subota, 02.12.2006.
mrzim sjecanja...
mrzim sjecanja, silno me guse,
velik je prezir u meni zbog njih,
zbog sjecanja tuzna sam svakog dana,
i beskrajno placem u tisini zbog njih...
mrzim sjecanja, i lijepa i ruzna,
mrzim samu pomisao na to,
mrzim slike koje se vrte u glavi,
opcenito ne volim sjecanje svo...
mrzim se sjetiti svoga djetinjstva,
jer bilo je lijepo, a vise ga nema,
mrzim se sjetiti kisnog jutra,
i kako se tata na posao sprema...
mrzim se sjetiti skolskih dana,
jer sad znam kako je bilo lako,
sjesti u klupu i nemati probleme,
a djecak kraj mene je zbog cetvorke plak'o.
mrzim se sjetiti prvih koraka,
bilo koje od moje djecice,
jer zbog ljubavi tadasnje,
suze su mi tekle kao rijecice...
mrzim se sjetiti i njihovih suza,
kada sam rekla da vise ne zivimo sa njim,
koliko sam i ja tuzna tad bila,
i umirala od ljubavi za covjekom tim...
i to je proslo, al sjecanje stoji,
kako se moja kcer jos mraka boji,
kako se boji da cu i ja otici,
al ja tu ljubav ne mogu zaobici...
i sjecam se prvog poljubca,
i prve suze radi slomljenog srca,
prvog smijeha i drzanja za ruke,
cak su u sjecanju ostale i prve moje zaruke...
i sad kad se sjetim moje sadasnje ljubavi,
i tuge i boli koje mi je dao,
mrzim sjecanje jer vraca samo na lijepo,
i na prvi poljubac koji mi je on dao.
vraca na prvo drhtanje u njegovim rukama,
na topli dah na mome vratu,
na slatke rijeci koje mi je govorio,
optocene u suhom zlatu...
mrzim sjecanja....
jer to je sve sto imam u sebi,
od danas sam sva mrzovoljna,
i oprostite,al vise pisala nebi.....
- 09:10 -
Komentari (40) - Isprintaj - #
