem moga golog oca po sobi dok ljepilo/benzin pucaju najjače. Svaki od članova obitelji kaže svoje razloge za i protiv svake od opcija, te se na kraju dana, velikim vjećanjem, odlučuje koja opcija je ovoizborni izbor naše obitelji. U finalu su ovaj put ostale Nezavisni seljaci hrvatske i Hrvatski dalmatinski dom. Pobijedili su seljaci, čisto iz razloga što je Hrvatski dalmatinski dom u kontinentalnoj hrvatskoj isto kao 5 kuna u rukama malog Roma: uzalud bačen novac. Al da ne bi ostalo samo na tome, ipak NZH ima i neke druge kvalitete, koje su privukle mog oca u kratkim trenucima lucidnosti. Seljačko pravo na zemlju i na šume, na vladu i na upravu je ono što je napravilo razliku. Nekako se bojim da moj otac nije shvatio da ovo "pravo na vladu i upravu" ne znači da će i on moći vladati, što smo svi zajedno zaključili kad se ustao na stol i počeo nas po glavi tuči mladim lukom vičući: "Ja sam kralj i krstim vas u ime Svetog Mihovila!"
Izbor je donesen te nas čeka još godina dana od Dana izbora. To vrijeme kratimo pikulanjem, igranjem domina i slušanjem Narodnog radija. Oooooo-glasne minute! Mjesec dana prije izbora, kada se kampanja već zahuktala, te bezbrojni plakati ispune svaki kutak naše domovine, i mi krećemo u akciju kako bi što više pomogli svojoj opciji. Trganje plakata suparničkih stranaka je ono što je svaki pravi pristaša dužan učiniti. Ako ste artistička duša, možete na kandidatima crtati hitlerovske brkove, naočale, rogove ili nešto slično, a jedini uvjet je da je smiješno. Moja specijalnost je bojanje bjeloočnice, u tome sam se vrhunski ispraksao. Neki malo radikalniji će te predizborne igrice začiniti povremenim poljevanjem benzinom pristaša drugih stranaka te zapaljenje istih, uz povike Komunisti!!! ili Ustaše!!!, ovisno o tome koja je opcija trenutno omražena.
Kako se bliži taj dan, napetost raste te se može rezati nožem, što moj otac i čini, jer je to obično vrijeme kada se u šumi pojavljuju prvi bobičasti plodovi biljaka od kojih mnogi nisu baš jestivi. Tada zna i po 3-4 dana biti na drvetu i čekati da "plavi ljudi" odu natrag na svoj planet i prestanu seksualno zlostavljati jelene. Majka pak u to vrijeme vadi naša najbolja odijela, pegla trenirke i lakira cipele. Tada dolazi i moj najstariji brat Stjepan zvani Štef iz Njemačke, gdje radi kao pomoćnik krovopokrivača. I to sa samo 4 razreda osnovne škole. Peče se gibanica i bira se najljepši odojak kojeg će se u čast Dana izbora, kako tradicija nalaže, pustiti na slobodu. Šalim se naravno. Niti jedan odojak (ili bilo koja druga životinja) neće iz dvorišta izaći živ. Nikad. Moj brat Zdenko i ja kitimo kuću sa božičnim lampicama i onom srebrnom kao trakom koja se inače omata oko bora. Zdenko je malo mentalno zakinut, pa često zna cuclati i jesti lampice, što i nije baš zdravo, pogotovo kad su uključene u struju. Najdraže su mu crvene, kaže.
Dan izbora je došao! Napokon! Svi se budimo u 5 ujutro. Dug je dan pred nama, treba sve spremiti, staviti juhu od pilećih nogica i glava da se kuha, oprat se, uredit...Oca nismo vidjeli već 8 dana, premda moj brat Želimir kaže da ga je prije 3 dana vidio kako na rijeci pije vodu omotan svježom jelenjom kožom. Ipak, svi vjerujemo da će se pojaviti na vrijeme, jer njemu ovaj dan znači više nego ikomu. I tako je i bilo. Pojavio se oko 8 sati, gol, promrzao, ispijen i prljav, buncajući o 7 patuljaka koji su mu ukrali lijevo jaje i pobjegli s njim u Kinu, i kako ih je on tamo morao loviti pa na magičnom nosorogu sa krilima i takve neke pizdarije. Bobice mu stvarno pomute mozak. Uglavnom, kad su se svi napokon spremili, ukrcavamo se u stari dobri Wartburg, tojest najstariji se ukrcavaju u Wartburg. Majka i mi mlađi se vozimo u prikolici. Bolje i to nego trčati za autom kako smo radili prvih godina. Dolazimo do birališnog mjesta, našeg hrama, monumentalne građevine i spomenika ljudskog duha, zadnjeg bastiona nade u bolje sutra: zgrade općine. Njezini smeđi zidovi, pomalo prljavi prozori sa bijelim oknima, crijep kao poškropljen najfinijom mahovinom i hrvatska zastava na sredini. Nitko od nas ne može sakriti suze nad ovim prizorom. Obavljanje najsvetije građanske dužnosti u ovom, najsvetijem od svih svetih mjesta, je uistinu vrhunac godine, usudio bih se reći i vrhunac života. Kad se napokon nađem sam u kabini i zaokružim svoju stranku, neopisiva sreća i ponos mi ispune srce te osjetim kako sam uistinu svojim glasom promijenio nešto, kako sam svojim glasom omogućio svima nama bolji i sretniji život. Ubacujemo svi u isto vrijeme listiće u kutije, te ponosno marširamo van. Dvije godine pripreme je iza nas, dvije godine koje su kulminirale ovim trenutkom, kada smo svi zajedno, složniji nego ikad, zadovoljni građani ove naše prekrasne domovine. Fešta će trajati do dugo u noć....


Izborni rezultat: Nezavisni seljaci hrvatske - 0.46%

Vjerujem, zapravo znam sa sigurnošću, da je svatko od nas u jednom trenutku svog života htio biti superjunak, ili imati neku super moć. Neki od nas i dan danas u svakom trenutku svog života žele imati neku super moć. Još od najranijih dana kada smo htjeli letjeti ili neznam, bacati kamen jako jako daleko, ili preskakati gumi gumi na razini vrata. Mislim, tako sam čuo od curica iz ulice, nisam se ja time bavio, ja sam više ovako gradio kuće, pio pivu i igrao nogomet....Uz to sam kao klinac želio biti nevidljiv kako bih mogao igrati igrice na Commodorcu od svog frenda pošto ga ja naravno nisam imao. Problem je bio u tome što mi taj lik u biti nije bio prijatelj nego je bio samo neki klinac sa igrališta koji se hvalio okolo da ima Commodorca, i nikome nije dao niti blizu. Sad kad bolje promislim, možda je i lagao, jer, ruku na srce, djeca lažu. No nikada nećemo saznati jer se predozirao, stoga mogu reći samo: karma is a bitch. Danas, kad smo već odrasli (manje-više) želimo biti nevidljivi i gledati brdo golih žena dok se presvlače ili gole mame od frendova koje se vrlo dobro drže za svoje godine dok si briju vag... No, skrenuo sam s puta. Poanta je da svi odrasli muškarci žele biti nevidljivi i gledati gole žene. Sve žene pak žele prati vrlo prljavi bijeli veš, bezbrižno se voziti u autobusu za vrijeme menstruacije ili hodati u štiklama sa petom od 40 centimetara. Neznam zapravo što žene točno žele vis-a-vis tih supermoći, jer sve što znam o njima sam naučio iz reklama.



Uglavnom, krenimo...

1. Dobivanje supermoći

Prije svega, valja odmah reći da igranje Call of dutya 12 sati bez prestanka i puhanje zraka kroz oči nisu supermoći. To su ujedno i jedine dvije sposobnosti koje ja posjedujem. No ne pomažu kad si u konfliktu. Pokušao sam tako jednom prilikom napadače, a bilo ih je jedno 2-3 tuceta, zbunit puhanjem zraka kroz oči (možda bih trebao ovu sposobnost pobliže objasnit pošto je vrlo kompleksna: dakle, mogu ispuhivati zrak kroz ove otvore kroz koje i suze lijem. Zapravo, i nije baš kompleksna...) te napraviti strafe jump preko zidova zgrade i sprayati neprijatelja sa svojim vjernim kalašnjikovom (upozorenje: u ovom slučaju " moj vjerni kalašnjikov" nije sinonim za moj penis. U svakom drugom slučaju jest). Naravno, završilo je u standardnom fetus položaju, kao iz udžbenika.
S druge strane, prave supermoći, poput nevjerovatne snage, teleportacije ili letenja se mogu dobiti na različite načine. Jedan od njih je da ih osoba dobije posredstvom vanzemaljaca. Vjerojatnost da se ovo dogodi je vrlo mala, jer koliko mi je do sada poznato, vanzemaljci ljudima nisu dali ništa osim pokoje analne sonde i fundamentalno retardirane serije ALF. Druga, vrlo popularna metoda dobivanja supermoći je izlaganjem osobe radijaciji. Ovaj način je populariziran u exploatacijskim hladnoratovskim američkim filmovima, kada je malo radijacije tu i tamo davalo nevjerovatnu snagu, a žene su rasle preko 50 metara i jele okolo jadnu mušku nejač. I danas je radijacija čest način dobivanja supermoći, ali i onaj koji je još manje moguć nego vanzemaljskom intervencijom. Jer, ruku na srce (ili dva), danas i osnovnoškolci znaju da ti radijacija ne daje supermoći, eventualno koju ruku ili sisu viška i vrlo superjunački neprivlačan raspad svih unutarnjih organa.


"Danas je neki tip cijeli dan zurio u mene..."
"To je zato jer ti viri šmrklja iz nosa"
"Ahaaaaa..."

Treći, vjerojatno i najrealniji način da dobijete neku supermoć je definitivno da se rodite s time. Nekakva mutacija, čudna radijacija, divlja ekstravakacija, dvojna palatalizacija... I danas se tako rađaju ljudi sa telepatskim sposobnostima, ljudi koji privlače metal ili mogu jesti čavle i staklo (znam, znam, nije baš neka supermoć, al dobro dođe ako vam je žena loša kuharica). Tko onda kaže da se baš netko od nas nije rodio sa nekakvom takvom moći, a nije je niti svjestan. Predlažem kolektivno skakanje sa krova najviše zgrade u Zagrebu, pa ko poleti, poleti, a ko ne, jebiga, možda ima sposobnost regeneracije ili odbijanja od beton...

2. Dolazak u doticaj sa svojom supermoći i izrada kostima

Pretpostavimo da ste sa svojih napunjenih 25 godina shvatili da imate neku supermoć. Možete biti te sreće da vam je životna lutrija dala nešto cool, poput sposobnosti da iz očiju pucate lasere ili da ste besmrtni. S druge strane možete dobiti i nešto totalno beskorisno poput sposobnosti da se glasate poput sjevernoameričkog crnorepog crvendaća ili mogućnosti da pamtite brojeve Binga, što vam realno pomaže jedino ako se se palite na ptice ili imate 50 godina i još živite sa mamom. I tako, jedan dan, čekajući na šalteru HT-a da im jebete mater zbog računa od 2000 kuna, dok ispred vas stoji baba od 80 i kusur godina kojoj nikako nije jasno što je to internet i da li se prvo mora skuhati ili odmah može na pohanje, fokusirate sav svoj bijes i odjednom se svi oko vas spontano zapale i počnu panično trčati u krug pokušavajući se ugasiti. Čestitam, upravo ste postali svjesni svoje super moći. Slijedi period prilagodbe u kojem ćete slučajno paliti kućne ljubimce, ali brzo ćete vi savladati svoje novootkrivene sposobnosti. Nekako u to vrijeme je i pravi trenutak za najvažniji korak u cijelom procesu vašeg superjunačkog postanka: izrada kostima. Postoji nekoliko pravila kojih se morate držati. Prvo je da kostim mora biti nevjerovatno uzak, toliko uzak da normalan čovjek ne može disati pod njim. Ali ne zaboravite, vi više niste normalan čovjek, vi ste superjunak. Za one malo odvažnije i u doticaju sa svojom homoseksualnom stranom, predlažem kostim od lateksa ili kože, a za ostatak puka će biti dovoljne obične crne tajice i uska crna dolčevita, sa skijaškom maskom na glavi, i po mogućnosti rajfom sa leopard-uzorkom. Ovako, za prvu ruku. Naravno, ne treba zaboraviti i veliki logo na prsima, koji nekako reprezentira vašu moć. Ako iz guzice ispaljujete munje, znak munje. Ako iz usta rigate vatru, znak plamena. Ako ste telekinetik, znak ljudske glave i tri onako vijugave crtice koje izlaze iz nje i usmjerene su prema nekom predmetu/osobi koja lagano levitira u zraku, prikazano kao 3 lagano konkavne crtice ispod predmeta/osobe. Poanta je da svatko u svakom trenutku zna što točno možete. Pa da vidimo tko će idući put ispasti budala kad vam kaže da niste supermen, pa vi skinete majcu a kad oni veliki S na prsima.

Njegova moć je vječna nevinost i hipnotizirajući unibrow. Preočito...

3. Izbor strane

Nakon što ste dobili svoju supermoć, savladali ju i izradili super cool kostim, vrijeme je za zadnju stepenicu vašeg dugog puta: izbor strane. Taj izbor se svodi na samo dvije opcije: biti pozitivac ili negativac. Naravno da će svi automatski reći da žele biti pozitivci i spašavati svijet i ubijati teroriste i bla bla bla boring shit. Ali napravite mali test. Pokušajte izračunati koliko puta dnevno pomislite na sljedeće stvari:

a) da barem imam sposobnost gledanja kroz odjeću, pa da vidimo šta to Đurđa iz računovodstva, Zdenka iz marketinga, Milanka iz ljudskih resursa i Ankica iz uprave skrivaju ispod tih strogih službenih odijela, mmmmmm....

b) da sam barem superjak da mogu ubit boga u svakom od ovih planinskih kretena koji stoje na semaforu pola minute nakon što se upali zeleno jer baš sada moraju žvaliti svoje neprirodno plave kurve

c) da se barem mogu vratiti kroz vrijeme i nikada poševiti Radojku i ne dobiti malog Milojicu i sada ne plaćati 6000 kuna alimentacije

d) da barem imam čelični kurac od 80 centimetara pa da vidimo kad će mi idući put Božidarka reći da nikad samnom nije doživila orgazam, vjerojatno zato jer mi je premali

e) da barem imam moć Znanja da znam dal je Severinu stvarno izjebalo 7 tipova u jednoj noći toliko jako da su joj morali šivati anus, ili je sve to samo urbana legenda


Ja sam čuo da je ona djevica...

S druge strane, koliko puta dnevno pomislite na ovo:

a,b,c,d,e) jao, da mi je barem neka supermoć da mogu nahraniti sve ove gladne duše, u sekundi spriječiti sve ratove i jednim udisajem osloboditi Zemlju okova stakleničkih plinova

Ako su odgovori iz prve skupine, jasno vam je da ćete biti negativac. Ako su pak odgovori iz druge skupine, vi ste predobra duša i ne razumijem što radite na ovom blogu. Možda je stanka na izgradnji škole za djecu u nekom zaseoku u Burkini Faso, ili čekate helikopter sa hranom za gladne Pakistance. Uglavnom, ima i boljih siteova od ovog za vas.
Pošto znam doslovno svaku osobu na ovoj planeti (to je moja neotkrivena moć), znam i da bi ogromna, gotovo stopostotna većina ljudi, da ima neku supermoć, tu moć iskoristila za svoje sitne preverzarije i pokušala učiniti svoj život boljim od tuđih. Šta bi prvo napravili da imate mogućnost teleportacije? Opljačali banku. Šta biste prvo napravili da ste besmrtni i imate mogućnost telepatije? Osvojili svijet. Tako to ide, u prirodi nam je da prvo ide u se, na se i podase, a onda ako imamo koju minuticu viška, bacit ćemo kost i za druge ko nas. Zato bi se svi trebali bojati dana kad će moje puhanje zraka kroz oči evoluirat u puhanje toksičnog plina kroz oči. E onda ste najebali...