The Mayhem Project

nedjelja, 30.05.2010.

Zašto psi više ne love aute?

Ima jedan izvrstan citat iz Dark Knighta, kad Heath Ledger aka Joker kaže: "Do I really look like a guy with a plan? You know what I am? I'm a dog chasing cars. I wouldn't know what to do with one if I caught it. You know, I just... do things." Taj citat najbolje opisuje ono što smo svi mi proživjeli barem jedanput u životu: voziš se tako bezbrižno cestom, slušaš novi album Black Eyed Peasa i pokušavaš naći barem jedan smislen stih na cijelom CD-u, kad ono izletava pseto i počinje naganjati auto. Okrećeš se lijevo, desno, usporavaš, pokušavaš vidjeti gdje je, dal si ga već pogazio, dal je odustao? Onda se odjednom kerče pojavi ispred auta, skače, laje, hoće doslovno pojesti i auto i tebe i sve! Moj stari bi u toj situaciji stao, otvorio prozor i zaderao se: "Ajde brate, da te baš vidim! Navali!"
Ta situacija je bila gotovo svakodnevna dok sam bio klinac. No eto, sada, takvo nešto možeš doživjeti samo ako se slučajno nađeš negdje u tropskoj prašumi gdje žive krda i krda divljih pasa. Jer izgleda da su ovi naši psi napokon odustali. Malo me , priznajem, boli to što su potpuno izgubili motivaciju. Kao da se nešto u njihovim srcima slomilo.

"Jebo mu pas mater, i to pod pas mislim na sebe, a pod mater mislim na njegovu mater!" - možda je rekao pas zvan Rex jednog toplog proljetnog dana na magistralnoj cesti Sisak - Petrinja.
"Šta, uteko?" - nadovezao se Miroslav Thompson, ljubimac jednog starijeg domoljuba.
"Woooo... Wauuuu.... Wooooaaaaaaoooo" - pokušao bi nešto reći mali terijer Snježana, kojeg je auto već jednom udario i od onda je malo sporiji....
"Ponekad pomislim da stvarno ne možemo ulovit te jebene aute? A znam, da kad bih ga napokon ulovio, da bi mu ono, gume isčupao i motor pojeo!" - nastavio bi Rex, mahnito si ližući muda.
"Alo, alo! Nemoj slučajno da te netko čuje šta pričaš! Nemoj mi tu glumiti revolucionare, znaš i sam šta se desilo sa onima koji su pokušali organizirat prosvjed preko Facebooka!" - kriknuo biThompson, inače kao i gazda mu, nesklon liberalnim tezama.
"Woooo...." - Snježana bi i dalje govorio na svom jeziku dok se zabija (da, muško je) u zid.
"Ne... Vrijeme je da prestanemo! Od kad znam za sebe, lovimo te jebene aute i nikada nismo nikoga ulovili. Osim Snježane. Ali tehnički, auto je ulovio njega. Ja više ne želim biti dio ovog sistema, rob instinkata i establišmenta. Od danas više neću trčati ni za jednim autom!" - bile bi zadnje riječi hrabrog Rexa dok odlazi u daljinu, kako bi ostvario svoj san i postao inspektor u njemačkoj seriji sumnjive kvalitete.
"Radi šta hoćeš, ali psi će uvijek biti psi...." - mahnuo bi Thompson i krenuo "voditi ljubav" sa onesvještenim Snježanom.

Ova priča možda je, a možda nije istinita. Nikad nećemo saznati. Ali činjenica je da su psi odjednom prestali loviti automobile. Možda jednog dana opet jedan odvažan čuko kaže svom frendu: "E jebeš mi kevu, al dam se kladiti da mogu uloviti onaj Golf 4 i pojesti ga!". I možda, ali samo možda, mu njegov pseći kolega kaže: "Ajde baš da vidimo..."

utorak, 25.05.2010.

Kako su me oteli vanzemaljci (istinita priča - dio 1.)

Iz sna pravednika me probudila gromoglasna buka. Bila je noć, znam to sa sigurnošću jer je bilo mračno. Točno vrijeme neznam, premda je moglo biti nekih 3 i pol. A možda i nije. Uglavnom, pomislio sam da je potres i brzo učinio ono što se u takvom slučaju nužde radi: upalio komp i išao provjeriti da li je stvarno potres. Nisam niti stisnuo start kad mi je prozor obasjala zasljepljujuća svijetlost crveno-plavo-žuto-zeleno... ma svih boja. Osjetio sam da mi se počinje vrtiti u glavi, i zadnje čega se sjećam je osjećaj da lebdim. Probudio sam se u nekakvoj ogromnoj hali, a prema meni su iz mraka izronile dvije groteskne kreature. Usro sam se, al ono, za ozbiljno.

"Molim vas, molim vas, nemojte mi nauditi. Uzmite moju mamu, tatu, imam adrese nekih prijatelja, stvarno dragi ljudi, njih uzmite, molim vas!!!!" - kroz suze sam na koljenima molio milost. Oni nisu odgovarali. Nisam znao što dalje pa sam pitao sljedeće logično pitanje: "Vi ste mali zeleni?"
Jedan je odgovorio: "Ne, mi smo samo zeleni. Ti si velik, ružan, mršav i blijed. Pederu."
I was like, WTF? :"WTF?!? Kome ti da je blijed? Barem nisam mahovina ko ti!"
Mali vanzemaljac je napeo svoje male mišiće, i krenuo prema meni. Moram priznati, da premda je protivnik bio upola manji od mene, osjetio sam da bih ovu borbu mogao izgubiti, pa sam zauzeo obrambenu pozu. Ispruženih ruku, okrenute glave i zatvorenih očiju, nadao sam se najboljem ishodu.
"Dosta zajebancije!" - odjeknulo je prostorijom. Ukazala se nova kreatura, izgledom bacajući malo na vanzemaljskog Keruma. Imao je i rezance na glavi, i baš je onako izgledao, priprosto. Al spasio me od sigurnih batina, tako da ne smijem ništa loše reći o čovjeku. Vanzemaljcu.
"Što želite od mene?" - upitao sam, u isto vrijeme skrivečki pišući status na Facebooku :"Nećete vjerovati, ali danas sam vidio bananu koja izgleda kao moj penis... totally weird shit, man..."
"Tvoj genetski kod je izabran kao najprikladniji od svih ljudskih kodova, te ćeš zbog toga predstavljati Zemlju na Galaktičkom kongresu." - pompozno je rekao Kerum.
"Ček, ček... Želite reći da sam ja najpametniji čovjek na svijetu?"
"Ne, ne baš, samo..."
"A svima sam govorio da imam neku moć, a oni su svi kao govorili: "Daaaaa, imaš, retardiran si!", a ja bih odgovorio kao: "Mama ti retardirana!"
Usljedio je trenutak neugodne tišine.
"Hmh, da...Očekivali smo ovakav razvoj događaja, zato smo i uzeli rezervnu soluciju, ovog delfina koji takodjer ima najoptimalniji genetski kod, ali kod nehumanoida na Zemlji"
"Al ja sam svejedno najpametniji?"
"Ne, nisi najpametniji nego...ma zapravo, nakon ovoga, teško mi je uopće zamisliti da možeš sam jesti juhu... Ali ako te to veseli, recimo da da, najpametniji si čovjek na svijetu..."
"Toooo!!" - počeo sam mahnito plesati svoj nadaleko poznati Numa-Numa Dance - "Nego, hoće biti na tom sastanku kakvih ono....znate...ženica...?" - priupitao sam nespretno ljuljajući bokovima pokusavajuci simulirati seks. Delfin se iz protesta okrenuo na drugu stranu akvarija da ne gleda tu sramotu...
"Nije to nekakav sastanak, to je najvazniji kongres u galaksiji i tamo se odlučuje o sudbini planeta, među ostalim i Zemlje!" - srdit je bio Kerum. Nisam uopće obraćao pažnju na gluposti koje melje, jer sam bio i dalje zaokupljen air-bangingom sexy vanzemaljke. O, da... Sigurno će biti zelenokožna plavuša od 3 metra sa 16 sisa i vraški spretnim prstima....Kinky...
"Znači, da? Ne? Da... Ne?" - gledao sam čas jednog čas drugu dvojicu -"Da? Ne? Možda? Ne? Da?"
"DA!!!" - izderao se Kerum na mene. Ništa kod njega relaksacija ovo ono, yoga možda...Al meni je bilo sasvim dovoljno da znam da ću napokon izgubiti nevinost, i to sa vanzemaljkom! Nisam mogao dočekati da to kažem Karlu, Buci i Faci, svojim najboljim frendovima. Uz bocu hladne karlovačke, naravno...
"A sada, vrijeme je da te upoznam sa svime što trebaš znati o svemu što nisi znao dok si živio na ovom kao-planetu Zemlji" - za ruku su me poveli čudni mali zeleni...
Na odlasku sam pogledao delfina i pokazao mu srednji prst, jer sam znao da on to ne može. On je meni s druge strane pokazao svoju kitu, koja je bila dugačka brat bratu pol metra. Bravo delfinu, ovu rundu si dobio...

(Pratite i dalje ovu uzbudljivu priču u sljedećem broju časopisa "Get the crap out of me!" )

petak, 21.05.2010.

Hoćete li više začepiti sa debilnim uzrečicama?

Facebook je donio mnogo dobroga u naše učmale živote: možemo gledati slike polugolih žena koje se slikaju same u svom WC-u/naslonjene na vrata/na krevetu i... Uglavnom, to je to od pozitivnih stvari koje nam FB pruža. Negativnih ima mnogo više. Neću ih sad sve nabrajati, ali dovoljno je reći da bar 90% ljudi zavređuje da im se doživotno zabrani korištenje računala.
Kad se na Facebooku želi poručiti nekome nešto, onda se za to uglavnom koriste poslovice. Postoje dva tipa ljudi koji za status stavljaju poslovice. Prvi su oni koji stavljaju statuse koji se tiču svih koji čitaju, sa ciljem da se osoba prikaže mudrom, produhovljenom, u doticaju sa svijetom i šta ja znam šta već ne. Stavljanje nečije tuđe mudrosti ne dokazuje ništa, osim da dotična osoba zna čitati i korisiti c/p funkciju računala. To može i moja stara, a ona piše web adresu na koju želi ići u Google tražilicu. Enough said... Drugi tip mudrozboraca su oni koji nekoj određenoj osobi žele poručiti nešto određenom uzrečicom. Uglavnom je to ljubavnog karaktera, ili netko želi reći koliko voli nekoga, ili koliko mu je dobro bez nekoga. Ne znam iskreno što je gore. Kao prvo, nikoga na internetu ne zanimaju izljevi ljubavi ili mržnje prema nečijem partneru. Ako želite privući pažnju stavite svoje gole slike, ili ako ste muško, neznam... snimku sebe dok se autom zabijate u naplatne kućice pucajući pri tome iz kalašnjikova. Zašto bi uostalom netko svoje ljubavne jade dijelio sa ostatkom svijeta? I još na tako cheesy način kakav su jadne valentinovske uzrečice sa jeftinih čestitki...
Sama točnost uzrečica je diskutabilna. Zašto? Zato jer za sve na ovom svijetu, pozitivno ili negativno, postoji uzrečica. Najčešće se one kose jedna s drugom. Tako npr. imamo uzrečicu: "Mudrost u starosti ne može zamjeniti ludost u mladosti." Kristalno je jasno da je ovo produkt uma koji pokušava svoje mladenačke ludosti opravdati pred starijima koji ga prijekorno gledaju i misle si:"Ludost u mladosti znači narkomaniju i smrt od AIDS-a, pička ti materina bezobrazna. I prestani si gurati tu tikvicu u anus!" Zato te poslovice i jesu toliko popularne, zato jer za neko određeno stanje u kojem se nalazimo ima netko tko ga je točno opisao u jednoj rečenici i to tako da zvuči iznimno pametno. Ako nekog volimo, bacit ćemo jedan megalomanski: "Možda nisi jedina osoba na cijelom svijetu, ali si možda cijeli svijet jednoj osobi." Totalno pokazujemo voljenoj osobi da nam je sve na svijetu, i ja osobno bih za uzvrat očekivao barem pol satni blowjob sa laganim masiranjem međice: "Da, da... istina je ono što sam ti napisao na statusu.. totalno te volim ljubavi, najviše na svijetu... vidim, zaboravila si na muda, ajde ne budi ti naređeno...oooo da, skoro kao sa usisavačem... "
Ima i onih koji nisu previše originalni, tojest kojima se ne da niti proguglati malo za dobrom jadnom uzrečicom. Tako da jednostavno roknu jedan: "Bolje vrabac u ruci nego golub na grani." Super uzrečica... za underachievera... Ova poslovica nam govori da se nikada ne trebamo truditi i željeti nešto više, nego se zadovoljiti onim što imamo, makar to bio vrabac. Koji kurac da radim sa vrapcom? Jel se može to spohati? Ili vrlo popularna: "Tko rano rani, dvije sreće grabi." Tu poslovicu nikad nisam razumio. Jel to znači da ako se rano probudim i odem uplatiti 2 listića lutrije, da ću na oba dva dobiti? Jer pokušao sam i nije upalilo.
Želim samo reći svim onima koji se koriste uzrečicama kako bi objasnili svoje trenutno stanje, da se barem malo potrude i pronađu nešto što ne zvuči kao da je Ava Karabatić izrigala, stavila na tavu, malo popekla, pojela i ponovno izrigala. Možda je to samo moje mišljenje, al ionako je na kraju dana samo moje mišljenje i važno. Ostavljam vas sa jednom Konfucijevom mudrošću: ""Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede."
Ja primam samo pohvale....

petak, 14.05.2010.

Samoubojstvo - hrabrost ili kukavičluk

Ponovno je cijela zemlja zavijena u crno. Zapravo, svaki dan je zavijena u crno, svaki dan su novine i televizijski program puni loših vijesti, a čim izađeš van iz kuće čuješ gunđanja sve veće mase nezadovoljnika. No mi kao društvo smo posebno slabi na djecu i mlade, kako i priliči svakom živom organizmu. Zato cijelo društvo vrlo burno reagira na takve događaje, traže se razlozi, traže se krivci, traži se utjeha. Psiholozi analiziraju, građani mašu glavama i komentiraju kakva je to strahota i šta je toj djeci danas, a statističari evidentiraju te crne brojke kako bi iz godine u godinu mogli svjedočiti sve većoj i većoj propasti ovog društva. Branitelji su učinili što su mogli, teško je povjerovati da ih ima još živih s obzirom na to koliko ih je oduzelo život. Društvo je zatvaralo oči nad tim problemom, neshvaćajući i ne želeći pružiti potporu. Al kad se djeca počinju ubijati, e onda je već vrijeme da se počnu paliti mali alarmi u našim glavama. Nehajno i bezrazložno se razbacuje optužbama, da su video igrice krive, da je glazba kriva, da je kriv onaj mali problematični iz nekog i nekog razreda s kojima se taj nesretnik počeo družiti. No na kraju krajeva, samo je jedan razlog zašto si netko, a pogotovo netko tako mlad, želi oduzeti život, a to je upravo srž društva. Srž ovog pokvarenog društva, zbog kojeg se ponekad zamislim da uopće imamo sreće što nas se toliko uspije izvući žive glave. Depresija, suicidalne misli, opće stanje letargije i ćemera koje vlada svuda oko nas... I onda se optužuju nekakvi tamo bendovi i nasilni filmovi...
No sam čin samoubojstva je... fascinantan. Svaki normalan čovjek će reći da je to kukavičluk i da uvijek postoji drugi izlaz. I ima pravo. U jednu ruku.
Čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim životom. I onaj koji to misli živi u grdoj zabludi. Naši životi se sastoje od niza slučajnosti, sretnih i nesretnih. Kako kažu u filmu koji je lajtmotiv ovog bloga: svakom od nas se šansa za preživljavanje u nekom trenutku života približi nuli. I to je potpuna istina. Nas čista slučajnost dijeli od toga da baš neki pijani manijak ne izgubi kontrolu nad vozilom i pokupi nas dok bezbrižno stojimo na semaforu. To je onaj standardni tok misli: "to se ne može ili neće dogoditi meni." Al nekome se ipak dogodi. Netko ipak doživi tu fatalnu saobraćajku, netko ipak dobije taj tumor na mozgu, netko ipak dobije taj otkaz i ne može prehraniti obitelj. I nema kontrolu nad tim događajima. I naš život ipak ovisi samo o slučajnosti. Da li je onda toliko neshvatljivo da ljudi žele bar jednom u svom životu imati kontrolu nad svojim postojanjem, pa makar to značilo izgubiti ju zauvijek? Upravo kako je to Morrisey rekao, ja to razumijem. Netko će reći: "Al nije vrijedno, uvijek se može nešto učiniti, uvijek ima drugi put..." Al po čijim standardima? Tko će reći da je nešto vrijedno, a nešto drugo nije? Jest, sebično je prema obiteljima, prijateljima. Ali u glavi samoubojice vjerojatno nije. U glavi samoubojice vjerojatno su upravo svi oni sebični. I opet, tko tu ima pravo?
Ja nisam suicidalan. Netko tko me poznaje možda bi rekao da jesam po nekim svojim postupcima, ali nikad čak niti nisam razmišljao o tome. Previše volim život. I previše ga se bojim prekinuti. Ali razumijem zašto bi netko želio to učiniti. I na kraju krajeva, to je njihovo pravo, njihov život i njihov izbor. Ako se netko želi trovati cigaretama i alkoholom, učinit će to i nitko mu to neće moći zabraniti. Ako se želi ševiti bez zaštite, ni to mu nitko ne može zabraniti. Dal netko onda može zabraniti da se osoba ubije?
Pokušavam shvatiti koliko čovjek mora imati muda da stvarno počini samoubojstvo. I nije mi jasno, jer mislim da takvu hrabrost nikad ne bih mogao skupiti. Koliki košmar mora biti u glavi, koliko netko stvarno želi prekinuti patnje, koje su nama neshvatljive, ali toj osobi vrlo stvarne. Koliko čovjek više ne može podnjeti to da su mu svaki trenutak života obilježeni sjećanjima na ratne strahote, i koji u svojoj okolini više ne nalazi nikoga i ništa što mu te misli može odagnati? Koliko jedna mlada osoba mora biti na krivom putu ako smatra da ju cijeli svijet ne shvaća i da ju nikada neće moći shvatiti? Da, kukavica je, bježi od svojih problema, ne želi ih i ne može riješiti. Ali da li ih stvarno može riješiti, u ovakvom svijetu, kad skinemo ružičaste naočale?
I na kraju, gdje smo? Da li je okolina koja ne shvaća zašto se netko ide ubiti u pravu, ili je u pravu osoba koja na kraju krajeva jedina stvarno raspolaže svojim životom? Neznam, jer kao i sve u životu, ni ovo nije crno bijelo. Ali imam osjećaj da ćemo s vremenom viđati sve više i više ovakvih tragedija...

srijeda, 12.05.2010.

Kako nam pokušavaju na silu uvaljati nekakve "zvjezdice"...

Donosim čisti c/p članka sa Indexa:

"SUNČANO vrijeme, koje se danas miješalo s kišom, izvuklo je poznata lica na špicu. Tako su kavicu popili i Jelena i Janko Popović Volarić. Lijepi supružnici sjedili su na terasi kafića i raspravljali o papirima koje su imali pred sobom. Zbog njih je, pretpostavljamo, Jelena imala namršteno lice. Nedavno je par viđen i u Umagu, na otvaranju jednog luksuznog hotela. Par je uživao u finoj hrani i razmjenjivanju nježnosti. Janko i Jelena cijele večeri su se grlili i ljubili.

Špicom je prošetala i lijepa manekenka Kristina Šalinović. Zgodna Makaranka jedna je od naših najperspektivnijih manekenki, a prolaznike kafića na zagrebačkoj špici nedavno je počastila svojim dugim nogama koje je pokazala u vrućim hlačicama. Danas je pak trendseterica obukla raskošnu suknjicu na volane, a uz tu romantičnu kombinaciju odlično su joj stajale velike, crne naočale."

Index svaki dan ima "članke" u kojima lijepo vrijeme mami poznate Hrvate i Hrvatice na zagrebačku špicu. To ne bi bilo nimalo loše da su ti ljudi stvarno i neke zvijezde, ali do sada se takvo nešto nije dogodilo. Nikad jedan Brad Pitt ili Dalaj Lama nije prodefilirao zagrebačkom špicom. Uvijek je to... Jelena Veljača. A svi znamo tko je i što je Jelena Veljača. Ona je naime, profesionalna blowjoberica... Radi to i iz zabave, ali i iz poslovnih razloga. Tu je i njen muž, Janko Popović Volarić. Nemam pojma tko je taj. Dam evo 100 evra odmah da je glumac nekakav. Vjerojatno je glumio u nekoj hrvatskoj seriji. I sad je kao slavan i poznat. Kaže članak dalje "lijepi supružnici". Za Jelenu imam u torbi 12 A4 bilježnica ispisanih epitetima, i uvjeravam vas, niti jedan nije "lijep". Janko pak izgleda kao cigan... I četnik... Što nužno nije uvreda... Ali u ovom slučaju jest... Nadalje se insinuira kako je Jelena zabrinuta jer gleda neke papire, vjerojatno članak koji sam napisao o njoj prije godinu dana. I trebala bi biti zabrinuta. Onda članak prelazi iz ultimativne dosade u ultimativno dosadnu debilanu, kad "novinar" izvlači kako je par bio u Umagu nedavno, ljubio se, grlio, izmjenjivao nježnosti... Kome su ove činjenice bitne, neznam, al ako nekome jesu, neka zna da sam ja danas išao na WC i recimo da pol sata nakon mene nitko nije mogao uči unutra. To otprilike dođe na isto. Drugi paragraf članka govori o nekoj manekenki koja izgleda doslovno kao mješanac rakuna i vanzemaljca (and not the pretty one...) i još je manje zanimljiv od sveopće nezanimljivog prvog paragrafa, tako da ga se ne isplati niti secirati.
Gorim od iščekivanja koja će sljedeća hrvatska zvijezda biti ovako pomno popračena, jer naše zvijezde to zaslužuju!

utorak, 11.05.2010.

Karlova oklada - sumrak hrvatskog viralnog marketinga

Svima je vjerujem jasno da živimo u zemlji apsurda i pomaknutih vrijednosti, gdje su kriminalci sveci, a sveci na margini društva. Tješim se da je to tako i u ostatku svijeta, ali ipak, kod nas je to nekako specifično, kod nas kao da je negdje u Ustavu vrlo vrlo sitnim slovima zapisano da vrijedi sve naopako od onoga kako bi trebalo biti. Zato ni ne čudi da, kao i većina kvaziliberalnih ali suštinski totalitarno-konzumerističih društava, i mi imamo zakon po kojem su marihuana i ostale droge državni neprijatelj broj jedan, dok su neke druge stvari, daleko daleko opasnije, i po vlastiti i po život ostalih, eto dozvoljene, i štoviše društveno prihvatljive. Jedna od njih je i alkohol. Glavni i već pomalo klišejizirani argument za ovo je jednostavan pogled u crnu kroniku. Jel se sjeća itko kad je zadnji put vidio naslov poput: "Sa 0.15 mg THC-a prouzrocio prometnu nesreću u kojoj je život izgubilo dvoje ljudi"? Ili pak: "Pod utjecajem marihuane sjekirom ubio oca, majku i trudnu djevojku"? Ili: "Napušio se pa pao i slomio vrat"? Naravno da ne, ali alkohol gotovo uvijek kumuje u ovakvim prilikama. No, to i nije tema ovog posta. Tema je upravo gore navedena reklama, a i ostale koje promoviraju ispijanje ogromnih količina alkohola. Jebemu, i ja se volim napiti ko svaki drugi čovjek, ali moraju li me još poticati svaki dan u svakoj prilici, sa ekrana televizije i sa plakata po cijelom gradu, dok se s druge strane moglo 3 godine u zatvor zbog jointa?
Vrlo je jednostavno: ili je nešto zabavno, ili je retardirano ali ipak pomalo zabavno, ili je potpuna retardacija. Zabavne su recimo sve serije koje nisu snimljene od strane Hrvata. Retardirane ali zabavne su sve emisije koje prikazuje NovaTV. Potpuna retardacija su hrvatske reklame za pivu.
Kad usporedimo naše i strane reklame za pivu, odmah je jasno da je glavna razlika u tome što kod stranaca piva nije nešto veće od života, nego osvježavajuće piće za cijelo društvo, u umjerenim normalnim količinama. U našim reklamama je piva bit života, ona je ono najvažnije i jednostavno nisi niti čovjek, niti muškarac niti Hrvat ako svaki dan ne popiješ barem pol gajbe pive. Naši su to "pametno" ukomponirali s još nečim što smatramo daleko višim nego što uistinu jest, a to je nogomet, pa piva i nogomet uvijek idu zajedno.
I tako, naše dva glavna konkurenta, Ožujsko i Karlovačko, se svakodnevno bore za naklonost pivopija diljem regije, u uglavnom se u svojim reklamama spuštaju na samo dno. Ožujsko se u svojoj kampanji bazira na svojim "zakonima". Ima tu zanimljivih, srcedrapajućih zakona koji pogode ljude kad ih nakon 7 pive negdje pročitaju, tipa "Naći se s prijateljima je vrijedno bilo kakve žrtve", nakon čega slijedi pobratimsko grljenje i pijane nebuloze. No ostatak su uglavnom nešto zbog čega bi se svaki normalan čovjek trebao posramiti. Tako je npr. 1. zakon: "Na dvije stvari uvijek misli: na pivo i prijatelje". Ima ih još 200 sličnih, a treba napomenuti da je ovaj još i najbezazleniji. S druge strane, Karlovačko se, premda također bazirano uglavnom na nogometu, okrenulo više glazbi i promociji ispijanja alkohola u bilo kojoj prilici. Čak i meni, renomiranom šovinistu, nije uopće ugodno vidjeti po gradu velike plakate: "Muškarci znaju šta žele", sa ogromnim Karlovcem na slici. Ovo je uvredljivo na nekoliko razina, prvo i osnovno direktno, bez imalo suptilnosti se kaže da žene ne znaju šta žele, jer ako u rečenicu uključiš samo jedno, automatski isključuješ drugo. S druge pak strane je uvredljivo za muškarce koji ne smatraju Karlovačko nadomjestkom za sve u životu, jer insinuira se da SVI muškarci žele Karlovačko. Kao prigodni alkoholičar, volim popit pivu pa da se rasturim ono pravo, al mi se ovakav prizemni i primitivni marketing gadi iz dna duše.
Što nas na posljetku dovodi do biti, do bitka, do srži reklo bi se, ove naše male priče. A to je nova reklamna kampanja Karlovačkog, nazvana "Karlova oklada". Koncept je relativno nov kod nas, ali provjereno je da je vrlo učinkovit. To je naravno viralni marketing. Naime, poanta je ljudima davati informacije u vrlo ograničenim količinama, nadajući se da će ih misterija svega toga zaintrigirati i da će se upustiti u istraživanje što bi se moglo kriti iza svega toga, a glavna alatka za to je internet. Karlova oklada je "počela" na šturim plakatima i reklami koja je prizemna da ne može biti prizemnija. Tri frenda kao sjede doma, zajebancija ovo ono, i snimaju se kamerom, sve čovjek očekuje da će se svi zajedno počet jebat koliko sve gay izgleda. Onda kao pitaju jednog od njih, a to je Karlo (čudna li čuda), koja je njegova sposobnost. On se kao nešto nečka, pokazuje koliko Hrvatska akademija dramskih umjetnosti štanca loše glumce i koliko spontanost jednostavno nije osobina Hrvata, te naposljetku kaže da je njegova tajna sposobnost da može 3 mjeseca bez Karlovačke. Koji kurac? Dobro, šta mu u Karlovačku stavljaju heroin pa je navučen? I kakva je to uopće oklada, ne može piti Karlovačko, ima doslovno na tisuće piva koje su bolje od Karlovačkog. Na kraju oni se kao rukuju i idu nazdravit, Karlo mali doper i ovisnik odmah krene prema Karlovačkoj, a ova dva druga šereta šaljivđije ga kao spriječe, jer oklada je već počela. Tu priču sigurno svaki dan pričaju po kvartu, jer je iznimno kul i zabavna. I tako, zaintrigira mene ta reklama, jer ipak sam Hrvat i ne baš previše pametan, i odem ja na www.karlovaoklada.com, a kad ono preusmjerava me na FB stranicu. E pa jebem ja vama mater nenormalnu, prvo ste mi htjeli rušit Vladu preko fejsbuka, a sad moram kliknuti Like da bih uopće vidio bit cijele reklame. Neću to učinit da ga jebeš. Ipak, vidim sljedećih par rečenica."Kažu da put do tisuće Karlovačkih piva počinje prvim korakom...i jednom okladom". Marketinški stručnjaci su mislili da će biti pametno da se poigraju sa starom mudrosti i ukomponiraju Karlovačko, uz već standardni put. Svaka čast onome kome je ovo domišljato. "Ja sam Karlo, a moji frendovi Buco i Faca su se okladili samnom da neću izdržat 3 mjeseca bez svog omiljenog piva..." Dakle, sad postaje jasno da su ona dvojica iz reklame Buco i Faca. 12 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja za onog tko je smislio Buco i Faca. Zvuče kao da imaju 12 godina, jedan je očigledno pretio a drugi bi mogao imati neku deformaciju lica. Šta smo se odjednom vratili u dječje serije s početka '80-ih? Buco i Faca, zvuče kao geekovi koji po cijele dane igraju WoW, nisu izašli van već 4 godine, žene su vidili samo na youjizzu, a od pol pive su već mrtvi pijani. Doslovno bilo koji nadimak bi bio bolji... Džingis Khan.... Petar Veliki... Jagodica Bobica... "Ma šta oni znaju. Mogu ja to! Evo, bocu tvoju ljubim Karlovačko i ne imam drugih piva osim tebe". Bravo Karlo, tvoj najveći životni uspjeh je to što si 3 mjeseca izdržao bez Karlovačke, a tome bi trebali aspirirati i svi ostali propaliteti diljem lijepe naše. Na kraju su još i dodali malo vrlo neugodne vjerske provokacije. Ali svećenstvo je ionako prezaposleno seksom sa ministrantima tako da im je ovo vjerojatno promaklo. I za kraj "Klikni like i podrži me u okladi". Ma nabijem te na kurac, i tebe i reklamiranje na fejsu i klikanje 800 linkova da dođem do konkretne informacije o čemu se tu radi. Također, jedan dodatak sa stranice Karlovačkog:"Nagrada za ovu smjelu okladu je kamion pun Karlovačkog. Dobro ste čuli, jer Karlovi frendovi Buco i Faca dužni( su Karlu kamion pun Karlovačkog piva ako mu pođe za rukom( da uživa bez nas." Nakon svega što je rečeno u ovom podužem postu, mislim da je svaka daljnja riječ suvišna....

ponedjeljak, 10.05.2010.

Žuži Jelinek mora biti zaustavljena!

Kaže Žuži da je jedino rješenje za izlazak iz krize to da se ljudi moraju više seksati. Taj savjet ne bi ni bio loš (jer ipak, seksa nikad dosta), da to nije Žužin jedini odgovor na svako bitno i nebitno pitanje. Žuži, kako riješiti glad u svijetu? -Karanjem!- Žuži, kako promijeniti kuglični ležaj na Škodi Favorit iz '94? -Karanjem!- Žuži, reci mi, kako odvojiti bjelanjak od žumanjka a da ne ostane onaj mali fetus visiti pa ga onda moraš sa 3 vilice i brenerom micati? -Paaaa, to nije lagano pitanje, ali probati ću sa... karanjem!- Žuži mora shvatiti da se jednostavno ne može sve riješiti karanjem, a još k tome, postoji mogućnost da će se stvari dodatno zakomplicirati ako jedne pijane večeri ona i on poslušaju savjet...
Uglavnom, Žuži ima otprilike 250 godina, možda i više. Ponekad mi se čini da je ona ovdje od samog početka povijesti,mali napaljeni bulldog koji uporno skače na nogu svoje vlasnice, i kao da viče: Karanje!!!! Znam da je sperma kao dobra za lice, a navodno njeno gutanje pomlađuje (to sam izmislio, ali 1 od 10 žena će nadam se povjerovati), no Žuži je stvarno pretjerala. Udavala se 4 puta. Neznam jel zato što su joj muževi poumirali ili zato jer je jednostavno stara kuraba koja voli primat svačiji kurac. Kako god bilo, da li je takva jedna osoba kompetentna davati savjete o seksu, pogotovo u današnje vrijeme kada djevojčice od 12 godina već imaju svo znanje koje je ona skupila u svojim silnim godinama postojanja? Osobno poznajem stoljetne hrastove koji su mlađi od nje, a žene (i muškarci bez prijatelja koji bi im pokazali pravi put) bi ju kao trebali slušati? Tko normalan želi slušati kako se neka tamo šukunbaka jebe svaki dan i uživa u tome?
Svaki put kad vidim Žuži na televiziji, i ona govori o seksu, mali djelić mene umre. Jedan dan umre gola Eva Mendes... Drugi dan Jennifer Aniston... Treći dan možda Jessica.. Ne, ne, Žuži, molim te, samo mi nemoj uzeti Jessicu! Zašto Ana Brdarić ili ova Stuparica ne pričaju o seksu? Nego Žuži Jelinek... i Nives Drpić... i za obje me zaboli, već smo ionako svi čuli puno puno previše. Ne mogu vjerovati da to pišem, ali nakon svega, moram konstatirati da je nekad bolje prešutiti detalje o svom seksualnom životu...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>