utorak, 01.08.2006.
kao da se sve okomilo na mene....
nocas moja djeca odlaze na more... tata je vec rezervirao kucu na murteru, sve je isplanirao.... ali mene toliko muci taj strah, toliko sam jadna i tuzna.... od jucer sam na godisnjem, i napokon mogu biti sa njima, a on mi ih oduzima....
i jos ide na more sam sa njima, znaci morat ce ih nadgledati 24 h sam.... hoce li to moci??? jesam li uzasna sto mu ne vjerujem??? mislim, ipak im je on tata, i valjda zna sto je najbolje za njih.
veselim se sto idu na more, nisu bile vec dvije godine,ali strah me sto idu samo s njim....
cak me i zvao da idem s njima, ali ja si to nazalost ne mogu priustiti... ne smijem potrositi ni kune, jer cuvam novce za skolu... da lijepo obucem dijete, da ima anatomsku torbu u paru sa pernicom, da ima papuce, biljeznice, sav pribor....
a i uvijek se stavljam u tuđu kozu, pa sam zamislila kak bi bilo meni da moj decko ide sa bivsom na more..... huh, mislim da bi pukla.....
nisam mu to ni spomenula, mada znam da se nebi puno bunio, ali je pitanje sta bi mu bilo na srcu....
molim vas, pomozite....
dali se netko nasao u takvoj situaciji, jeli se netko toliko bojao pustiti dijete samo nekuda na par dana sa tatom????
jesam li paranoicna??? jer ipak, on im je tata....
- 10:04 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
