The Mayhem Project

Ne znam da li se vama čini, al u zadnje vrijeme je smrtnost životinja na cestama u velikom porastu. Posebno dragi mi ježevi su na žalost, zbog nemogućnosti da gledaju u desno (to sam izmislio, ali prilično sam siguran da je moguće da stvarno ne mogu gledati desno...) ili urođenog instinkta koji im govori da ako se sklupčaju u kuglu, da im ni finsko oklopno vozilo Patria ništa ne može, masovno gube svoje živote. Također, mnogo mačaka je izgubilo svojih 9 života u pokušajima da prijeđu cestu na neoznačenim pješačkim prijelazima. Nije lako kad kao vozač vidiš takvu zgaženu životinjicu na cesti, a još gore je kad ti takva životinjica izleti iz nekakvog dvorišta, i jednostavno ne stigneš reagirati. Ipak, to više nisu one divlje mačke, to su gradske životinje, koje bi trebale već naučit da NE smiju izlijetati ko luđaci ispred vozila. Neću nikoga optuživati, niti ljude niti životinje, jer stvarnog krivca nema.




Očito je da obje strane moraju više paziti, jer kako je kozmičkom slučajnošću naš život nastao, tako može istom tom kozmičkom slučajnošću i nestati. S ovom mudrom porukom vas ostavljam da razmislite o prolaznosti života....

Kao što vjerojatno znate, vjerni čitatelji ovog malog bloga, odlučio sam se na potez očajnika, kako bih spasio hrvatsku kulturnu scenu od najezde svakojakih prigodnih pisaca, čudnih ljudi čudnog imena. Jel nam treba da cijeli svijet vidi kako se književnošću kod nas Hrvata smatraju biografije nekakvih kvazi selebritija? Jel nam treba to da naša djeca na kioscima uz Mickey Mouse Club i Erotiku gledaju nekakve "istine" od Marka Grubnića? E pa ja kažem NE! I zato sam eto, svijetu počeo otkrivati dijelove svoje nove knjige, pod nazivom "Crapper, čovjek iza sranja".
Kako to obično biva, život nas često pokopa još dublje kad smo na samom dnu. Zato sam u šoku i nevjerici dočekao vijest da je i Jelena Veljača izdala knjigu. Samo osoba koja nema nimalo dostojanstva bi kupila tu knjigu. Zapravo, jedina stvar koju bi normalan čovjek trebao napraviti s tom knjigom je zapaliti ju te baciti u glavu renomiranoj autorici. Uistinu ne znam o čemu pametnom bi ona mogla pisati. Zato zamišljam tu knjigu kao jednu jedinu rečenicu: Oralno zadovoljavam utjecajne producente kako bi progurali scenarije koje sam pokrala od drugih, talentiranijih ljudi. Ostalih 250 stranica te knjige bi bile slike koje je sama Jelena naslikala, poput ove:



Naravno, slika je cenzurirana, iz razloga jer je stvarno neukusna i Jelena Veljača bi se trebala sramiti zbog ovakvih gadosti... A da ne pričam o tome kako bolju sliku od ove naslika i tvrdo kuhano jaje....
Neznam za vas, al ja imam pravilo: Tko ne zna snimiti pošteni kućni pornić, ne zaslužuje da mu se knjiga izda. Također imam pravilo: Ko izda, pizda! Al otom potom...

Kako sam i obećao, u ovom poglavlju ću se pozabaviti načinom na koji ja kuham hrenovke. Stoga je prigodni naziv :"Hrenovke, način na koji ih ja kuham". Možda i promijenim naslov.

Hrenovke su jedno od onih jela koje uzimamo zdravo za gotovo. Ljudi uvijek kažu: "Kad nema ništa za jesti, skuham si hrenovke". Kao da su hrenovke hrana drugog reda, kao da je princezama i prinčevima koji jedu prepelice i mlade pande ispod časti skuhat si hrenovke. Sramotno. Sramotno da i u 21. stoljeću živimo u društvu u kojem još uvijek postoji ovakva segregacija. Svaki pravi kulinar će bez imalo razmišljanja u Top 5 jela navesti i hrenovke. Ja osobno bih ih rangirao na 2. mjesto, odmah iza jaja na oči. Ponekad ih jedem iz nužde, jer kad se mama ljuti na mene, onda mi ne da hranu. A i kad mi da hranu, ne jedem ju, jer majka ima vrlo čudne normative za začine. Ipak, mnogo češće jedem duguljce (drugi naziv za hrenovke, da se ne ponavljam cijelo vrijeme) iz čistog užitka. Odmah napominjem da je jedini pravi način priprave hrenovki kuhanje. Nemojte da čujem da ih netko jede pečene na tavi ili u nekakvom čušpajzu.
Tokom svih ovih godina razvio sam i vlastiti recept za pripremu istih, koji ću eto, podijeliti s vama, dragi čitatelji. Dakle, prvo što morate napraviti je kupiti hrenovke. Ja obično uzimam Puris pureće hrenovke, jer su najbolje. Ponekad uzmem i mini pakiranje, kao grickalicu uz dobar film ili svakodnevno ljenčarenje. Pureće hrenovke imaju definitivno najbolju kožicu, koja ne puca ni pod najvećim termičkim opterećenjem. Mora se priznati da su inženjeri u Purisu obavili izvrstan posao. Unutrašnjost je meka i prhka, osobine koje će svako istrenirano nepce znati cijeniti. Pokušao sam i sa konkurentskim proizvodima, ali uvijek je nešto falilo. Uglavnom, nakon kupnje, logički slijedi i priprema. Dobro naoštrenim nožem pažljivo zarežem omot i izvadim duguljce. Nikako nemojte brisati onu sluz u kojoj se pacaju, jer to je ono što im daje poseban okus. Zatim uzmem posudu, i napunim je vodom do otprilike 2/3. Važno je uzeti posudu dovoljno veliku da sve hrenovke budu u ravnini na površini. Nagurane hrenovke, gdje ih par viri van, a par ih je potopljenje, je u startu promašen slučaj i komotno možete sve baciti u pizdu materinu. Pustim da se voda grije dok ne provrije,a za to vrijeme s nožem zarežem krajeve hrenovke u obliku slova x, kako bi se kuhanjem rascvjetale. To se u stručnim krugovima zove praščić. Kada voda provrije, lagano spustim hrenovke u lonac i kuham točno 4 minute. Dok se one tako kuhaju, treba uzeti četvrt kruha, najbolje okrajak. Kruh obavezno mora biti bijeli, po mogućnosti tek izvađen iz pečnice, tako da je ona srčika, ona srž, srce kruha još mljackavo. Rukom valja izvaditi tu srčiku i staviti je sa strane. Zatim se priprema nadjev, koji je također moj originalni recept. Uzme se 2/3 majoneze i 1/3 senfa, Zvijezdinog naravno, sve se stavi na tanjur, te čajnom žličicom promiješa. Smjesa se zatim istom tom žličicom razmaže po unutrašnjosti izdubljenog firtl kruha. Taman kad ste završili sa nadjevanjem, hrenovke bi trebale biti kuhane. Pažljivo se izvade iz vode i naguraju u šupljinu kruha, te se sve začepi sa onom srčikom koju ste netom prije izvadili. Jelo se servira uz dekoraciju od lista salate, osmine paradajza i listića peršina, te posluži uz čašu kvalitetnog mlijeka ili drugog napitka po vlastitom izboru. Dobar tek!

Marko Grubnić je napisao knjigu. Autobiografiju točnije. Tip ima 20 i kusur godina, i osjetio je u duši da je vrijeme da napiše autobiografiju. Tko je uopće Marko Grubnić? Za one koji ne znaju, Marko je peder. Ne gay, ne homoseksualac. Peder. Da mi sad evo režete ruku, ne bih vam znao reći šta on u životu radi. Da moram pogađati, rekao bih da je njegov posao da iritira ljude. Valjda ima topli obrok i zdravstveno. Uglavnom, u toj svojoj autobiografiji, Marko nas upoznaje sa mnogim IZNIMNO zanimljivim činjenicama iz svog života. Npr. kako je jednom prilikom plakao na ramenu Nikoline Pišek, i cijelo rame joj je bilo mokro. Prekrasno. Ili kako je kao mali pao u gnjoj odjeven u košuljicu i leptir mašnu. Kaže Marko na to: Zbog mode sam ponekad bio u govnima do grla, ili točnije do leptir mašne. Ja evo predlažem odmah oduzimanje hrvatske domovnice i izgon u Somaliju.
E pa, ako može Marko napisat autobiografiju, koja je zanimljiva otprilike kao zadaćnica u 6. razredu osnovne škole na temu: "Kako sam proveo zimske praznike", onda mogu i ja. Donosim vam ulomak pod naslovom "Masturbiram, dakle profitiram" iz svoje nove, za sada 18. knjige: "Crapper, čovjek iza sranja". Upozorenje: tekst nije primjeren za osobe koje ne masturbiraju.


Nikad nisam bio tip koji je volio masturbirati ujutro. Možda zato jer općenito nisam jutarnji tip osobe. U početcima, tamo negdje ranih 90'-ih sam imao faze eksperimentiranja sa jutarnjom masturbacijom, al osjećaj jednostavno nije bio pravi. Nešto je falilo. Kako sam dobivao iskustvo svakodnevnim šamaranjem, shvatio sam da sam jedan od onih koji vole tu svetu dužnost obavljati u gluho doba noći, poput kakvog kriminalca. Bilo je nešto potpuno divlje i opasno u tome. No vratimo se na trenutak na početak priče, tojest kako je moja masturbatorska karijera započela. Čitajući svoj omiljeni časopis, Erotiku (jedini referenti časopis za sva životno važna pitanja), naišao sam na članak o masturbaciji. Svakakvih korisnih informacija je bilo u njemu, a u sjećanje mi se zauvijek urezao ulomak koji je govorio o tome kako prekomjerna masturbacija ne samo da liječi sve poznate i nepoznate bolesti, nego i spriječava mnoge druge, poput ebole i plivačih kožica. Stoga, objeručke (ili jednoručke, kako kada) sam prihvatio savjet i počeo prekomjerno masturbirati. Može se reći da sam masturbirao da bih ostao zdrav. Ili ako ćemo ići malo dublje, descartovski: Masturbiram, dakle postojim. Ne treba uopće posebno isticati da od tog dana nisam bio kod doktora, a i kičma me više ne boli, a menopauzu gotovo da nisam ni osjetio. Dakako, nije zanemariva niti činjenica da rekreacija koju dobivam masturbacijom u potpunosti zadovoljava moje dnevne potrebe. Dovoljno je reći da desnom rukom bez problema mogu zgužvati praznu limenku. U današnjem užurbanom svijetu, kada vremena za tjelovježbu i masturbaciju jednostavno nema, izbor je jasan. Svatko masturbaciju dozira po potrebama, netko jednom tjedno, netko svaki dan, a ja i po tucet puta dnevno. Pitao sam jednom prilikom svoga prijatelja Zdeslava zvanog Miro, koliko on puta dnevno masturbira. Preneraženo me pogledao, tri put pljunuo sa svake strane, ošamario me lijevom rukom po desnom obrazu i desnom po lijevom, i 13 puta se okrenuo oko vlastite osi. To za Miroslava znači da je prilično uznemiren. Rekao mi je da on nikad ne bi takvo nešto učinio, jer mu je baba rekla dok je bio mali da ako će si dirati pišu, da će mu se ruka osušiti i pretvoriti u grablje. Uopće me ne čudi da je Miroslav to shvatio ozbiljno, jer je do 28. godine vjerovao da je Indira iz Colonije žensko. E moj Miroslave, u crn te obraz poljubim. I eto, toliko o tome. U sljedećem poglavlju ću se pozabaviti načinom na koji kuham hrenovke.

PS: Riječ "masturbacija" u svim oblicima u ovom tekstu je upotrijebljena 14 puta. S druge strane, riječ padobranac nije upotrijebljena niti jednom.

Ovo će, nadam se, biti kratak post, sa jednim pitanjem (na koje ne očekujem odgovor, jer (oprez: slijedi pecanje komentara prikriveno "izazovom") mi ga nitko ionako ne bi dao, a sumnjam da odgovor uopće postoji) koje me već neko vrijeme mući.

Dakle, stvar je ovakva. Mi kao ljudi smatramo svoje tijelo svetim. Što je istina! Naše tijelo je najbolji i najfascinantniji stroj ikad izrađen, i to ni manje ni više nego od strane vanzemaljske civilizacije iz zviježđa Vega koje je na ovom planetu neko kratko vrijeme provodila godišnje odmore tamo negdje prije 50-ak milijuna godina. Navodno smo bili popularni kao Turska danas. Naše tijelo ne samo da je fizički besprijekorno (plivače kožice i talijanke nisu uključene u standardnu opremu i ljudi koji ih imaju su za mene mutanti), nego posjeduje nešto što nazivamo energijom, čakrama, EM poljem, duh svetim ili vrlo jednostavno, dušom. Dušu, u ovom višem smislu svjesnosti postojanja i težnje za spoznajom svijeta oko sebe nemaju niti životinje niti računala. Što se tiče potonijih, barem u idućih 10 godina. Nadam se. I zbog toga smo toliko posebni i dragocjeni. No, to su uglavnom stvari koje svi znaju. E sad, vratimo se na početak. Dakle, naše tijelo je hram, svetinja. Dok smo živi, unišavamo ga na sve moguće načine, jer ipak, naše je i mi možemo raditi s njime što želimo. Premda je svetinja. Dok jednog dana ne umremo od predoziranja kokainom, u naručju dvije rumunjske kurve. I tada, naše tijelo je svetinja. Pokopani smo, i zakonom je zabranjeno iskapati naše tijelo (a opet, zakon nalaže da se tijelo mora iskopati ako nadlažne institucije to zatraže... hmh... zanimljivo...). Grozimo se i križamo kada su nam groblja oskvrnuta, a vade naše ostatke i trpaju ih u nekakve ogromne komore nakon određenog broja godina, bez imalo poštovanja. I što je najvažnije, ljudi se, po vjerskoj tradiciji, barem jednom svake godine, masovno upućuju na groblja kako bi štovali svoje mrtve i molili se da njihove duše nađu put u raj. Reklo bi se, vrlo važni trenuci kako za one žive, tako i za duše mrtvih. I ne bi nikome bilo svjedno kad odjednom tih grobnica više ne bi bilo.
E, napokon, došli smo i do samog problema. Dakle, tko smo mi onda da iskapamo kosture i lijesove davno umrlih pod krinkom znanosti? Ti ljudi, koji su po svemu do sada otkrivenom, bili daleko okrenutiji vjeri nego mi, te štovali kult mrtvih daleko ozbiljnije nego što mi to činimo povremenim odlaskom na groblje i nehajnim križanjem, zasigurno se ne bi složili sa time da im mi danas vadimo mrtve, četkamo ih nekakvim četkama, pregledavamo i zatim izlažemo u nekom muzeju da ih svi gledaju. Ovo je standardna, kupovna kvaka 22, situacija u kojoj pravog odgovora nema. Do kad možemo opravdavati znanost licemjerjem? Da me se ne shvati krivo, ja sam definitivno za iskapanja mrtvih, saznanja o njihovom načinu života ne samo da su fascinantna, nego nas mogu itekako mnogo naučiti. Al dajmo onda odredimo neka pravila, šta to svetost života (i smrti) jest? Ili je to kao i obično, istina u oku promatrača? Tko štiti prava tih naših dalekih predaka? Egipcanima i Kinezima naprimjer je smrt bila važnija od samog života, i ulagali su stvarno mnogo kako bi njihovi mrtvi došli sretno na drugi svijet. To su gluposti naravno, al ne veće od onoga što mi danas vjerujemo. Želimo da se naši mrtvi poštuju, a mi ne poštujemo tuđe i sustavno činimo drugima ono što ne bi željeli da se čini nama ili našima.
Eto, toliko od mene. Tema je možda na prvi pogled blesava, al meni intrigirajuća. Još jedna tajna ljudske prirode, još jedna od stvari koje lako zaboravljamo i koje lako odjeljujemo, premda su jedna te ista stvar.