The Mayhem Project

četvrtak, 09.08.2012.

I present you Croatian POWER!!!

Dakle, došlo je vrijeme da malena produkcijska kuća Julius Movies napokon obznani širem pučanstvu svoje postojanje. Ovaj milenijski događaj je natjerao i mene, starog i čangrizavog Crappera, da se vratim iz mirovine i pokažem svijetu kratki promo korporativni video, koji je samo uvod u mnogo veće stvari koje će se uskoro dogoditi na ovom našem malom, učmalom i dosadnom hrvatskom filmskom nebu. Pratite razvoj događaja, i uskoro ćete premijerno moći gledati prvi pravi hrvatski kratki horror koji će, nadam se, dokazati da ne znaju samo Japanci i Ameri raditi scary movies... A do tada, TESLA!!!!


srijeda, 05.10.2011.

Kako preživjeti zombi apokalipsu - part II

Nakon vrlo dobre prihvaćenosti prvog dijela kratkog vodiča za preživljavanje skorašnje zombi apokalipse, temeljene naravno na vlastitim iskustvima, vrijeme je i da završimo započetu priču. Za one koji nisu čitali prvi dio, što bi bila sramota, ukratko ću rezimirati što se događalo prva tri dana. Dakle, zombiji su zavladali svijetom. I ja sam jedan od vjerojatno rijetkih, a za sada po mojim saznanjima i jedini, preživjeli. Za ovaj trenutak sam se pripremao cijeli svoj život, slijepo vjerujući da će taj dan doći, te odbijajući školovanje, posao ili bilo kakav oblik odgovornog, odraslog života. I, kako je na kraju ispalo, isplatilo se. Sada su svi ti uspješni odvjetnici, menađeri, inženjeri, očevi i majke slatke male dječice i ostali koji su nešto napravili sa svojim životom samo hrpa nemrtvog kvarnog mesa koje me želi pojesti. A ja? Ja sam Crapper - nezgodni tamanitelj zombija, lav po horoskopu, bik u podznaku. Pozorno čitajte, jer možda neki od detalja bude presudan za vaše preživljavanje. Let's get it on, bitches...

Dan četvrti

Nakon mog pomalo amaterskog izleta u šoping dan prije, navukao sam na sebe bijes svakog zombija koji drži do sebe u bližoj okolici doma svoga. Poput striptizete na motorijadi, privukao sam pozornost svega živoga, poluživog i neživog što još može hodati ili puzati. Izgleda da se sve što se moglo pojesti pojelo, a ja sam ostao zadnji, valjda kao desert.Pomahnitalo nemrtvo mnoštvo je odavno probilo dvorišna vrata i polagano ispunjavaju moje dvorište, okružujući kuću i pokušavajući probiti zidove. Glupe li skupine zombija...Provjeravam još jednom da li je sve dobro zabarikadirano, zavlačim se u kutak svoje sobe i polagano čekam napad panike koji će svakog trenutka početi. Zidovi se polagano počinju približavati, ruke se znoje, oči suze, puls je na 160. Da, to je to, službeno sam počeo paničariti. Pokušavam se primiriti konzumacijom perolakih droga, no i to se pokazuje kao još jedna amaterska greška koja me tjera na vlastoručno šamaranje. Izbezumljen posežem za starim dobrim prijateljem Jackom, i naljevam si u čašu.


Jedini prijatelj koji te nikad neće ostaviti na cjedilu...

Pa još jednu. Pa još jednu. Razgovaram sam sa sobom, raspravljam o razlozima ove svjetske pošasti. Puna čaša Jacka na iskap. Pitam se da li i na dalekom Novom Zelandu imaju ovakvih problema, pokušavam se sjetiti barem jedne pjesme Nine Badrić, odustajem od jalova posla i počinjem pjevati Ne dirajte mi ravnicu. Čaše sam pobacao i pijem iz boce. Budim se sljedeće jutro, potpuno gol, na nadstrešnici kuće. U bunilu sam i krećem se mlitavo poput mojih prijatelja u dvorištu. Oni koji su barem jednom u životu bili mamurni, znaju o čemu pričam. Pišam im po glavama, što me nakratko razveseljava.

Dan deveti

Hrane i vode imam još dovoljno, a očito je da mi ekipa koja se utaborila u dvorištu ne može ući u kuću. Zato sam nekoliko zadnjih dana proveo u proučavanju tih čudnovatih bića. Izvukao sam iz podruma stolicu na rasklapanje, godište 87', lagano tamanim domaću rakijetinu i gledam koji kurac oni dole rade. Nekoliko vrlo očitih opservacija. Zombiji smrde. Otprilike kao kad se probudite nakon cjelovečernjeg ispijanja vina od 16 kuna i Sky cole, te popušenih 3 kutije cigareta. A u sobi usput imate 3 leša. Puta 100. Prvih nekoliko dana sam svojim improviziranim kopljem uspio potamaniti par štetočina, ali to se pokazalo greškom, jer nemrtvi očigledno smrde još više kad su mrtvi nemrtvi. Nadalje, nizom znanstvenih pokusa sam ustanovio da su im njuh i sluh praktički jedina osjetila, a vid im je otprilike kao svakom nogometnom sucu u povijesti koji je ikad dosudio nešto protiv neke naše ekipe. Ova saznanja će mi poslužiti ako opet budem morao napustiti sigurnost doma svoga, što će se dogoditi kad tad. Također, kako sam već prije rekao, prilično su glupi te će se doslovno zabijati glavom u zid pokušavajući ga proći. Ali to je relativno, jer sam viđao i žive ljude koji su pokušavali slične i još banalnije stvari. Stoga mogu reći da su intelektualno negdje između školjke i ekipe koja na Youtubeu u komentarima pjesme "Polomiću čaše od kristala" Miroslava Ilića vodi svađe oko toga ko je kriv za rat, mi ili Srbi. Zombiji su vrlo spora bića u svakodnevnom bivstvovanju i klatarenju oko kuće, te im je općenito ponašanje otprilike kao kad trojici stonera daš 50 grama trave i ostaviš ih u stanu cijeli dan.


Kao što rekoh, razlike nema...

Ali kada vide hranu, auuuu, onda počinje show. Nakon što je 6. dan neka blesava mačka pokušala pretrčati dvorište, vidio sam jednu od najboljih prezentacija parkoura, gimnastike i boltovskog sprinta u životu, uistinu spektakl za gledatelje. Navijao sam za svog omiljenog zombača, pročelavog bucmastog 50-godišnjaka kojeg sam prozvao Davor Radolfi u čast svoga omiljenoga pjevača. Kako se Davor samo borio, da ste to mogli vidjeti. Trčao, preskakivao, bacao se po livadi. No na kraju, kako to obično biva u životu, najomraženiji među njima, samodopadni Slaven Bilić je pokupio glavnu nagradu. Potapšao sam Davora po glavi viseći sa nadstrešnice, da mu izrazim moralnu podršku. Kako je samo milo krenuo prema mojoj ruci, gotovo kao da ju niti ne želi pojesti.

Dan D(eseti)

Dan je počeo kao svaki drugi. Uz bogatu trpezu od pahuljica bez mlijeka, cikle iz staklenke i nekoliko gutljaja dobre vode, krenuo sam u svakodnevno opuštanje na toplom jesenskom suncu na svojoj osmatračnici. Planirao sam danas napraviti veliki znak na krovu, SMS iliti Save my soul, ali pozornost mi je odvukla činjenica da je danas ekipe u dvorištu bilo znatno manje nego prijašnjih dana. Uzeo sam dalekozor i prebacio se u stalker mode. Izgleda da se većina zombija preselila pred kuću nekih 50 metara dalje od moje. Sa zanimanjem sam promatrao što se to točno tamo događa, kad sam na prozoru primjetio siluetu, i to žensku. Srce je počelo jače tuči, uzavrela krv pojurila prema području prepona, i priznajem, malo sam slinio. Da li je moguće da nisam sam i da je preživjela ŽENA?!?! Balkonska vrata su se otvorila i kroz njih je izašla prekrasna mlada djevojka, koju sam nazvao Lara, po protagonistici istoimene hrvatske sapunice koja mi je zaokupirala srce i misli u svega nekoliko dana koliko sam ju imao prilike gledati. Sara je, ne jebem vas, bila najzgodnija žena koju sam ikad vidio. Da se održava pravi regularni Miss Universe, gdje dolaze najzgodnije žene iz cijelog svemira, ona bi osvojila prvo mjesto. Kratka plava kosa, sise optimalne veličine,taman da stanu u šake, tijelo kao da je genetski modificirano da bude savršeno.


'vaka je bila, samo još masu zgodnija! Majke mi...

Ma koga ja zavaravam, mogla je izgledati i kao Roseanne, glavno da ima rupu tamo gdje rupa mora biti. Dernjavom sam pokušao dobiti njenu pažnju, što je i uspjelo. Njeno uplašeno, plaho lice se odmah ozarilo. Viknuo sam: "Dolazim za 3 minute!", te nestao u kući. Vremena za oklop, noževe i slične gluposti nije bilo. Samo moja vjerna bejzbol palica na koju sam nekoliko dana prije nacrtao kao vatru i munje da izgleda totalno opako, i za nekoliko trenutaka sam već jurio ulicom, nokautirajući svakog zombija koji mi se ispriječio putem. Jedan za drugim su padali kao pokošeni dok sam nezaustavljivo grabio prema svojoj voljenoj. Moram nadodati da je ovo vjerojatno najgluplja stvar koju možete učiniti u zombi apokalipsi, ali ujedno i jedan od sto razloga kada je opravdano. Dok sam se primicao kući, postajalo mi je jasno da nemam smišljen plan kako ću unutra i ući. Jedini put je preko balkona, ali on je previsok da se samo jednostavno popnem. Ipak, još jednom, moje neiscrpno znanje iz video igrica i imaginacija potrebna da se riješe ovakve situacije u virtualnom svijetu mi je pomogla i ovdje. Primakao sam se balkonu, i jednog po jednog rješavao nemrtve željne moje krvi, tako da su uskoro tvorili hrpicu leševa po kojoj sam se uspio popesti do balkona. Sad će netko reći:"Čovječe, kako sereš!", ali ja kažem da je ovo moja priča i ako se želim popesti do prekrasne djevojke preko hrpe zombija, to ću i učiniti!
Lara je bila još ljepša nego što sam mogao zamisliti. U laganoj sportskoj trenirci, uskoj bijeloj majci i sa kratkom kosom svezanom u repić... Odmah sam doživio dva orgazma. Pitao sam ju da li je ugrižena. Rekla je da misli da nije. Zamolio sam ju da se skine da ju provjerim, taktika koja je za cilj imala samo jednu stvar: da bude gola. I bome, ne znam da li od straha ili činjenice da sam moguće zadnji živi muškarac na planeti, skinula se istog trena, bez pitanja. Inače bih za to trebao platiti barem 500 kuna, a eto, morao sam čekati smak svijeta da to dobijem za džaba. Manje je važno da nije bila ugrižena, a više to da su muški hormoni u meni proradili kao onog dana kad sam otkrio da je internet zapravo jedan veliki porno časopis. Počeli smo razgovarati o svemu što se događa, o našim životima prije ovoga i poslje ovoga, i svemu onom ostalom o čemu muškarac razgovara sa ženom na prvom spoju, cijelo vrijeme se pitajući da li će već večeras uspjeti umočiti ili mora čekati još 2-3 spoja. Sudbina je htjela da se meni sreća osmjehne već prvi dan. Pokušavao sam se suzdržati, da taj prekrasni trenutak koji dijelimo traje što duže, ali duže od dvije minute jednostavno nije išlo. Utonuo sam u san, ovaj puta s malo više optimizma.

Dan jedanaesti

Probudio nas je zvuk zombija u hodniku. Probili su ulazna vrta kuće, te nezaustavljivo nahrupili unutra. Brže bolje smo skupili stvari dok su oni probijali zadnje, loše sklepane barijere. Plan je bio više nego jednostavan: kroz balkon na dvorište i trkom što nas brže noge nose. Ona je skočila prva, ja za njom. Odmah je cijela horda krenula za nama. Lara se spotaknula, te zaostala. Okrenuo sam se i vidio ju kako se diže i pokušava nastaviti dalje. Njezine sise su se tako prekrasno klatarile u slow motionu, da je bila prava šteta kada ju je netko pokupio sa strane. Mahala je rukama prema meni, pokušavajući valjda dati do znanja da joj treba moja pomoć. Tek tada sam primjetio da je zombi koji ju je srušio moj prijatelj Davor Radolfi. Moram priznati da sam bio ponosan na njega, bravo Davore, i ti i ja smo uspjeli uloviti djevojku. Slegnuo sam ramenima prema mojoj prekrasnoj Lari, onoj s kojom sam trebao ponovno napučiti ovu našu Zemlju i umrijeti u dubokoj starosti. Jebiga, nekome se ispriječi daljina, nekome posao, a nama očigledno Davor, koji je već dobrano objedovao. Izraz lica joj je odavao da ne može vjerovati da sam ju ostavio, ali valjda i sama zna da se u filmovima upravo tako najčešće pogiba: kad pokušavaš spasiti nekoga kome spasa nema. Sorry Lara, svašta jesam ali Bruce Willis nisam. A uostalom, netko mora nastaviti lutati svijetom u potrazi za preživjelim mladim damama kojima treba pomoć. Barem na jedan dan. Moja vjerna bejzbol palica i ja smo krenuli dalje, po pustim ulicama nekada prekrasnog grada,ne osvrčući se niti jednom. Moja misija je od toga dana bila samo jedna: to fight some zombie dicks and fuck some beautiful chicks...


Vesele se mojoj palici. Bejzbol palici...

nedjelja, 02.10.2011.

Kako preživjeti zombi apokalipsu

Smak svijeta dolazi, i treba biti spreman na sve solucije. Danas ćemo se pozabaviti najvjerojatnijim načinom smaka svijeta, a taj je u vidu zombi apokalipse. Ja se barem nadam. Nije da sam baš fan udara meteora, ili recimo nuklearnog rata i nuklearne zime. Takav smak svijeta mi ne daje gotovo nikakvu šansu za preživljavanje. Rat protiv agresivne vanzemaljske rase ili recimo smrtonosni virus, ajde, može proći. Dalo bi se i u tome naći.


Jedan od mogućih razloga smaka svijeta, povratak ovih geliptera

Ali prava zabava je definitivno sa zombijima. Ima nešto u cepanju glava bejzbolskom palicom donedavnih suzemljana, što mi mami osmijeh na lice. Bez brige, ovakvo razmišljanje je potpuno normalno i sociološki zdravo.
Dakle, zombi apokalipsa definitivno dolazi. Možda za tjedan dana, možda za pol godine, a možda i tamo negdje oko Božića 2012. godine. Treba biti spreman na to da od vas 130 000 koji svakodnevno čitate ovaj blog, 99% neće preživjeti. Mi koji preživimo, biti ćemo prisiljeni na već prije spomenuto cepanje glava bejzbol palicom i ostalim predmetima koje usput nađemo (nadam se sačmaricama i motorkama), tako da se unaprijed ispričavamo i nadam se da nećete zamjeriti. Pucaj u glavu ili budi pojeden, na to se sve svodi. Ja, kao osoba sa neograničenom količinom slobodnog vremena, proživio sam cijeli ovaj događaj. U glavi. Referenca su mi zombi filmovi, igre, knjige (prljava laž), stripovi i u krajnjem slučaju, zdrav razum . Oni koji se budu pridržavali ove rekonstrukcije,kad kucne taj odlučujući čas, imaju šanse da prežive, stoga shvatite ovo maksimalno ozbiljno. Nema previše mjesta za humoristične i sarkastične komentare na koje ste navikli, a niti Connect neću spomenuti niti jednom, stoga znate koliko sam ozbiljan.

Dan prvi

Budim se standardno, u 14 sati. Naučio sam tokom ovog napornog života koji sam do sada proživio, da je jedini način kako održati koliko toliko zdrav razum trljati krmelje s očiju kada se većina ljudi već polagano sprema na odlazak sa posla. Potpuno gol (detalj od nikakve važnosti za daljnju priču) silazim na donju etažu svoje velebne prigradske vile u potrazi za prijeko potrebnim nutrijensima, u vidu bureka i jogurta. Kao i svako jutro (tehnički, poslijepodne), razočaran shvaćam da me topli burek ne čeka na stolu, i proklinjem činjenicu da dostave bureka nema. Otvaram frižider i 15 minuta buljim u praznu unutrašnjost, razmišljajući da li su kapari, ajvar i polovica češnja češnjaka dovoljni da utaže moju glad. Na opće neodobravanje mozga, zaključujem da ću ipak morati izaći van i krenuti u potragu za hranom. Metodom "koja odjeća najmanje smrdi", odjevam se i izlazim iz kuće, a toplo jesenje sunce mi prži oči. Možda sam se ipak prerano digao iz kreveta? Zasigurno. Moje duboko promišljanje prekida scena jedva punoljetne komšinice koja uz viku i plač protrčava ispred dvorišta. Ništa čudno, ovo je otprilike vrijeme kada Connect (fuck!) izdaje novi singl. No, crv sumnje me počinje izjedati nakon što ispred dvorišta protrči 6-7 starijih susjeda, potpuno krvavih, razjapljenih ustiju i izbuljenih sivih očiju. Zadnji od njih, ujko (ne ustaša, nego ujak), zastaje na trenutak, okreće se prema meni i mahnito kreće prema vratima od ograde. "Opet si pijan ujko, jebem mu 3 stabljike graha koje u vrtu uzgajaš!", pomislim u prvi mah, te mu krenem u susret, da mu opalim jednu edukativnu šamarčinu i upozorim da nije lijepo biti mrtav pijan u 14 sati. Ujko pokušava proći ulazna vrata, ali izgleda da ne shvaća jednostavan princip kvake, što me alarmira da danas nije koristio za njega inače prilično bezazlenu domaću komovaču, nego uvijek ubojite produkte Badel 1862 ponude. Rastvorenih ruku me dočekuje na ulaznim vratima, mumljajući i jaukajući. Standardna reakcija nekoga ko je popio više od 3 čaše badelovog Brandya. No, ipak, pokušaji da me ugrize za vrat, smrad komposta i nekarakteristično mrtvačka boja kože mi govore da nešto nije u redu.


Ujko??

Moždane sinapse se počinju povezivati, neuroni se upogonjuju, siva moždana tvar radi punom snagom, i u idućih 10 sekundi dolazim do frapantnog zaključka: "Jebi me u čmar i zovi me Mirjana, ali ako ovo nije zombi apokalipsa, onda ne znam što je?!?!" Dobro plasiranim lijevim krošeom udaram starog ujku u lice, te bježim prema ulaznim vratima kuće. Znam da je vrlo važno niti u jednom trenutku se osvrtati, čekati, promišljati. Samo bježi! Odlazim u svoju sobu, podvlačim se ispod kreveta, i idućih 17 sati provodim tresući se u vlastitoj mokraći.

Dan drugi

Nakon neprospavane noći skovan je plan. Svi oni zombi filmovi i sati utrošeni na zombi igre ipak su urodili plodom. Znao sam da će se kad tad isplatiti, i zato namjerno nisam trošio vrijeme na tamo neke diferencijalne jednadžbe i kretanja fluida. Prvo i osnovno je da se moram zabarikadirati. Moji ukućani se još nisu vratili kući, a po onoj staroj narodnoj "koga nema, bez njega se može", smatrat ću ih zauvijek izgubljenima. Jebiga, nema mjesta za sentiment, to je prvo što naučiš gledajući filmove. Uvijek će se tu naći mama, djevojka, dijete, koje će te onako milo pogledati, tražeći od tebe suosjećanje i pomoć, samo da bi ti idući tren zarili kvarne zube u meko, toplo vratno tkivo. Od ovog trenutka na dalje, svi su zombiji dok se ne pokaže drugačije. Stoga, treba zabarikadirati vrata što težim predmetom, tipa frižider, regal ili tako nešto. Sve prozore treba odmah zagraditi, ako je moguće daskama, a ako nije prigodnim materijalom poput stolova i ormara. Kad je taj posao završen, vrijeme je za pronalazak adekvatnog oružja. Krikovi očaja koji se čuju sa ulice me nimalo ne zabrinjavaju, a ne bi trebali niti nikoga drugoga ko je još živ. Pa u vražju mater, kud ćeš van nepripremljen ako ti horda nemrtvih želi pojesti oči kao slatke jabučice? Sam si si kriv. Ipak, postoji jedna vrlo vrlo mala iznimka, a ta je u vidu besmopoćne prekrasne susjede iz kvarta na koju sam se uvijek palio, ali sam bio svjestan činjenice da je ona čista 10-ka, a ja vrlo nategnuta 5-ica. Jednostavno, ne bi funkcioniralo. No o tome kasnije. Dakle, oružje. Tu pomažu oni silni sati igranja igrica. Od drške metle,kuhinjskog noža i malo izolirke uspijevam napraviti primitivno koplje. Bejbol palica sa zabijenim čavlima će također poslužiti. U podrumu nalazim staru motorku i frezu. Radim opasač za kuhinjske noževe, u slučaju čiste nužde.


Kako mislim da izgledam...

Nakon što je prvo oružje gotovo, treba se pozabaviti i zaštitom. To je aspekt koji u filmovima vrlo često zaboravljaju, jer dobra obrana ponekad zlata vrijedi. Opće je poznata činjenica da zombiji imaju 3 strateški glavna cilja u napadu: vrat, ruke i noge. Zato ih treba zaštititi, tako da radim oklop od spužve, aluminijske folije i svega lakog ali izdržljivog što mogu naći, sve to fino spojim izolirkom, i uskoro imam vrlo kvalitetan i lagani oklop. Nakon završenog posla, gledam plodove svoga rada. Ono što se na početku činilo kao odlična ideja i izvrsno obavljen posao, pomalo poprima konture realnosti. Svojim kopljem jedino što mogu ubiti sam ja, noževima se ne znam služiti niti kad režem paradajz, a kamoli u borbi sa zombijima, motorka nema benzina, a iskreno, neznam ju niti upaliti.Oklop je posebna priča. Dovoljno je da ga samo pogledam, a on se već raspada na osnovne dijelove.


Kako stvarno izgledam...

No, oči su teške, i uz mjestimične krikove sa ulice, tonem u lagan san, sretan jer sam preživio i drugi dan apokalipse.

Dan treći

Struje nema. Telefona nema. Vode nema. Fuck, kud baš danas, kad je na televiziji trebala biti Policijska akademija 6, moj omiljeni nastavak popularne heptalogije. Porniće nisam gledao već 3 dana, što vrlo loše utječe na moj moral. Počinju prvi znakovi depresije, uzrokovani i nedostatkom vode i hrane, a i polaganim shvaćanjem da vjerojatno neću doživjeti dolazak iPhonea 6. Odlučujem se na čin očajnika, stvar koja u filmovima uvijek završava vrlo ružnom smrću: odlazak van. Oblačim svoje jadno odijelo koje me realno, ne može zaštiti ni od napada gusjenice, stavljam kacigu na glavu, u jednu ruku uzimam bejbol palicu, a za leđa zataknem koplje. Gledam se u ogledalo. Plačem malo. Dozivam mamu. Plačem jako. Pokušavam se skulirati, radim opake face i izvikujem ratne poklike. Stojim pred vratima. To je to,sad ili nikad! Izlazim, a vani milina, spokoj, tišina. Nigdje ni glasa, ni traga ljudima, i što je najvažnije, zombijima. Hvala bogu da je Konzum svega 300 metara od kuće. Polagano se šuljam, konstatno gledajući iza leđa. Uvijek treba gledati iza leđa. Odjednom, u grmu susjedove kuće začujem šušketanje. Tajac. Drugi put u dva dana mokrim u gaće, ali nije kao da će me itko vidjeti, i mogu si dopustiti taj neugodni trenutak. Odjednom iz grma izletava teta Slavica, 70 godišnja bakica sa svojih 160 kila.


Ova je jela malu djecu i prije nego je postala zombi

Izbezumljeno trči prema meni u punom sprintu. Kroz glavu mi prolazi koliko je nevjerovatno da toliko brzo trči, a dok je bila živa, nije mogla 3 koraka napraviti da ne kolabrira na stolicu. Neš ti vraga... Refleksno zamakujem bejzbol palicom, vizualizirajući svaku onu babu s kojom sam morao igrati igre na život ili smrt u autobusu i pogađam nesretnu grdosiju ravno u glavu. U slow motionu glava leti do susjedovog vrta... Moj prvi home run, imaginarne tribine u glavi gore, mnoštvo mi kliče. Puštam jednu suzu radosnicu, ponosan na svoj prvi zombi kill. Okuražen svojim velikim uspjehom, nastavljam dalje. Sada više nisam izgubljeni dječak usred zombi apokalipse, sada sam Crapper - prosječno zgodni ubojica zombija. Probijam se pored zapaljenih autiju i obezglavljenih, na pol pojedenih tijela i napokon dolazim do Konzuma. Sablasno je prazan, kao koncert Jelene Rozge do prije godinu dana. Brže bolje uzimam osnovne namirnice: tjestenine, rižu, boce vode... Sve što bi mi moglo poslužiti trpam u kolica i već nakon nekoliko minuta jurim prema kući. Buka koju kolica proizvode je probudila okolne nemrtve koji trče zamnom poput Čeha kad vide besplatni švedski stol. Dijelovi sa mog oklopa opadaju jedan za drugim, ali ne osvrćem se. Važno je samo doći doma.
.
.
Te večeri se dobro jelo. Tjestenina omekšala u mlakoj vodi. Ajvar. Snickers za desert. U ruke primam novi primjerak Playboya koji u svoj silnoj strci u Konzumu niti u jednom trenutku nisam zaboravio uzeti. Treba znati posložiti prioritete. Nakon 10 minuta moral je povraćen, te spokojno liježem u krevet.


Nastavak slijedi...

nedjelja, 28.08.2011.

Reprize

Ljeto je... gotovo, očigledno. Ali nema veze, još uvijek su reprize glavne na programu svih naših televizija, i bome moram priznati da ne uživam u reprizama repriza Gumusa, Ružne Betty, Hrvatske ružne Betty i ostalih (osim Zauvijek susjedi, e TO je HUMORISTIČNA serija)... A treba se i to razumjeti, ljeto je (bilo), neda se nikome raditi ništa, vani upeklo +500, ni 3 klime ne pomažu. E pa tako evo i ja, malo švrljam po starim postovima i vidim da sam nekada pisao stvarno dobre postove. Ovo danas je čisti sramotni kapitalizam, dabog da me se rođena majka odrekla, puj! Stoga, donosim jedan blast from the past za sve one, drugim riječima doslovno sve, koji nisu pročitali ovaj sada već samoprozvani klasik hrvatske blog literature, tamo negdje iz 2009. godine, kada je svijet još uvijek bio utopija...

Došao je i taj dan. Dan izbora. Dan izbora je u mojoj kolibi jedan od najvažnijih dana tekuće kalendarske godine, te se slavi sa istim žarom kao Uskrs, Božić, Dan republike i imendan mog šukundjeda Mihovila, oca cijele loze, čijih se 12 sinova razišlo po svijetu kako bi širili mudrosti i znanja, poglavito u području obrade sirovog željeza i zabijanja čavala u drvo. Đede Mihovile, laka ti hrvatska zemljica. Uglavnom, biti će prilika da se priča i o djedu, al sada bi bilo bolje da se vratimo na temu. Dakle, Dan izbora je, kao što vidimo, vrlo važan u mojoj obitelji. Sve počinje točno 2 godine prije samih izbora. Otac dođe na taj dan doma, pijan kao i obično, i lupi majku dva puta u svaki obraz. To je poznato kao "Pretkazanje", i prvi je znak svakome od ukućana koji su eventualno zaboravili na skorašnji blagdan. Nakon što majci krv prestane curiti iz lica i svi ukućani se uvjere da ima samo blagi potres mozga, svi se okupimo oko stola da otac održi zdravicu te nas upozori da Dan izbora moramo shvatiti iznimno ozbiljno. Nakon toga jedemo janjetinu, rukama naravno, dok najstariji sin, po starom običaju dobiva glavu skupa sa jezikom i očima. Ja, kao najmlađe dijete, dobijem rep i papke kuhane u vodi bez začina. Život je ponekad okrutan...
Nakon što se obilježi ovaj dan, 2 godine prije Dana izbora, život se nastavlja kao i prije. Svakodnevne obveze oko kolibe, odlasci vikendom do grada u potragu za djevojkama, sve ono što čini ovaj naš urbani život. Godinu dana nakon 2 godine prije Dana izbora, dakle godinu dana prije Dana izbora, je takozvani "Dan izbora izbora". Ovaj dan je možda ključan u samom procesu i uspješnost cijele svetkovine se temelji upravo na odlukama donesenim na ovaj dan. Otac taj dan dolazi doma pijan kao i obično, ali sa vrećicom i velikom kanticom ljepila ili benzina u ruci. Svako malo zagnjuri glavu u vrećicu, i na trenutak poludi. Do sada nije napravio neki veći eksces, ali pamte se slučaj Noževi tamo '98, kada se na trenutak pogubio i pomislio da ga napada divovska lignja sa 9 krakova, drvenim zubima i glavom Joška Lokasa. Moj brat Božidar je taj dan na žalost ostao bez uha. Također će taj dan, tamo 2001. godine, pamtiti i moj brat Miroslav. Recimo samo da je Miroslav na 5 minuta preuzeo ulogu moje majke. I pri tome ne mislim da je prao suđe i peglao veš... No vratimo se na temu. Otac dakle na "Dan izbora izbora" donosi plan i program svih stranaka koje su se udostojile napraviti plan i program. Slijedi njegovo isčitavanje, te argumentirana diskusija koja je tu i tamo prekinuta sumanutim trčanjem moga golog oca po sobi dok ljepilo/benzin pucaju najjače. Svaki od članova obitelji kaže svoje razloge za i protiv svake od opcija, te se na kraju dana, velikim vjećanjem, odlučuje koja opcija je ovoizborni izbor naše obitelji. U finalu su ovaj put ostale Nezavisni seljaci hrvatske i Hrvatski dalmatinski dom. Pobijedili su seljaci, čisto iz razloga što je Hrvatski dalmatinski dom u kontinentalnoj hrvatskoj isto kao 5 kuna u rukama malog Roma: uzalud bačen novac. Al da ne bi ostalo samo na tome, ipak NZH ima i neke druge kvalitete, koje su privukle mog oca u kratkim trenucima lucidnosti. Seljačko pravo na zemlju i na šume, na vladu i na upravu je ono što je napravilo razliku. Nekako se bojim da moj otac nije shvatio da ovo "pravo na vladu i upravu" ne znači da će i on moći vladati, što smo svi zajedno zaključili kad se ustao na stol i počeo nas po glavi tuči mladim lukom vičući: "Ja sam kralj i krstim vas u ime Svetog Mihovila!"
Izbor je donesen te nas čeka još godina dana od Dana izbora. To vrijeme kratimo pikulanjem, igranjem domina i slušanjem Narodnog radija. Oooooo-glasne minute! Mjesec dana prije izbora, kada se kampanja već zahuktala, te bezbrojni plakati ispune svaki kutak naše domovine, i mi krećemo u akciju kako bi što više pomogli svojoj opciji. Trganje plakata suparničkih stranaka je ono što je svaki pravi pristaša dužan učiniti. Ako ste artistička duša, možete na kandidatima crtati hitlerovske brkove, naočale, rogove ili nešto slično, a jedini uvjet je da je smiješno. Moja specijalnost je bojanje bjeloočnice, u tome sam se vrhunski ispraksao. Neki malo radikalniji će te predizborne igrice začiniti povremenim poljevanjem benzinom pristaša drugih stranaka te zapaljenje istih, uz povike Komunisti!!! ili Ustaše!!!, ovisno o tome koja je opcija trenutno omražena.
Kako se bliži taj dan, napetost raste te se može rezati nožem, što moj otac i čini, jer je to obično vrijeme kada se u šumi pojavljuju prvi bobičasti plodovi biljaka od kojih mnogi nisu baš jestivi. Tada zna i po 3-4 dana biti na drvetu i čekati da "plavi ljudi" odu natrag na svoj planet i prestanu seksualno zlostavljati jelene. Majka pak u to vrijeme vadi naša najbolja odijela, pegla trenirke i lakira cipele. Tada dolazi i moj najstariji brat Stjepan zvani Štef iz Njemačke, gdje radi kao pomoćnik krovopokrivača. I to sa samo 4 razreda osnovne škole. Peče se gibanica i bira se najljepši odojak kojeg će se u čast Dana izbora, kako tradicija nalaže, pustiti na slobodu. Šalim se naravno. Niti jedan odojak (ili bilo koja druga životinja) neće iz dvorišta izaći živ. Nikad. Moj brat Zdenko i ja kitimo kuću sa božičnim lampicama i onom srebrnom kao trakom koja se inače omata oko bora. Zdenko je malo mentalno zakinut, pa često zna cuclati i jesti lampice, što i nije baš zdravo, pogotovo kad su uključene u struju. Najdraže su mu crvene, kaže.
Dan izbora je došao! Napokon! Svi se budimo u 5 ujutro. Dug je dan pred nama, treba sve spremiti, staviti juhu od pilećih nogica i glava da se kuha, oprat se, uredit...Oca nismo vidjeli već 8 dana, premda moj brat Želimir kaže da ga je prije 3 dana vidio kako na rijeci pije vodu omotan svježom jelenjom kožom. Ipak, svi vjerujemo da će se pojaviti na vrijeme, jer njemu ovaj dan znači više nego ikomu. I tako je i bilo. Pojavio se oko 8 sati, gol, promrzao, ispijen i prljav, buncajući o 7 patuljaka koji su mu ukrali lijevo jaje i pobjegli s njim u Kinu, i kako ih je on tamo morao loviti pa na magičnom nosorogu sa krilima i takve neke pizdarije. Bobice mu stvarno pomute mozak. Uglavnom, kad su se svi napokon spremili, ukrcavamo se u stari dobri Wartburg, tojest najstariji se ukrcavaju u Wartburg. Majka i mi mlađi se vozimo u prikolici. Bolje i to nego trčati za autom kako smo radili prvih godina. Dolazimo do birališnog mjesta, našeg hrama, monumentalne građevine i spomenika ljudskog duha, zadnjeg bastiona nade u bolje sutra: zgrade općine. Njezini smeđi zidovi, pomalo prljavi prozori sa bijelim oknima, crijep kao poškropljen najfinijom mahovinom i hrvatska zastava na sredini. Nitko od nas ne može sakriti suze nad ovim prizorom. Obavljanje najsvetije građanske dužnosti u ovom, najsvetijem od svih svetih mjesta, je uistinu vrhunac godine, usudio bih se reći i vrhunac života. Kad se napokon nađem sam u kabini i zaokružim svoju stranku, neopisiva sreća i ponos mi ispune srce te osjetim kako sam uistinu svojim glasom promijenio nešto, kako sam svojim glasom omogućio svima nama bolji i sretniji život. Ubacujemo svi u isto vrijeme listiće u kutije, te ponosno marširamo van. Dvije godine pripreme je iza nas, dvije godine koje su kulminirale ovim trenutkom, kada smo svi zajedno, složniji nego ikad, zadovoljni građani ove naše prekrasne domovine. Fešta će trajati do dugo u noć....


Izborni rezultat: Nezavisni seljaci hrvatske - 0.46%

četvrtak, 11.08.2011.

Biti superjunak

Vjerujem, zapravo znam sa sigurnošću, da je svatko od nas u jednom trenutku svog života htio biti superjunak, ili imati neku super moć. Neki od nas i dan danas u svakom trenutku svog života žele imati neku super moć. Još od najranijih dana kada smo htjeli letjeti ili neznam, bacati kamen jako jako daleko, ili preskakati gumi gumi na razini vrata. Mislim, tako sam čuo od curica iz ulice, nisam se ja time bavio, ja sam više ovako gradio kuće, pio pivu i igrao nogomet....Uz to sam kao klinac želio biti nevidljiv kako bih mogao igrati igrice na Commodorcu od svog frenda pošto ga ja naravno nisam imao. Problem je bio u tome što mi taj lik u biti nije bio prijatelj nego je bio samo neki klinac sa igrališta koji se hvalio okolo da ima Commodorca, i nikome nije dao niti blizu. Sad kad bolje promislim, možda je i lagao, jer, ruku na srce, djeca lažu. No nikada nećemo saznati jer se predozirao, stoga mogu reći samo: karma is a bitch. Danas, kad smo već odrasli (manje-više) želimo biti nevidljivi i gledati brdo golih žena dok se presvlače ili gole mame od frendova koje se vrlo dobro drže za svoje godine dok si briju vag... No, skrenuo sam s puta. Poanta je da svi odrasli muškarci žele biti nevidljivi i gledati gole žene. Sve žene pak žele prati vrlo prljavi bijeli veš, bezbrižno se voziti u autobusu za vrijeme menstruacije ili hodati u štiklama sa petom od 40 centimetara. Neznam zapravo što žene točno žele vis-a-vis tih supermoći, jer sve što znam o njima sam naučio iz reklama.

Image and video hosting by TinyPic

Uglavnom, krenimo...

1. Dobivanje supermoći

Prije svega, valja odmah reći da igranje Call of dutya 12 sati bez prestanka i puhanje zraka kroz oči nisu supermoći. To su ujedno i jedine dvije sposobnosti koje ja posjedujem. No ne pomažu kad si u konfliktu. Pokušao sam tako jednom prilikom napadače, a bilo ih je jedno 2-3 tuceta, zbunit puhanjem zraka kroz oči (možda bih trebao ovu sposobnost pobliže objasnit pošto je vrlo kompleksna: dakle, mogu ispuhivati zrak kroz ove otvore kroz koje i suze lijem. Zapravo, i nije baš kompleksna...) te napraviti strafe jump preko zidova zgrade i sprayati neprijatelja sa svojim vjernim kalašnjikovom (upozorenje: u ovom slučaju " moj vjerni kalašnjikov" nije sinonim za moj penis. U svakom drugom slučaju jest). Naravno, završilo je u standardnom fetus položaju, kao iz udžbenika.
S druge strane, prave supermoći, poput nevjerovatne snage, teleportacije ili letenja se mogu dobiti na različite načine. Jedan od njih je da ih osoba dobije posredstvom vanzemaljaca. Vjerojatnost da se ovo dogodi je vrlo mala, jer koliko mi je do sada poznato, vanzemaljci ljudima nisu dali ništa osim pokoje analne sonde i fundamentalno retardirane serije ALF. Druga, vrlo popularna metoda dobivanja supermoći je izlaganjem osobe radijaciji. Ovaj način je populariziran u exploatacijskim hladnoratovskim američkim filmovima, kada je malo radijacije tu i tamo davalo nevjerovatnu snagu, a žene su rasle preko 50 metara i jele okolo jadnu mušku nejač. I danas je radijacija čest način dobivanja supermoći, ali i onaj koji je još manje moguć nego vanzemaljskom intervencijom. Jer, ruku na srce (ili dva), danas i osnovnoškolci znaju da ti radijacija ne daje supermoći, eventualno koju ruku ili sisu viška i vrlo superjunački neprivlačan raspad svih unutarnjih organa.

Image and video hosting by TinyPic
"Danas je neki tip cijeli dan zurio u mene..."
"To je zato jer ti viri šmrklja iz nosa"
"Ahaaaaa..."

Treći, vjerojatno i najrealniji način da dobijete neku supermoć je definitivno da se rodite s time. Nekakva mutacija, čudna radijacija, divlja ekstravakacija, dvojna palatalizacija... I danas se tako rađaju ljudi sa telepatskim sposobnostima, ljudi koji privlače metal ili mogu jesti čavle i staklo (znam, znam, nije baš neka supermoć, al dobro dođe ako vam je žena loša kuharica). Tko onda kaže da se baš netko od nas nije rodio sa nekakvom takvom moći, a nije je niti svjestan. Predlažem kolektivno skakanje sa krova najviše zgrade u Zagrebu, pa ko poleti, poleti, a ko ne, jebiga, možda ima sposobnost regeneracije ili odbijanja od beton...

2. Dolazak u doticaj sa svojom supermoći i izrada kostima

Pretpostavimo da ste sa svojih napunjenih 25 godina shvatili da imate neku supermoć. Možete biti te sreće da vam je životna lutrija dala nešto cool, poput sposobnosti da iz očiju pucate lasere ili da ste besmrtni. S druge strane možete dobiti i nešto totalno beskorisno poput sposobnosti da se glasate poput sjevernoameričkog crnorepog crvendaća ili mogućnosti da pamtite brojeve Binga, što vam realno pomaže jedino ako se se palite na ptice ili imate 50 godina i još živite sa mamom. I tako, jedan dan, čekajući na šalteru HT-a da im jebete mater zbog računa od 2000 kuna, dok ispred vas stoji baba od 80 i kusur godina kojoj nikako nije jasno što je to internet i da li se prvo mora skuhati ili odmah može na pohanje, fokusirate sav svoj bijes i odjednom se svi oko vas spontano zapale i počnu panično trčati u krug pokušavajući se ugasiti. Čestitam, upravo ste postali svjesni svoje super moći. Slijedi period prilagodbe u kojem ćete slučajno paliti kućne ljubimce, ali brzo ćete vi savladati svoje novootkrivene sposobnosti. Nekako u to vrijeme je i pravi trenutak za najvažniji korak u cijelom procesu vašeg superjunačkog postanka: izrada kostima. Postoji nekoliko pravila kojih se morate držati. Prvo je da kostim mora biti nevjerovatno uzak, toliko uzak da normalan čovjek ne može disati pod njim. Ali ne zaboravite, vi više niste normalan čovjek, vi ste superjunak. Za one malo odvažnije i u doticaju sa svojom homoseksualnom stranom, predlažem kostim od lateksa ili kože, a za ostatak puka će biti dovoljne obične crne tajice i uska crna dolčevita, sa skijaškom maskom na glavi, i po mogućnosti rajfom sa leopard-uzorkom. Ovako, za prvu ruku. Naravno, ne treba zaboraviti i veliki logo na prsima, koji nekako reprezentira vašu moć. Ako iz guzice ispaljujete munje, znak munje. Ako iz usta rigate vatru, znak plamena. Ako ste telekinetik, znak ljudske glave i tri onako vijugave crtice koje izlaze iz nje i usmjerene su prema nekom predmetu/osobi koja lagano levitira u zraku, prikazano kao 3 lagano konkavne crtice ispod predmeta/osobe. Poanta je da svatko u svakom trenutku zna što točno možete. Pa da vidimo tko će idući put ispasti budala kad vam kaže da niste supermen, pa vi skinete majcu a kad oni veliki S na prsima.
Image and video hosting by TinyPic
Njegova moć je vječna nevinost i hipnotizirajući unibrow. Preočito...

3. Izbor strane

Nakon što ste dobili svoju supermoć, savladali ju i izradili super cool kostim, vrijeme je za zadnju stepenicu vašeg dugog puta: izbor strane. Taj izbor se svodi na samo dvije opcije: biti pozitivac ili negativac. Naravno da će svi automatski reći da žele biti pozitivci i spašavati svijet i ubijati teroriste i bla bla bla boring shit. Ali napravite mali test. Pokušajte izračunati koliko puta dnevno pomislite na sljedeće stvari:

a) da barem imam sposobnost gledanja kroz odjeću, pa da vidimo šta to Đurđa iz računovodstva, Zdenka iz marketinga, Milanka iz ljudskih resursa i Ankica iz uprave skrivaju ispod tih strogih službenih odijela, mmmmmm....

b) da sam barem superjak da mogu ubit boga u svakom od ovih planinskih kretena koji stoje na semaforu pola minute nakon što se upali zeleno jer baš sada moraju žvaliti svoje neprirodno plave kurve

c) da se barem mogu vratiti kroz vrijeme i nikada poševiti Radojku i ne dobiti malog Milojicu i sada ne plaćati 6000 kuna alimentacije

d) da barem imam čelični kurac od 80 centimetara pa da vidimo kad će mi idući put Božidarka reći da nikad samnom nije doživila orgazam, vjerojatno zato jer mi je premali

e) da barem imam moć Znanja da znam dal je Severinu stvarno izjebalo 7 tipova u jednoj noći toliko jako da su joj morali šivati anus, ili je sve to samo urbana legenda

Image and video hosting by TinyPic
Ja sam čuo da je ona djevica...

S druge strane, koliko puta dnevno pomislite na ovo:

a,b,c,d,e) jao, da mi je barem neka supermoć da mogu nahraniti sve ove gladne duše, u sekundi spriječiti sve ratove i jednim udisajem osloboditi Zemlju okova stakleničkih plinova

Ako su odgovori iz prve skupine, jasno vam je da ćete biti negativac. Ako su pak odgovori iz druge skupine, vi ste predobra duša i ne razumijem što radite na ovom blogu. Možda je stanka na izgradnji škole za djecu u nekom zaseoku u Burkini Faso, ili čekate helikopter sa hranom za gladne Pakistance. Uglavnom, ima i boljih siteova od ovog za vas.
Pošto znam doslovno svaku osobu na ovoj planeti (to je moja neotkrivena moć), znam i da bi ogromna, gotovo stopostotna većina ljudi, da ima neku supermoć, tu moć iskoristila za svoje sitne preverzarije i pokušala učiniti svoj život boljim od tuđih. Šta bi prvo napravili da imate mogućnost teleportacije? Opljačali banku. Šta biste prvo napravili da ste besmrtni i imate mogućnost telepatije? Osvojili svijet. Tako to ide, u prirodi nam je da prvo ide u se, na se i podase, a onda ako imamo koju minuticu viška, bacit ćemo kost i za druge ko nas. Zato bi se svi trebali bojati dana kad će moje puhanje zraka kroz oči evoluirat u puhanje toksičnog plina kroz oči. E onda ste najebali...

nedjelja, 29.05.2011.

Stvari koje bi trebali napraviti da svijet bude ljepše mjesto, dio drugi

Nastavljamo (neznam zašto govorim u trećem licu kad nema "nas", nego sam samo "ja", ali ova iluzija da je iza ovog bloga cijela redakcija mladih kreativaca je mnogo zabavnija) vrlo važan rad na tome da učinimo ovaj svijet boljim i ugodnijim mjestom za život. Danas samo dvije nove kategorije, ali vrlo bitne, bez kojih bi vrlo lako mogli i koji bi nas vjerojatno spasili od nadolazeće apokalipse...

1. Chuck Norris vicevi

Postoji izreka koja najbolje opisuje ovaj primjer behemotskog iživljavanja i srozavanja humora na najniže grane, a ta je: svemu (dobrom) jednom mora doći kraj. Chuck Norris era je počela tamo negdje sredinom 2005. memeom koji se u svega nekoliko mjeseci proširio internetom brže nego AIDS u kenijskom kupleraju, svoj vrhunac doživljela u narednih par godina, a onda lagano i dostojanstveno zamrla oko 2009., kada su sve dobre fore već bile rečene, i na jednu "dobru" je dolazilo otprilike 2000 loših. Na žalost, još je uvijek postojala veća skupina ljudi koja je očigledno prespavala vijesti taj dan, te nisu u potpunosti shvatili da je Chuck Norris umro (ne doslovno, jer Chucky ne umire...), te su nastavili i dalje svirati dok brod tone. Facebook u tome nije bio od nikakve pomoći, pisali su se statusi, nicale su grupe i nikako da ljudi shvate da kad nešto previše koristiš, jednostavno više nije smiješno! Kao npr. ovaj blog i usporedbe sa hrvatskim TV serijama i filmovima sumnjive kvalitete; toliko smo izmuzli tu kravu, da je na kraju ostao samo kostur i apel da se već jednom prestane sa gnjusnim pljuvanjem po Bitangama i princezama i Zvijezdama koje pjevaju! A sto se tice Walkera, na kraju krajeva, koncept Chuck Norris fora je vrlo jednostavan: zamisli svaku moguću situaciju koja je u realnom ili metaforičkom smislu nemoguća, i napravi ju mogućom za Chuck Norrisa. Opcije su doslovno beskonačne, što ću upravo sad dokazati. Uzmimo za primjer vodu, pa evo par fora onako, na prvu ruku.
Chuck Norris može skuhati jaje u hladnoj vodi.
Chuck Norris je išamarao tihu vodu, jer samo Chuck Norris može derat brege.
Chuck Norris je jedan dan odlučio iskopati si bazen u dvorištu. Tako je nastalo Kaspijsko jezero.
Chuck Norris je uspio napraviti vodoskok od vodopada.
Chuck Norris može piti paru.
Chuck Norris je preronio Tihi ocean. U jednom dahu.
Eto, ove šale su nastale u roku od 3 minute, doslovno prvo što mi je palo na pamet. Evo malo ovako random fora, koje nemaju neku određenu temu, nego se tiču stvari koje trenutno vidim oko sebe.
Chuck Norris može guglat iz DOS-a. (geekovska)
Chuck Norris ne koristi pribor za jelo, njemu hrana sama ulazi u usta. (retardirana)
Chuck Norris je otpustio Zdravka Mamića. (aktualno-sportska)
Papa Benedikt je bio tek 238. izbor za novog papu. Ostalih 237. su bili Chuck Norris (vjerska)
Chuck Norris je jednom zakasnio na sastanak sat vremena. Tako je nastalo ljetno računanje vremena. (wtf???)


Image and video hosting by TinyPic
You ain't got nothin' on me, Chucky!

Očito je dakle da viceve na temu Chucka nije teško izmisliti. Upravo zato su izgubili bilo kakav čar, čak više nije ni simpatično, nego krajnje iritantno kad ti netko kaže: "E, jesi čuo novi vic o Chuck Norrisu?", pa mu ti moraš objašnjavati da nisi još tamo od ljeta 2009., kad si se zadnji put nasmijao na onu da je Chuck osvojio svjetsko prvenstvo u pokeru služeći se pokemon kartama. Onda naravno ispadaš uobražen, pretenciozan i hohštapler, jer ne kužiš tu dubinu i providnost spomenutih fora.A kad se u cijelu priču uključi i hrvatski pandan, Jacques? Što se onda dogodi? Onda se dogodi niz sramotnih "yo momma is so fat" varijacija na temu, da je gotovo žalosno gledati kako se i dan danas na našoj nacionalnoj televiziji pokušavaju progurati takve fore. Jedino žalosnije od toga je kad sam Jacques pokušava biti smiješan na svoj račun, što cijelu situaciju čini doslovno negledljivom. Pogotovo zato jer se donedavno šakama, nogama, mješinom i fantazmagoričnom bradicom borio protiv medijskog ismijavanja njegova stasa, ne shvaćajući da što se više boriš, to će internet biti nemilosrdniji prema tebi.


2. Astroshow

Do prije 2 godine astroshow je kod nas bio rezerviran samo za opskurne TV kuće tipa Televizija Donji Miholjac i Regionalna Televizija Istočni Banat. Onda su glavešine sa Nove TV i RTL televizije skužili da se mogu vrtiti fine pare na račun naivnih budala, a nije da i njihove matične kuće u Njemačkoj i gdje već nisu imale ovakve emisije već dugi niz godina. Sljedeći korak je bio očit: okupiti doslovno svakog proroka, tarot majstora, bioenergetičara, vidovnjaka, shi tzu majstora, babu Vangu, mađioničara, maga, naga, čaga, čitača dlanova, čitača runa, čitača čitanki, čarobnjaka i vidovitog Milana u regiji. Svima se fino dodijeli broj telefona, nabije se cijena od 6 kuna po minuti i igre mogu početi. Budale, naivci i ljudi koji ništa više ne mogu izgubiti su se ulovili za ovu finu prevaricu brže nego kamenac za vešmašinu. A šta i ne bi, kada su najveći stručnjaci u svom području na cijelom svijetu, ljudi koji vide vašu budućnost i koji znaju sve o vama, samo jedan kratki poziv udaljeni od vas. Samoinicijativno su odlučili ne raditi za NASA-u ili moćnu Hrvatsku obavještajnu službu, nego rađe u gluho doba noći na televiziji proriću budućnost. Jedino pravo pitanje koje je meni kao nepristranom promatraču ostalo neodgovoreno je: da li su veće budale ti lažni proroci ili ljudi koji ih zovu?
Uzet ćemo za primjer Thea, Crvenog maga. On mi je ostao najviše u sjećanju jer fura totalno cijeli stil crvenog maga, tako da je sav u crvenom, ima crvene svijeće, crvenu kulisu i sve oko njega je toliko prokleto crveno. I što naš Theo točno radi? Dakle, na početku svake emisije on kaže što se točno može tog dana vidjeti a što ne. Jedan dan se tako može vidjeti ljubav, ali ne novac. Taj dan je očito Saturn u Mjesecu, a 7. paralela 63. planeta 2. galaksije Oriona iznad 14. astralne razine u Biku, što ometa ekonomski faktor njegovog proricanja. Čista logika.

Image and video hosting by TinyPic
Prije nego je bio Crveni Mag, bio je Plavi stolnjak...

I tako, javi se baba od 60 godina, promuklog glasa nakon 53 godine pušenja 4 kutije Benstona bez filtera, i pita da koji kurac više, kad će ona naći muža? Theo, veliki mag crvene boje, odmah kao iz topa vidi u kartama da ona ima problema u ljubavi. Sa strahopoštovanjem baba zaključuje da je u potpunom pravu, bez obzira što mu je na početku rekla da ju zanima ljubav. Jer naravno, ako si spreman u 2 ujutro zvati televizijski astroshow i potrošiti 6 kuna, očigledno je da ti u ljubavi ne ide. Nakon svog genijalnog zaključka, Theo čita iz karata da će baba naći svog životnog suputnika upravo idući mjesec, vjerojatno tamo negdje 2. tjedan, četvrtak ili petak. Nema brige bako, uskoro će biti karanja! Dakle Theo radi ono što i svaki drugi njemu sličan vidovnjak radi: daje nadu. Jer nitko ne želi čuti da je prljavo, neobrazovano mučko đubre bez ikakvih šansi u životu. Svima treba reći da će upravo idućeg mjeseca njihov život biti promijenjen, i suptilno prikazati da je to upravo zato jer su nazvali taj i taj broj i potrošili samo 6 kuna. 6 kuna koje svima uvijek garantiraju veliku i pozitivnu promjenu. I dok su ovakva predviđanja donekle bezazlena, i jedina negativnost i neugodnost može proizaći iz toga da baba taj idući mjesec ne nađe nikoga i shvati da joj više ni Bog ni mag ne mogu pomoći, problem nastaje kada u igru uđu malo ozbiljnije stvari poput zdravlja. Svaki vidovnjak, a i zdravorazuman čovjek može zaključiti, da ljudi koji zovu ovakav tip usluge i traže proricanje o zdravlju, imaju nekih problema s istim. Zdrav čovjek ne želi znati da će se razboliti i umrijeti u idućih 6 mjeseci. Ako osoba izričito ne kaže što ga muči, vidovnjak ima paletu općenitih bolesti koje su najčešće, ovisno o dobi koje je mušterija. Ako vam se javi baba od 60 godina, vjerojatno ima problema sa krvotokom, tlakom, reumom i sličnim stvarima, tako da je lako pogađati. A i ako fulate, uvijek imate onaj odgovor: A da, da, sad vidim kartu procvale jabuke, ona znači upravo to...E sad, slijedi onaj zajeban dio: ne možete a i ne smijete na javnoj televiziji reći nekome da jebiga, taj rak na mozgu veličine dinje nije izlječiv. To bi značilo kraj vaše karijere u ovom vrlo unosnom poslu. Zato opet dajete ljudima lažnu nadu, i govorite im da će im u idućih par mjeseci biti bolje, a te jadne izmučene duše slušaju savjete i vjeruju osobi koja nema nikakvog kredibiliteta. Najbolji primjer za to je vidoviti Milan. Da, bio je zabavan prvih par puta u onim youtube klipićima gdje je zajebavao ljude. Ali odmah je svakome jasno da on podjebava i tjera ljude da nose kuhani poriluk na glavi dok mantraju stihove Šabana Šaulića i gledaju sliku Doris Dragović iz '91, misleći da će tako izliječiti svoju bolest. Dobro, očito ne svi, jer neki ljudi koji su ga zvali su zvučali prilično iskreno i kao da su uistinu tražili njegovu pomoć. Ta činjenica mi je prije svega najneobičnija, zar uistinu netko može toliko izgubiti nadu da zove nekog majmuna koji se igra tuđim emocijama i nadama i ne uvidjeti da ovaj sere i radi show od toga? Kratkotrajno može pružiti neku utjehu i nadu, ali na kraju krajeva, čovjek i dalje ostaje bolestan, a lažnu nadu je najgore davati.Sad će se vještice i vještaci zbog ovog javnog prozivanja urotiti i baciti urok na mene da mi se penis smanji na samo 22 centimetra. Al neka im, i to je dovoljno, navodno...

četvrtak, 05.05.2011.

Vodič za vanzemaljske invazičare...invazioniste... invazijatičare?

Vanzemaljci vole Zemlju, to je činjenica koju ne možemo pobiti. Svake nas godine barem 10-ak puta pokušaju osvojit, i svaki put im jebemo kevu i pošaljemo ih natrag u koju god pripizdinu iz koje su došli. Pitam se zašto je tome tako? Ipak, oni su rase koje mogu prevaliti ogroman svemirski put u praktički nekoliko trenutaka, imaju oružja koja mogu uništiti čak i načvršću građevinu na Zemlji, Bijelu kuću, a niti ostala tehnologija im nije za baciti (navodno imaju nekakav stroj koji čak i Black Eyed Pease čini slušljivima... moram prestati koristiti ove kao usporedbu, pod hitno!). S druge strane mi smo rasa koja još uvijek hranu jede prstima (nemojte mi ni slučajno suditi, snobovi!) i kupuju Orbitrekove misleći da će baš oni, za razliku od svih susjeda, prijatelja i općenito ljudi na svijetu koji su kupili takvu napravu, uistinu i vježbati na njoj. I bez obzira na našu inferiornost, svejedno svaki put razguzimo te vanzemaljce. Očigledno postoji jedna ili više vrlo velikih rupa u master planu tih svemirskih barbara, koje bi jedan general-amater poput mene (osvajač brončane medalje na međuuličnom prvenstu u Riziku, dvostruki prelazač Red Alerta na Easy modu, osoba koja je čula za Sun Tzuovo kapitalno djelo Umijeće ratovanja) mogao riješiti.

1. Zašto ste ovdje?

Počnimo s osnovama. Svaki pravi vanzemaljski barbar mora imati motiv za dolazak na Zemlju. Struje su različite i ovise od rase do rase: neki žele našu vodu, neki rude, drugi nas pak jednostavno žele uništiti, a neki nas čak žele koristiti kao prirodno gnojivo. Naravno, nikad se ne dogodi situacija da na njihovom matičnom planetu vlada užasna nestašica frizbi igrača, što je velika prijetnja planetarnom magnetskom polu, te zbog toga moraju doći na Zemlju i uzeti što više frizbača kako bi spasili planet. Neeee, sve se vrti oko razruši, ubij, ukradi. Nešto kao Britanci, Nizozemci i Španjolci prije par sto godina. Dakle, općenito je najbolje doći po vodu, jer ionako je imamo previše i ako se mene pita, malo se previše ljudi utopi u njoj, daleko više nego što recimo umre masturbirajući, pa svejedno nitko okolo ne viče: "Uuuuu, voda je toliko odvratna i perverzna!" Druga stvar koju na Zemlji ima previše je definitivno populacija ljudi. Ljudi se mogu iskoristiti za više stvari: mogu biti dobar ukras na zidu ili recimo stalak za svječnjak, mogu biti besplatna hrana za životinje u vanzemaljskim zoološkim vrtovima, njihovi trbusi mogu biti izvrsni inkubator za malene aliene, mogu biti dobri ležeći policajci... Svega drugog na Zemlji polagano počinje faliti, tako da prevaliti sav taj put i ratovati s cijelim planetom zbog par tisuća litara nafte kolko nam je ostalo definitivno nije ekonimično. Također, ne bi bilo na odmet prije same invazije proučiti malo Zemlju, možda poslati nekakvu ekspediciju, pa da se vidi dal postoje kakvi virusi ili bakterije ili tako nešto što vas može uništiti. Vrlo je veliki trošak poslati cijelu svoju vanzemaljsku vojsku na planet gdje onda svi izginu jer nisu znali da ih ljudski prdac može ubiti.

Image and video hosting by TinyPic
Najjače ljudsko oružje: kvalitetno kadriranje


2. Dajte do znanja Zemljanima što želite od njih

Nekada je jednostavno najbolje pitati. Dođeš fino sa svojom armadom od 10 000 svemirskih brodova i okružiš Zemlju, ispališ par hitaca upozorenja, demonstriraš moć i uništiš par bezveznih gradova poput Osla ili Minska, nakašlješ se i kažeš svima: "Čujte momci, mi bi trebali jedno 40% vaše vode/4-5 milijardi ljudi, pa ako želite da riješimo to mirno, evo, nije problem..." Nakon toga vam ostaje samo nada da onaj tko odlučuje nije Kerum ili sestra mu, i vrlo je velika vjerojatnost da ćete se iz ovog svega izvuči bez ispaljenog hitca (osim ova dva prema Oslu i Minsku, što je više kao usluga nego nekakva kazna). Ako ovakav pristup ne upali, morat ćete napraviti ono što vam najbolje ide...

3.1. Napad na Zemlju - logistika

Iz mnogobrojinih dokumentarnih filmova koji se bave prijašnjim pokušajima invazije vanzemaljaca, jasno je da postoje kritične greške u mnogim koracima. Prvo i osnovno je da nikako, NIKAKO, ne šaljete svoj matični brod u Zemljinu orbitu. Neka on fino tamo stoji negdje oko Mjeseca, gdje mu jedinu prijetnju mogu pružiti ona trojica astronauta koji svakodnevno pokazuju srednji prst iz Svemirske postaje, a prljavi posao neka obave tisuće ovih manjih brodova, od kojih je svaki velik kao Tokyo. Sljedeća stvar oko koje treba voditi računa je da svi brodovi nisu povezani jedni s drugima, jer ako se neznam, netko na Zemlji odluči napraviti računalni virus, zaraziti jedan brod koji će onda zaraziti sve ostale i srušiti ih uz epsko-pobjedničku pozadinsku glazbu, sve može otići u krasni kurac za samo nekoliko minuta. Nema goreg nego kad planiraš odlučujući napad na preostale neprijateljske snage, a ono po ekranu počne iskakati spam sa natpisima "Do you want to make your dick 3 inches longer?!?!"

Image and video hosting by TinyPic
Mali penisi su standard kod vanzemaljaca, zato ih taj spam toliko i boli....

3.2. Napad na Zemlju - prvi udar

Nakon što ste strateški postavili svoje snage, vrijeme je da zadate prvi jači udar zemaljskim snagama. Ono što vrlo često vaši prethodnici čine, a nije nimalo pametno, je individualni napad na ciljeve. Ako vam je misija iscrpiti svu zemaljsku vodu, onda vam ljudi ne trebaju, i samo bezveze smetaju sa svojim pračkama i malim slatkim tenkićima. Čemu ih ubijati jednog po jednog, kada je vrlo lako izvaditi velike pljuce i spaliti cijeli grad brže nego što će Rom(an) ukrast bicikl ostavljen pred kućom. Nemojte se sramiti pokazati tim blesavim ljudima tko ste i što ste. Druga tehnika je pak da direktno eliminirate predsjednika SAD-a. On je očinska figura svima, i sa gotovo 100% sigurnošću mogu tvrditi da kad njega više ne bude, da će cijela Zemlja pasti u totalnu apatiju i jednostavno se predati. Postoji dvojba da li prvo napasti SAD ili prvo riješiti sve ostale, pa onda Jenkije ostaviti za kraj. I premda je za sada više nego očito da ko napadne Amere, najebe kao Dinamo protiv bilo kojeg europskog kluba kojem igrači nisu mesari i prodavači u supermarketu, ipak je važno da se prvo riješite junačina koje u slow motionu ulaze u svoje bijesne avione, ili nedaj bože grozomornih govora o ponosu ljudske rase, iliti ga u prijevodu, velike američke nacije. Samo to je dovoljno da instantno požalite što ste opće došli u ovu pripizdinu.

3.3 Napad na Zemlju - čišćenje

Vrlo važna stvar, koju kao vanzemaljski ratnik trebate zapamtiti je da su ljudi nepredvidljivi. Uvijek će se tu naći neki Rocky koji će zadnjim trunčicama snage uspjeti aktivirati tu nuklearnu bombu koju su vam poslali na brod kao poklon za useljenje. Zato je važno da nikako ne podcjenjujete bijedne humanoide, jer koliko god situacija bila bezizlazna, uvijek će naći neku sitnicu koja vas može sjebati. Recimo da od svih stvari na planeti u ovom zadnjem trenutku vaše invazije jedna jedina stvar može poremetiti planove. To će sigurno biti nešto poput galapagoške kornjače (je da je spora i ima ih na svijetu još onak, 12, ali brate, ubija vanzemaljce ko velika...) ili zgodne Uzbekistanke (ozbiljno, nađite mi zgodnu Uzbekistanku, i dare you...), toliko rijetko i toliko dragocjeno, ali baš u pravom trenutku na pravom mjestu. Zato ako vidite čovjeka, ili neki dio čovjeka, ili sliku čovjeka ili ako vam se učini da je to čovjek, ali mogao bi biti i vaš kolega, ili ako je slučajno to Will Smith, odmah bez oklijevanja pucajte. Jer jedan Will Smith vrijedi kao milijun vanzemaljaca i to nikada ne zaboravite.

Image and video hosting by TinyPic
Naša zadnja nada....

Eto, to je ukratko to. Svaki vanzemaljac koji želi provesti pravilnu akciju na Zemlju trebao bi slijediti ove upute i odmah se prvo riješiti Will Smitha, a onda je odmah sve puno lakše. Stoga se nadam da ćemo iduće godine napokon moći uživo gledati neku dobro isplaniranu akciju, jer ovo što su do sada vanzemaljci radili je jednostavno neugodno...

nedjelja, 17.04.2011.

Stvari koje bi trebali napraviti da svijet bude ljepše mjesto, dio prvi

Službeno kreće novi i uzbudljivi serijal kratkih, kontroverznih i možebitno uvredljivih postova kojim želim pokazati kako bi, uz neke sitne, kozmetičke promjene, svijet oko nas mogao biti prekrasno mjesto za život. Dovoljno je samo da zavirimo duboko u sebe i sagledamo neke iritantne navike koje imamo, te se zapitamo: da li i ja mogu nešto promijeniti?




1. Komunikacija s klincima

Prva i osnovna stvar koju moramo naučiti je da djeca nisu retardirana, jednostavno su djeca. Ipak, 11 od 10 odraslih osoba će se u svakodnevnoj komunikaciji s djecom, pogotovo bebama, ponašati upravo kao da su mentalno hendikepirana, a pritom će i sami izgledati kao osobe kojima moždane funkcije jedva dozvoljavaju samostalno disanje. Jednostavno postoji nešto u tim malenim smotuljcima sreće koji tjeraju čovjeka da bubububira, gugugugira, bklfdjhdfnkira i radi slične akcije koje uključuju neartikulirane zvukove, riječi koje kao da su prepisane sa facebook statusa 13 godišnjih djevojčica i grimase od kojih i čimpanze pokrivaju oči, srameći se nad činjenicom da smo upravo mi superiorna vrsta. Druga stvar koja je primjetna u ovakvom obliku interakcije je da od djeteta nikad nećete dobiti željenu reakciju. Dijete se neće čak niti lagano nasmijati, nego će vas samo zbunjeno gledati i vjerojatno si misliti: "Dobro čovječe božji, koji je tebi kurac? Kojim jezikom ti to pričaš?" Da, djeca će biti zainteresirana, štoviše fascinirana vašim gugutanjem, ali vjerojatno iz sasvim drugih razloga nego što mislite.

Image and video hosting by TinyPic


Poželjno je da roditelji i bake i djedovi to rade, ali debela teta iz Australije koja miriši na parfem koji se prestao proizvoditi još u 1. svjetskom ratu u tom djetetu može izazvati samo traume, koje će izaći na vidjelo nakon 20 godina i vjerojatno uništiti brakove, prijateljstva i skupocjene aute. Ta ista teta će se vratiti i za 5 godina i umjesto poklona u vidu igračaka ili barem soma australskih dolara, donjeti svoje male, zdepaste, masne prste i početi vas štipati za obraze. Miči te prste sa mene, ja nisam odojak, ja sam ljudsko biće!!! I onda ona standardna pitanja: "Jel te mama i tata slušaju? Jel imaš curu? Koliko si narastaooo!!" Da, mama i tata me slušaju sve što im kažem, naravno da imam curu, u trogodišnjoj sam vezi, premda sam tek prije 2 godine prestao srati u gaće, a što se tiče rasta, hej, kažu mi da je to prirodna pojava, ljudi navodno s godinama rastu, što se i može vidjeti po plavetnom kitu kojeg si upravo smazala za doručak. Koji je onda lijek za ovo? Bebe bi trebale dobivati gugutajući stimulans od roditelja, a ne od svakog prokletog neznanca na cesti i službenica na šalteru u menopauzi, a malo starije klince bi trebalo ispitivati pitanja koja su u skladu s njihovim godinama, a ta su vezana uz igračke, crtiće, prijatelje iz vrtića i onaj najljepši od svih blagodati djetinjstva: popodnevni spavanac.


2. Hrvatske verzije popularnih stranih emisija

Teško je kod nas napraviti nešto originalno i svježe. Nije stvar da se nema ideja, nego jednostavno "oni gore" nisu dovoljno dalekovidni da vide da i u ovako maloj zemlji ima potencijala da se naprave zabavne i zanimljive stvari. Zašto bi netko dao novce mladim ljudima sa svježim idejama, kada se za par milijuna eura može kupiti gotova emisija? No, nije ni to toliko loše. Loše je ono što se od tih emisija radi. Smijurija i parodija, sa vrlo čestim saginjanjem glave i odvraćanjem pogleda zbog neugodnosti. Najbolji primjer su zvijezde koje pjevaju ili plešu. S obzirom na broj stanovnka koji je dosta malen, proporcionalan mu je i broj zvijezda. I kako donekle takva stvar može funkcionirati sezonu ili dvije, nakon toga se dolazi do neke barijere kad fizički jednostavno nije moguće naći ljude koji su zvijezde i koji mogu sudjelovati u tako nečemu.

Image and video hosting by TinyPic
Zuhra - nastupa u reklamama za skladišta, vodio nekoć davno neku emisiju
Fizikalac - 35 godišnje dijete, budućnost otprilike ista
Melita Hrengek - nikad čuo, navodno novinarka, neš ti zvijezde
Marija Borić - glumica, zapažene uloge: Bitange i princeze-šminkerica, Moram spavat anđele - medicinska sestra
Nataša Janjić - glumica, riđa
Robert Sever - dizajner u centru svjetske mode, Hrvatskoj
Mirta Šurjak - ???
Dušan Bučan - tip iz reklama za Bnet, ostatak karijere nepoznanica

One prave zvijezde ionako ne žele imati veze s time, pa ostaju oni koji se na TV ekranima pokažu jednom do dva puta godišnje ili pak oni koji se na ekranima nisu pojavili godinama, ali eto, prije ohoho su bili toliko popularni da je svaki deseti čovjek znao otprilike čime se ta osoba bavi. Tako nakon nekog vremena imamo skupinu od 10-ak gotovo pa običnih ljudi koje nam se servira kao zvijezde, koji po usiljenom receptu rade emisiju gdje se u dva sata ne događa apsolutno ništa, a 10 minuta se posveti onome o čemu se ta emisija zapravo i radi. Naravno, u takvom tipu emisija je i žiri, koji se vrlo često sastoji od potpuno neadekvatnih osoba za taj posao, koje je ili vrijeme pregazilo, ili nikada nisu imale apsolutno nikakve veze s tim poslom. Vidimo da je kriterij za žiri u emisiji poput Hrvatska traži zvijezdu taj da je netko u životu barem jednom slušao radio, što je prilično nisko čak i za naše pojmove. Posebna priča su serije koje kopiramo, koje čak ne mogu niti okarakterizirati kao neuspjeh, nego više kao zločin protiv čovječnosti. Vjerojatno svima prvo na pamet padaju Bračne vode, koje su, meni još uvijek gotovo nevjerovatno, imale čak dva pokušaja. Oba ostavljaju toliko gorak okus u ustima da niti kolektivna amnezija ne može izbrisati sjećanje koje će nas pratiti još dugi niz godina, kao još jedna u nizu mrlja u našem TV programu. Fascinantno je ipak što postoji velika količina ljudi koji takve emisije još uvijek gledaju. Da li su ljudima mozgovi toliko isprani da su im takve stvari čak i zabavne i uživaju provodeći 2 sata svojih života u vječno nehumorističnim dosjetkama voditeljskih parova poput Barbare i Duška, ili jednostavno nema ništa bolje? Neznam, samo se nadam da će gledateljstvo uskoro shvatiti da takve emisije ne nude apsolutno ništa. Ne može se ništa naučiti (iznimke postoje, poput aktualnog Masterchefa, koji kao emisija ima neku poantu), natjecatelji imaju šanse za uspjeh kao i svaki drugi prosječni lički pastir (na dva prsta jedne ruke se mogu nabrojati ljudi koji su stvarno uspjeli nakon talent showova, ostali su dobili samo ono najgore, a to je da su okusili slavu na 15 minuta i onda im je ona zbog pomanjkanja interesa tržišta jednostavno oduzeta. A zna se da je najgore imati, pa onda nemati...) a sumnjam da se novci koji se troše u prebogatu produkciju ne mogu utrošiti na nešto pametnije. Lako je Amerima sa 300 milijuna stanovnika imati i dovoljnu zalihu zvijezda, i dovoljan broj talenata, te tržište dovoljno veliko da se to plasira. Kod nas jednostavno treba objesiti mamuze o zid i reći kad je stvarno dosta.

3. Ljudi koji ne znaju hodati

Iskreno, koliko puta vam se dogodilo da hodate središtem grada, taman ste kupili odvratni komadić pizze koji košta 20 kuna i žurite natrag na posao u svom novom finom casual odijelu, kad ono baba ispred vas odluči naglo stati jer je eto baš u tom trenutku u izlogu Borova vidjela cipele koje su iste kao i sve cipele koje je ikad nosila i ista kao i sve druge cipele u tom izlogu, ali eto, baš te joj se najviše sviđaju? I naravno, vi kao normalan hodač se zabijate u nju, pizza vam se zakelji po odijelu, pokušavajući to panično očistiti probušite vrećicu bogovskog kokaina u džepu i sve ukratko ode u pičku materinu u djeliću sekunde. Baba se naravno okreće s negodovanjem, ona je ljuta na vas, da vi ne pazite kud hodate, da ste vi mladi tako bezobzirni! Meni se ovakva situacija nikad nije dogodila, jer naravno ne jedem pizzu, ali bezbroj puta sam se našao u situaciji kada su mi sasvim lijep i miran dan pokvarili ljudi koji u XX godina života nisu uspjeli ovladati jednu od najosnovnijih ljudskih funkcija: hodanje. Tu su dakako prisutne dvije kategorije: spori hodači i ljudi koji naglo staju u hodu i mijenjaju smjer, kakva je i baba s početka priče. Kao i u prometu vozila, i u prometu pješaka bi se trebalo pridržavati nekih pravila. Ako se nekome sporo hoda, neka sporo hoda sa strane i gleda i radi šta ga god volja, a nek pusti nas normalne da normalno hodamo! Al ne, ona i njezinih 7 prijateljica se nakereći nasred ceste, postrojeni kao Spartanci u formaciju koju je nemoguće probiti. Pa onda pokušavate između njih. Ne ide. Debela se hihoće i dovikuje ovoj na kraju reda nešto toliko važno da ne može pričekati 10 minuta dok ne dođu na šalter u poštu gdje će opet klafrat do kraja dana. Onda pokušavate zaobići, prvo sa strane gdje su zidovi. Pa se očešete o zid, ugazite u strateški postavljeno pseće govno i na kraju zabijete u kantu za smeće. Pa pokušavate s druge strane, tempirate da vas baš ne pogodi tramvaj, ali ne računate na auto koji upravo izletava i umalo vas rješava života. Ali one su neumoljive. Nema predaje! Što učiniti u ovakvom slučaju? Teško što se i može, eventualna opcija je uzeti auto i.... bolje da prestanem pričati dok još mogu...

Image and video hosting by TinyPic
"Oprostite, možete li se pomaknut malo ulijevo? Ne možete?"

4. Toga ima samo kod nas...

Jedna od omiljenih mi sintagmi je upravo "Toga ima samo kod nas...", na koju ćete naići u apsolutno svakom mediju i obliku verbalne komunikacije, od novina, televizijskih emisija, foruma pa čak i blogova. Ova cijela blog sfera se na moje zaprepaštenje pretvorila u vječno natjecanje tko će na novi i bolji način ispričati priču koja kao punchline ima "Toga ima samo kod nas..." Kao da je postalo sinonim za svo zlo koje se u našoj zemlji događa, gotovo je u mentalitetu ljudi postalo kao isprika za sve loše što se događa. Sa statističnog gledišta, na svijetu uz nas postoje još 194 priznate države, koje ukupno imaju oko 6.5 milijardi ljudi. Mi kao narod predstavljamo oko 0,007% svjetskog stanovništva. Kad gledamo čisto sa statističnog gledišta, vrlo je egocentrično govoriti da toga ima samo kod nas. No dakako da tu nije stvar u statistici, stvar je u općem razočaranju građanstva stanjem u državi. A tko ne bi bio: mito, korupcija, pljačke, nepostojeće pravosuđe, brđanski mentalitet. Stvari s kojima se borimo svakodnevno. No od kud ljudima ta mentalna slika da je to samo kod nas tako? Da li je ta uzrečica postala toliko uvriježena da su ljudi stvarno počeli vjerovati da je svugdje bolje nego kod nas. Da nekom magijom ili nesretnom slučajnošću mi živimo u zemlji kriminala, dok su sve ostale zemlje potpuno lišene istog? Da li netko uistinu može reći da kriminala u velikim "demokracijama" poput Amerike ili Skandinavije nema, da mita i korupcije u bastionima europeizma poput Britanije ili Francuske nema? Netko će reći da naravno da ima, ali nigdje kao kod nas. Ja kažem da mi nismo niti blizu tim velikim silama po razini korupcije i kriminala. Jedina razlika je što je kod nas masa polupismenih babuna koji jednostavno ne znaju krasti, dok se vani to radi u rukavicama. Finski proizvođač oklopnih vozila ili njemački automobilski konzorcij će poslati svog predstavnika koji će nizom odvjetničkih rupa i klauzola koje ni sam Bog ne bi shvatio uspjeti od blesavih Balkanaca napraviti budale i dobiti što želi. I to je sva razlika. Ali kompleks malog naroda je zajebana stvar. Ili imamo sve najbolje ili imamo sve najgore. Nikako ne možemo biti normalna prosječna zemlja, mi moramo biti naj u bilo kojem obliku. Ako ne možemo biti najbolji, e pa jebem mu mater i tom tamo Čadu i Afganistanu, bit ćemo najgori! Samo kod nas!

Image and video hosting by TinyPic
Fotografija je snimljena u okolici Okučana, otac i kćer u nježnoj igri sa omiljeni kućnim ljubimcem dok čekaju reprizu Najboljih godina, samo kod nas...

četvrtak, 24.03.2011.

Crapperova slava

Prije svega, riječi hvale. Ovaj neozbiljni blogić je prešao brojku od 400 000 posjeta. Nakon 7 godina pisanja gluposti i izgubljene većine prvotnih postova koji bi danas na crnom blog tržištu vrijedili kao neka izgubljena Picassova slika ili drugih 10 božjih zapovijedi, nešto je ipak postignuto. Bravo za mene, i bravo za ljude koji ovo čitaju. Evo, obećao sam sam sebi da neću plakati, ali šta mogu kad je ovo toliko emocionalan trenutak. Nakon ovoga se mogu bez straha od osude okoline u potpunosti posvetiti svojem vječnom snu: oslovljavanju samog sebe u 3. licu, počevši već od ovog ponedjeljka (jer svi znamo da svaka velika životna promjena počinje od idućeg ponedjeljka)...U čast ovog povijesnog događaja, izbrisao sam sve retardirane reklame i facebook box. Hvala bogu da su kreatori ovog servisa imali toliko uljudnosti da ponude micanje tih gluposti kao opciju. Također, sve atraktivne mlade djevojke mogu poslati svoje toples slike na dole navedenu email adresu, kako bih skupa sa svojim prijateljima na popodnevnoj kavici mogao iskomentirati kako nose ogroman križ oko vrata, dok potpuno gole dragaju mindžicu. Tko ne bi volio mlade kršćanke...



Danas se neće puno pisati. Nikako. Danas će se slaviti dugo u noć, pa čak i do ponoći.... Ali neozbiljno bi bilo da ovaj post ostane samo na samohvali. Ipak je moja obveza da ovakve dragulje podijelim sa svima. Danas vam donosim jedan umjetnički video neke Srpkinje koja je kao neka umjetnica u New Yorku. Ona u ovom 14 minutnom horroru od videa objašnjava neke od tradicija sa brdovitog nam Balkana, koje su očigledno s razlogom izumrle. Ne pitajte kako sam došao do njega, to su mračni putevi kojima niti jedan normalan čovjek nikada ne bi trebao kročiti. Kao i svaki video, slika ili post na ovom blogu, ne preporuča se mlađima od 18 godina, srčanim bolesnicima, ljudima koje je napala flesh eating bacteria, kršćanima, muslimanima, zoroastristima, igračima bejzbola, ljudima koji nevjerovatno sporo hodaju, udruzi B.a.B.e i srednjovjekovnim mačevaocima, te kao takav ne odgovaram za posljedice u vidu mentalne i emocionalne retardacije, želje za samoubojstvom ili masovnim ubojstvom i erektilne disfunkcije. Zapravo, ovo je toliki trash da sam dugo dvojio dal da ga uopće ikad objavim, al rekoh, jebiga, jednom se slavi jubilej, mora biti nešto nesvakidašnje! Ko sutra na kavi, u uredu ili na roditeljskom sastanku ne bude pričao o ovome pička je i neću se nikad više družiti sa njime/njom....

nedjelja, 20.03.2011.

Nova uspješnica

Eto, dugo me nije bilo, šta da vam kažem: pad inspiracije, gubitak volje za živ... koji kurac??? Nakon što su mi inflitrirali blog sa nekakvim linkovima za NovuTv i ostale NoveTV, sada mi tu blinka nekakav nakaradni Facebook box! Cijeli koncept ovog bloga, sa Nortonom, sapunom, Fight Clubom... Prodali su me! Uglavnom, dosta o tome, kao da me briga... Čekao sam trenutak, onu pravu temu, nešto što će mi omogućiti da se vratim na velika vrata. Sukobi na Bliskom Istoku? Previše politički... Prosvjedi po Hrvatskoj? Dosadno... Potres u Japanu? Pecanje simpatija... I onda, slučajno, preko nekog lijevog linka neke jadne komičarske grupe koju pratim na Youtubeu (iskreno, neznam uopće zašto ih pratim i zašto ih nazivam komičarima. Znam samo da mi je u jednom trenutku života bio iznimno zanimljiv i zabavan video u kojem njih par razbija auto jednog od njih), naletio sam na next big thing, navodno ženskog Justin Biebera. Stoga, prvo pogledajmo video, a onda krenimo u opsežnu analizu.





Rebecca Black. Samo ime je toliko cool da je jednostavno nemoguće da su ga mamica i tatica sami smislili. Barem 50 ljudi je zdušno radilo tjedan dana danonoćno na tome da se izabere najbolje i najkulje ime. Pjesma se zove Friday, što je po našem staroslavenskom, Petak. Imali smo i mi svoju uspješnicu u vidu istoimene pjesme skupocjene prostitutke Vlatke Pokos. I moram priznat, retrospektivno, ne znamo kakvo smo blago imali. Uglavnom, pjesma počinje nekakvim sinteziranim zvukovima koji mi opako bacaju na teenagerski Black Eyed Peas. Tu je i neki crnjo koji priča standardno nevažne stvari, a u pozadini se čuje milozvučni glas računala koje pjeva Yeah-yeah u svim mogucim varijacijama (Yeah, Ye-ah, Yea-h, Y-eah, Y-e-a-h i još 12 tisuća kombinacija). Prošlo je točno 6 sekundi, a već mi je jasno da me očekuje jedno od najvećih smeća koje sam ikad vidio. Bre, 3 crna cigana iz Lukavca ne bi napravila ovakvo smeće. Uglavnom kroz prvih par sekundi se listaju dani kalendara sa objašnjenjem što se radilo taj tjedan: ispiti, zadaće i slične teenagerske brige. Hah! Nasmijem se ja slatko i pomislim u sebi: kog vi lažete, sramota vas bila! Srednja škola je najlakša stvar koju čovjek mora proći kroz svojih 40 i kusur godina života (prosjećna životna dob osobe poput mene), a svi se uvijek žale. Uglavnom, na kalendaru se pojavi petak i stvar napokon može početi. U ovom trenutku, prošlo je 12 sekundi skladbe, i osjećam prve znakove mučnine.

7am, waking up in the morning
Gotta be fresh, gotta go downstairs
Gotta have my bowl, gotta have cereal

Ok, službeno su izgubili svaki doticaj sa originalnošću i umjetnošću i sad jednostavno pišu stvari koje ljudi svakodnevno rade. Kaže curka: 7am (ujutro), budim se ujutro. Neću komentirati sposobnost stihoklepaca da uistinu napišu ovo kao stih. Više od toga kako je ova pjesma počela me zabrinjava činjenica da se ova 13 godišnja djevojčica budi ujutro potpuno našminkana i uređene kose. Kakvi roditelji to dopuštaju? Nadam se samo videoroditelji. I Katie Holmes... Druga stvar koja me zabrinjava je činjenica da je prošlo tek 20 sekundi spota, a već me sama pojava ove ženske iritira gotovo kao i Connect. Ta usta, taj madež/prišt na obrazu, te gusjeničaste obrve, i ovaj tupi pogled u kameru bez žmirkanja i ikakve moguće emocionalne reakcije! Da li je moguće? Da li su napravili sljedeći korak, i umjesto kompjuterski sinteziranih glasova koje samo nakaleme pjevačici, da li je moguće da su napravili prvog pravog humanoidnog robota sa ugrađenim autotuneom?

Seein’ everything, the time is goin’
Tickin’ on and on, everybody’s rushin’
Gotta get down to the bus stop
Gotta catch my bus, I see my friends (My friends)

Odi jebi se tamo i ti i ova pjesma! I ja budala koji pišem o njoj! Nema nikakvog smisla!! Uglavnom, još uvijek smo na opisivanju svakodnevne jutarnje rutine, ona ide na bus, a kad ono, auto pun mladih jebaca staje pored nje. U kabrioletu! Koliko imaju, 13 godina? Ja sa duplo više još mamin auto vozim, i to samo kad mi da! Moram zvati: "Mama, jel mogu dobiti auto?" "Ne možeš!" "Al zaaaaaštooooo, mamaaaaaaaaa?!" "Odi i nađi posao, ljena vrećo kostiju!" Uglavnom, premda voze kabriolet, vidi se da je ovo ciganski spot, jer su klinci koji glume prilično ružni. Onaj otraga je očigledno vrlo socijalno disfunkcionalan, ili mu je jednostavno previše neugodno zbog same činjenice ga glumi u ovakvom spotu. Tko mu kriv... Cure su ružne i vjerojatno nikad ništa neće biti od njih, a vozač je posebna priča. Zapravo i nije, jednostavno je posebno iritantan. E, al sad slijedi najbolji dio...

Kickin’ in the front seat
Sittin’ in the back seat
Gotta make my mind up
Which seat can I take?

Pošto ove recenzije pjesama vidim otprilike kao moj i vaš pokušaj da prodremo u samu srž moderne glazbene umjetnosti i vidimo što je to što ju tjera naprijed, mislim da je ovaj dio zapravo ključan za cijelo shvaćanje ove pjesme. Vječna dilema da li sjesti naprijed ili nazad je ono što je i mene vrlo često proganjalo, odluka koju nikako nije lagano za donjeti. Ako sjedneš naprijed, imaš više mjesta, veću kontrolu, možeš promijeniti radio stanicu, a i osjećaš se nekako bolje jer si naprijed. S druge strane, negativno je što pri sudaru izletavaš van poput sjemena iz prepona irskih svećenika, a i osoba koja sjedi iza vas može vas cijelo vrijeme maltretirati slabim, ali iritantnim udarcima u potiljak. S druge strane, otraga je uvijek opuštenija ekipa, uvijek za zajebanciju, pričaju si tajne, igraju bocu istine, bacaju uroke... Nešto što se naprijed ne može! Također, u slučaju sudara, gotovo sigurno će svi otraga poginuti jer nisu nikad vezani, pa je lom kralježnice neizbježan! No, gdje sam ono bio... Aha, dakle, potpuno razumijem Rebeccinu dilemu. Da li sjesti otraga sa retardiranim i ružnom, ili naprijed sa retardiranim i ružnom, ali 13-godišnjim vozačem?

It’s Friday, Friday
Gotta get down on Friday
Everybody’s lookin’ forward to the weekend, weekend
Friday, Friday
Gettin’ down on Friday
Everybody’s lookin’ forward to the weekend

Bam, odmah sljedeći kadar, voze se svi u kabrioletu, cruisaju lagano ulicom, rade zmije rukama... ukratko, boli ih kita za školu, ponos i predrasude. U ovom kadru vidimo socijalno disfunkcionalnog kako nekoordinirano lamata rukama po autu, ružnu curu 1 kako uistinu ne zna šta bi sa sobom, ružnu curu 2 kako radi zmije rukama (note to myself: uništila mi je jednu od najdražih stvari u životu, više nikad u proljeće ne smijem izvaditi pitona u šetnju... i ne, ne mislim seksualno!), a vozač je potpuno cool i samo lagano maše glavom. U mom kraju, da te netko vidi da voziš auto i slušaš takvu pjesmu, završio bi na hitnoj sa mjenjačem u guzici. A što se tiče riječi pjesme, moram priznat da su me čak malo i uznemirile. U američkom žargonu, "gotta get down" bi značilo otprilike "moram mu popušiti". To je stvarno ok, vrlo poetski i umjetnički, ali ovo je dijete za Boga miloga! Premda u ovoj pjesmi vjerojatno ne znači to što sam ja napisao, ipak je vrlo jasno kako može doći do zabune. Kao da npr. neka naša 13-godišnja učenica pjeva: "Popušila saaaam", jasno, misleći na priliku da se prijavi na Lidrano sa sastavkom "Kako sam provela uskršnje praznike", ali nama je prvo na pameti... pa ono što nam je prvo na pameti! Rebecca dalje ponavlja kako se svi vesele vikendu, jeeej, wuuuu, dosadno sranje...

Partyin’, partyin’ (Yeah)
Partyin’, partyin’ (Yeah)
Fun, fun, fun, fun
Lookin’ forward to the weekend

Fuck, tek je minuta prošla! Još 3 puta toliko! Ovaj dio se nastavlja na prijašnji i jedino zanimljivo u njemu je način na koji ova izgovara fun. I naravno, činjenica da djeca "partijaju"! Ja dan danas moram tatu pitat jel smijem van: "Tata ja bi van, daš mi 20 kuna?" "Ne može!" "Ali tataaaaaa, ja sam student!" "Ti si kurac, a ne student...."

7:45, we’re drivin’ on the highway
Cruisin’ so fast, I want time to fly
Fun, fun, think about fun
You know what it is
I got this, you got this
My friend is by my right
I got this, you got this
Now you know it

Počinje drugi stih. Već je večer, sad je već očigledno da ko jebe školu, i cijelonoćno tinejdžersko opijanje, drogiranje i seks može početi! Stihovi u drugoj strofi imaju još manje smisla. "Cruisamo toliko brzo, želim da vrijeme leti"... Kao prvo kruzanje i brzo ne idu jedno uz drugo: ili kruzaš ili vozis brzo! I zašto želi da vrijeme leti? Čini se da im je zabavno, ne bi li trebali željeti da vrijeme uspori? Slijedećih par stihova se ne može čak niti objasniti, al probajmo doslovno: "zabava zabava, misli na zabavu, znaš što je to, ja imam ovo, ti imaš ovo, moja prijateljica je s desna, ja imam ovo, ti imaš ovo, sad znaš..." Što u ime Jehovinih svjedoka i Charlesa Mansona ovo znači? Jedino objašnjenje je da imaju pun kurac onoga što je tekstopisac konzumirao dok je pisao ove stihove. Vjerojatno ono indonezijsko sranje koje se roka na miligrame, i gdje je vjerojatnost 90% da ubiješ sve u krugu od 5 kilometara misleći da su demoni...Što se tiče spota, noć je, otraga je platno, i sve izgleda još jadnije nego po danu. Sporedni glumci su drugi, i moram čak priznati puno gori nego oni prvi. Socijalno disfunkcionalnog momka je zamijenila socijalno disfunkcionalna djevojka sa mnogo jačim poremećajem koordinacije, što se i vidi iz pokušaja plesa. Također, premda kruzaju tako jebeno brzo, ipak imaju sposobnost da sjede za zadnjem sjedištu i ne jebe ih pol posto što su tehnički već poginule. Rebecca je pak našminkana kao filipinski transvestit, i to ne onaj lijepi. Stvarno, zar u toj velebnoj Americi ne postoje nekakvi zakoni, ako ništa drugo, bar dobrog ukusa? 2 tjedna, preko 20 milijuna youtube pogleda? Iiiii, za kraj, još malo dileme na koje mjesto da sjedne. Sad je potpuno jasno da je to uistinu tema ove pjesme.

Nakon ovoga napokon dolaze na tulum. Autiju ispred kuće milijun. Toliko dobrih kola nisam vidio niti pred središtem FINA-e. Svi su djeca, svi voze aute, svi partijaju i ovo službeno postaje najgori spot koji sam vidio u zadnjem tromjesečju. Prošle su dvije minute spota, nešto više od polovice, i ne znam kako ću do kraja... Ima nešto u načinu na koji izgovara "getting down" što mi doslovno ubija želju za životom i razmnožavanjem. Ali, zajebo sam se, sad tek slijedi najbolji dio...

Yesterday was Thursday, Thursday
Today i-is Friday, Friday (Partyin’)
We-we-we so excited
We so excited
We gonna have a ball today

Jedina uistinu pozitivna značajka ove pjesme je upravo u ovim stihovima. Dakle, može poslužiti da se 2-godišnju djecu nauči dane u tjednu. To je to, ništa više i ništa manje. Treba izrezati samo taj dio i puštati ga djeci. Jer ono što slijedi je silovanje jezika u punom i potpunom smislu te riječi, samo kako bi se valjda dobio ritam i flow, a ne dobije se apsolutno ništa od toga. Zapravo, sad kad razmislim, ova pjesma uopće nema nikakvu strukturu, produkciju ili išta što bi dalo naslutiti da su je radili ljudi koji su takvo nešto već radili barem jednom u životu! Pprilično je nevjerovatno koliko nešto može biti loše, koliko tu mora biti neznalačke energije, da se skupi toliko antitalenata na jednom mjestu: od tekstopisaca, aranžera, producenata, glumaca i na kraju same pjevačice! Fasciniran sam..

Tomorrow is Saturday
And Sunday comes after...wards
I don’t want this weekend to end

Aha, još nismo gotovi sa danima u tjednu. Sutra je subota, a pos..... lje dolazi nedjelja. Doslovno tako. Ne razumijem zašto je ovo moralo biti razdvojeno. Ali davno sam odustao od pokušaja razumjevanja ove pjesme. U spotu se ne događa ništa novo, štoviše, izgleda kao grafika za onu seriju "Saved by the bell", ako se itko sjeća... Oni koji se ne sjećaju, jebiga, treba zanti cijeniti pravi trash! Eeee, al sad dolazi najbolji dio stvari koji tehnički niti nije ova stvar: rap dio!

R-B, Rebecca Black
So chillin’ in the front seat (In the front seat)
In the back seat (In the back seat)
I’m drivin’, cruisin’ (Yeah, yeah)
Fast lanes, switchin’ lanes
Wit’ a car up on my side (Woo!)
(C’mon) Passin’ by is a school bus in front of me
Makes tick tock, tick tock, wanna scream
Check my time, it’s Friday, it’s a weekend
We gonna have fun, c’mon, c’mon, y’all

Ako je pametan, ovaj momak se više nikad neće pojaviti u Americi. Ja bih na njegovom mjestu otišao u Turkmenistan ili tako neku zemlju gdje za internet misle da je tastatura. Poslje ovako nečega jednostavno nema povratka. Nemožeš više pjevat o ghettu, o ženama, o travi... A ako ne možeš repati o tome, o čemu možeš? Očigledno samo o tome kako kruzaš autom i razmišljaš o tome kako je jebeno zajebavat se u petak navečer, zajedno sa prijateljima od 13 godina. Stari moj, koji Turkmenistan, za ovog momka ne postoji takva rupa u zemlji u kojoj bi se mogao sakriti nakon ovakve sramote! S druge strane, možda je on i tekstopisac, što bi objasnilo mnogo toga, kao npr: zašto nikad nitko nije čuo za njega?
Do kraja spota i pjesme slušamo ponavljanje stihova o petku, partijanju i pušenju kurca, popračeno nimalo ekstatičnim plesom okupljenje horde jedva tinejdžera. Čak i Antonija Šola ima zahvalniju i bolju publiku od ovih! Očekivao sam barem neku pivsku bocu da proleti, neki stage dive, možda neki boob flash zabrinute majke, ali ništa od toga se nije dogodilo i ovo je ispalo kao najdosadnija teen zabava još od kad sam ja imao 13 godina, a to su zabave za koje ne bih imao nikakvih primjedaba da ih zaboravim. Na kraju vidimo i kadar crnca kako u kolima lagano čaga rukama uz zvukove ovog vanrednog pjesmuljka i time si definitivno piše smrtnu kaznu. I, gotovo! Gotovo, gotovo, aleeee, aleeee! Uspio sam! Uspio sam opisati cijelu pjesmu i ne srušiti se od psihičke iscrpljenosti. Konačni dojam? Mislim da je svakome tko je poslušao ovu pjesmu, vidio spot i pročitao ovih mojih par redaka jasno da je ovo bez premca jedna od najgorih ikad napravljenih stvari, nešto što mora biti sramota sve koji su uključeni u ovaj projekt. Imamo Black Eyes Peas, imamo Ke$hu, imamo Biebera... Molim te Bože, ne treba nam i Rebecca Black...

subota, 18.12.2010.

Kud s rukama kad hodaš s djevojkom kroz grad?

Za razliku od moje virtualne persone, slatkorječivog i dobronamjernog humanista Crappera, moja realna persona je mali otužni iritantni čovječuljak, osoba koja je sve moralne norme izgubila negdje u 2. tjednu embrionalnog razvoja i koja do dan danas nije naučila kako funkcionirati u najbanalnijim socijalnim situacijama. Osoba koja, kada u vašem domu ode u WC, ne pušta vodu za sobom, i još na kraju optuži onemoćalu staricu ili umiljatog kućnog ljubimca. Osoba koja se ne diže trudnicama u autobusu. Osoba koja neugodno zuri u žensko poprsje i uopće se ne kaje zbog toga, nego štoviše, odmah pita:" Jel su curke samo za gledanje ili se može i igrati s njima?". Da, prilično sam nisko na ljestvici svega onoga što jedna osoba treba biti i zato nije ni čudo da mi neke situacije predstavljaju nerazrješivu enigmu. Gledam sve te silne parove kako se prešetavaju gradom, zagrljeni i zaljubljeni, i pitam se, kako? Kako se mogu držati za ruke i ne osjećati ni trunku nelagode?

POZA 1: Ruka u ruci

Ovo je najrudimentniji oblik izražavanja privrženosti između muškarca i žene, muškarca i muškarca u liberalnim zemljama i žene i žene u srednjoškolskim danima. Prvi put je vrlo neugodno. Muškarac krene lagano primiti žensku ručicu, ne znajući da li je ona na istoj valnoj duljini kao on. Najčešće nije. Onda slijedi trenutak neugodne tišine, u kojem muškarac očajnički pokušava primjetiti nešto oko sebe što bi odvratilo fokus sa njegovog faila. Moli se da upravo u tom trenutku leteći pas proleti pored njih, ugrabi dijete iz kolica i u zraku ga razdere na molekule. Ali to se nikad ne događa...Zapravo, dogodilo se jednom, ali o tome drugi put... Od tog dana je muškarac zauvijek traumatiziran i nikad više neće pokušat prvi primiti djevojku za ruke. I onda će neka iduća govoriti svojim frendicama: "Joj, moj Janko mene još nije primio za ruku, a glavno da me hoće u guzu. Kako su ti muškarci nezreli..." Da, da, nezreli, pitaj Janka šta mu je ona prije napravila, jadnom čoveku...Kada napokon, nekom kozmičkom energijom i univerzalnim usudom dođe do spontanog primanja za ruke, e onda tek počinje prava muka. Po ljeti se ruke znoje, pa je sve ljepljivo. Po zimi je hladno, pa je jednostavno hladno, i nema boga da ti objasniš nekome da je vani jebenih minus beskonačno i da samo želiš staviti ruku u tople, tople džepove. Cijeli dlan preko cijelog dlana praktički imobilizira ruku, tako da parovi koji tako hodaju izgledaju kao da su srasli jedan s drugim i kao da te ruke nisu dijelovi njihovog tijela, nego se samo nasumično klatare. Isprepleteni prsti pak uništavaju zglobove i vrlo su nespretni ako sretnete nekog poznanika, pa se treba i rukovati. Onda slijedi 10 sekundi pokušavanja otpetljavanja prstiju, koji su, ako je zima, još i zaleđeni jedni za druge. Pa te onda djevojka vuče ko psa kad vidi svaki jebeni izlog sa svakom jebenom stvari na ovoj jebenoj planeti. "Joj vidi ovo, joj vidi ovo!" Ne zanima me, hoću svoju ruku natrag! Naravno, djevojke vole nakit, tako pa tako često imaju i po 20 komada metala na prstima jedne ruke. Znate li što to čini vašim prstima, kada po hladnoći ispreplete svoje prste sa vašima? I dan danas imam rupe od svakojakih cirkona, srčeka, tribalova i sličnih pizdarija.

POZA 2: Ruka oko vrata i struka

E, ova je već za one malo gipkije. Prije svega, preporuča se da je djevojka barem za glavu niža od muškarca. U suprotonome, cijela situacija liči na dvije pijane gorile koje pokušavaju uhvatiti ritam i jedan drugome služe kao bandera da se ne sruše. Ako je žena pak viša od muškarca, mogu zamijeniti uloge i ona staviti ruku oko njegovog vrata. Ovo je u uličnom žargonu poznato kao "ultimativni fail" i uz bok je onoj ženski iz Big Brothera koja je kao htjela plesati na šanku pa je uz bolni jauk završila na podu. Takve stvari se prepričavaju još godinama.

Image and video hosting by TinyPic
Samo dvoje ljudi ovo može isfurati, i obojica mogu kupiti vas i vaših 7 pokoljenja...

Uglavnom, ovaj vid "rukovanja" je značajan za prave mužjake, koji ostalim mužjacima žele pokazati da je dotična ženka njihova i samo njihova i da ju imaju namjeru oploditi. Ženka pak stavlja svoje ruke oko mužjakovog struka, sretna jer je našla nekoga tako snažnog i muževnog. Ja s druge strane imam tijelo koje ne može podnijeti dugotrajno držanje ruke u vodoravnom položaju. Čista fizika. Ruke su tu da stoje paralelno s tijelom, tako je Priroda htjela i tako mora biti. Grčevi, bol u mišićima, slaba cirkulacija, gangrena, AIDS, hrvatske humoristične serije... Sve su to posljedice upravo ovakvog načina hodanja. Naravno, tu postoje i druge opasnosti. Zamislimo situaciju gdje muškarac hoda cestom s rukom oko vrata djevojke. Cesta nema nogostup, jer je baš eto nestalo novaca za to, a trebalo se kupiti ovogodišnje božićne ukrase u vidu 3 plave kuglice i ciganskih lampica za bor. I tako hoda ovaj par cestom kad iz suprotnog smjera doletava ralica koju vozi pijani seljak sa 3 razreda osnovne škole, te pokupi jadnu djevojku ko da je nikad nije bilo. Muškarcu je u procesu ruka kirurški otkinuta u predjelu ramena. Sve ovo se moglo izbjegnuti samo da je on imao svoje ruke u džepovima. Sada on nema jednu ruku, što mu uvelike otežava masturbaciju na internet porn, pošto mu jedino to preostaje jer je izgubio i djevojku. Takve stvari se događaju, ozbiljno, ja čuo...

POZA 3: Ruka u zadnjem džepu hlača

E ovo je već poza za profesionalce. Vrlo je teško izvediva i zahtjeva veliku fizičku spremu. Osim toga, definitivno je najgluplji način kojim jedan zaljubljeni par hoda gradom. U Njemačkoj je nedavno provedeno istraživanje o ovom fenomenu i došlo se do zapanjujućih rezultata. Naime, od 13584 parova, svih 13584 je dobilo negativnu ocjenu od strane nezavisnih promatrača, uz česte komentare poput: "Zašto, Bože, Zašto!?", "Policija, policija, ovaj joj krade novčanik!" i "Ček, jel ovaj zna da joj se anus ne nalazi na guzovima? Amateri.." Prije svega, potrebno je nekako ugurati prste u taj džep na guzici. E sad, koliko ja poznajem žene, a ne poznajem ih direktno, nego uglavnom preko onoga što vidim dok čučim skriven u grmlju, žene vole nositi uske hlače, jer im to ističe guzu. Hvalevrijedan potez žena, barem od onih koje imaju lijepu guzu. Za one pak koje nemaju lijepu guzu, svaka vam čast djevojke na hrabrosti, glavno je da ste dobre u duši. Ako su hlače uske, to znači da su i džepovi vrlo pripijeni uz tijelo, i da je ugurati nešto u njih jednako kao i pokušati ugurati dijete u perilicu za rublje. Može se, ali budite sigurni da će hitna pomoć morati intervenirati. Kad se uzme u obzir i to da su džepovi na ženskim hlačama ultra plitki, jer ipak, treba opravdati nošenje torbe veličine noćnog ormarića, stavljanje ruke u taj stražnji džep stvarno postaje teško izvediv zadatak.

Image and video hosting by TinyPic
"Pa, unutra imam auspuh od Golfa dvojke, sveske jugoslavenskih enciklopedija od A do K, 7 patuljaka, lijevu polovicu odojka i ruž za usne, hi hi hi..."

No, kad i ako se teškom mukom uspije, definitivno se isplati. KRIVO! Ruka vam je od tog trenutka potpuno proždrta, i muškarac doslovno postaje privjesak na ženinim hlačama. Kud ona, tu i on. S pozom ruka u ruci, muškarac barem ima neki manevarski prostor, može kontrolirati svoje i njeno kretanje, ali ovako jedino što može je mahati bespomoćno preostalom zdravom rukom. A da ne govorimo o potencijalnim opasnostima. Zamislimo situaciju gdje muškarac hoda cestom sa rukom u ženinom zadnjem džepu hlača. Ona je daltonist i uz to ima mrenu, te vidi svega 3%. Naravno, niti ne zna da je upravo zakoračila na cestu dok je crveno upaljeno, a muškaracu je jasno da nadolazeći tramvaj neće uspjeti stati. Kao svaki normalni čovjek pokušava se otrgnuti iz ralja, te spasiti svoj život, no sve što uspijeva je izvrnuti ruku i zakoračiti unatrag. Tram 11 odnosi njegovu kratkovidnu dragu, a s njom i njegovu ruku, kirurški precizno otkinutu u ramenu. Sada on nema jednu ruku, što mu uvelike otežava igranje biljara, pošto mu to jedino preostaje jer više nema niti djevojku.


Iz ovih primjera je jasno kako je u današnje vrijeme uistinu teško svakom muškarcu. Uz ozljede, neugodnosti i gubitke ekstremiteta, pitam se da li sam jedini koji cijelo to područje međuljudskih odnosa smatra jednim od najvećih socioloških problema modernog društva?

četvrtak, 28.10.2010.

Some really fucked up shit....

Danas nešto posve drugačije, pozabavit ćemo se analizom dvije reklame za jednu vrlo vrlo, ekstra vrlo na desetu potenciju sjebanu dječju igračku. Upozorenje da ono što slijedi nije za psihički labilne osobe. Ograđujem se od svakog mogućeg samoubojstva koje može uslijediti nakon pogledanih videa.

Reklama prva:



Dakle, premda ova reklama traje svega 21 sekundu, strašnija je od većine horror filmova koje sam gledao, i nakon što sam ju prvi put vidio, proganjala me u snovima narednih tjedan dana. Ironično, ali u tom periodu sam i sam radio wee-wee u krevet. Reklama počinje sa iznimno piskutavim glasom djevojčice koja previše entuzijastično uzima lutku u ruke i daje joj bočicu. Bebine neprirodno plave oči bodu me sve do zatiljka glave, osjećam kako mi se ježi koža na vratu, a mozak javlja da bi uskoro moglo doći do razvoja neprirodne fobije prema lutkama.Koju već ionako imam. Ne znam koji normalan roditelj bi ovo kupio djetetu. Da me netko zatvori u sobu sa ovom lutkom i 13 bijesnih hijena, preklinjao bih ga da ima toliko milosti i makne bebu od mene. Nakon što dvije djevojčice stave lutku na stol, hihoću se i uživaju kao da im je ovo najbolji dan u životu, ne shvaćajući da ima toliko boljih stvari, poput lajni kokaina u WC-u nekog kluba i bjesomućnih orgija sa patuljcima i ljamama. U tom trenutku u sobu ulazi otac, a prva pomisao kad ga se vidi je: pedofil. Vjerojatno su ga već barem 50 puta priveli jer policijski fotorobot uvijek naslika nekog sličnog njemu. Ne pomaže mu ni činjenica da definitivno čupa obrve, nešto što trebaju raditi samo žene i ljudi koji imaju samo jednu veliku obrvu, meni posebno fascinanti unibrow ljudi. Šeretski pita:"Who's laughing?", a djevojčice, smijući se kao da su upravo spalile par pljuga, pjevajući izjavljuju: "He'll stop laughing when you tickle him!". Kao prvo, ovo je potpuno nerealna situacija, jer bi pravi otac upao u sobu sa sačmaricom, već natankan sa barem tucetom piva, i odmah bez pitanja opalio hitac ili dva u bebu, uz obavezni: "Who's laughing now, BITCH!?!" one-liner. Na plač napušenih djevojčica odgovorio bi još jednim preciznim hicem u jednu od njih, samo kao opomenu drugoj. To bi pravi otac i muškarac učinio. Ovaj pak počinje dirati golu bebu po trbuhu. Odrasli čovjek dira golu plastičnu lutku po trbuhu u prisutnosti dvije nadrogirane 6-godišnjakinje. Da li je samo meni ovo poremećeno? Ali to nije sve, niti izdaleka. Pravi horror tek slijedi. Nakon što ju počne škakljati po trbuhu, beba, koja je očigledno muškog roda jer ima penis, dobiva erekciju. Da, upravo tako. Beba od 6 mjeseci dobiva erekciju nakon što ju po trbuhu dira odrasli muškarac, već osuđivani pedofil. Ponovio sam ovo nekoliko puta čisto zato da svima bude jasna ogromnost bolesnoće koju ova reklama daje. Nije mi jasno kako je moguće da je doslovno cijeli sustav zakazao u ovom slučaju. Netko je morao smisliti ovu lutku, vjerojatno tim od 3-4 čovjeka. Kako je taj brainstorming izgledao?
"Hej, ajmo napraviti novi tenk sa laserskim ciljanikom i malim kuglicama koje izbacuje?"
"Neeee, to je već viđeno."
"A šta mislite o novoj igri sa kartama i figuricama, nazvat ćemo ju mistično japanski, na primjer Čun-ga lun-ga?"
"Buuuu, seljačino, nemaš pojma, odi nam po croissante ako ćeš i dalje imati ovako glupe ideje!"
"E, ček, ček... Pazi ovo, šta mislite o lutki bebe koja kad ju dragaš po trbuhu, dobije erekciju i kroz penis ispusti mlaz tekućine?"
"Cha-ching! We have a winner!"
Nakon toga je zakazao njihov šef koji je to odobrio, zatim cijeli lutkarski dio ekipe koji je dizajnirao samu lutku, da bi na kraju i marketinška agencija fulala u apsolutno svakom segmentu, uključujući angažman pedofila i dvije 6-godišnje narkomanke. Nije mi jasno kako je cijeli tim, nakon što je odgledao reklamu prvi put rekao:"To je to, šalji na televiziju i pripremimo se za opake pare!" A hvala bogu i da su agencije za čudoređe i moral obavile svoj posao. Glavno da se zabranjuju nevini filmovi i još nevinije video igrice.
Nakon što beba dobije erekciju, u mlazu ispušta tekućinu po licu "oca". What the fuck? I say again, what the fuck?!?!?! Uspjeli su nedužnu dječju reklamu pretvoriti u jedno od najodvratnijih pornografskih iskustava ikada, golden shower, iliti za one koji ne znaju, uriniranje po licu druge osobe u svrhu seksualnog zadovoljavanja. A i to je samo ako za tekućinu uzmemo pišalinu. Uistinu ne želim govoriti što je opcija 2. Na kraju je otac kao ljut, i govori djevojčicama:"Naughty, naughty, naughty!" Ipak, njegov izraz lica nam govori da uopće nije ljut, štoviše, čini se kao da cvjeta iznutra. To naravno razumljivo s obzirom na njegovu prošlost. Na kraju vidimo da ova lutka dođe jebenih 40 eura. Da hoću da netko piša po meni za 40 eura, kupio bih vrlo retardiranog psa, a ne komad plastike. Kako ponižavajuće... Naravno, baterije nisu uključene. Vjerojatno zato jer za funkcioniranje lutke nisu ni potrebne, jer se ona hrani strahom svih nas normalnih ljudi koji cijelu ovu situaciju smatramo zastrašujućom.

Reklama druga



Ista lutka, druga reklama. Premda, ova lutka je malo starija, već hoda tako da bih joj dao godinu-godinu i pol. Reklama počinje kao dio nekakve fantazije inducirane prekomjernim uzimanjem LSD-a. Nacrtani likovi odjednom ožive, te je prvo što vidimo nezgrapna lutka koja se kreće kao da pokušava plesati robot dance. Ako ste mislili da je ona prva lutka spooky, pogledajte tek ovog malca. Izgleda kao produkt tajnog nacističkog projekta stvaranja djece koja će samom svojom pojavom tjerati strah u kosti ljudima. Mali arijevac se nezgrapno klatari i kao da govori: "Večeras, kad utoneš u san, doći ću ti u noćne more i poželjet ćeš da je Freddy Krueger tamo da te spasi!" Čini mi se kao da mu je kosa prava, i uopće ne želim znati kako su došli do nje. Ono što je davalo jezu u prvoj reklami, otac, u ovoj je sama lutka. Kako je netko u komentarima primjetio, na 5. sekundi reklame se čini kao da beba masturbira. Koji kurac je toj firmi? Zar ne postoji nitko normalan tamo, zar nema nikoga tko bi rekao: "Ljudi, alo, pa dajte... Ovo jednostavno nije u redu na toliko razina da samo postojanje ovog videa i ove lutke prkosi svim moralnim zakonitostima i granicama zdravog ukusa!" Tokom cijelog videa iritantna ženska se derači baby wee-wee, a mala curica cijelo vrijeme ponavlja wee-wee, kao da ima Touretov sindrom. Ok, kužimo da je wee-wee! Negdje na pola videa, djevojčica skida hlače svojoj lutki i ona počinje piškiti. E sada, razmislimo o budućnosti svakog djeteta koje ima ovakvu jednu lutku. Što ono od ovog svega može naučiti? Sa 6 godina ništa. Ali kad dođe tamo negdje u 18. godinu, sve te traume iz djetinjstva će se vratiti i uz već spomenutu lajnu koke u WC-u nekog kluba, tamo će se vjerojatno naći i neki momak. Vidite na što ciljam? Svaki roditelj bi se prije kupnje ovakve igračke svom djetetu trebao zapitati da li je taj poklon uistinu bolji od jednog finog kromiranog poluautomatskog Desert Eaglea sa cijevi od 50 milimetara, ili recimo gledanja tate dok se igra doktora s mamom. Jer sve tri stvari definitivno uzrokuju traume koje niti najbolji doktori neće izliječiti.

nedjelja, 10.10.2010.

Nastavimo dalje... Connect

Kao što je slučaj sa svakom američkom serijom nakon 3 sezone prikazivanja, i na ovom velebnom blogu je došlo do značajnog odmaka od njegove prvobitne namjene. Beskompromisno pljuvanje su zamjenile satiričke crtice, duboka promišljanja i alegorijske pričice, sve ono što nikoga ne zanima. Nedostaju mi dobra stara vremena, vremena kad smo se svi zajedno smijali ljudima/stvarima/pojavama koje jedva da se mogu svrstani u neku od tih kategorija. Stoga sam dugo razmišljao koju temu da izaberem za svoj veliki povratak, i poput slike Isusa na komadu tosta u nekoj zalogajnici u Wyomingu, dobio sam ukazanje. Zapravo, uslušanje. Čuo sam novi singl uvijek omražene hip-hop grupe Connect. Dugi niz godina ne mogu točno odlučiti što me više zapanjuje: činjenica da je doslovno svaka nova stvar još par centimetara niže od dna, ili ona da netko stvarno sluša ovo. A nije sve bilo toliko crno prije par godina, moglo se uz malo ozbiljnosti izroditi nešto kvalitetno. Nebo je bio dobar singl, prvi album je imao još par solidnih stvari, imali su par navijačkih pjesmica koje su postale standardni repertor, ali su tu bile i stvari poput Jebeeeena, koje su svojom iritantnošću nadmašivale čak i pojavu Nine Badrić. Zadnjih par stvari koje sam čuo su, na žalost, produkt Sotone glavom i bradom, i konačni dokaz da možemo očekivati još nekoliko godina agonije.

Dakle, novi singl se zove Suhi. Za one koji ne poznaju taj toliko komplicirani hrvatski ghetto slang, Suhi označava mušku osobu koja nije uspjela seksualno općiti sa nekom drugom, najčešće ženskom osobom, dakle njegov penis nije ovlažen vaginalnim sokovima neke random djevojke, ergo, ostao je suh. Nije jebao. Bilo bi dobro da prije nastavka čitanja svatko pogleda spot malo niže u postu, da dobije potpuni dojam o cjelokupnoj situaciji. Prvo što upada u oči je činjenica da od prvobitnih valjda 100 članova grupe, sada su ostala samo dvojica. Ne znam dal su ostali taj dan bili bolesni, možda u posjetu baki i dedi u Oroslavlju, ili su nekakvom smicalicom u maniri političkih trilera jednostavno eliminirani, ali ostaje činjenica da ih više nema. Ako je priča spala na samo ova dva slova, onda im je možda i bolje da su se maknuli dok im je ostalo još malo ponosa. Pa krenimo sa samom analizom ovog uratka.

Gidra:
E mala daj mi reci jesi li za sex?
On the beach ej, mislim na piće, ha?
Rekla mi je daj se miči ej, uopće me se ne tiče okej

-prvi sa svojim opakim rimama kreće Gidra. Njegov pravi nadimak je Dragi, ali očigledno to nije bilo dovoljno cool za opake zaprešićke kvartove, pa ga je morao pošatronizirati i tako je nastao Gidra. I potpuno ga shvaćam, jer dok uplaćuje listić u kladionici, ne smije si dopustiti da ga netko pozdravi sa "Hej Dragi!" Tete u zaprešićkim kladionicama su poznate po svojoj krvoločnosti, i odmah bi ga rastrgale misleći da je neki homoseksualac. Al Gidra buraz... To zvuči opako. Zvuči kao netko čiji se avion srušio negdje u Artičkom krugu, i on ga je sam samcat vukao zajedno sa 12 polumrtvih suputnika sve do najbližeg mjesta, pritom golim rukama ubijajući polarne medvjede i lomeći glavom sante leda kako bi napravio improvizirane splavi. Uglavnom, Gidra se nalazi u nekakvom noćnom klubu, i pita neku malu da li je za sex. A zapravo ne misli na sex kao takav, nego na koktel, sex on the beach. Ili ipak misli na sex, ali pokušava biti suptilan i u isto vrijeme humorističan. Neznam, ovo je iznad moje razine spoznaje. Gidra je očito mnogo bolji zavodnik od mene, kojem se upadi sastoje uglavnom od: "Ej čuj, dam ti 20 kuna ak zabriješ samnom." Ipak, Gidri ovaj puta nije uspjelo, jer ga je djevojka odjebala, i što je najgore, to je učinila u rimi. Ej-okej nije baš neka rima, mora se priznat, ali je bolja od njegove beache-piće. Nakon ponovnog slušanja sam uvidio da postoji i prologue samoj stvari, koji ide otprilike ovako: "Ouuujea, ne ono gađamo na veliko čoeče ono e, trebe vrište zamnom jebote e, jučer u klubu e pazi koja scena e, ja na šankuuu došo tamo iiii reko maloj.... " i onda kreće već spomenuti Dragecov dio. Ovo mi je možda i omiljeni dio stvari, a skoro sam ga propustio spomenuti. Naime, premda je ovo kao sarkastična stvar, kao oni ismijavaju sami sebe/tipove po klubovima, sve ja to kužim bla bla, ali ja se bojim da oni tako međusobno razgovaraju. Gađamo na veliko čoeče ono e... Mi se danas smijemo tome, ali to je surovi svijet oko nas.

Ok beba nisi prva ni zadnja, a ni ja ne skidam drva sa panja
Reko sam joj nemoj odma ljutit se i krenuo po druge rupice
Ej curo! tebe sam sanjo stoput, aha! Imaš baš lijepi trokut

- Gidra dalje nastavlja svoje sramotno upucavanje, koje je vjerojatno bilo upravo takvo prije nego je postao slavan i poželjan od strane hip-hop gruppiesa. Ja uvijek kažem, u svakom sarkazmu ima istine, a iz ovoga je jasno da je Dragec mnogo puta izvisio. Kaže da ni on ne skida drva sa panja. Ne shvaćam ovu usporedbu, pogotovo zato jer se ne može staviti u nikakav kontekst sa ostatkom priče. Izgleda da ovdje imamo standardni slučaj stavljanja neke riječi tek toliko da se rimuje sa nekom drugom, jer nema baš previše riječi koje se rimuju sa zadnja. Zatim kaže da kreće po nove rupice. Iz ovoga je jasno da ni malo ne poštuje žene i da ih gleda samo kao seksualne objekte, i zbog toga bi se netko trebao očitovati, ako nitko onda predsjednik Ivo Josipović. Zadnju strofu neću ni komentirati, jer me sram.

Idemo se jee...si za klopu mogli bi do mene skoknut
Mislim si, to je to, mala se smiješka
I kaže mi upoznaj mog dečka
i naravno,dečko ima tri metra pa sam se otišo šetat

- nadalje Dragec kreće s još malo igre riječima, idemo se jeee... si za klopu. Svatko bi očekivao da će reći idemo se jebat, al Dragec baca mind bomb na sve nas i ostavlja nas zapanjenima i u čudu, jer ovako nešto nije čuto još od vremena one do Boga i Isusa i Budhe i Konfucija iritantne fore od prije par ljeta, nnnaanananan morski greeeben, tamo ću da te jeee.. dnom... i kako je već dalje išla ta humoristična pjesmica koja se orila iz svakog jebenog mobitela. Ova pak djevojka ima dečka, a dalje Dragec i sam shvaća da nema više smisla, predaje se i ostatak strofe je jednostavno lijenost i nastanak iste se može ovako opisat: Dragec sjedi zavaljen u svoju Hello Kitty fotelju, taman je došao sa pljuge i već lagano tone u san, ali mora završiti ostatak pjesme. Više ne zna što bi se sa čime trebalo rimovati i o kome ili čemu uopće ova pjesma govori, te odlučuje jednostavno napisati da odlazi šetat, jer si misli da ionako nitko zapravo neće slušati riječi, nego će svi biti zaokupljeni njegovom cool pojavom.

I tako svakog ljeta, možda nisam jak ko Stalone
I ne dilam hormone al cure me vole
Suhi...se zovem....

- ovo, kao ni ostatak Dragecove epopeje jednostavno nema veze s vezom. Nabacivanje riječi bez ikakvog smisla nije hippy-hop. Kakve veze sa ičim do sad rečenim ima "i ne dilam hormone"? Možda zato jer je prije toga spomenuo Stallonea? Al kakve to veze ima sa ostatkom??? Postajem nervozan pokušavajući shvatiti taj tok misli, tražim da li je možda negdje nekakva šifra, analiziram svaku riječ ponovno, da li sam nešto propustio? Ne mogu, jednostavno ne mogu naći poveznicu dilanja hormonima sa pričom o barenju ženski u nekom klubu.

I tako svakog ljeta
Svira ista pjesma
Ja se želim seksat
Suhi...i kaj sad 2x

Mala znam da želiš samnom ić na fukić
Ti donesi pumpu ja ću luftić
Jer mala tako bi te roko....Leni Ukić
Mala dođi furam te na fukić

- prvi dio refrena je dosadan i nezanimljiv, otprilike je isti kao u svakoj drugoj pjesmi ovog i sličnih bendova. U drugom dijelu se ipak nalazi meni najfascinantniji dio cijele ove grozomorne skladbe. Nakon još malo retardiranosti i totalne nepovezanosti (ti donesi pumpu ja ću luftić, još jedan od mnogobrojnih dokaza da ovi jednostavno izgovaraju svaku riječ koja im padne na pamet), slijedi kamen temeljac, najveći uspjeh i nešto što će biti zapisano u anale hrvatskog hip-hop/rapa, bok uz bok sa Renmenom i prvim albumom TBF-a: "Jer mala tako bi te roko... Leni Ukić". Ovo je čista briljantnost, upotrijebiti poznatog i talentiranog mladog košarkaša Roka Lenija Ukića, u ovakvom jednom okruženju je sposobnost samo najvećih umova, ili barem svakoga drugog čovjeka na ovoj planeti. Svaka čast majstori, uspjeli ste pokvariti jednu vrlo vrlo dobru foru svima nama ostalima, i to vam nitko nikad neće zaboraviti.

Čudan si i dosadan misliš da si opasan
Kao neki velki frajer pas koji ne grize a laje

- ovo je i kraj refrena, neka ženska to pjeva, jer svaka prava hip-hop stvar mora imati i neku mladu damu koja otpjeva stih ili dva. Kao što sam rekao, premda je ovo kao sarkastična stvar, ipak je ovaj stih zapravo pokazatelj kakvi su momci iz Connecta, barem svakom normalnom čovjeku koji za sebe može reći da ima ukusa, kako u glazbi, tako i u životu općenito. Izdvojio bih kao najreprezentativniju riječ ovdje riječ dosadan, jer ona najbolje opisuje rad ove grupe.

Jura:
One kuže kada furam funky kratke hlače i par japanki
Mada dugo smo suhi ponekad smo i tanki

-tek smo na pola pjesme, a ja već umirem od dosade, i polagano mi ponestaje riječi kojima bih opisao koliko je sve to skupa loše. Možda bih trebao poput njih početio ubacivati nasumične riječi u nadi da sam do ovog trenutka izgubio pažnju svakog od čitatelja, i jednostavno moram ispuniti kvotu jednog posta i završiti započeto. Nek mi onda netko kaže da je pisanje lak posao, pa da ga vidim dal bi izdržao ovoliko. Uglavnom, sad kreće drugi dio balade, ovaj puta u izvedbi Jure. On se nije ni trudio dati si neki nadimak, smatrajući da je Jura dovoljno originalno i rijetko. Sada pomalo i žalim što se nije prozvao barem Rajo, jer raper Jura zvuči kao poljoprivrednik iz sela pored sela pored Zaprešića. Jura tako u svom stilu nije odmakao daleko od Drageca (sad tek vidim da su njih dvojica Jura i Dragec... kamen temeljac modernog hrvatskog hip-hopa... Jura i Dragec... na šta smo spali...). Kaže Jura da mada su dugo suhi, ponekad su i tanki. Iskreno, ne znam na šta se ovo "tanki" odnosi: nedostatak droge, novca, benzina, rime? Vjerojatno rime, jer su tu najtanji. Da su imalo tanji, na Youtubeu bi se nalazili kao poveznica Saji i ostatku ekipe. Zapravo, osim malo bolje produkcije, neku veću razliku ne vidim.

I tako sreo sam par blizanki
Hej di ste jel vam itko reko da ste iste
Poslije kiše se vučete ko gliste
Prijatelj iz Istre dovezo je gliser
A izledate bistre i ti i tvoja sister

- i kad sam mislio da me više ništa ne može iznenaditi, Jura baca ovu bombu na moje nespremne ušne kanale, te ostajem sjediti u stolici šokiran kao prvi put kad sam shvatio da moj penis ne služi samo za uriniranje. Ja se trudim ovdje biti kao humorističan, nasmijati nekoga, pokušavam opaskama i usporedbama secirati ovo djelo, ali jednostavno nemam šta više dodati nakon što se pročitaju zadnje 3 strofe. Moram po prvi put reći da se predajem i da su me oni o kojima pišem pobijedili, jer stvarno na to više nemam ništa nadodati. Kao da su znali da će netko poput mene pokušati secirati njihovu stvar, pa su se sami pobrinuli da to bude nemoguće. Sve što mogu reći je: svaka vam čast momci, ovakvu glupost ne mogu nadmašiti.

Toliko dobre to nebi vam lago
Vi mora da ste mamino blago
I baš mi je drago što pričate s vragom
Moj prijatelj bi reko da jeo bi vam vnago
Sa medom i šlagom, eno ga tamo
Slovenac je zove se Zmago
Sa podignutom kragnom i zalizanom kosom

- ovo je iz zabave preraslo u tragediju. Tko tu koga jebe? Nakon što Slovenci koji jedu govna upadnu u priču, više se stvarno ništa ne može reći. Još samo malo...

A cure pobjegle pred nosom
I šta da radim stvarno više neznam
Koda sam pijan a uvijek sam trijezan
I pjevam ništa od sexa ni ovog ljeta ništa od sexa

- napokon, zadnji stih... Slagalica strave ain't got shit on this! Ovo je bilo iskustvo koje više nikome nikada ne bih želio, i ako ste bili toliko blesavi i već pogledali spot, duboko se ispričavam. Pokušajte to ispraviti slušanjem najžešćeg industrial-grindcore-gothic-death metala, ili jednostavnim zaljetanjem glavom u bilo koji dovoljno čvrsti nepomični objekt. Koda sam pijan a uvijek sam trijezan, kaže Jura. Tako se ja sad osjećam, kao da sam popio 2 litre domaće komovače i sve to zalio sa pol litre benzina. Ako sad doživim moždani udar, recite svima zbog čega je to tako. A kad se sjetim da još nisam spot analizirao... Ima li kraja ovome?





Dakle, spot. Slovenci su ga radili, ako to ikome išta znači. Meni znači, jer mi govori da ga nitko u našoj krasnoj domovini nije htio napraviti. Zbog takvih stvari vjerujem da još uvijek ima nade za nas. Šukeru, diži još kredita brate, izvući ćemo se da ga jebeš! Spot počinje scenom Jure i Drageca, najpoznatijih zaprešićkih poljoprivrednika, koji se bude u velikom bračnom krevetu. U prvom planu je velika izbočina ispod popluna, na mjestu gdje bi trebao biti Dragecov penis, aludirajući na masivnu erekciju. Svi znamo da nije tako, jer netko s toliko malo smisla za glazbu jednostavno ne može imati veliki kurac, Bog nije toliko okrutan. Ispostavlja se da je to prazna boca neke žege, haha. Smiješno. Tu cijelu scenu ispresjecaju prikazi iz noćnog kluba, standardno spotovski, kao oni su u klubu, a tamo 6 ljudi. Ni prijatelji vjerojatno nisu htjeli statirati u ovoj sramoti. Dalje vidimo krupnjake Drageca i Jure, koji sa velikim sunčanim naočalama i Stokinim stavom paradiraju po nekakvom kičastom hotelu ili resortu ili čemu već. Polugole trebice paradiraju, ova dvojica se glupiraju... Vidi vidi, rima, pa mogu i ja biti raper!

Dragec nešto glumi, kao da je u šumi,
pokazuje mišiće, izraz lica ko da ga stišće,
sa prijateljima u krevetu brije, dal ih je jebo ili nije?
Trebica u bijelom malo čaga, normalno jer ona je Vaga,
prava je Vag-ina, vodiš ju na fuk odmah poslje kina.
Sada smo na bazenu, neznam od kuda
Zar nismo malo prije bili u klubu, ovaj spot svuda vrluda,
Dragec pokazuje kako on kara i mogu samo reći da izgled nimalo ne vara.

Pojavljuje se i Jura, sad ide nova tura
izgleda ko kreten a rime su mu čungaaaa
lunga, nemoj mislit da sam zabrijo i da repat neznam više,
ovo je samo stanka jer ne događa se niše...
Ovaj spot je za kurac, i svima je jasno
kao i rime, nije dovoljno da je glasno
Evo nešto se događa, pojavljuje se Zmago,
on Slovenac je i njegovom narodu neće biti drago,
jer ovaj spot je sramota, gori je i od genocida Pol-Pota,
Opet slijede kadrovi iz kluba,
svima je već dosta, došli smo do ruba,
Još minuta do kraja je, nemam više volje
gledanje ovoga je ko da me netko kolje,
Crapper se odjavljuje, ovo je kraj,
a sad šaku Xanaxa odmah mi daj!





subota, 02.10.2010.

About shit and stuff

Negdje sam jednom pročitao da tokom života čovjek prosječno pojede 9 pauka, nesvjesno, dok spava. To je negdje morala biti vrlo zanimljiva studija. Kako ja to vidim, mogla se odvijati na samo dva logična načina. Prvi bi bio da je neka skupina dobrovoljaca odlučila cijeli svoj život biti pokusni kunić i u svojevrsnom Big Brother eksperimentu biti podvrgnuta promatranju od prvog trenutka života do zadnjeg dana. Ti ljudi, ako postoje negdje, zaslužuju naše divljenje i potrebno je pokrenut inicijativu da se nekoliko omanjih gradova nazove po njima, Garešnica na primjer. Druga mogućnost je da je neki mladi znanstvenik, u trenutku maksimalne napušenosti odlučio fejkati cijelo istraživanje i jednostavno izabrati jedan broj od 1 do 10. Ljudi nikad neće shvatiti da konzumacija trave i ozbiljno istraživanje ne idu zajedno...

Uglavnom, mnogi se zgražaju nad ovim podatkom kad ga čuju, bio on točan ili netočan, kakav vjerojatno jest. Arahnofobi, žene i nježniji muškarci maltene ne dobivaju srčani udar. To me natjeralo na razmišljanje o jednoj drugoj stvari o kojoj vjerujem nitko od nas nikad nije ni pomislio. Dakle, kao polazište mog promišljanja imamo dvije osnovne pretpostavke. Prva je da su kukci najrasprostranjenija živa bića na svijetu. Ima ih svuda i ima ih mnogo. Samo u mojoj sobi trenutno ima brat bratu jedno 200 vrsta kukaca. Ostavio sam im upaljen televizor da imaju šta raditi dok mene nema, nema brige. Druga petpostavka je da svaki kukac, kao i svako živo biće, mora obaviti veliku nuždu. Pretpostavljam da se ona sastoji od nekakvih mikro kapljica izmeta. Ali svejedno, bilo ono mikro ili makro, sve je to na kraju krajeva sranje. E, sada kad smo izložili te dvije pretpostavke, možemo ih odmah i potvrditi kao činjenice, jer... tako jednostavno jest. No, što je poanta ovog mog malog izlaganja? Poanta je da mi većinu tih govana kojih se kukci riješe, unosimo u svoj organizam, svjesno ili nesvjesno. Bilo da neki komarac baci shit taman dok leti iznad nas, ili dok prljavih ruku jedemo burek od mesa, mi to sranje vrlo često pojedemo.

Stoga, pitanje dana jest: koliko zapravo mi govna pojedemo tokom života, a da toga nismo niti svjesni? Makes you think, doesn't it...

nedjelja, 19.09.2010.

Život i smrt vinske mušice

Utorak, 9 sati i 37 minuta

Vinska mušica je rođena. Prošlo je 2 tjedna od kada je njena majka, lokalna kurva u kvartu Dvorište kućnog broja 4, dala vagine ocu, sezonskom radniku iz kvarta Dvorište kućnog broja 5, inače kroničnom alkoholičaru, koji je svoj život skončao onako kako ga je i počeo. U bačvi vina. Vinska mušica je prvo bila jajašce, onda ličinka, pa kukuljica da bi na posljetku bila ono što je danas.

Utorak, 9 sati i 37 minuta i 15 sekundi

Alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol....

Utorak, 9 sati i 38 minuta

Vinskoj mušici je jasno samo jedno: mora piti i mora piti ODMAH! Nije si stigla dati ni pravo ime, upoznati roditelje i susjede, isprobati čari jeftinog heroina, a već ju nekakva nezaustavljiva sila vuče prema boci bilo kakvog alkoholnog pića. Ili barem prema komadu kakve trule voćke. Koji kurac joj je to na leđima, pita se sva u čudu. Odjednom shvaća da ima nekakve vretenaste tvorevine koje se mogu micati, te idućih nekoliko mjeseci pokušava shvatiti ćemu točno one služe i kako se njima koristiti.

Utorak, 9 sati i 59 minuta

Vinska mušica shvaća da su tvorevine na njezinim leđima zapravo krila i da s pomoću njih može letjeti. Nakon prvog leta počinje razvijati ljubomoru prema stanovnicima vodenih dubina, jer je vjekovni san svih bića koja lete da mogu i roniti. Pošto je putovanje do alkohola dugačko, i traje već dobrih pola godine, vinska mušica smišlja priču o Ikri i Badelu, ocu i sinu vinskim mušicama koji su željele roniti. Otac Badel je rekao sinu Ikri da roni pre duboko, i da će mu se se krila previše smočiti, ali ovaj nije slušao, nego je ronio i ronio do dubine od nevjerovatnih 1000 metara (milimetar u ljudskom mjerilu). Tu ga je na žalost pojela ogromna i zastrašujuća zvijer, plankton. Pouka ove priče je da ne slušate roditelje kad vam govore da se pazite nečega, jer ćete sigurno poginuti od nečega drugoga.

Utorak, 10 sati i 34 minute

Nakon pune dvije godine mukotrpnog putovanja kroz kišne prašume i pustinje Dvorišta kućnog broja 4, vinska mušica u daljini ugleda slamku spasa. Bila je to skupina ogromnih bljedolikih divova koji su se nespretno kretali i grleći se zavijali ustaške budnice (vinske mušice imaju vrlo istančan sluh). Premda se bojala tih gorostasa, ipak ju je nekakva neopisiva sila, ista ona koju je osjetila netom poslje rođenja, vukla prema posudi žućkaste tekućine, za koju je znala da je rješenje svih njenih problema.

Utorak, 10 sati i 57 minuta

Vinska mušica se napokon domogla posude i po prvi put u svom životu okusila taj prekrasni nektar, ono za čim je žudila cijeli svoj život, ono zbog čega je rođena: alkohol. Njezini pupoljci su procvjetali, njene malene tanke nogice zatreperile, a krila sama od sebe zaplesala bečki valcer. Ganglije u njenoj glavi su radile punom parom, osjećala se tako sretno, ispunjeno, puna ideja i elana, sa planovima za budućnost. Znala je u tom trenutku da će postati netko i nešto, da će završiti škole i pokazati svima da je sposobna primiti se u koštac sa svakim izazovom.

Utorak, 18 sati i 43 minute

Vinska mušica, sad već u dubokoj starosti, leži na stolu, gledajući prema svom svetom gralu: čaši sa jeftinim domaćim bijelim vinom. Gorostasi su odavno pozaspali po stolicama i improviziranim ležaljkama, a i mrak se već gotovo spustio nad Dvorište kućnog broja 4. Teško joj je ustati i poletiti, toj maloj krhkoj mušici. Kroz nekakvu izmaglicu se prisjeća prvog dana kad je došla na ovo mjesto, prije toliko mnogo godina. Onda je imala snove i želje, imala je nadu u bolje sutra, nadu da će razbiti prokletstvo njene rase. Ali život se ispriječio. Prisjeća se kako si je govorila da nikada neće biti kao njen otac, da će postati doktor ili možda teorijski fizičar. A sada, sada jedino što želi je skupiti još ono malo snage što joj je ostalo i odletjeti po jedan zadnji gutljaj. Stare noge se uspravljaju, izbušena krila se šire, a sijeda glava podiže prema nebu. Može ona to! Odrazuje se od stola i leti, leti još ovaj, zadnji put. Leti prema suncu, prema božanstvu, prema svojoj sudbini. Nakon što je napokon došla do ruba čaše, nema više snage i jedva slijeće. Noge su umorne, i neće izdržati težak i naporan silazak do površine. Shvaća da nema izbora i da postoji samo jedna stvar koju može učiniti. Koju mora učiniti. Pušta se i u dugačkom slobodnom padu uranja u slatku, slatku tekućinu. Osjeća kako joj alkohol ulazi u sve pore tijela, kako ju prožima, kako se sjedinjuje s njom. Sa smiješkom na licu uzima posljednji dah dok joj dug i bogat život prolazi pred očima, a zadnje zrake sunca obasjavaju tijelo koje beživotno pluta tik ispod površine njene najveće sreće.

srijeda, 08.09.2010.

Kako se plaća kod mene u lokalnom dućanu...

Prije svega želio bih upozoriti da sljedeći materijal nije predviđen za maloljetnike, dušebrižnike, prijatelje životinja, vegetarijance, prijatelje vegetarijanaca, životinje vegetarijance, ženske udruge, udruge za zaštitu potrošaća, udruge za prava udruga, ljude sa smislom za humor i za ljude bez smisla za humor. Ostali mogu nastaviti uživati u još jednom remek djelu, ovaj puta nevjerovatnoj fuziji prave fotografije i Windows Painta. Kritika konzumerističkog društva je uvijek prisutan motiv Crapperovih (polagano krećem sa oslovljavanjem sebe u 3. licu, do početka iduće godine će ta tranzicija biti potpuna) djela, njegov kruti ali efektni izričaj ne ostavlja nikoga ravnodušnim, dok secira naše društvo u potrazi za zajedničkim nazivnikom, onim što nas pokreće. Neke će možda šokirati, neke nasmijati, a neki će rađe otići pogledati nekakav bullshit performens nekakvog slovenskog pedera i uživati režući zastavu, kao da je to nešto toliko novo i revolucionarno, nikad viđeno od nekog umjetnika. Kakvo prvoloptaško sranje... S druge strane, behold!!! My latest creation!!! My worst creation!!!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Osim emocija koje će ovo pobuditi u svakom od vas, što je i svrha umjetnosti, ima i pouka. Nikako nemojte kupovati nešto za što račun nije cijeli okrugli broj. Nositi 50 lipa u dućan svaki dan bome nije praktično...

nedjelja, 05.09.2010.

The Ring u današnje vrijeme....

Vjerujem da su svi barem čuli, ako ne i gledali megahit od prije kojih 10-ak godina, The Ring. Japanski original, Ringu, je na mala vrata popularizirao azijsku školu horrora i pokazao ljudima da nisu samo motorne pile i egzorcizam strašni. Izrodio je još dva manje više službena nastavka, koji nisu bili previše vrijedni gledanja, i američki remake i njegov nastavak, koji su uglavnom usrali cijeli koncept, i osim relativno dobre atmosfere, nisu ponudili onaj šok nakon 1. gledanja originala. Uglavnom, priča se vrti oko misteriozne videokazete, koja je svojevrsni "nositelj" prokletstva, i svatko tko ju pogleda, dobiva telefonski poziv sa upozorenjem da ima još tjedan dana života. Sadržaj kazete je uznemirujuć, sa tmurnim avangardnim motivima, da bi sve kulminiralo sa starim bunarom usred šumarka. Slijedi borba glavnih protagonista da u tih tjedan dana otkriju tajnu kazete, da bi se na kraju ispostavilo da je ona zapravo "duh" djevojčice Samare koju je majka bacila u taj bunar i ostavila ju tamo da umre. I naravno, Samara želi osvetu. Sad sam odao kraj onima koji nisu gledali, ali i nije me baš previše briga...
Uglavnom, nešto sam si razmišljao da te videokazete definitivno nisu adekvatan medij za masovno raspačavanje uroka. Tko će ti danas kazete gledat? Jadna Samara bi čamila 50 godina prije nego bi neki znatiželjnik izvadio stari prašnjavi VCR, kao što ja radim sa gramofonom, pa onda kao skrečam...Uglavnom, mnogo bolji medij je recimo internet, a pošto valjda 97% korisnika koristi internet zbog pornjave i rezultata kladionice, a ostalih 3% su žene, da li postoji bolji način od:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Trivijalnosti:
- na slikama 1 i 2, ako se dobro zagledate, možete vidjeti sliku (u slici, pa koliko samo slojeva moja umjetnost ima) gole djevojke u gornjem desnom kutu. To je zapravo slika moje bivše djevojke Cameron Diaz... Slika je gotovo pa fotorealistična...
- na slikama 1 i 2 ovo bijelo na dnu slike je vlastoručno izrađena tipkovnica. Izrađujem ih za 700 kuna po komadu....
- na slici 3 ovo crno je zapravo telefon. Odaje ga telefonski kabel i utičnica...

četvrtak, 26.08.2010.

The Janitor

Gledajući američke kriminalističke serije, čovjek ne može ne zapaziti da tu nešto jednostavno ne štima. Naime, u svakom serijalu netko drugi rješava zločine. Kod nas na brdovitom Balkanu je situacija mnogo jednostavnija: policija napravi očevid, forenzičari isčiribu-čiribariraju šta se da (vjerojatno sa mikroskopom i pincetom, jer ipak nismo toliko high-tech kao Amerikanci), onda dođu detektivi (jedan je čelava mrcina iz Dalmatinske Zagore, a drugi mali mršavi uvijek pijani Zagorac, stereotipno...) i riješe zločin. I uvijek je krivac netko tko je bio pijan. Ili je odavno trebao završiti u mentalnoj instituciji. U Americi s druge strane, cijeli taj proces rade likovi o kojima se ta određena serija radi. Dakle, imamo obične policajce i detektive, što je prilično standardno. To su serije poput NYPD. Onda imamo forenzičare, koji također rješavaju zločine i, ako mogu dodati, rade to najkulije od svih. To je naravno slučaj u CSI-ju. Onda imamo odvjetnike koji pak zločine rješavaju malo uglađenije. Tu je aktuelni Velemajstor. Pa da ne bi i oni malo alternativniji bili zakinuti, uključuju se u priču i razni parapsiholozi i mediji. Primjer toga je... Medij. Onda je tu i FBI sa svojim specijalnim jedinicama za biheviorističku (prilično sam siguran da se ovako ne piše, al ko ga jebe, nije da će ovaj blog biti tema na fakultetima... ili možda...?) analizu, kao u Zločinačkim umovima. Za kraj imamo i serije poput Dextera, gdje običan laboratorijski štakor uzima pravdu u svoje ruke ili recimo Monk, gdje ludi genije rješava zločine isto kako i dr. House dijagnosticira bolesti: jednostavno nemoguće, al opet povjeruješ jer je kao simpatičan. I čini se da svi oni rade pod nekakvim zakonom koji im omogućava da dolaze do podataka i odlaze na mjesta zločina i privode osumnjičene. U Americi je izgleda dovoljno da budeš nekako vezan sa zakonodavstvom da možeš biti bog i batina na ulici. E pa ako je tako, imam i ja jednu ideju koju planiram poslati na adrese svih filmskih studija, pa eto, da vidim prvo ovdje dal se to može isfurati.

Dakle, cijeli serijal se vrti oko jednog čistača koji radi u zgradi FBI-ja u recimo, San Franciscu. To možda i nije teško zaključiti pošto se serija zove The Janitor. On bi trebao biti pripadnik nekakve etničke manjine. Možda Irac, Sheamus O'Flahartey, pjegavi crvenokosi ženskaroš sa tvrdim naglaskom i žestokim problemima s alkoholom i kockom, sve ono što jednog Irca čini Ircem. Ili pak Meksikanac, Jesus Julio Iglesias Espadrilla? Otac mu je bio ogromni fan Enriqueovog matora, pa mu je zato dao takvo srednje ime, i Jesus još uvijek pusti suzu kad čuje neku Juliovu pjesmu na radiju, jer ga podsjeti na oca koji je poginuo u čudnovatoj nesreći koja je uključivala vrtne patuljke, litru tekile i motornu pilu (1. slučaj - očiti: napio se tekile, ušao u svađu sa vrtnim patuljcima, na što ga je jedan od njih možda i ošamario, te pao na netom upaljenu motorku svog susjeda Huga Chaveza; 2. slučaj - smiješni: upravo je završavao bojanje zadnjeg iz svoje kolekcije vrtnih patuljaka kada se slučajno poskliznuo i pao na upaljenu pilu svog susjeda Fidela, nije se jako ozlijedio, al je odlučio ranu očistiti nanošenjem tekile na nju. Na žalost, tekila je uzrokovala sepsu i umro je 3 tjedna nakon toga u bolnici; 3. slučaj - nevjerovatni: žonglirao je motorkama kada mu je poglavica Azteka bacio vrtnog patuljka među noge, na što se ovaj zapleo i izbjegavajući motorke pao taman na bocu tekile, koja se zabila u mjesto u koje niti jedan predmet ne smije ući. Umro 20 minuta nakon toga, od sramote...)

Image and video hosting by TinyPic
Ma to je to, nema se tu šta više razmišljati...

Jesus tako jedne večeri, dok je usisavao urede i slušao na walkmenu (o mp3 playeru je samo mogao sanjati, prokleti škrti Amerikanci i njihovo izrabljivanje jeftine radne snage) svoj omiljeni mariachi bend, slučajno sruši brdo spisa. Dižući ih sa poda, baci pogled i zabezeknuto ostane gledati 2 do 3 minute. Na slici je gola mrtva djevojka, ista ona djevojka s kojom je hodao u 3. razredu osnovne škole, tamo negdje u selu pokraj Chucho Del Soro Guadalajare, odakle je rodom. Ne iz Chuche, nego iz sela. Suza mu na oko kane, i evo, već je druga tu, pa treća, pa eto, svaka suza drugu suzu stiže. Nakon što se dobro isplakao, zaviri malo temeljitije u spise i vidi da je prvoosumnjičeni kartel krijumčara istočnoandskih ljama, vrlo rijetke i cijenjene vrste od čijih brabonjaka se izrađuje osvježavajuće piće znano kao... Coca Cola! Jesus tada odlučuje da će osvetiti svoju voljenu Esperanzu Marisol, i stati na kraj opakim krijumčarima. E sad, to bi trebao biti pilot od minimalno 45 minuta. Za sada imamo 10 minuta, maksimalno 15 ako produžimo scenu gledanja u spise na 4 do 5 minuta, i Jesusov plač na 6 minuta. Možda bi Jesus trebao nekakvog partnera, lika koji je stvarno detektiv, ali ujedno i ljubitelj meksičke hrane. On odluči pomoći mladom Jesusu nakon što mu ovaj ispriča cijelu svoju životnu priču. Na to možemo odvojiti kojih 20 minuta, i još jedno 8 nastavaka prve sezone. Genijalno, genijalno, već smo pola posla zgotovili. E sada, da bi došao do cilja, ilitiga kartela, ipak mora proći ove niže slojeve: krijumčare pandi na primjer. Pande su potpuno last season, jer su ljudi skužili da osim što sjede i žvaću taj bambus, apsolutno ništa ne rade. Definitivno se ne jebu, to vam garantiram. Ne znaju valjda budale da im vrsta ovisi o tome. Onda bi se na primjer mogao pozabaviti ubojstvom ostarjele aristrokratkinje, potomkinje grofa od Yorkshirea, koja je u San Francisco došla kako bi prodala kuću od prabake, jer je bankrotirala zbog sinovljeve ljubavi prema cracku i jamajkanskim kurvama. Big jamaican booties, mmmm... Pa recimo slučaj krađe poštanske kočije, zadnje koja je prevozila pisma na relaciji San Francisco-Zagreb (tako da mogu vidjeti malo i familiju, jebiga, daleko je ta Amerika). Nitko ne zna gdje je nestala, kočijaš je zadnjim snagama uspio pokazati prema moru i krvlju napisati: "WTF, somebody call ambulance, why are you all standing here doing nothing, you motherfuckers... fuck, i'm all out of bloo.. oh wait, here is some more from my skull wound..." prije nego je izdahnuo. Ali u pilotu bi se uglavnom trebali baviti upoznavanjem likova i njihovih pozadina. Definitivno treba ubaciti i šefa tog ureda, koji mora biti crnac, i mora biti ono baš za pravo ljut na cijeli svijet i na sve, nek se goni u pičku materinu. E sada, ostaje još samo pitanje kako riješiti to da Jesus može nesmetano odlaziti na mjesta zločina i privoditi osumnjičene. Eeeee, tu leži pravi adut ove serije. Naime, Jesus je majstor za prerušavanje, al ne ono, majstor kao: "Haha, pogodi tko sam ja? Al Pacino? Ne budalo, Naomi Campbell!", nego baš pravi majstor. I tu bi dobili na još jednom važnom elementu, a to je humorna nota. Bilo bi različitih smiješnih situacija, kad bi se Jesus na primjer zamaskirao u prostitutku pa bi se ovaj njegov "partner" baš za ozbiljno narajcao, pa krenuo kao lagano peting, da bi na kraju dobio dva kinder jajeta u ručici. Ili Jesus kao pravi Isus, sa križem i svim, na misiji osmatranja pred nekom crkvom. Ma brate, mogućnosti su beskonačne.

I eto, to bi bilo otprilike to. Nije još razrađeno, ali kostur je tu. Pa ako netko ima kakav dobar prijedlog, definitivno sam ga spreman saslušati. Vjerojatno ga neću iskoristiti, jer ne mogu biti dobri kao moji, al vrijedi pokušati...

petak, 20.08.2010.

Zakon po Crapperu

Nakon nedavnog dvostrukog ubojstva i pokušaja samoubojstva pomahnitalog ostavljenog mladića, aktualiziralo se pitanje koliko naši zakoni uistinu štite građane. Dobro je rekao onaj tip iz udruge baba, Sarnakva: kad treba rastjerivat miroljubive aktiviste onda se na noge digne cijela nacionalna garda, u punoj spremi. Ali kad treba naći lika u gradu od kojih 10000 ljudi, policija nije sposobna to učiniti. I onda se događaju sranja. Činjenica je da su ljudi kod nas, uljuljani prilično blagim kaznama, spremni na razne delikte jer znaju da im kazna neće biti srazmjerna zločinu. Šta, usfali ti para, odlučiš opljačkat kasino jer znaš da možeš dobiti neku siću za to i sve pet. I uporno se zakonodavci kod nas bave minornim problemima, poput navijača i konzumenata lakih droga, al za ozbiljne stvari jednostavno nema volje da se riješe. To je valjda i normalno za državu u kojoj premijer nakon 10 godina jednostavno odluči da je dovoljno "napravio" i jedan dan samo pokupi krpe.

Mnogo sam razmišljao o tome koja je primjerena kazna za neki zločin. Treba se uzeti u obzir ogroman broj varijabli, jer kao i ništa drugo u životu, tako ni zločin nije crno-bijeli svijet. U suštini ja vjerujem da se uistinu zli ljudi mogu brojati u promilima. Svi ostali zločinci jednostavno dođu do takve situacije spletom okolnosti. Ni taj iz Benkovca nije zao, jednostavno je čovjek pukao i djelovao instinktivno i nagonski. Možda je kumovao i alkohol, koji je odgovoran za valjda 50 posto teških zločin. Ipak, to mu ne može biti opravdanje za ono što je učinio, jer ako i je pokazao trenutak nestabilnosti, tko nam može garantirati da se to neće ponoviti opet. Nije da nismo čitali po novinama o zatvorenicima koji su bili pušteni iz zatvora za vikend (ovo valjda ima samo kod nas...), pa onda počinili neke od najgroznijih zločina. I ne samo da je nestabilna osoba potencijalno nestabilna cijeli život, nego treba odgovarati za život koji je oduzet i to određen broj godina. Zato ja predlažem niz kazni za niz zločina, jedna ova zakonska, i jedna moja, posebna, za one koji rade posebno ogavne stvari. Netko će možda reći da su te stvari malo preokrutne, ali da vam budem iskren, već mi je pun kurac dušebrižništva i "ljudskih prava", pogotovo prema ljudima koji ih nimalo ne zaslužuju.

UBOJSTVO
Ljudi ubijaju iz različitih razloga. Osveta, ljubomora, alkohol, čista obijest, trenutna neuračunjivost. I ovisno o tome treba odrediti adekvatnu kaznu. Za bilo kakvo ubojstvo koje nije počinjeno u samoobrani, dao bih minimalno 25 godina zatvora. Ako je dvostruko ubojstvo, kazna bi bila 50 godina, trostruko 75 i tako dalje. Nema dobrog ponašanja, nema posebnog predsjedničkog pomilovanja, nema izlazaka za vikend, nema ništa dok se ne odsluži minimalna kazna. Samo malena čelija sa krevetom, WC-om i jednom lampom, ali sa najslabijom žaruljom. Nema mjesta za luksuz. Ovisno o tome kakav je zločin,ta minimalna kazna bi se povećavala. Dakle, trenutak neuračunjivosti bi bio tih 25 godina. Mislim da ljudi imaju dovoljno vremena da promisle o tome koliko su ih njihovi tanki živci i životinjski nagon uvalili u sranje i da neće to ponoviti, ako su imalo pametni i ako ne žele još 25 godina. Onda bi recimo išla osveta sa 30 godina, pa čista zabava sa 40 godina. I to bi bila prilično rigorozna kazna. Oko smrtne kazne se još dvojim. Nekada pomislim da netko stvarno zaslužuje umrijeti, ali opet, tko sam ja da odlučujem o nečijem životu. Previše je tu faktora i nikada ne možeš biti potpuno siguran da je optuženik stvarno kriv. Događalo se da su ljudi ubijeni, da bi se na kraju uspostavilo da uopće nisu bili krivi. A u krajnjem slučaju, igranje boga nije pametno i mislim da je doživotni zatvor dovoljna kazna.
Moja kazna za osobito gnjusna ubojstva kakva je recimo činio ovaj ludi Sretko Kalinić bi bila vrlo barbarska, ali i uvijek vrlo efektna samica, ali doživotna. Dakle mračna soba od recimo 3 sa 3 metra, sa jednim krevetom i WC-om. Osoba bi dobila samo jednu majcu i hlače koje bi prala jednom mjesečno, kao i sebe. Kontakt sa ljudima bi bio apsolutno nikakav, jednom mjesečno dozvoljen posjet odvjetnika. Jednom mjesečno bi bio i normativ da zatvorenik izađe na sat vremena iz samice, i to po posebno lijepom danu. Ostavilo bi ga se da uživa i da po povratku u izbicu idućih mjesec dana razmišlja o tome koliko bi želio vratiti vrijeme i ne ubiti te sve silne ljude. Ipak, stvar je u tome da čovjek ne bi dugo izdržao u takvim uvjetima. Psihički već debelo načet lik bi pukao već nakon nekoliko tjedana a bez Sunca bi mu i tijelo polagano propadalo tako da mu životni vijek ne bi bio baš visok. Al šta ćeš, ne možeš imati i ovce i novce...

SEKSUALNI DELIKTI
Za razliku od ubojstava, koji su produkt ili mržnje ili trenutka neuračunjivosti, seksualni delikti su produkt bolesti i psihičkih poremećaja. Ovo ne govorim kao psiholog, jer to niti nisam, nego čisto iznosim svoje mišljenje. Dakle, svaka osoba koja počini neki teški seksualni prekršaj, poput silovanja ili pedofilije, je osim toga što je zločinac, i duševno bolestan čovjek. Na žalost, ja sam jedan od onih koji vjeruju da se takve bolesti ne mogu liječiti, te da će ti primarni nagoni zauvijek ostati čučiti negdje duboko u čovjeku i samo je pitanje vremena kada će opet isplivati na površinu. Ti zločini su i pod jednim velikim upitnikom jer nekada jednostavno nije moguće dokazati da je osoba stvarno i počinila to za što ju optužuju. Uzmimo za primjer slučaj Michaela Jacksona. On možda i je učinio ono za što su ga optuživali, ali koliko uistinu možemo vjerovati nekome tko optuži takvog jednog multimilijunaša za kojeg se zna da će platiti bilo koju svotu samo da mu se ne sudi i da mu se ne narušava ugled. Tko garantira da roditelji te djece nisu vidjeli šansu da brzo postanu multimilijunaši sa jednom takvom optužbom? Tko može dokazati da je on uistinu pedofil nakon 5 godina od tog "događaja"? Isti slučaj je i sa recimo slavnim sportašima ili glazbenicima. Poznato je da sa novcem dolazi i more kuraba koje se hoće ševiti sa tobom. Ako si poznati košarkaš u Americi, i spavao si sa 100 žena u godinu dana, vrlo je velika vjerojatnost da će jedna od njih odlučiti brzo se obogatiti tako da te optuži za silovanje. I opet, takav jedan multimilijunaš će rađe platiti 2 milijuna dolara nego da se povlači po sudovima i po žutoj štampi. Stoga bi takva suđenja trebala biti vrlo minuciozna i iscrpna. Ako se dokaže krivnja, stavio bih minimalnu kaznu za silovanje od 15 godina, pa sve do doživotnog zatvora. Za pedofiliju bih obavezno stavio kaznu od barem 40 godina zatvora jer za takve zločine jednostavno nema mjesta za suosjećanje. Takvu osobu treba udaljiti iz društva na što duže vrijeme. S obzirom na to kako ostali zatvorenici gledaju na pedofile, barem iz onoga što sam mogao gledati na televiziji ili pročitati, 40 godina zatvora bi bilo i više nego dovoljno. Za osobe poput svećenika, profesora ili odgajatelja, dakle ljudi koji rade s djecom, ta kazna bi bila doživotna. Ne treba posebno elaborirati to, dovoljno je reći da su to ljudi kojima dajemo djecu da ih odgajaju, i u koje imamo povjerenja. Ako se to povjerenje jednom izigra, šanse za oprost nema.
Moja kazna za posebno gnjusne zločine bi prvotno bila kastracija. Zapravo kastrirao bih sve silovatelje i pedofile. Ako ne mogu držati svoj kurac u gaćama, mislim da im mi kao društvo moramo pomoći u tome. Za pedofile bih uveo i jednu vrlo barbarsku kaznu, a ta je da ih se smjesti u jednu zvučno izoliranu čeliju i cijeli dan im se puštaju dječji krikovi i plač. Ne glasno, više onako kao u horror filmovima. Tiho, ali opet da su svjesni toga. I dok su budni i dok spavaju. Neka ih to proganja. Možda nije ljudski i definitivno ne pomaže kod osoba koje su toliko bolesne, ali ako netko počini takvu pedofilsku radnju nad neznam, 5 nemoćnih 7-godišnjaka, da li zavređuje naše suosjećanje?

OBITELJSKO NASILJE
E ovo je kod nas još i naj tabu zločin. Kao da je uvriježeno u društvu da je u redu pomalo išamarati ženu (ili muža) kad ti digne živce. Smatram da je svaka tučnjava, ako nije u samoobrani, znak slabosti i potpuno nepotrebna, a pogotovo ako gorila od 120 kila ide pokazivati svoju nadmoć nad slabom ženicom i malodobnom djecom. Takvu osobu treba odmah udaljiti od obitelji, i za prvi takav eksces ga kazniti sa recimo 6 mjeseci zatvora. Ako se osobi da zabrana pristupa, i ako pokuša pristupiti zlostavljanima, odmah bez pogovora godina dana zatvora. Sljedeći prekršaj je 2 godine, i tako dalje. Ako se osoba vrati u obitelj, kao pomire se i izglade situaciju, i opet nakon nekog vremena ponovi prekršaj, bam, odmah 5 godina zatvora.
Moja kazna bi bila da se takva osoba u zatvoru smjesti u čeliju sa duplo većom mrcinom koja voli muški čmar. Znam da nasilje stvara nasilje, i da to nije najprimjereniji način kažnajvanja, ali definitivno je bolje od ovog što danas imamo: "Gospodine, molim vas, nemojte više tuči ženu, može?"

Za ostale zločine, poput recimo krađe, bi kazne bile blaže i dosljedne sa otuđenom imovinom. Za korupciju koja se prakticira kod nas, za ljude koji svjesno uništavaju cijele kompanije i bacaju stotine obitelji na koljena i tjeraju ih na štrajkove glađu, kazne bi ipak bile kudikamo rigoroznije. I oni bi mi čeliju djelili sa crncima od 2 metera i... 2 metra, pa bi onda vidjeli kako je to kad te jebu kako su oni sjebali sve ostale. Moj stav o drogi je poznat: stigmatizira se kao najveće zlo društva, a zapravo je najmanji problem. Ako se ljudi hoće drogirat, nek se drogiraju. Barem će, u većini slučajeva, biti manje agresivni.

Eto, tako bih ja nekako to posložio. Naravno da je ovo što sam sad napisao manje više slikovnica, jer zakoni su knjige od po nekoliko tisuća stranica, i niti imam znanja niti želim donositi ih, jer za to sa naših fakulteta godišnje izađe 1000 školovanih ljudi.Ali i sljepcu je jasno da ovi kazneni zakoni koji su sad na snazi jednostavno ne funkcioniraju. Trebamo se svi skupa malo skulirat i revalorizirati ljudski život, jer smatram da on ipak vrijedi znatno više od nekoliko godina u zatvoru koji više izgleda na hotelsku sobu nego stvarnu čeliju...

subota, 14.08.2010.

Ke$ha - da kažemo pokoju i o tome

Ima jedna stara poslovica koja kaže da kad si na samom dnu, da više ne možeš nikamo osim gore. Ipak, Ke$ha (ko ga jebe, od sada neću više pisat ovaj dollar znak umjesto s, pa nek se jebe i ona i onaj kreten koji je smislio taj briljantni marketinški trik) je uspjela sa sobom na dno ponjeti jednu malu lopaticu i prokopati još par centimetara dublje da ponosno ponese titulu najgoreg smeća koje je glazbena industrija ikada proizvela. Zašto OPET pišem o nečemu što nikoga normalnog i pametnog ne bi trebalo zanimati? Zato jer je ovaj piece of white trash prodao 600 000 primjeraka svog prvog i definitivno najgoreg singla, Tik Tok. I to u tjedan dana! Taj fenomen definitivno vrijedi podrobnije istražiti.

Dakle Kesha (kako glupo ime, kako me samo to ime frustrira, gdje su mi proklete japanske kuglice, treba mi Xanaxa ljudi, nažao ću nekome učiniti... od sada neću više pisati niti Kesha, nego nešto neutralno... Ivona...) je rođena u Who-gives-a-fuck-villeu, a podrijetlom je iz Tennesseeja. Čak i nekome tko ne poznaje dobro Ameriku, Tennessee zvuči kao najseljačkija država još od Rumunjske. A Tennessee bome i je dom svakojakom bijelom smeću. Takva je naša Ivona. Ima samo 23 godine a već izgleda kao da ima osmero djece i da živi na teškoj socijalnoj pomoći u auto prikolici iz 2. svjetskog rata, premda ima milijune. Možeš odvesti seljaka sa sela, al selo iz seljaka nikada, kako ono kažu.

Image and video hosting by TinyPic
Ne bih joj dao ni da mi auto opere...



Nadalje moji izvori kažu da je ona tekstopisac, pjevačica i raperica. Brat bratu, ako ćemo biti iskreni nije ništa od toga. Riječi poput, citiram:

DJ, you build me up,
You break me down
My heart, it pounds
Yeah, you got me
With my hands up
You got me now
You gotta that sound
Yea, you got me

teško se mogu nazvati tekstom, više pijanim trabunjanjem nekoga tko u vokabularu ima jedva stotinjak riječi. Naravno, kako to često rade moderni tekstopisci, kada malo zapne, dobro je ubaciti pokoji wooohoooo--ooo ili oh yeah, baby. I to je tekst! Nadalje, kaže da je kao raperica. E sada, teško je reći šta jest a šta nije rap. Možda je rap 2Pac, možda je rap i Sajo. Pošto Ivona pomalo izgleda kao repa, možemo barem s tog stajališta reći da je reperica (ova fora je prvoklasna i jedna od najboljih koje sam ikada napisao. Vrlo sam ponosan na nju jer sam ju smišljao dobrih 20 minuta).

Image and video hosting by TinyPic
Ko jaje jajetu...

Pjevačica. Tu dolazimo do najdiskutabilnijeg segmenta njene biografije. Koliko je zapravo netko pjevač ako računalo "pjeva" umjesto njega i automatski filtrira sve odvratno loše tonove koje netko otpjeva? (neznam točno kako to funkcionira, ali vjerujem da unutar računala ima nekakva omanja Aretha Franklin koja simultano ispravlja). Jer nemojmo se zavaravati, čak i računalo ima grde poteškoće sa ispravljanjem tog užasa koje Ivonine glasnice proizvode. Pa kako je onda dovraga ta 3$ kurva postala takav jebeni hit?

Odgovor leži u samim temeljima glazbene industrije. Još od vremena Beatlesa malo je bendova koji stvarno jesu indie bendovi koji rade muziku kakvu hoće, kad hoće i kako hoće. Sve što danas vidimo, od tih svih silnih pop pjevača, hip-hopera do metalaca, sve su to projekti. Sve su to brižno pripremljeni i provođeni planovi koji se kao po špagici odvijaju nama pred očima, dok kao budale kupujemo isprazne i nemaštovite prepakirane proizvode iz godine u godinu. Tu i tamo se nađe netko, poput recimo Madonne ili Justina Timberlakea, koji toliko "narastu", da donekle imaju svoje JA u svemu tome, ali ovi niži slojevi, poput recimo Ivone, su čisti roboti koji rade šta i kako im se kaže. Na tržištu se tako pojavila potreba za nekim tko će zajedno sa Lady Gagom držati možda i najisplativiju domenu: curice od 10 do 18 godina. Jer čisto sumnjam da itko iznad 18 godina kupuje ili skida stvari od Ivone. Ako ima takvih, ja ne mogu reći ništa drugo nego da mi je žao, i da će Bog nadam se biti milostiv prema njima. I tako imamo taj nepismeni komad bijelog smeća koji curicama govori kako pere zube sa Jack Danielsom, i kako mrtva pijana banči po tulumima gdje ju tipovi šlataju po guzici, ali jedino pod uvjetom da nisu baš potpuno razvaljeni. U sljedećem singlu očekujem da će savjetovati da kad se pikaju da obavezno koriste već korištene igle od nepoznatih ljudi i da kokain najbolje puca ako se ugura u čmar.

Image and video hosting by TinyPic
Tko želi da im dijete sluša ovo, nek digne ruku!


Sve u svemu, ponovno moram konstatirati da budućnost nije svjetla. Već smo se svi ponadali da je došao kraj tom smeću kojim nas filaju, ali uvijek se pojavi netko tko zabije još jedan čavao u lijes. Argumenti poput "nemoraš to slušati" jednostavno ne drže vodu jer cijela industrija ide u tom smjeru i uskoro bi se moglo dogoditi da ćemo poštene bendove i pjevače moći nabrojati na prste jedne ruke. Originalnost, maštovitost i talent više nisu na cijeni, jer tko će uložiti u kvalitetan bend koji proda 10 000 singlova ako s druge strane ima neko majmunče koje ih proda 600 000. Stvar je čiste računice.

ponedjeljak, 02.08.2010.

Ako je žuto plavo, a plavo modro, jel se ja drogiram ili je netko lud ovdje?

Život mi je već polagano na smiraju, a ja se još uvijek pitam mnoštvo pitanja na koja odgovor nisam dobio. Ne zanimaju me stvari poput nastanka svemira i da li ima Boga... Ja se bavim prizemnijim, ljudskim stvarima. Zašto kad ti tvoj prijatelj, vrlo morbidnog smisla za erotiku, pošalje link crtića gdje lignjolika beštija opći svojim krakovima sa 7 mladih japanskih djevica uz hektolitre vaginalne sluzi i nečega što se može nazvati lignjolikovim sjemenom, baš tada u tvoju sobu ulazi majka koja tamo nije kročila godinama? Zašto baš uvijek kad ti se nakamo žuri, mora ispred tebe voziti neka baba od 3 frtalj milenija, ili baš tada mora biti neka strašna nesreća u kojoj jedan auto jedva oguli boju drugom i onda oni zbog toga blokiraju cijelu cestu i svađaju se ko je kriv? Zašto uvijek kad upoznaš neku djevojku i čini ti se da je fizički sve na mjestu, shvatiš da se prije 3 godine zvala Duško?

Sve su to zanimljiva i teška pitanja, i trebalo bi se njima malo pobliže pozabaviti. Ipak, najvažnije je pitanje koje me muči već godinama. Naime, postoji nešto što se zove spektar boja. On se sastoji od 6 boja, koje svojom kombinacijom dalje daju milijune različitih nijansi.Naše oko prima signal u obliku određene valne duljine specifične za svaku boju,šalje ga u mozak, on to interpretira i mi znamo da je vrijeme da odmah odemo kod doktora jer pišamo crveno. Valjda je zato jedna od prvih stvari koje naučimo razlikovati boje, jer smo primarno vizualna bića, a boje čine vrlo veliku ulogu u našem životu. Koliko nas šopaju raznim bojankama dok smo klinci, nije ni čudo da su boje jedne od prvih stvari koje naučimo i izgovarati. Tako sada, nakon stoljeća života na ovoj zemlji, mogu reći da je podloga ovog bloga crna, a slova su žuta. I to je tako. I onda se nađe neka budala koja kaže da prekrasna, suncem obasjana, prsata seljanka žute kose nema kosu žute boje, nego plave. Ona je plavuša. Ok, duboko udahnimo i vratimo se nekoliko koraka unatrag. Zapravo, vratimo se negdje u drugu godinu života, gdje smo naučili: sunce je žuto, nebo je plavo. Sad svima kojima nije jasno, nek izađu iz kuće i zagledaju se onu veliku užarenu kuglu, ne manje od 13 minuta. To je žuto, nek vas ne zavara to što se čini bijelim, to je samo zbog toga jer polagano osljepljujete. S druge strane, sve ono što je okolo tog žutog je nebo, i ono je plavo. Dakle nikako žuto i plavo nisu iste, štoviše čak su i dijametralno suprotne. Kako i zašto se onda uvriježio u normalnom govoru, neznam. Vjerojatno je za to kriv neki od ekscentričnih povijesnih velikana, poput Napoleona ili Che Guevare. Već vidim Chea kako drži govore o tome kako treba rušiti kapitalistički sustav, i to tako da se promijene nazivi boja i tako unese potpuni kaos, što su naravno odmah prigrlili milijuni hipija. Pa da vidiš kad McDonalds počne davati zeleni pomfrit (koji zapravo je zelen i kasnije ga bojaju u žuto, al to niste čuli od mene) ili kad počnu izlaziti rozi Mercedesi...

Image and video hosting by TinyPic
Polako Che, polako... Uskoro će doći naše vrijeme!

Da bi paradoks bio veći, plavo nije plavo nego je modro. Čini mi se da je neki snob jednog dana odlučio da je "plavo" jednostavno preseljački i prizemno, i da se treba uvesti nova riječ koja će biti mnogo plemenitija. Ja bih rekao da je to bio netko kao Woody Allen, možda čak i on osobno. Jer jednostavno nisi cool ak ne izmisliš svoju riječ za nešto što je imenovano prije 5000 godina. Zato ću i ja od sada za mobitel govoriti pleksiglas, a za stolicu ćemo izmisliti potpuno novu riječ... recimo, fogža.
Pitanje je samo da li sam ja jedni lud, ili su svi oko mene ludi, jer ne vide da je nekome u nekom trenutku povijesti pošlo za rukom da potpuno izmijeni nazive boja, što je prilično važno, i da milijarde i milijarde ljudi slijede njegov primjer. Na tome mu čestitam, ali u isto vrijeme i teram u cvrkožul ("kurac" po novocrapperskom).

ponedjeljak, 19.07.2010.

OMG

Često znamo biti vrlo kritični prema uradcima naše estrade, govoreći kako je zadnje smeće koje čovjek teoretski može proizvesti a da neka budala actually to i sluša. I nismo uopće daleko od istine, jer domaća glazba je osim par svijetlih primjera u obliku Mile Hrnića i Joe Maračić-Makija dotakla dno. Dovoljan dokaz tome je trenutno jedan od "najvrućih" bendova u Hrvata, Kinoklub, čiji singl žari i pali top listama svojom nimalo zaraznom pop-punk melodijom koja je umrla prije kojih 15 godina kad je Green Day isto pokušavao vani, i najglupljim lyricsima još od zadnjeg singla Jasmina Stavrosa. Zato se okrećemo stranim glazbenicima u potrazi za toliko željenim osvježenjem. I nailazimo na Lady Gagu i Black Eyed Pease. I Justina Biebera. Dobar ukus je uistinu postao loš ukus. Pogled na USA Top40 ljestvicu nam donosi na prva tri mjesta Katy Perry, Eminema i Rihannu i B.o.B., od kojih jedino ovaj zadnji može proći kao nešto što se može čuti više od jednom a da si čovjek ne poželi porezati sve žile na čelu. Četvrta stvar na ljestvici je singl od Ushera i Will.i.am nazvan OMG. Ovaj puta naslov pjesme najbolje opisuje osjećaje koje čovjek ima dok ju sluša. Pa ajmo se malo više pozabaviti ovim uratkom.




LYRICS

oh my gosh
baby let me l-
i did it again, so i'ma let the beat rock
oh myy...

-počinje s Williamom iz BEP, koji će očigledno do kraja karijere koristiti maksimalno distorzirani glas, ipak je to sad in i svi ga koriste. Vjerujem da je on i producent ove stvari, jer zvuči kao svaka druga pjesma matičnog mu benda, iliti kao vrlo vrlo vrlo jeftina i loša kopija Timbalanda. William se u ovom uvodu čudi nećemu, očigledno je napravio nešto loše, i to ponovno. Najizglednije je da je bio sa ekipicom u nekom ar-en-bi klubu, kad mu se malo prikenjalo. Mislio je da će proći ako lagano prducne, tako ispuštajući nakupljeni gas i olakšavajući pritisak. No kao i obično u takvim situacijama, precijenio je mogućnosti svoga sfinktera i pobjeglo mu je. A kome od nas se to nije desilo? Kako ne bi ispao totalni papak, William je odlučio dalje nastaviti plesati, misleći da će nered u gaćama čudnovato nestati. Vjeruje mi Williame, crni sine, neće.

baby let me love you downnn
there's so many ways to love ya
baby i can break you downnn
there's so many ways to love ya

-nakon što je Will ispričao svoju potresnu priču, slijedi Usher, poznatiji kao "onaj crnac sa kapicom i dijamantnom minđušom u uhu". Zanimljivo da se kreće sa refrenom pjesme, što je za mene revolucionarno otkriće. U moje vrijeme su pjesme počinjale sa prvom strofom, pa je onda tek išao refren. Uistinu ne razumijem tu današnju mlađariju... Dakle, Usher govori svojoj dragoj da ju želi voljeti doljeee, sa 3 e. E sada, nije mi jasno gdje ju to točno dolje želi voljeti. U podrumu? Da li je ta Usherova djevojka njegova zatočenica u nekoj prljavoj prostoriji, koju Usher posjećuje samo kad ju želi "voljeti"? Ako je uistinu tako, nadam se da su nadležne vlasti poduzele odgovarajuće mjere. Zatim Usher govori kako ima mnogo načina na koji "voli" svoju dragu, da bi dalje nastavio priču s time da ju on može "rastaviti". Ako ovo nije dovoljno da se poduzme opsežna policijska akcija protiv Ushera, neznam šta je. Očito je da ju on u toj prljavoj prostoriji ne samo tuče i siluje, nego joj doslovno pili udove i opet ih na kraju zašije natrag na tijelo jedne djevojke.

got me like, ooh myy gosh i'm soo in love
i found you finally, you make me wanna say
oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh,
oh-my-gosh

-ovaj dio je vrlo teško razumijeti, možda zato jer je napisan u nekakvom staroastečkom kodu, za koji bih trebao pomoć kriptografa. Ponavljanje riječi oh je nekakva mantra kojom Usher moli svoje bogove da mu daju snagu, pridajući žrtvu od otpiljenih udova svoje djevojke. E da, i izgleda da se zaljubio. Aaaa, slatko... U tom slučaju mu je oprošteno, jer u ljubavi i ratu je sve dozvoljeno.

i fell in love with shawty when i seen her on the dance floor
she was dancing sexy, pop, pop, popping, dropping, dropping low
never ever has a lady hit me on the first sight
this was something special, this was just like dynamite

-nakon još malo oh-ohanja, slijede i prvi pravi stihovi, koji objašnjavaju kako je Usher upoznao gore spomenutu djevojku. Moje poznavanje crnačkog rnb slenga je oskudno, al mislim da shawty znači "niska", što će reći da Usher ima fetiš na patuljaste djevojke. U drugom stihu se govori o tome kako je plesala i srala po podu nasred podija. Trebica je jednostavno skinula gaće, čučnula i bacila masivni shit. SPOILER - kasnije u priči vidimo da je i Willow bacio oko na nju jer imaju toliko toga zajedničkog. Možda je to u Americi najnormalnija stvar, tolko su se ljudi oslobodili da doslovno rade što god hoće. Uto je dwarfkinja ugledala Ushera i odmah mu opalila jedan direkt posred čela. Nije na meni da sudim, jer ljubav dolazi u toliko mnogo oblika.

honey got a booty like pow, pow, pow
honey got some boobies like wow, oh wow
girl you know i'm loving your, loving your style
check, check, check, check, check, checking you out like,
ooh (oooh) she got it allll
sexy from her head to the toe
and i want it all, it all, it all,

-zatim slijedi malo opisivanja patuljaste djevojke. Njena guza je kao pow-pow. Tu se vidi utjecaj Williama, jer njegovi lyricsi su ograničeni na troslovne riječi, od kojih su zadnja dva slova -ow. Njene sise su, ergo, wow-wow. Usheru se sviđa njen stil, jer je taj shit bacila na dancefloor kao niti jedna patuljčica koju je ikad vidio. Zatim ju malo čekira, pa ju opet malo čekira, pa ju čekira i tako ju čekira jedno 6 minuta, i shvaća da ona ima sve. Ima pow-pow guzu, wow-wow sise i Usher želi sve to. U komadima.

feel so hot for honey out of all the girls up in the club
this one got me whipped, just after one look, yep i fell in love
this one something special, this one just like dynamite
oh, oh, oh, oh, oh, oh, oh, out of sight

-nakon refrena, slijedi Williamov dio, koji je također bacio oko na malenu. A kako i ne bi. I on se poput prijatelja mu, zaljubio na prvi pogled, ali na žalost nije toliko cool da ima pravo prvog izbora. Hip-hop/rnb hijerarhija je vrlo striktna, i tu se ništa ne može. Zato ju životinjskim glasanjem (oh-oh-oh) tjera dalje od sebe.

fell in love with honey like my, oh my
honey looking wonderful; fly, so fly
honey like a supermodel; my, oh my
baby how you do that, make a grown man cry?

-ovo je za mene osobno klimaks pjesme. Vrhunac borbe dva mužjaka za jednom ženkom, onaj primordijalni instinkt zbog kojeg uvijek onaj slabiji na kraju izvisi. Epska borba između dva vrhunska umjetnika, koji jačinom svojih riječi i glasom slavuja-robota pokušavaju pridobiti ženku za parenje. Willy ne želi više živjeti u takvom svijetu kasti, gdje samo zato jer je nižerangirani niškorisni wannabe glazbenik, ne može biti sa djevojkom svog života. Baca nekoliko vrlo primitivnih komplimenata, što na žalost nije niti blizu dovoljno, te se sad vidi zašto je Usher ipak veća faca. William je i ovaj put slabija karika, i odlazi sa plesnog podija u suzama i posranih gaća. Baca zadnji pogled na zaljubljeni par i odlazi u noć, vjerojatno raditi još veće sranje od glazbe. Boom-boom-POW!

oh-oh...

-iduća minuta i pol pjesme, točnije zadnja trećina, se sastoji od ponavljanja riječi oh i oh my gosh, pa jedno barem 300 puta. Uzbuđenje? Slavlje? Čuđenje? Neznam... al da je moćno, jest!

SPOT
Usher i Viljamovka su u nekakvom praznom klubu. Čudno. Oni pokazuju crazy dance moves dok ih obasjava svjetlost tisuća lasera. Zatim se pojavljuje 6 djevojaka u crnim kožnim opravicama. Niti jedna od njih mi se ne čini kao patuljak, tako da me to malo zbunjuje, al možda je to samo ta "umjetnička sloboda". Zatim Vilibald ima svoj dio, gdje u bijelom sakou i crnoj haljini paradira sa nekom primabalerinom. Za kraj Usher sa dva svoja kompića, Lil'Richijem i 3Pacom, pleše ala Michael Jackson, pritom pušeći kubanku. Classy. Uskoro im se pridružuju i kurabe sa početka i od onda... Ma bolje da ne pričam koliko je sve to efektno, originalno i jednom riječju... mindblowing!

ZAKLJUČAK
Četvrti singl (a vjerojatno ju jednom trenutku i prvi) na US top listi je pjesma o sranju po klubovima i pridavanju žrtve koja se sastoji od otpiljenih udova patuljaste djevojke Zulu-bogovima. S druge strane, moglo bi biti i gore. Moglo je biti od Ave Karabatić...

utorak, 15.06.2010.

Potpuni kolaps Svjetskog nogometnog prvenstva

Tek su 4 dana prvenstva iza nas a već je svima, pa i onima prilično nezainteresiranima poput mene jasno da je ovo što se događa u Africi potpuna katastrofa. Mjesecima prije je bilo jasno da će se teško izvući nešto spektakularno na što smo inače navikli od Europljana i Amerikanaca, a pogotovo Azijata, ali mislim da čak ni oni najskeptičniji nisu mogli predvidjeti u kojem će se smjeru sve ovo odvijati.

Posjet utakmica
Normalno je očekivati da inače siromašni Afrikanci neće nazočiti svakoj utakmici. Možda zbog cijene karata? To bi bilo možda i shvatljivo da organizatori nisu odlučili podijeliti masu karata volonterima, samo kako bi tribine izgledale što popunjenije. No kako objasniti da u recimo Johannesburgu, koji broji skoro 4 milijuna stanovnika, dakle skoro kao cijela Hrvatska, i sa besplatnim kartama i gostujućim navijačima, tribine zjape poluprazne? Čak ni na utakmici koju igraju domaćini situacija nije bila znatno drugačija. Interes Afrikanaca za nogomet očigledno nije takav kakav su mudri čelnici FIFE očekivali.

Navijanje
I prazne tribine bi čovjek mogao pregrmiti, da nije jednog od najvećih problema ovog svjetskog prvenstva, a to je navijanje, tojest izostanak istog. Nema boljeg kad na ovakvoj smotri navijači iz svih krajeva svijeta odluče bodriti svoju repku sa pjesmom, plesom, navijanjem, skandiranjem. Na žalost, to nije moguće, jer Afrikanci, oni isti koji toliko žive za nogomet da im se niti ne da doći na utakmice koje su toliko priželjkivali, tlače i gledatelje ispred ekrana i one budale koje su prevalile pol svijeta da pjesmom bodre svoje igrače sa svojim navijačkim rekvizitima, vuvuzelama. To je dio njihove kulture. Plastične kineske trube koje proizvode zvuk sličan zujanju pčela. 10 000 tih truba koje zuje 90 jebenih minuta. To je dio njihove "kulture". Dio naše kulture je paljenje baklja, pa je to zabranjeno. Dio naše kulture je pjevanje domoljubnih pjesama. Pa je to zabranjeno. I ja se potpuno slažemn sa tim zabranama, jer ako većinu vrijeđa i smeta, to treba zabraniti. Al kad crnac pokušava isfurati svoju kulturu, onda je to u redu, jer ako se netko slučajno pobuni, e to je već rasizam. Nema veze što se doslovno svi bune protiv toga, i još nam organizatori prodaju maglu da su oni koji se bune u manjini. Kako je onim jadnim Amerima, Englezima, Brazilcima ili Japancima koji hoće zapjevati svoje pjesme, a ne čuju jedan drugoga šta pričaju? Pa nije ovo Južnoafričko prvenstvo, nego Svjetsko! Al ajde se ti pobuni, rasistu smrdljivi. Toliko smo im uzeli tokom stotina godina, a sada im hoćemo i njihovu "kulturu". Onda bi mi trebali nekom Japancu koji dođe na našu obalu odmorit se u 6 ujutro pod prozorom svirat na guslama, ili upalit motokultivator, jer to je ipak "naša kultura". Al treba znati kad ne nametati tu svoju kulturu svojim gostima. Treba znati kad je previše i kad ono što radiš, premda smatraš svojom baštinom, smeta drugim ljudima. I razumijem da se tako navija na utakmicama njihovih reprezentacija, ali vuvuzele na utakmici SAD-Engleska... To nema veze sa vezom...

Kvaliteta nogometa
Svakim danom kao da dostiže dno. Može se pravdati da je to 1. kolo, ispitivanje snaga, navikavanje na uvjete. Al ono šta gledamo je katastrofa. I normalno da je. Nogometaši ne mogu odmoriti jer im po cijele dane pod prozorima zuje te jebene trube, na samim utakmicama ne mogu zbog istih komunicirati, svi koji ne žive iznad 1500 metara nadmorske visine i na južnoj polutci ne mogu disati... Pa šta očekivati? Ligu prvaka? Bit će dobro ako na ovom SP bude i jedna iole kvalitetna utakmica, vjerojatno tek negdje u četvrtfinalu.

Zdravstveni problemi
Možda je malo grubo i karikirano ovo što ću reći, ali stvari ipak tako stoje. JAR ima ogromnih problema sa AIDS-om. I sa prostitucijom. I tako, dođe jedan Srbin na utakmicu, vidi da mu je repka u kurcu, vidi da je potrošio 3 mjesečne plaće da dođe tamo i da onda ne može ni ko čovjek navijati, i šta napravi? Ono što Srbi vole raditi: napije se ko životinja. Izađe iz lokalnog puba, odmah ga 8 kurvi napadne, od čega 6 ima AIDS. On, očajan i pijan, odluči pod jajca staviti nešto malo egzotičnije od svoje frigidne cure u Nišu. Zaštitu možda zaboravi, možda kondom pukne, al naš Srbin dobije AIDS. I vrati se u Srbiju, cura ga dočeka sretna jer ga nisu izboli i opljačkali, i odmah ga onako fino pojebe. I cura od našeg Srbina dobije AIDS. Nakon nekoliko mjeseci ona shvati da je on obična smrdljiva muška svinja kojoj je pojam kulture podrigivanje nove pjesme Seke Aleksić, i napuca ga. Ode s frendicama na našu Sodomu i Gomoru ilitiga Zrče, odlučna da se napokon malo i zabavi. Popije malo, povuće koju crtu belog, luda je. Bam bam bam, iduće jutro već su tri tipa pojebana, a nije se ni okrenula. 2 Hrvata i jedan recimo, Slovak. Slovak je imao kondom, Hrvati nisu ni znali šta je to. I 2 Hrvata imaju AIDS. Pošto su oni igrači, nakon povratka u Zagreb, nastavljaju sa svojim ljubavnim osvajanjima, i vikend za vikendom djevojče za djevojčetom se nađu kao reske na njihovim palicama. Sa AIDS-om. I onda, jednog sunčanog proljetnog predvečerja tamo negdje 2011. ja odlučim izaći van. Napijem se ko krme kakvo jesam. Upoznam lijepu djevojku. I ona je pijana. Jedno za drugim nađemo se u njenom stanu (studira Ekonomiju, inače je iz Osijeka i voli psiće i kornjačice), ja baš nemam kondoma, ona me uvjerava da je imala samo jednog prije mene, a mene budalu boli kurac da ih je i 2300 imala. I ja sad imam AIDS. I kome onda da se najebem matere? Sebi sigurno neću, jer preuzimam odgovornost kao 3. godišnje dijete. Al ću definitivno onom koji je rekao: "Hmh, mogli bi ovo svjetsko organizirat u onoj zemlji, ma znaš ju sigurno... polovica stanovništva ima AIDS... Kako? JAR? E da, ta, ta..."

Sve u svemu, bilo bi čudo da ovo SP na kraju bude barem gledljivo. Malo je onih hrabrih koji su odlučili otići tamo, jer iskreno i zašto bi? Da te netko opelješi i ubije na ulici, u jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu? Da gledaš nikakav nogomet i slušaš 24/7 trubljenje najiritantnijeg kineskog smeća? Pa morao bi biti stvarno mazohist. Najbolje je to rekao Drogba: "Svjetsko prvenstvo u Africi odgovor je europskim rasistima". I to je upravo tako. Vrijeme je bilo da se bude politički korektan, jer gledajući današnje lige petice, bijelci su postali manjina. Imalo se možda najbolje nakane. Stoljećima su im bijelci uzimali apsolutno sve što su mogli, i zato se sad Englezi, Nizozemci i Ameri kurče okolo svima, na temeljima koje su izgradili izrabljivanjem tih istih Afrikanaca i njihovih dobara, i zbog kojih i dan danas ti Afrikanci masovno umiru. Možda se htjelo pokazati da su i ti Afrikanci spremni na ono što ostatak svijeta uglavnom uzima zdravo za gotov, možda se htjelo pokazati da i Afrikanci mogu organizirati najveću sportsku smotru poslje olimpijskih igara, možda se htjelo uzeti jedan od najvećih mogućih zalogaja? Ali nemaju oni njemačku pedantnost. Nemaju oni azijsko ljudstvo, fanatičnost i predanost cilju. Nemaju oni južnoameričku zaigranost i entuzijazam. Nemaju oni sjevernoamerički smisao za spektakl. Oni imaju samo vuvuzele. A to na žalost nije dovoljno....

četvrtak, 10.06.2010.

Što točno Sotona radi, ako je sve Božja volja?

Uvijek mi je bilo čudno kako kad se god išta dogodi, bilo dobro, ili bilo loše, vjernici kažu: "Bila je to volja Božja....!" Prirodne nepogode, nesreće, smrt djece... sve je to dio velikog plana. Božjeg velikog plana. Pa mene sad zanima, gdje onda u sve to spada Sotona? Ako vjerujete u jednoga, onda morate vjerovati i u drugoga, zar ne? I ako vjerujete da se jedan miješa u ljudske poslove, onda se mora i drugi mješati. Pa zašto bi onda sve ovo što se događa bila Božja volja, a ne recimo Sotonina. Nije valjda samo da bi nama bilo lakše prihvatiti te strahote kojima smo svjedoci svaki dan? Ili jednostavno ne želimo prihvatiti da je Bog, ako ga ima, bespomoćan, ili u najmanju ruku, ništa jači od Sotone?
Koliko sam do sada primjetio, vjernici su vrlo zanimljivi u pogledu toga da je njihova vjera uvijek selektivna. Dakle, vjerovat će u ono što njima paše, a neke stvari koje im ne sjedaju baš najbolje, na njih će jedostavno zažmiriti. Ako vjeruješ da je Biblija riječ Božja, onda je sve u njoj riječ Božja. Ako vjeruješ da ćeš, ako jednom tjedno odeš u bogomolju i ako se odrekneš nečeg za korizmu, kupiti svoju ulaznicu za raj, onda moraš vjerovati i da će jednog dana doći Apokalipsa i da će se voditi odlučujuća bitka između Dobra i Zla. Ali nitko se i ne bavi previše Sotonom, osim u svrhu plašenja da ćemo ako se ne budemo pokoravali Božjim zakonima, završiti u vječnoj muci Pakla. Rađe se propagira netolerancija i ispiranje mozgova, a potpuno se ignorira činjenica da ako je Bog svuda oko nas, da je tu i njegov zločesti prijatelj, i da koliko se god netko moli, sve je u rukama te dvojice. I zato, možda sve to ipak nije Božji plan i možda su njegove ruke prilično svezane. Što je, ruku na srce, prilično očito... Moja dilema je tu. Ima li tko kakav odgovor?

nedjelja, 30.05.2010.

Zašto psi više ne love aute?

Ima jedan izvrstan citat iz Dark Knighta, kad Heath Ledger aka Joker kaže: "Do I really look like a guy with a plan? You know what I am? I'm a dog chasing cars. I wouldn't know what to do with one if I caught it. You know, I just... do things." Taj citat najbolje opisuje ono što smo svi mi proživjeli barem jedanput u životu: voziš se tako bezbrižno cestom, slušaš novi album Black Eyed Peasa i pokušavaš naći barem jedan smislen stih na cijelom CD-u, kad ono izletava pseto i počinje naganjati auto. Okrećeš se lijevo, desno, usporavaš, pokušavaš vidjeti gdje je, dal si ga već pogazio, dal je odustao? Onda se odjednom kerče pojavi ispred auta, skače, laje, hoće doslovno pojesti i auto i tebe i sve! Moj stari bi u toj situaciji stao, otvorio prozor i zaderao se: "Ajde brate, da te baš vidim! Navali!"
Ta situacija je bila gotovo svakodnevna dok sam bio klinac. No eto, sada, takvo nešto možeš doživjeti samo ako se slučajno nađeš negdje u tropskoj prašumi gdje žive krda i krda divljih pasa. Jer izgleda da su ovi naši psi napokon odustali. Malo me , priznajem, boli to što su potpuno izgubili motivaciju. Kao da se nešto u njihovim srcima slomilo.

"Jebo mu pas mater, i to pod pas mislim na sebe, a pod mater mislim na njegovu mater!" - možda je rekao pas zvan Rex jednog toplog proljetnog dana na magistralnoj cesti Sisak - Petrinja.
"Šta, uteko?" - nadovezao se Miroslav Thompson, ljubimac jednog starijeg domoljuba.
"Woooo... Wauuuu.... Wooooaaaaaaoooo" - pokušao bi nešto reći mali terijer Snježana, kojeg je auto već jednom udario i od onda je malo sporiji....
"Ponekad pomislim da stvarno ne možemo ulovit te jebene aute? A znam, da kad bih ga napokon ulovio, da bi mu ono, gume isčupao i motor pojeo!" - nastavio bi Rex, mahnito si ližući muda.
"Alo, alo! Nemoj slučajno da te netko čuje šta pričaš! Nemoj mi tu glumiti revolucionare, znaš i sam šta se desilo sa onima koji su pokušali organizirat prosvjed preko Facebooka!" - kriknuo biThompson, inače kao i gazda mu, nesklon liberalnim tezama.
"Woooo...." - Snježana bi i dalje govorio na svom jeziku dok se zabija (da, muško je) u zid.
"Ne... Vrijeme je da prestanemo! Od kad znam za sebe, lovimo te jebene aute i nikada nismo nikoga ulovili. Osim Snježane. Ali tehnički, auto je ulovio njega. Ja više ne želim biti dio ovog sistema, rob instinkata i establišmenta. Od danas više neću trčati ni za jednim autom!" - bile bi zadnje riječi hrabrog Rexa dok odlazi u daljinu, kako bi ostvario svoj san i postao inspektor u njemačkoj seriji sumnjive kvalitete.
"Radi šta hoćeš, ali psi će uvijek biti psi...." - mahnuo bi Thompson i krenuo "voditi ljubav" sa onesvještenim Snježanom.

Ova priča možda je, a možda nije istinita. Nikad nećemo saznati. Ali činjenica je da su psi odjednom prestali loviti automobile. Možda jednog dana opet jedan odvažan čuko kaže svom frendu: "E jebeš mi kevu, al dam se kladiti da mogu uloviti onaj Golf 4 i pojesti ga!". I možda, ali samo možda, mu njegov pseći kolega kaže: "Ajde baš da vidimo..."

utorak, 25.05.2010.

Kako su me oteli vanzemaljci (istinita priča - dio 1.)

Iz sna pravednika me probudila gromoglasna buka. Bila je noć, znam to sa sigurnošću jer je bilo mračno. Točno vrijeme neznam, premda je moglo biti nekih 3 i pol. A možda i nije. Uglavnom, pomislio sam da je potres i brzo učinio ono što se u takvom slučaju nužde radi: upalio komp i išao provjeriti da li je stvarno potres. Nisam niti stisnuo start kad mi je prozor obasjala zasljepljujuća svijetlost crveno-plavo-žuto-zeleno... ma svih boja. Osjetio sam da mi se počinje vrtiti u glavi, i zadnje čega se sjećam je osjećaj da lebdim. Probudio sam se u nekakvoj ogromnoj hali, a prema meni su iz mraka izronile dvije groteskne kreature. Usro sam se, al ono, za ozbiljno.

"Molim vas, molim vas, nemojte mi nauditi. Uzmite moju mamu, tatu, imam adrese nekih prijatelja, stvarno dragi ljudi, njih uzmite, molim vas!!!!" - kroz suze sam na koljenima molio milost. Oni nisu odgovarali. Nisam znao što dalje pa sam pitao sljedeće logično pitanje: "Vi ste mali zeleni?"
Jedan je odgovorio: "Ne, mi smo samo zeleni. Ti si velik, ružan, mršav i blijed. Pederu."
I was like, WTF? :"WTF?!? Kome ti da je blijed? Barem nisam mahovina ko ti!"
Mali vanzemaljac je napeo svoje male mišiće, i krenuo prema meni. Moram priznati, da premda je protivnik bio upola manji od mene, osjetio sam da bih ovu borbu mogao izgubiti, pa sam zauzeo obrambenu pozu. Ispruženih ruku, okrenute glave i zatvorenih očiju, nadao sam se najboljem ishodu.
"Dosta zajebancije!" - odjeknulo je prostorijom. Ukazala se nova kreatura, izgledom bacajući malo na vanzemaljskog Keruma. Imao je i rezance na glavi, i baš je onako izgledao, priprosto. Al spasio me od sigurnih batina, tako da ne smijem ništa loše reći o čovjeku. Vanzemaljcu.
"Što želite od mene?" - upitao sam, u isto vrijeme skrivečki pišući status na Facebooku :"Nećete vjerovati, ali danas sam vidio bananu koja izgleda kao moj penis... totally weird shit, man..."
"Tvoj genetski kod je izabran kao najprikladniji od svih ljudskih kodova, te ćeš zbog toga predstavljati Zemlju na Galaktičkom kongresu." - pompozno je rekao Kerum.
"Ček, ček... Želite reći da sam ja najpametniji čovjek na svijetu?"
"Ne, ne baš, samo..."
"A svima sam govorio da imam neku moć, a oni su svi kao govorili: "Daaaaa, imaš, retardiran si!", a ja bih odgovorio kao: "Mama ti retardirana!"
Usljedio je trenutak neugodne tišine.
"Hmh, da...Očekivali smo ovakav razvoj događaja, zato smo i uzeli rezervnu soluciju, ovog delfina koji takodjer ima najoptimalniji genetski kod, ali kod nehumanoida na Zemlji"
"Al ja sam svejedno najpametniji?"
"Ne, nisi najpametniji nego...ma zapravo, nakon ovoga, teško mi je uopće zamisliti da možeš sam jesti juhu... Ali ako te to veseli, recimo da da, najpametniji si čovjek na svijetu..."
"Toooo!!" - počeo sam mahnito plesati svoj nadaleko poznati Numa-Numa Dance - "Nego, hoće biti na tom sastanku kakvih ono....znate...ženica...?" - priupitao sam nespretno ljuljajući bokovima pokusavajuci simulirati seks. Delfin se iz protesta okrenuo na drugu stranu akvarija da ne gleda tu sramotu...
"Nije to nekakav sastanak, to je najvazniji kongres u galaksiji i tamo se odlučuje o sudbini planeta, među ostalim i Zemlje!" - srdit je bio Kerum. Nisam uopće obraćao pažnju na gluposti koje melje, jer sam bio i dalje zaokupljen air-bangingom sexy vanzemaljke. O, da... Sigurno će biti zelenokožna plavuša od 3 metra sa 16 sisa i vraški spretnim prstima....Kinky...
"Znači, da? Ne? Da... Ne?" - gledao sam čas jednog čas drugu dvojicu -"Da? Ne? Možda? Ne? Da?"
"DA!!!" - izderao se Kerum na mene. Ništa kod njega relaksacija ovo ono, yoga možda...Al meni je bilo sasvim dovoljno da znam da ću napokon izgubiti nevinost, i to sa vanzemaljkom! Nisam mogao dočekati da to kažem Karlu, Buci i Faci, svojim najboljim frendovima. Uz bocu hladne karlovačke, naravno...
"A sada, vrijeme je da te upoznam sa svime što trebaš znati o svemu što nisi znao dok si živio na ovom kao-planetu Zemlji" - za ruku su me poveli čudni mali zeleni...
Na odlasku sam pogledao delfina i pokazao mu srednji prst, jer sam znao da on to ne može. On je meni s druge strane pokazao svoju kitu, koja je bila dugačka brat bratu pol metra. Bravo delfinu, ovu rundu si dobio...

(Pratite i dalje ovu uzbudljivu priču u sljedećem broju časopisa "Get the crap out of me!" )

petak, 21.05.2010.

Hoćete li više začepiti sa debilnim uzrečicama?

Facebook je donio mnogo dobroga u naše učmale živote: možemo gledati slike polugolih žena koje se slikaju same u svom WC-u/naslonjene na vrata/na krevetu i... Uglavnom, to je to od pozitivnih stvari koje nam FB pruža. Negativnih ima mnogo više. Neću ih sad sve nabrajati, ali dovoljno je reći da bar 90% ljudi zavređuje da im se doživotno zabrani korištenje računala.
Kad se na Facebooku želi poručiti nekome nešto, onda se za to uglavnom koriste poslovice. Postoje dva tipa ljudi koji za status stavljaju poslovice. Prvi su oni koji stavljaju statuse koji se tiču svih koji čitaju, sa ciljem da se osoba prikaže mudrom, produhovljenom, u doticaju sa svijetom i šta ja znam šta već ne. Stavljanje nečije tuđe mudrosti ne dokazuje ništa, osim da dotična osoba zna čitati i korisiti c/p funkciju računala. To može i moja stara, a ona piše web adresu na koju želi ići u Google tražilicu. Enough said... Drugi tip mudrozboraca su oni koji nekoj određenoj osobi žele poručiti nešto određenom uzrečicom. Uglavnom je to ljubavnog karaktera, ili netko želi reći koliko voli nekoga, ili koliko mu je dobro bez nekoga. Ne znam iskreno što je gore. Kao prvo, nikoga na internetu ne zanimaju izljevi ljubavi ili mržnje prema nečijem partneru. Ako želite privući pažnju stavite svoje gole slike, ili ako ste muško, neznam... snimku sebe dok se autom zabijate u naplatne kućice pucajući pri tome iz kalašnjikova. Zašto bi uostalom netko svoje ljubavne jade dijelio sa ostatkom svijeta? I još na tako cheesy način kakav su jadne valentinovske uzrečice sa jeftinih čestitki...
Sama točnost uzrečica je diskutabilna. Zašto? Zato jer za sve na ovom svijetu, pozitivno ili negativno, postoji uzrečica. Najčešće se one kose jedna s drugom. Tako npr. imamo uzrečicu: "Mudrost u starosti ne može zamjeniti ludost u mladosti." Kristalno je jasno da je ovo produkt uma koji pokušava svoje mladenačke ludosti opravdati pred starijima koji ga prijekorno gledaju i misle si:"Ludost u mladosti znači narkomaniju i smrt od AIDS-a, pička ti materina bezobrazna. I prestani si gurati tu tikvicu u anus!" Zato te poslovice i jesu toliko popularne, zato jer za neko određeno stanje u kojem se nalazimo ima netko tko ga je točno opisao u jednoj rečenici i to tako da zvuči iznimno pametno. Ako nekog volimo, bacit ćemo jedan megalomanski: "Možda nisi jedina osoba na cijelom svijetu, ali si možda cijeli svijet jednoj osobi." Totalno pokazujemo voljenoj osobi da nam je sve na svijetu, i ja osobno bih za uzvrat očekivao barem pol satni blowjob sa laganim masiranjem međice: "Da, da... istina je ono što sam ti napisao na statusu.. totalno te volim ljubavi, najviše na svijetu... vidim, zaboravila si na muda, ajde ne budi ti naređeno...oooo da, skoro kao sa usisavačem... "
Ima i onih koji nisu previše originalni, tojest kojima se ne da niti proguglati malo za dobrom jadnom uzrečicom. Tako da jednostavno roknu jedan: "Bolje vrabac u ruci nego golub na grani." Super uzrečica... za underachievera... Ova poslovica nam govori da se nikada ne trebamo truditi i željeti nešto više, nego se zadovoljiti onim što imamo, makar to bio vrabac. Koji kurac da radim sa vrapcom? Jel se može to spohati? Ili vrlo popularna: "Tko rano rani, dvije sreće grabi." Tu poslovicu nikad nisam razumio. Jel to znači da ako se rano probudim i odem uplatiti 2 listića lutrije, da ću na oba dva dobiti? Jer pokušao sam i nije upalilo.
Želim samo reći svim onima koji se koriste uzrečicama kako bi objasnili svoje trenutno stanje, da se barem malo potrude i pronađu nešto što ne zvuči kao da je Ava Karabatić izrigala, stavila na tavu, malo popekla, pojela i ponovno izrigala. Možda je to samo moje mišljenje, al ionako je na kraju dana samo moje mišljenje i važno. Ostavljam vas sa jednom Konfucijevom mudrošću: ""Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede."
Ja primam samo pohvale....

petak, 14.05.2010.

Samoubojstvo - hrabrost ili kukavičluk

Ponovno je cijela zemlja zavijena u crno. Zapravo, svaki dan je zavijena u crno, svaki dan su novine i televizijski program puni loših vijesti, a čim izađeš van iz kuće čuješ gunđanja sve veće mase nezadovoljnika. No mi kao društvo smo posebno slabi na djecu i mlade, kako i priliči svakom živom organizmu. Zato cijelo društvo vrlo burno reagira na takve događaje, traže se razlozi, traže se krivci, traži se utjeha. Psiholozi analiziraju, građani mašu glavama i komentiraju kakva je to strahota i šta je toj djeci danas, a statističari evidentiraju te crne brojke kako bi iz godine u godinu mogli svjedočiti sve većoj i većoj propasti ovog društva. Branitelji su učinili što su mogli, teško je povjerovati da ih ima još živih s obzirom na to koliko ih je oduzelo život. Društvo je zatvaralo oči nad tim problemom, neshvaćajući i ne želeći pružiti potporu. Al kad se djeca počinju ubijati, e onda je već vrijeme da se počnu paliti mali alarmi u našim glavama. Nehajno i bezrazložno se razbacuje optužbama, da su video igrice krive, da je glazba kriva, da je kriv onaj mali problematični iz nekog i nekog razreda s kojima se taj nesretnik počeo družiti. No na kraju krajeva, samo je jedan razlog zašto si netko, a pogotovo netko tako mlad, želi oduzeti život, a to je upravo srž društva. Srž ovog pokvarenog društva, zbog kojeg se ponekad zamislim da uopće imamo sreće što nas se toliko uspije izvući žive glave. Depresija, suicidalne misli, opće stanje letargije i ćemera koje vlada svuda oko nas... I onda se optužuju nekakvi tamo bendovi i nasilni filmovi...
No sam čin samoubojstva je... fascinantan. Svaki normalan čovjek će reći da je to kukavičluk i da uvijek postoji drugi izlaz. I ima pravo. U jednu ruku.
Čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim životom. I onaj koji to misli živi u grdoj zabludi. Naši životi se sastoje od niza slučajnosti, sretnih i nesretnih. Kako kažu u filmu koji je lajtmotiv ovog bloga: svakom od nas se šansa za preživljavanje u nekom trenutku života približi nuli. I to je potpuna istina. Nas čista slučajnost dijeli od toga da baš neki pijani manijak ne izgubi kontrolu nad vozilom i pokupi nas dok bezbrižno stojimo na semaforu. To je onaj standardni tok misli: "to se ne može ili neće dogoditi meni." Al nekome se ipak dogodi. Netko ipak doživi tu fatalnu saobraćajku, netko ipak dobije taj tumor na mozgu, netko ipak dobije taj otkaz i ne može prehraniti obitelj. I nema kontrolu nad tim događajima. I naš život ipak ovisi samo o slučajnosti. Da li je onda toliko neshvatljivo da ljudi žele bar jednom u svom životu imati kontrolu nad svojim postojanjem, pa makar to značilo izgubiti ju zauvijek? Upravo kako je to Morrisey rekao, ja to razumijem. Netko će reći: "Al nije vrijedno, uvijek se može nešto učiniti, uvijek ima drugi put..." Al po čijim standardima? Tko će reći da je nešto vrijedno, a nešto drugo nije? Jest, sebično je prema obiteljima, prijateljima. Ali u glavi samoubojice vjerojatno nije. U glavi samoubojice vjerojatno su upravo svi oni sebični. I opet, tko tu ima pravo?
Ja nisam suicidalan. Netko tko me poznaje možda bi rekao da jesam po nekim svojim postupcima, ali nikad čak niti nisam razmišljao o tome. Previše volim život. I previše ga se bojim prekinuti. Ali razumijem zašto bi netko želio to učiniti. I na kraju krajeva, to je njihovo pravo, njihov život i njihov izbor. Ako se netko želi trovati cigaretama i alkoholom, učinit će to i nitko mu to neće moći zabraniti. Ako se želi ševiti bez zaštite, ni to mu nitko ne može zabraniti. Dal netko onda može zabraniti da se osoba ubije?
Pokušavam shvatiti koliko čovjek mora imati muda da stvarno počini samoubojstvo. I nije mi jasno, jer mislim da takvu hrabrost nikad ne bih mogao skupiti. Koliki košmar mora biti u glavi, koliko netko stvarno želi prekinuti patnje, koje su nama neshvatljive, ali toj osobi vrlo stvarne. Koliko čovjek više ne može podnjeti to da su mu svaki trenutak života obilježeni sjećanjima na ratne strahote, i koji u svojoj okolini više ne nalazi nikoga i ništa što mu te misli može odagnati? Koliko jedna mlada osoba mora biti na krivom putu ako smatra da ju cijeli svijet ne shvaća i da ju nikada neće moći shvatiti? Da, kukavica je, bježi od svojih problema, ne želi ih i ne može riješiti. Ali da li ih stvarno može riješiti, u ovakvom svijetu, kad skinemo ružičaste naočale?
I na kraju, gdje smo? Da li je okolina koja ne shvaća zašto se netko ide ubiti u pravu, ili je u pravu osoba koja na kraju krajeva jedina stvarno raspolaže svojim životom? Neznam, jer kao i sve u životu, ni ovo nije crno bijelo. Ali imam osjećaj da ćemo s vremenom viđati sve više i više ovakvih tragedija...

srijeda, 12.05.2010.

Kako nam pokušavaju na silu uvaljati nekakve "zvjezdice"...

Donosim čisti c/p članka sa Indexa:

"SUNČANO vrijeme, koje se danas miješalo s kišom, izvuklo je poznata lica na špicu. Tako su kavicu popili i Jelena i Janko Popović Volarić. Lijepi supružnici sjedili su na terasi kafića i raspravljali o papirima koje su imali pred sobom. Zbog njih je, pretpostavljamo, Jelena imala namršteno lice. Nedavno je par viđen i u Umagu, na otvaranju jednog luksuznog hotela. Par je uživao u finoj hrani i razmjenjivanju nježnosti. Janko i Jelena cijele večeri su se grlili i ljubili.

Špicom je prošetala i lijepa manekenka Kristina Šalinović. Zgodna Makaranka jedna je od naših najperspektivnijih manekenki, a prolaznike kafića na zagrebačkoj špici nedavno je počastila svojim dugim nogama koje je pokazala u vrućim hlačicama. Danas je pak trendseterica obukla raskošnu suknjicu na volane, a uz tu romantičnu kombinaciju odlično su joj stajale velike, crne naočale."

Index svaki dan ima "članke" u kojima lijepo vrijeme mami poznate Hrvate i Hrvatice na zagrebačku špicu. To ne bi bilo nimalo loše da su ti ljudi stvarno i neke zvijezde, ali do sada se takvo nešto nije dogodilo. Nikad jedan Brad Pitt ili Dalaj Lama nije prodefilirao zagrebačkom špicom. Uvijek je to... Jelena Veljača. A svi znamo tko je i što je Jelena Veljača. Ona je naime, profesionalna blowjoberica... Radi to i iz zabave, ali i iz poslovnih razloga. Tu je i njen muž, Janko Popović Volarić. Nemam pojma tko je taj. Dam evo 100 evra odmah da je glumac nekakav. Vjerojatno je glumio u nekoj hrvatskoj seriji. I sad je kao slavan i poznat. Kaže članak dalje "lijepi supružnici". Za Jelenu imam u torbi 12 A4 bilježnica ispisanih epitetima, i uvjeravam vas, niti jedan nije "lijep". Janko pak izgleda kao cigan... I četnik... Što nužno nije uvreda... Ali u ovom slučaju jest... Nadalje se insinuira kako je Jelena zabrinuta jer gleda neke papire, vjerojatno članak koji sam napisao o njoj prije godinu dana. I trebala bi biti zabrinuta. Onda članak prelazi iz ultimativne dosade u ultimativno dosadnu debilanu, kad "novinar" izvlači kako je par bio u Umagu nedavno, ljubio se, grlio, izmjenjivao nježnosti... Kome su ove činjenice bitne, neznam, al ako nekome jesu, neka zna da sam ja danas išao na WC i recimo da pol sata nakon mene nitko nije mogao uči unutra. To otprilike dođe na isto. Drugi paragraf članka govori o nekoj manekenki koja izgleda doslovno kao mješanac rakuna i vanzemaljca (and not the pretty one...) i još je manje zanimljiv od sveopće nezanimljivog prvog paragrafa, tako da ga se ne isplati niti secirati.
Gorim od iščekivanja koja će sljedeća hrvatska zvijezda biti ovako pomno popračena, jer naše zvijezde to zaslužuju!

utorak, 11.05.2010.

Karlova oklada - sumrak hrvatskog viralnog marketinga

Svima je vjerujem jasno da živimo u zemlji apsurda i pomaknutih vrijednosti, gdje su kriminalci sveci, a sveci na margini društva. Tješim se da je to tako i u ostatku svijeta, ali ipak, kod nas je to nekako specifično, kod nas kao da je negdje u Ustavu vrlo vrlo sitnim slovima zapisano da vrijedi sve naopako od onoga kako bi trebalo biti. Zato ni ne čudi da, kao i većina kvaziliberalnih ali suštinski totalitarno-konzumerističih društava, i mi imamo zakon po kojem su marihuana i ostale droge državni neprijatelj broj jedan, dok su neke druge stvari, daleko daleko opasnije, i po vlastiti i po život ostalih, eto dozvoljene, i štoviše društveno prihvatljive. Jedna od njih je i alkohol. Glavni i već pomalo klišejizirani argument za ovo je jednostavan pogled u crnu kroniku. Jel se sjeća itko kad je zadnji put vidio naslov poput: "Sa 0.15 mg THC-a prouzrocio prometnu nesreću u kojoj je život izgubilo dvoje ljudi"? Ili pak: "Pod utjecajem marihuane sjekirom ubio oca, majku i trudnu djevojku"? Ili: "Napušio se pa pao i slomio vrat"? Naravno da ne, ali alkohol gotovo uvijek kumuje u ovakvim prilikama. No, to i nije tema ovog posta. Tema je upravo gore navedena reklama, a i ostale koje promoviraju ispijanje ogromnih količina alkohola. Jebemu, i ja se volim napiti ko svaki drugi čovjek, ali moraju li me još poticati svaki dan u svakoj prilici, sa ekrana televizije i sa plakata po cijelom gradu, dok se s druge strane moglo 3 godine u zatvor zbog jointa?
Vrlo je jednostavno: ili je nešto zabavno, ili je retardirano ali ipak pomalo zabavno, ili je potpuna retardacija. Zabavne su recimo sve serije koje nisu snimljene od strane Hrvata. Retardirane ali zabavne su sve emisije koje prikazuje NovaTV. Potpuna retardacija su hrvatske reklame za pivu.
Kad usporedimo naše i strane reklame za pivu, odmah je jasno da je glavna razlika u tome što kod stranaca piva nije nešto veće od života, nego osvježavajuće piće za cijelo društvo, u umjerenim normalnim količinama. U našim reklamama je piva bit života, ona je ono najvažnije i jednostavno nisi niti čovjek, niti muškarac niti Hrvat ako svaki dan ne popiješ barem pol gajbe pive. Naši su to "pametno" ukomponirali s još nečim što smatramo daleko višim nego što uistinu jest, a to je nogomet, pa piva i nogomet uvijek idu zajedno.
I tako, naše dva glavna konkurenta, Ožujsko i Karlovačko, se svakodnevno bore za naklonost pivopija diljem regije, u uglavnom se u svojim reklamama spuštaju na samo dno. Ožujsko se u svojoj kampanji bazira na svojim "zakonima". Ima tu zanimljivih, srcedrapajućih zakona koji pogode ljude kad ih nakon 7 pive negdje pročitaju, tipa "Naći se s prijateljima je vrijedno bilo kakve žrtve", nakon čega slijedi pobratimsko grljenje i pijane nebuloze. No ostatak su uglavnom nešto zbog čega bi se svaki normalan čovjek trebao posramiti. Tako je npr. 1. zakon: "Na dvije stvari uvijek misli: na pivo i prijatelje". Ima ih još 200 sličnih, a treba napomenuti da je ovaj još i najbezazleniji. S druge strane, Karlovačko se, premda također bazirano uglavnom na nogometu, okrenulo više glazbi i promociji ispijanja alkohola u bilo kojoj prilici. Čak i meni, renomiranom šovinistu, nije uopće ugodno vidjeti po gradu velike plakate: "Muškarci znaju šta žele", sa ogromnim Karlovcem na slici. Ovo je uvredljivo na nekoliko razina, prvo i osnovno direktno, bez imalo suptilnosti se kaže da žene ne znaju šta žele, jer ako u rečenicu uključiš samo jedno, automatski isključuješ drugo. S druge pak strane je uvredljivo za muškarce koji ne smatraju Karlovačko nadomjestkom za sve u životu, jer insinuira se da SVI muškarci žele Karlovačko. Kao prigodni alkoholičar, volim popit pivu pa da se rasturim ono pravo, al mi se ovakav prizemni i primitivni marketing gadi iz dna duše.
Što nas na posljetku dovodi do biti, do bitka, do srži reklo bi se, ove naše male priče. A to je nova reklamna kampanja Karlovačkog, nazvana "Karlova oklada". Koncept je relativno nov kod nas, ali provjereno je da je vrlo učinkovit. To je naravno viralni marketing. Naime, poanta je ljudima davati informacije u vrlo ograničenim količinama, nadajući se da će ih misterija svega toga zaintrigirati i da će se upustiti u istraživanje što bi se moglo kriti iza svega toga, a glavna alatka za to je internet. Karlova oklada je "počela" na šturim plakatima i reklami koja je prizemna da ne može biti prizemnija. Tri frenda kao sjede doma, zajebancija ovo ono, i snimaju se kamerom, sve čovjek očekuje da će se svi zajedno počet jebat koliko sve gay izgleda. Onda kao pitaju jednog od njih, a to je Karlo (čudna li čuda), koja je njegova sposobnost. On se kao nešto nečka, pokazuje koliko Hrvatska akademija dramskih umjetnosti štanca loše glumce i koliko spontanost jednostavno nije osobina Hrvata, te naposljetku kaže da je njegova tajna sposobnost da može 3 mjeseca bez Karlovačke. Koji kurac? Dobro, šta mu u Karlovačku stavljaju heroin pa je navučen? I kakva je to uopće oklada, ne može piti Karlovačko, ima doslovno na tisuće piva koje su bolje od Karlovačkog. Na kraju oni se kao rukuju i idu nazdravit, Karlo mali doper i ovisnik odmah krene prema Karlovačkoj, a ova dva druga šereta šaljivđije ga kao spriječe, jer oklada je već počela. Tu priču sigurno svaki dan pričaju po kvartu, jer je iznimno kul i zabavna. I tako, zaintrigira mene ta reklama, jer ipak sam Hrvat i ne baš previše pametan, i odem ja na www.karlovaoklada.com, a kad ono preusmjerava me na FB stranicu. E pa jebem ja vama mater nenormalnu, prvo ste mi htjeli rušit Vladu preko fejsbuka, a sad moram kliknuti Like da bih uopće vidio bit cijele reklame. Neću to učinit da ga jebeš. Ipak, vidim sljedećih par rečenica."Kažu da put do tisuće Karlovačkih piva počinje prvim korakom...i jednom okladom". Marketinški stručnjaci su mislili da će biti pametno da se poigraju sa starom mudrosti i ukomponiraju Karlovačko, uz već standardni put. Svaka čast onome kome je ovo domišljato. "Ja sam Karlo, a moji frendovi Buco i Faca su se okladili samnom da neću izdržat 3 mjeseca bez svog omiljenog piva..." Dakle, sad postaje jasno da su ona dvojica iz reklame Buco i Faca. 12 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja za onog tko je smislio Buco i Faca. Zvuče kao da imaju 12 godina, jedan je očigledno pretio a drugi bi mogao imati neku deformaciju lica. Šta smo se odjednom vratili u dječje serije s početka '80-ih? Buco i Faca, zvuče kao geekovi koji po cijele dane igraju WoW, nisu izašli van već 4 godine, žene su vidili samo na youjizzu, a od pol pive su već mrtvi pijani. Doslovno bilo koji nadimak bi bio bolji... Džingis Khan.... Petar Veliki... Jagodica Bobica... "Ma šta oni znaju. Mogu ja to! Evo, bocu tvoju ljubim Karlovačko i ne imam drugih piva osim tebe". Bravo Karlo, tvoj najveći životni uspjeh je to što si 3 mjeseca izdržao bez Karlovačke, a tome bi trebali aspirirati i svi ostali propaliteti diljem lijepe naše. Na kraju su još i dodali malo vrlo neugodne vjerske provokacije. Ali svećenstvo je ionako prezaposleno seksom sa ministrantima tako da im je ovo vjerojatno promaklo. I za kraj "Klikni like i podrži me u okladi". Ma nabijem te na kurac, i tebe i reklamiranje na fejsu i klikanje 800 linkova da dođem do konkretne informacije o čemu se tu radi. Također, jedan dodatak sa stranice Karlovačkog:"Nagrada za ovu smjelu okladu je kamion pun Karlovačkog. Dobro ste čuli, jer Karlovi frendovi Buco i Faca dužni( su Karlu kamion pun Karlovačkog piva ako mu pođe za rukom( da uživa bez nas." Nakon svega što je rečeno u ovom podužem postu, mislim da je svaka daljnja riječ suvišna....

<< Arhiva >>