The Mayhem Project

Uvod nije potreban, sve je kristalno jasno, klasik....

I don't have to tell you things are bad. Everybody knows things are bad. It's a depression. Everybody's out of work or scared of losing their job. The dollar buys a nickel's work, banks are going bust, shopkeepers keep a gun under the counter. Punks are running wild in the street and there's nobody anywhere who seems to know what to do, and there's no end to it. We know the air is unfit to breathe and our food is unfit to eat, and we sit watching our TV's while some local newscaster tells us that today we had fifteen homicides and sixty-three violent crimes, as if that's the way it's supposed to be. We know things are bad - worse than bad. They're crazy. It's like everything everywhere is going crazy, so we don't go out anymore. We sit in the house, and slowly the world we are living in is getting smaller, and all we say is, 'Please, at least leave us alone in our living rooms. Let me have my toaster and my TV and my steel-belted radials and I won't say anything. Just leave us alone.' Well, I'm not gonna leave you alone. I want you to get mad! I don't want you to protest. I don't want you to riot - I don't want you to write to your congressman because I wouldn't know what to tell you to write. I don't know what to do about the depression and the inflation and the Russians and the crime in the street. All I know is that first you've got to get mad.
You've got to say, 'I'm a HUMAN BEING, Goddamnit! My life has VALUE!' So I want you to get up now. I want all of you to get up out of your chairs. I want you to get up right now and go to the window. Open it, and stick your head out, and yell: 'I'M AS MAD AS HELL, AND I'M NOT GOING TO TAKE THIS ANYMORE!' I want you to get up right now, sit up, go to your windows, open them and stick your head out and yell - 'I'm as mad as hell and I'm not going to take this anymore!' Things have got to change. But first, you've gotta get mad!... You've got to say, 'I'm as mad as hell, and I'm not going to take this anymore!' Then we'll figure out what to do about the depression and the inflation and the oil crisis.

Eto, nakon valentinova, došlo je i još jedno doba godine kad ljudi masovno rade čudnovate stvari bez nekog vidljivog razloga. Naime, korizma je vrijeme kojim mi, obični smrtnici, hrana za crve, pokušavamo biti što sličniji drugom božanskom biću, Isusu, te se odricanjem poistovječujemo sa Isusovim 40-dnevnim postom u pustinji dok čekamo slavlje za njegovo čudnovato uskrsenje. Drugim riječima, kupujemo svoje mjesto u raju lošim kopiranjem Isusa. I imamo vrlo vrlo strašno jako strašno smiješne fore kad nas netko pita čega smo se odrekli kao npr. učenja (premda smo propalice i 5 godina smo na 1. godini faksa) i seksa (premda seks gledamo samo na televiziji)... Ahhh, s godinama postaje sve bolje i bolje..
Kao prvo, Isus se odrekao hrane, dakle 40 dana nije jeo ništa. Za one koji ne znaju, hrana je prilično važna u ljudskom životu, neki stručnjaci čak idu toliko daleko da govore da je hrana, uz kisik i vodu, presudna za život, i da bi čak mogli umrijeti u nedostatku iste. I sada, kako bi se pokorno poistovjetili sa Isusom, ljudi se ne odriču npr. zraka ili vode, nego alkohola, cigareta, facebooka i sličnih stvari. Ja da sam na Isusovom mjestu, i da sam 40 dana postio u jebenoj pustinji kako bih dokazao nekakvu poantu o skromnom i pokornom životu i iskupio svoje grijehe (koje nisam ni imao), i da mi netko dođe i kaže da je on napravio sličnu stvar kao i ja i odrekao se facebooka, shvatio bih to kao očigledno i vrlo neumjesno hračkanje masnjaka iz dubine jednjaka ravno u lice. S druge strane, Crkva je dosta podlo interpretirala taj Isusov post, jer koliko god htjeli, ne možemo pobjeći od činjenice da je J.C. bio bezgrešan, uz također ne manje važnu činjenicu da je bio, hmh... božji sin! Dakle čovjek u 33 godine svog života niti jednom nije sagriješio. Kako bih to slikovito ilustrirao, poslužit ću se Isusovim poslom. On je bio stolar, radio je sa drvom i raznim alatima i statistički gledano, morao se barem jednom nabiti čekićem u prst ili tako nešto. Pošto sam 13 godina proučavao upravu taj fenomen kod bauštelaca ili zanatlija, došao sam do zaključka da je NEMOGUĆE ne opsovati barem 3 koljena nečije obitelji, barem 12 svetaca i 3 vrste životinja neposredno nakon udarca nečim teškim u prst. Isus je to uspio. U cijeloj ljudskoj povijesti osim njega to je uspjelo samo još azijskom Isusu Kristu, iliti Jackie Chanu (čak imaju i iste inicijale). Također, Isus je božji sin. Mnogi od nas misle da je to fora, al kad ti je Svevišnji tata, ipak postoji neki pritisak. I ako takav tata kaže:"Sinek, ideš u pustinju i 40 dana nećeš ništa jesti", nema prepirke. Skupiš svoje krpice i ćeraj. Opet ću pokušati ilustrirati tu situaciju na malo svjetovniji način. Zamislite da ste mladić, pljunuti Brad Pitt, i da završite u zatvoru.Doživotno. Vaš tatica tamo je crnac od 6 metara koji vam kaže:"Ako 40 dana ne budeš jeo, biti ćemo najbolji pajdaši, neće te do kraja života nitko smjeti ni pipnuti i do kraja života ćeš živjeti ljepše nego na slobodi. S druge strane, ako ne izdržiš, svakodnevno jebanje u čajni kolačić sa mojom 37-milimetarskom haubicom (slika niže) će ti biti godišnji odmor s obzirom na sve ostalo šta ću ti raditi", šta bi vi učinili?



Mislim da je odgovor očit.
Treća stvar oko tog posta je da je Isus SUDBINOM već predodređen za to da umre na križu kako bi odkupio naše grijehe. Sudbina funkcionira tako da je već "zapisano" šta i kako će se dogoditi, te se to ne može promijeniti. Bilo bi prilično zeznuto da veliki božji projekt spasenja čovječanstva kiksa jer je Isus uzeo griz kruha kad nije smio.
I kad se uzme u obzir da ste toliko bezgrešni, i da vam je tata Bog glavom i bradom, te da vam je sudbina umrijeti na križu kako bi spasili sve ljude, da li će vas stvarno neki tamo sotona uspjeti nagovoriti da prekinete post? I don't think so... Zato, kad malo bolje pogledamo, čovjeku koji je pretvarao vodu u vino i vraćao vid slijepcima, postiti 40 dana i nije bio neki veliki problem.
No maknimo na stranu Bibliju i šta sve ljudi vjeruju i šta sve slijede. Stvar je u tome da je to doba kad moramo zaviriti u sebe, dobro pročačkati i donjeti neke odluke koje će nam poboljšati život. Moramo dovesti sami sebe u iskušenje, vidjeti koliko nam je karakter stvarno jak. I nakon tih 40 dana nastaviti po starom. I za to nam treba točno određeno vrijeme godine, ekumenski određeno. A da ne govorim o tome da se ne dobivaju nikakvi darovi! I'll pass....

Kako naša mala država hrabro kroči prema Europi i uključuje se polagano, ali sigurno u svjetske trendove, tako pokupi i ponešto negativnih osobina. Zapravo, izgleda da mi kupimo sve negativno, al otom potom. Jedna od stvari koje su najvidljivije u tom kapitalističko-konzumerističkom društvu je i pojačan promet. Nije važno da li se nalaziš u centru Zagreba ili na sporednoj cesti za Mičevac, na gužve se uvijek i u bilo koje doba dana naleti. Veliki obol tome daju i ljudi koji prelaze cestu kad za to nije ni vrijeme ni mjesto. Najveći kriminalci po tom pitanju su, kao i u gotovo svakoj socijalnoj sferi društva, starci. Stanem ja tako na semafor, s radija trešti moja omiljena pjesma od 5 Maruna, život ne može biti ljepši. Bacam pogled lijevo na BMW sa dvije predobre poslovne ženke i prepuštam se semaforskom maštanju, kad krajičkom oka ugledam bakicu kako se približava rubu ceste. Mrak mi instantno pada na oči jer sam već sigurno pol minute na semaforu, i za očekivati je da će se uskoro upaliti zeleno, a upravo se upalilo crveno za pješake. Bakica nesigurno korača i zastaje, razmišljajući o tome da li je kupila previše zelene salate a premalo poriluka, ili da li da glasa za Tuđmana ili Tita ili o čem već starci razmišljaju. Čini presudan korak i za čas se nalazi na zebri. Hvala bogu da je to avenija od 4 trake, i svima je jasno da neće stići ni do pola kad će svi iz auta počet mahnito trubiti a ona će lamatati rukama u znak negodovanja. Nije njoj važno, ako je mogla tako stati pred cijelu Napoleonovu vojsku tamo 1802., može bome i sada! Za staricu od milijun godina ima nevjerovatno brz rad nogu, ali problem joj predstavlja raskorak, tako da sve to izgleda kao kad na nekom tulumu najpijaniji čovjek pokušava (bezuspješno) napraviti moonwalk unaprijed misleći da je zabavan. It's just sad... Pa onda još baba zastane nasred zebre, pa gleda, negdje joj ispalo 20 lipa, il možda nije, provjerava u cekeru dal joj je novčanik tu, naočale, mast za hemeroide. Ku'ćeš baba, jebem mu miša, ku'ćeš??? Na pol puta više nezna kud je uopće krenula. Jel ide doma ili je tek izašla, u kojem se uopće gradu nalazi, jel ovo Virovitica? Naravno, pali se zeleno i ljudi počinju trubiti, što u babi izaziva paniku. Krene malo naprijed, pa malo nazad, pa ruke na glavu, bijela svijetla uperena u nju. "Da li je ovo raj?" prolazi joj kroz glavu dok kao kip gleda ravno u moj auto. I tako gospodine sudac, sad vam je valjda jasno zašto sam ju morao pregaziti.
Nakon staraca tu su adolescenti. Njihovo kreštanje čuje se već 500 metara prije, te pokušavam ubrzati kako bi ih prestigao i prošao dio ceste preko kojeg migriraju. Naravno, ispred mene se nasere tip koji priča na mobitel a drugom rukom navlači karu i još jednom moram biti svjedokom velike seobe naroda. Nepregledne rijeke hormonima napucanih tinejdžera se slijevaju dok glavom lupam u volan i proklinjem debila s mobitelom koji očigledno ne shvaća niti nikada neće shvatiti da postoji svijet i izvan njegovog malog mikrokozmosa. Evolucijo, di si sad? Uglavnom, iz tisuća mobitela se ore hitove Ace Lukasa ili nekog drugog urbanog umjetnika, 58 djevojčica je napravilo kolo i skakuću svuda po cesti, dečkići se šeretski smiju i uspoređuju na kog se koji kladio, a ostatak se vuče sporije od gorespomenutih staraca. Da li itko od njih vidi da je nastao totalni kolaps u prometu? Naravno da ne, jer su previše zaposleni retardiranošću. Nakon nekog vremena odustajem, izlazim iz auta i zabijam se glavom u stup.
Sljedeći ispijači živaca su mlade majke sa djecom. Vrlo zajebana grupacija, jer s jedne strane ipak imamo malu djecu koja još ne shvaćaju kako svijet funkcionira. Al zato će ih njihove mame naučiti da budu retardirani, i da kasnije tokom života, kao adolescenti i kao babe, uništavaju ono malo života koji je ostao vozačima nakon što se probiju kroz sve te silne gužve i potrage za parkirnim mjestom. Slično kao babe, i one će se baciti na pretrčavanje ceste tik prije paljenja zelenog, pritom natežući jadnu nemoćnu djecu za rukice, ljuteći se jer mali od 2 godine ne može pratiti njezin ritam koji je nabila višemjesečnim treniranjem pilatesa i power yoge. Na pola puta mali gubi tlo pod nogama i majka ga kao vreću krumpira ostatak puta mora vući dok izbjegava aute u naletu. To se zove pravo roditeljstvo. Nakon što je prešla cestu u takvoj silnoj žurbi da bi čovjek pomislio da joj se dijete predoziralo heroinom i da hitno mora u bolnicu, stati će pred prvi izlog i narednih pol sata gledati hlače u koje neće više nikada moći ući jer je eto, pas mater, morala roditi. Ima pak i tek svježih mama, koje djecu voze u kolicima. Netko bi im trebao objasniti da to što kolica imaju 4 kotača (ili ova moderna sa 3, kako cool...) ne znači da su vozila. Laganim korakom će prelaziti cestu pokušavajući upecati pogled kakvog MILF-oljubca koji će u sebi pomisliti: "Tek je rodila, a linija joj kao kod manekenke!" To se nikada neće dogoditi...
A ima tu i jedna sorta novijeg datuma, koju sam tek nedavno počeo susretati. To su teen-cigani, koji prose na semaforima. Daš starom čiči pijanici koju kunu, daš čak i malim musavim cigijima, jer znaš da će im doma stari uši isčupati ako se ne pojave s parama, al teen-cigić? To je jednostavno ljenost i ništa više. Što ne zarađuju pare kao ostali vršnjaci, pljačkajući trafike i ljude po javnom prijevozu, ili svirajući harmoniku? Nego prose... I onda im ponekad bacim kroz prozor 5 kuna u travu, pa nek se malo potrude. Nije lako kruh zaraditi, moraju naučiti! Šalim se naravno... Bacim im 50 lipa, uvrh glave.
Eto, toliko o tome. Ako sam koga uvrijedio, nije me baš previše briga. Nitko od nas nije sam na svijetu, a neke bome treba naučiti kako koegzistirati sa drugima...

Eto, i taj dan je došao, dan kojeg svaki pravi muškarac mrzi, a svaka žena potajno isčekuje,sva trepereći u blaženom neznanju šta će joj njezin partner (ili partnerica, ovaj blog je možda ksenofobičan i mizantropski, ali NITKO neće reći da je i seksualno diskriminirajući!) pokloniti. Hoće li to biti novi sat, srebrna ogrlica koju je toliko željela, parfem omiljene joj zvijezde koja je izdala svoju liniju parfema ili samo ruža i bombonjera? Ako je od srca, nije važno kakav je poklon. Samo da nije ruža i bombonjera. Ako je, onda ju govno ne voli dovoljno da na nju potroši više od 100 kuna i odgrist će mu obje glave, đubre jedno škrto i bezobzirno. Ili nešto što je on sam napravio svojim rukama? Aaaaa, kako prekrasno... Pederu usrani, nemaš 8 godina i ja ti nisam mama da mi daješ glinenu pepeljaru koja izgleda kao kamen koju si sam napravio. Šta bih ja trebala reći prijateljicama kad me pitaju šta mi je dečko poklonio za Valentinovo? Okvir za slike napravljen od otpadaka šperploče? Među nama je gotovo i svima ću reći da imaš penis koji veličinom i oblikom podsjeća na kiki-riki!
Uglavnom, šalu (istinu?) na stranu. Svi mrze Valentinovo. Osim žena. Koje su u vezi. Muškarci i žene koje nisu u veze se groze tog datuma. Problem i kod jednih i kod drugih nije samo Valentinovo, nego upravo žene koje su u vezi. Kad je žena u vezi, ona ima određena očekivanja od svog muškarca. Ona želi biti samostalna, ali ujedno želi da ju se obasipa pažnjom i želi se osjećati voljenom u svakom trenutku, a posebno na Valentinovo. A ništa ne govori "Volim te" kao poklon od minimalno 1000 kuna. Ona će ti predložiti ili čak narediti 2 mjeseca prije, da bi bilo najbolje da joj ništa ne kupuješ za Valentinovo, jer je to glupi američki komercijalizirani blagdan, i to taman kad si joj za Božić poklonio kompletnu diskografiju omiljenog joj benda, zbog koje si se morao crvenjeti na blagajni i govoriti prodavačici: "Ma ne ne, nije to za mene, ja ovaj... To ja ovako malo, za frizbi... Ma to su vam, ti cedeji, to vam ja kao podložak za čaše koristim, ili ako nestane drva pa da se ne smrznemo... Znate, nas ima 12 u kući, pa bilo bi šteta da se smrznemo..." Inače, riječ je o Prljavom kazalištu. Uglavnom, nakon što je rekla da ne želi ništa za Valentinovo, napravila je prvi i glavni potez. Sjebala vas je. A žene ne vole ništa više od toga nego da vas sjebu. Osim Prljavog kazališta. I tako, vi od tog trena imate 2 mjeseca brige i mozganja da li ona stvarno ne želi da joj kupite poklon ili se to samo pravi. Tokom tih 2 mjeseca suptilno će vam govoriti svoje želje. Reći će nešto tipa: "Jooooj, tak bi htjela ići na koncert Prljavaca za Valentinovo, al nemam para!" Ipak, mnogi od nas su još uvijek dosta glupi za te ženske mindgames, pa mnogi i naprave najveću grešku, nešto što je neoprostivo i zbog čega i najčvršća veza može puknuti: ne kupe ništa! Ja sam to napravio npr. mnogo puta. Zašto, pitate se? Vjerojatno zato jer vjerujem u to da ću napokon naći ženu koja kad kaže da ne želi ništa za Valentinovo stvarno ne želi ništa za Valentinovo. I zato sam trenutačno sam...
Druga skupina ljudi koji mrze Valentinovo su žene koje su solo. Kao i ženska košarka, i ovo je vrlo tužan prizor za vidjeti. Pokušaj diskreditiranja i pljuvanja po Valentinovu ne zavarava nikoga, al en mogu podnjeti da su sve cure oko njih sretne, a one nisu. Stoički će podnositi svoje frendice koje pričaju o tome što očekuju od svojih partnera, mahnito prebacivati svaku pjesmu koja u sebi ima nježne, ljubavne riječi i uvjeravati sebe a i ostale da njima kao modernim samosvjesnim ženama ne treba tamo neki majmun koji će im kupovati darove. Drugim riječima, biti će naporne za popizditi. I onda će na samo Valentinovo izaći van, napiti se kao Mladen Grdović i baciti se na prvog seljačinu koji naiđe.
Dakle, konačan sud je da je Valentinovo običan dan, dan kad bi se trebala slaviti ljubav isveti Valentin, inače neki glavonja kojeg je izmasakrirao neki rimski car kojega je pokušao preobratiti na kršćanstvo (dobra poruka svima nama, ako želiš ljudima dobro, odrubit će ti glavu i napraviti lutkarsku predstavu s njom). Nekako, s godinama, to je postao dan kada žene u vezi zagorčavaju život apsolutno svima i tjeraju ljude da idu na koncerte nekakvih tamo "rockera" koji su trebali prekinuti karijeru 5 godina prije nego što su uopće primili instrumente u ruke. I sve to samo zato da ne pregrijemo ruke u hladnim, samotnim noćima....

Ruke se tresu dok pokušavam pisati koncept. 5 pitanja. Odgovor na 1 pitanje znam, 1 mogu nešto smuljati, ostala 3 nemam pojma. A još moram ići na usmeni. Panika raste i raste, dok ne dosegne onu točku usijanja, kada mozak procesira toliko negativnih informacija da doslovno kuha. Već 5 minuta nervozno olovkom lupkam o stol i zvjerinjam okolo, misleći o tome kako sam sjebao još jednu godinu i kako ću još jednom morati reći starcima: da, pao sam godinu! I tada, snap! Negdje između primisli o samoubojstvu i odlasku u Botsvanu u misionarsku misiju, pala je i ona kap koja je prelila čašu. Sva ona panika i sve negativne misli nestaju iz moje glave brzinom kojom hrvatske televizije mijenjaju domaće humoristične emisije, i nastupa stadij potpune i čiste indiferentnosti. Nekada je stvarno dobro biti pomalo manično-depresivan. Kao da sam odjednom spoznao sve tajne ovog svemira, sa smiješkom na licu odlažem olovku na stol i ponovno zvjerinjam. No ovaj puta ne onako napeto i živčano. Ovaj puta je to veselo, studijsko promatranje. Gledam ostale pčelice kako pomahnitalo i sa izrazom lica kao da su progutali govno, pišu i brišu, brišu i pišu, grizu olovke, primaju se za glavu, proklinju Boga i Alaha. Oni još nisu shvatili da će pasti, i da im je sav taj trud uzaludan, da ti neuroni, koji toliko marljivo prenose informacije u mozgu, rade Sizifov posao. Profesorova glava izviruje: "Jeste li gotovi?" Svi u isti glas grakču: "Ne, ne, još samo malo, još samo 5 minuta!" Hehe, 5 minuta. Najveća iluzija u povijesti čovječanstva je upravo "još samo 5 minuta". Al dobro, utjeha je zabava naivnih.
Nekoliko minuta kasnije sjedimo u drugoj učionici, vrijeme je za usmeni. Već sam se debelo pomirio sa sudbinom, i sada ostaje jedino sanirati štetu i ne osramotiti se totalno. Ipak, to je malo teže nego što mi se na prvi pogled činilo. "Kolega, vi znate da je ovaj koncept službeni dokument?", pita profesor očigledno se obračajući meni, pošto sam jedini muškarac u prostoriji, a i prilično sam svjestan činjenice da je ono što sam napisao na taj koncept sramota ne samo za mene, nego i za cijeli ljudski rod. Da vanzemaljska rasa to nađe za 1000 godina, pomislili bi: "Čovječe, neke jebeno retardirane životinje su živjele ovdje!"Niti ne diže pogled sa papira, ali svejedno, ton toga pitanja probija me kao koplje i nelagoda ponovno počinje rasti u onim najskrivenijim kutovima podsvjesti. "Znam profesore", pokušavam razbiti neugodnu atmosferu malo veselijim glasom "pitanja me ovaj put nisu mazila." Čim sam izgovorio ovo, u glavi sam si prislonio dvocjevku pod bradu i raznio sve u 3 pičke materine, jer je to najgora stvar koju sam mogao reći. Nakon toliko godina studija, čovjek bi rekao da sam naučio nešto... "Kolega, vi shvaćate...", nakon čega sam se na 5 minuta isključio, robotizirano kimajući glavom i odgovarajući sa jednostavnim, pomalo pokornim "Shvaćam" u pravilnim intervalima od 30 sekundi. Standardno soljenje pameti koje počne sa tekućim problemom mog ne učenja za taj ispit i završi sa pitanjima o mojim životnim ciljevima i da li ih uopće želim doseći. Mislim da čak i on shvaća da me nije previše briga za to šta on priča, jer znamo obojica da sam tu priču čuo već najmanje 100 puta, i svaki put je bilo 100 puta previše, al ipak, obavlja svoju pedagošku dužnost. Svaka čast na tome, profesore. Ipak, već ispraksano i uz minimalni trud igram taj igrokaz. Napokon, nakon što je rečeno sve što je trebalo biti rečeno, zastori su spušteni, predstava je završena i prelazimo na usmeni. Prvo pitanje još pokušavam smuljati, tek toliko, da ne odem sa bojišnice bez ispaljenog metka, al kako se nižu podpitanja, jasno je da sam ovaj rat izgubio. Barem znam kako se Talijani osjećaju već 1500 godina. Samo čekam priliku da kažem: "Profesore, ja mislim da je najbolje da završimo ovu agoniju što prije", al i stari mudrac to osjeća te završava ovo ispitivanje sa jednim:"Kolega, na žalost, ja vas s ovakvim znanjem ne mogu pustiti. Više sreće idući put!" Ja slažem već dobro uvježbanu facu koja pokazuje istovremeno kajanje, shvaćanje vlastite greške i žaljenje, al u isto vrijeme optimizam i pravi pionirski "I can do it" stav. Već za 10 minuta će taj ispit biti spremljen u ladicu labeliranu sa NE OTVARAJ i život će se nastaviti dalje. Na kocki je ionako samo moja budućnost...
Mjesec dana ranije: Sutra definitivno počinjem učiti, dosta je zajebancije...

Lista stvari koje čovjek može mrziti u ovaj rani jutarnji sat je ogromna, al ipak ovu listu iliti niz stvari koje mrzim treba započeti onim osnovnim, a to je mržnja prema životu općenito. Nije to mržnja samo prema vlastitom životu, to je mržnja prema cijelom živom svijetu. Mrzim ptice koje pjevaju i bude me svakog jutra u 6 sati. Dobro, ne baš svakog, jer ih nema po zimi i tako općenito hladnom vremenu. Vjerojatno se smrznu ili žive u kanalizacijama ili šta ti ja znam. Zatim mrzim pse i mačke, veće razlike među njima nema. Mnogo ljudi se odlučuju između to dvoje, neki više vole pse, neki više vole mačke. Ja sam osobno drugačiji, jer mrzim oboje istim intenzitetom. Da sad ne nabrajam svaku životinjsku vrstu koju mrzim ponaosob, reći ću samo da ih mrzim sve, jer iskreno, mislim da one mrze i nas. E pa jebite se, i ti panda i ti galapagoska kornjačo, možete nas mrziti koliko hoćete, nas ima 6 milijardi, vas sveukupno zajedno ima 17. O biljkama da i ne pričam. 3. najčešći uzrok smrti kod drvosječa je upravo pad drveta na njih. Pa si vi mislite i VOLITE drveće. Ja osobno nisam toliko lud da volim neki takav čovjekoubilački organizam.
Dakle, kad smo riješili opčenito živi svijet, vrijeme je da pređemo i na neživi (premda u zadnje vrijeme nešto sve više kontempliram da taj živi i taj neživi svijet i nisu toliko drugačiji jedan od drugog, ipak je to samo atom sa drugačijom konfiguracijom elektrona, sve su to kao neke lego kockice.. znate, ja studiram kemiju, ili tako nešto slično kemiji, pa onda razmišljam često o tako nekim fundamentalnim načelima.. inače, mrzim i kemiju i faks na kojem studiram, što će se možda primjetiti u daljnjem tekstu...). Uglavnom, mrzim Zemlju kao prvo. Čak mi nije toliko mrska ni činjenica koliko je zapravo to neravan planet i koliko KONSTANTNO moraš ići nekamo gore dolje. Stvar koju najviše mrzim kod Zemlje je njena boja. Pogledajte npr. Saturn. Boje pustinjskog pijeska, lagano od tamnijeg prema svjetlijem, i još sa onim prstenovima, ma milina. Ili Mars, prekrasno intenzivne crvene boje, boje koja kao da govori: da, ovo je planet na kojem ne samo da je bio moguć život, nego i je još uvijek, i pod zemljom još uvijek živi napredna civilizacija ljudi Marsovaca. A Zemlja... plavo zelena, sa bijelim nakeljenim oblacima. Bog je očigledno patio od opakog napadaja klišeja kad ju je stvarao. Nakon Zemlje, mrzim i cijeli svemir opčenito. Kao prvo, crne je boje. Da je roze, još bi možda i rekao nešto, al crno... Premda znanstvenici kažu da je svemir navodno zelene boje. Ma je li? E pa gospodo znanstvenici, svemir nije zelene boje, nego je jebeno crne bojem i kao dokaz ću priložiti sliku na kojoj se jasno vidi razlika između zelene i crne boje.



Kad smo kod crne, mrzim i crne rupe (premda su i one navodno zapravo zelene, mislim... neko očigledno ima fetiš na zelenu pa je poveo taj trend da je sad sve u jebenom svemiru zeleno), a naročito mrzim Sunce, i to pogotovo naše. Madrfakr, naše Sunce je vjerojatno najmanje sunce za sada poznato čovječanstvu. Zar nije to deprimirajuče, poznajemo tisuće zvijezda, i naša je najmanja. Bravo Sunčev sustav, vjerojatno smo zbog našeg miđet sunca predmet sprdnje u cijeloj galaksiji, kvadrantu, a možda i dalje. I normalno da onda niti jedna vanzemaljska rasa neće doći i posjetiti nas.
Dakle, nakon cijelog živog i neživog svijeta, možda je vrijeme da malo i preciziram stvari koje mrzim. Mrzim Juliju Roberts kao prvo. Ona je uvjerljivo prva na rang listi stvari koje mrzim, i usudim se čak reći da zauzima jedno 40% SVEUKUPNE mržnje koja se nakupila u meni. Doslovno povraćam kad ju vidim na TV-ekranu, evo povraćam i sada dok pišem o njoj, povraćam čak i kad netko kaže Oceanovih 11(12, 13... n), jer znam da je ona tamo glumila. Na nju riječi više neću trošiti. Mrzim također sve njezine kolegice i kolege koji su mlađi od 20 godina. S druge strane pak mrzim i one koji su stariji od 20 godina, al znatno manje. Pogotovo mrzim one koji imaju već 30 i kusur,a glume likove koji imaju 17 godina. Djeca su im već uhićena nekoliko puta zbog vožnje u alkoholiziranom stanju i pod utjecajem droge, al oni kao imaju 17 godina. Tu mislim prvenstveno na sve serije koje su počele s Beverly Hillsom a završavaju s O.C-em i Tree Hillom. Ne mogu vjerovati da sam uopće napisao ta imena na ovom blogu, mrzim sebe što sam podlegao tom iskušenju. Pošto sam muško, mrzim i muške, jer shvaćam da biti muško znači biti kujica ženama. Osim toga, biti muško znači i imati penis, i to su uglavnom dvije stvari koje obilježavaju muškarce. Patetično, krajnej patetično... Dakako, ni žene mi nisu drage, pogotovo, naglašavam, pogotovo, one koje pišu riječi totalno drugačije nego se izgovaraju. Umjesto da evoluiramo kao vrsta, mi nazadujemo, ženke se odjeljuju u plemena, gdje svako pleme ima svoj vlastiti dijalekt i vokabular. Jedna od random riječi koju sam izabrao kao ogledni primjer je prekjutich. koji kurac? kombinacija hrvatskog i engleskog po vuku sa neizostavnim ch na kraju, i prefiksom pre koji se koristi u doslovno svakoj drugoj riječi, jer sve je PRE? jel to sljedeći korak u ljuskoj evoluciji?
Uglavnom, poanta je očita. Možda je danas takav dan, ipak, u krajnju ruku, nedjelja je, a ja sam na poslu (mrzim svoj posao, premda je jeben i najbolji posao je na svijetu... al jebiga... kad mrzim rad i općenito ikakav oblik aktivnosti...), a možda sam samo mizantrop. Ko će ga znati...

PS: E da, i mrzim i kemiju i sve vezano uz kemiju..
PPS: E i još nešto, crapper is back!