kamene price

četvrtak, 27.03.2008.

Prazna je riva

Prazna je riva , pala je kisa. Brodovi su visi no jucer. Pada mi nam pamet da je i moja zelja pred stvarnoscu nestala. Gledao sam neki dan ponovo Homo Faber i Sam Sheparda. Ostao sam sjeban i uvjeren da sam ponekad trazim nevolju. Trazeci izabirem djevicu i to je ono sto me buni. Nepristalo je i nije me vrijedno a ja opet i opet, .. Ko da se zelim vratiti na istu onu autobusnu postaju u koju su me jednom davno pijanog ugurali, da prespavam do sutra.
Ide mi se. Zavidim umrlima. Ima i takvih dana. Sto vise traziti, volio bih da me nikada nije bilo, sto vise biti, sad kad te vise nema kad je nestao tvoj osmjeh ,tvoja kosa i miris koji si darivala...Beskrajna je samoca kad se jednom tebe sretne...Onoga dana kad sam prvi put vidio sebe u tebi rasprsnuli su se snovi.Sve je bilo i ostalo duboko skriveno u dubini moje duse. Grabim vec dugo iz tog bunara no dno mu ne vidim, uzdize se ko brodovi na rivi i prijeti da se izlije preko zida u polje maslacaka.

27.03.2008. u 00:17 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.03.2008.

Proljece u uvali borova ili poker zivota

Kojim putem krenuti kad stigne proljece . Na pragu razuma, pragu samog sebe stojim i gledam kroz otvorena vrata. Tek na rubu spoznaje, nesto mi govori da tamo ipak nema nista. Oko mene sve vise praznoga prostora pa se vise niti pijan nemam na koga osloniti. Nema niti svjetla na koje sam navikao, stavljam naocale , ne vidim datum, vani jugo sluti na drugu marcanu buru, ako bog da.
Cija je riba ? Talijanska ili hrvatska?S radija otpadaju taktovi laganog jazza ponocnog standarda, svjet je pun gorcine. Tko li te sada gleda preko stola dok citas Guardian ili Telegraph? Predpostavljam da imas istu dioptriju kao i ja te da te malo bole kosti . Djeca ti se motaju po kuci , ti s kojom kilom vise no nekad
ali jos uvijek savrsenih kretnji i manira. Tako to krene. Znam i zao mi je zbog toga. Jos si uvijek jedan sat poslije mene . Kad god sam te pokusao nazvati bilo bi prekasno, bojao sam se da te ne probudim. Na mome satu vrijeme je ranilo kao i ovo proljece nicim izazvano koje ne sluti sebe samo kao ni ja sebe samog.
More od olova , nebo od borova, glas majke , ljubavnice, broda, brata... Neka draga pjesma.
Odavno smo raznjeli sami sebe i sada se ponovo sastavljamo od malih i njeznih niti jedva dostatnih za isplesti rukavice za promrzle ruke. Poker zivota, skala, boje, srce, cetiri asa, dobitak jednostavan, srcan i slucajan.
Zeljan sam nocnih gradova, mirisa opranih ulica, gladi pred jutro, i umora od trazenja tvojih ociju u mraku, zadimljenih barova i tvoje ruke negdje slucajno uz neku casu ili kutiju cigareta , dodirnute. Vrijeme je providnosti, suludog snatrenja, zelja umotanih u krvave lancune, predosadnih ljudi , budala i krivih procjena. Vrijeme ogoljenog smjeha bez izvora. Cmizdrenje za starim datumima i usporedivanje niceg sa nestalim.
Sjedim uz ognjiste , prebirem maslinovo drvo u plamenu i sanjam Cleopatrina kupalista, negdje daleko s pogledom na libijsku pustinju. Palme i plantaze maslina u sred nicega. Pomisljam na Siwu, mjesto toliko vazno za konacno ostvarenje. 21. je ekvinocij i treba biti tamo. Upucujem misao kao izvidnicu na mjesto gdje se Aleksandar veliki zaustavio sa svom silom vojske kad je ugledao dva sunca kako izlaze iza slanog jezera i ostao sve dok nije sagradio hram. Jedno stvarno a jedno nestvarno.O kako bih zelio napisati nekoliko rijeci tamo i zabosti dvije case u pjesak kao nekad na obalama Sjevernog ledenog mora.
Porazno je reci po prvi put u zivotu da necemo stici. Nemamo vremena i to je naprosto tako. Nas vise nema takvih kakvi smo trebali biti to jest takvih kakvi smo htjeli biti. Nas uopce nema tamo gdje smo morali biti. Soba je prazna, namjestaj prekriven prasinom, ptice lete i zabijaju se u staklene stjene. Praznina odjekuje sama od sebe.
Lijezem sam sa sobom i grlim jastuk , proucavam neke nacine i puteve, smisljam kako proci kroz zabranjene prozore zivota, razgrnuti taj plast neizrecivog i i objasniti samom sebi zasto sam izabrao bas ovaj put. Jel to samo jedna krivo recena recenica na pravom mjestu ucinila put blatnjavim i teskim.? Jel me skrenula sa cilja ? Nisam ju smio izgovoriti.
Imaju li svi poneku takvu rijec ?
Da li je moguce da je moje konacno ostvarenje u tebi ?

16.03.2008. u 22:22 • 3 KomentaraPrint#

petak, 07.03.2008.

Stavi kaziprst na usne

Nikada dosta zime i vjetra. Od kada zivim bure su sve zesce. Vani dere bura. Raznosi ustajale mirise zime i trulez jeseni svjezim zrakom. Sve tamo preko mora do Italije. Na vjetru susim oprane lancune. To nam vjetar skrece s teme. Cisti nam obzor i produzava vidike, nosi nam nadu u ljeto. Ako na Velu Gospu ne padne kisa i ne opere joj krvave suze bit ce ljiepo i dobro a i vino bi moglo biti slatko i pitko.
Ja, ne bojim se vjetra dok lezim u toploj postelji pod cvrstim krovom. U sred cvrste tvrdave oko mene. Ponekad i iz zida izraste cvijet ili stogod jestivo. Sjecam se.Ukras. Na zidu.
Uz ciku i vrisku protrca Marija Verde danas oko pet poslijepodne na putu prema crkvi kamenom ulicom snova. Za njom Don Josko pokuca na moja vrata u zurbi i promrzao bas u trenu kad sam na mjesto starog novog stola stavio novi stari stol koji ima smisla a pronadoh ga neki dan u Zagrebackom stanu kako stoji na sred terase nikom narocito potreban. Sto ce tamo stari stol , pomislih i prionuh hitnom premjestanju stola prema moru,. Elem, u trenu dok sam sa svih strana zagledao stol i trazio mu pravo mjesto , ude kako vec rekoh , zupnik , izvadi nekoliko vaznih stvari, na stolu zapali svijecu i rece nekoliko vaznih rijeci o obitelji , postenju i radu te mi dade naljepnicu za vrata . Slozio sam se s njegovim mislima a on mahnu tri puta na nekoliko strana svijeta i prosu sad dal' svetu vodu ili miris tamjana ne znam no nesto takvo bi, te se ja osjetih ko da mi se kuca provlaci pod grmom imele. Zli suveniri popadase, duhovi odose a za njima i Don Josko. Ostadoh gledati u svijecu na stolu koja je mirno gorjela.
Nije bas lako promjeniti stol.
I ostati pri tom miran i tih.
Znam.
Element vatre.
Razumijem, kako nije dovoljno samo znati i pitam se sto to ja zapravo uopce znam o promjenama i kako ja na to gledam iz kojeg kuta ?! Cemu promjene sluze ? Moze li razmjestanje stolova pridonijeti evoluciji ? Odgovaram samome sebi dok svijeca gori da moze , jos kako moze.
Moze li me utjesiti o tom po tom no kako me moze utjesiti prazan stol za kojim nikada nisam rucao ?
Pogled na sliku zene. Obris Otisova djela . Roden a izludio me Redon. Gledajuci treceg kolegu Van Gogha podmetnuo mi se Otis Redon. Drugi tip. Nije imao veze s nijednim koje sam poznavao i uopce ne znam tko ga je tu taj dan stavio. Ostao sam tako tad na petom katu muzeja u nekom europskom gradu zatecen neplaniranim poznanstvom. On je naravno umro i danas vise nema nikakvog smisla s njime ulaziti u polemiku no ipak, sto sad ? Ne polemiziram. Primjecujem moju savrsenu figuru kako stoji pred slikom i tupo gleda u neznanca. Bole me 3,4,5 prsljen i kad dugo stojim cine me bolesnim. Zeljan kretanja i vjezbanja zivota sto rece netko prije mene, sjedoh na klupu na sred dvorane umoran. Gledam sliku u roza tonovima , njeznu i laku kako iskace iz ekspresionistickog okvira i izbjegava i plavu (Blue) i Zutu (Yelow) Magente i cijan ostadese neizrecene kao bitne u temeljnim bojama. Pobjegla je ta slika citavom ekspresionizmu i nacela novu temu. Znao sam to. Vidno ponavljam znao. Znati nije dobro niti pametno. Znati je nuzda i posljedica. Razumjeti je puno teze i naprednije.
Ona sjedi i misli.
Pred njom svijeca ili neko drugo svjetlo. Izigrava iluminu. Moju najbolju pjesmu koju sam ikada napisao.
Ilumina
Crea e non crea...
Davno sam odlucio ne uspjeti u naumu konacnog a sad me ti porazno navodis na put koji ima smisla i nekoliko besmisla. Rjesenje je da ipak sve ima smisla. Postoji i to je dovoljno. Boze koliko humora si prosuo nad mirnim vodama evandelja! Bas u trenu kad sam odustao pojavljujes se , stvaras se, kreiras iz niceg, nevidljiva , nedostupna, bez mirisa i okusa, a lijepa. Stvaraju se slike , kolazi zagonetki.
Pjesma ne ide tako vec nekako, vani je vjetar i moje misli su na moru . Htio ili ne ja kratim jedra , pustam zatezno sidro, korigiram kurs,sve to radim radi spasenja. Nemoguce je pristati uz stjenovitu obalu a takvoj se obali cesto raduju mornari u pogibelji ne vidjevsi ostre stjene koje ih cekaju u mracnoj noci.
To ti znas.
Hoces ?
Ja znam pristati i uz stjenovitu obalu tako dobro da se brod i stjena nikad ne dodirnu . Za cas izgradim most preko kojeg se veselo preskace s jednog na drugi kontinent. Kuzis..
Boze , smiluj se i podari mi utjehu. Ja vise ne mogu sam odlucivati. Ima li to veze s leptirima. Mora li svaka reakcija imati akciju kao uzrok u srcu.
Illumina stvara sjene
stvari i nestvari
donosi i odnosi
illumina crea le ombre
crea e non crea
................................... tekst potrebno izgovoriti na aramejskom a ja nocas ne mogu jer su me rijeci i tako predaleko odvele
Ja vise prstom necu maknuti.
Ostaje mi cekati.

07.03.2008. u 20:30 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.03.2008.

Prvo sto su mi ukrali bila je knjiga

Hladna veljaca zatekla me u Glasgowu te milenijske godine. Motajuci se marketom medu ostalim drangulijama zapnem za kosaru punu starih knjiga. Nekoliko uveza u kozi s dojmljivim imenima u polutami hladnog poslijepodneva bilo je jedino sto sam ponio iz Skotske. Sve ostalo sam tamo izgubio.
Vratio sam se u svoje selo na mediteranu, na dar od lokalnog zupnika dobio crkveni ormar i u njega stao slagati knjige. Bila je to prva javna knjiznica bez predznaka u mome selu u 3650 godina od kad selo postoji. Medu vrjednijim knjigama bile su dvije meni narocito drage. Jedna je bila Atlas rukom crtan iz daleke 1776 u izdanju nekog malog nakladnika s britanskog otoka a druga bijase uputstvo za pisanje poezije Williama Wordswortha. Naravno bas te dvije nestale su prve. Ne od ruke citatelja koji ih je zaboravio vratiti vec od lopova koji ih je naprosto odnio kuci.
Dugo sam kasnije pokusavao pronaci adekvatnu zamjenu na polici no nisam ju nasao sve do danas kad mi je palo na pamet da pricekam jos malo.Mozda se neki naizgled umrli pisac probudi iz sna i napise bas takvu knjigu pa sve to puta dva. U Atlasu su spomenuli i moj rodni grad Banja Luku i opisali ju kao cudesan gradic sa vrlo izrazenom kulturnom scenom . Spomenuo je autor i teatar koji je javno djelovao jos tad. I Vrbas, kako zelen protice gradom.
Ova druga knjiga o poeziji pokusala je rjesiti nacine i razloge samoce na sto nacina.
Worsdswothova filozofija zelenog pocinje otprilike ovako: William je bio usamljen covjek. Njegovu samocu nije opravdavala njegova sudbina....

Njegovo srce nije dodirnulo kolektivni osjecaj....
Zivio je onako kako je napisao...

Kao da nije ljudska dusa...
Kada je trazio dodir nije ga trazio s covjekom , nego sa takvom stvarnoscu kakav je bio on sam, s bezlicnim...

06.03.2008. u 20:38 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 04.03.2008.

U sjeni stabala zatekoh se umoran i zedan

Sjedila je preko puta uramljena slika mojih zelja. Imala je 22 godine pod sobom. Govorila je o svojim patnjama. Pitala se zasto svi odlaze i do kad ce biti sama. Pitala me naprosto tuzno pitanje, zasto svi odlaze.
Pokusao sam ju utjesiti i reci joj da je to ok. Misleci pri tom da i tako i tako svinekud odlaze i to se ne da izbjeci. Skrivao sam to glupo pravilo u zdrijelu, neizreceno da se ne rasplace. Kako joj reci napola uplakanoj i tako mladoj da je sama. I da ce ostati sama. Potpuno sama. Ako ne shvati na vrijeme .
Budila mi se zelja da joj kazem ali na srecu nisam. Meni je 46 i postojala je opasnost da ostane a ja nisam Bukowsky i k tome prestao sam piti ima tome tri godine. O tom se radi.
Rekoh joj da dugo vec nisam vidio mudriju i ljepsu od nje. Potom sam otisao spavati.
Ujutro sam ju poveo na obalu. U sred sume , netko je jednom davno sagradio cudne kamene krugove. Zamolio sam ju da ude u krug i pokusa vrisnuti. Setuckao sam sumom i cekao . Nisam docekao. Ponovih na nacin da ju povedoh u drugi slican krug, ponovo nista. Vratili smo se u prvi krug i uspjelo je. Zamisljao sam ju u Levinovoj teoriji polja.
Iznenadila se akustikom nicim izazvanom. Cula je svoju jeku.
Ok, pomislio sam i odvezao ju kuci te ju pustio u hladnu kuhinju da skuha topal rucak. Smrzla se i skuhala.
Kenjao sam o svemu i svacemu ne bi li joj se sto prije zgadio jer je dan bio lijep. Jedva sam cekao da ode , bilo kud.
Hvala bogu otisla je.
Trece jutro se vratila, popili smo vodu u obliznjem baru suteci.
U sred toga nazvao je On i ona je tiho razgovarala s njim i onda smo krenuli kuci.
Sjeo sam na Dukati i odvezao prilicno brz krug , bilo mi je lakse razbijati glavu sam sa sobom krecuci se kroz prostor...

04.03.2008. u 20:36 • 0 KomentaraPrint#

MOGUCE JE NEMJERLJIVO


Vec dugo mislim o recenici velikog Borgesa kad rece : " Biti ili ne biti s tobom , to je mjera mojega vremena"., moram priznati sve do danas nisam ju razumio.
Sada nakon dugotrajnog ucenja i strpljivog rada u naznakama pojavljuju mi se fragmenti odgovora u obliku suvislih pitanja samom sebi.
Ako je vrijeme nemjerljivo sto je u njemu radio Borges ? Zasto li je u tu prostranu sobu dodao jos jednog suigraca, teoriju kvanta. Nije li obicna gradanska fizika bila dovoljna? Pustimo to.
U ovom slucaju trudim se ostati citatelj promatrac.
U ovu pricu vrijeme je uvesti NJU bez koje svako daljnje ucenje nema svrhe. Kad je ONA tu ted vrijeme i mjere dobijaju smisao pa tako i prividnu formu koja je neprepoznatljiva promatracu koji ju mjenja vec samim svojim promatranjem i ono nesto postaje obicna stjena u kamenjaru razbacanih ljubavi. ONA se pojavljuje kao slucajni i jedini promatrac te kao takva postaje NjEGOV kreator u citavoj zavrzlami zvanoj ljudski zivot.
ON progovara da je skucen, ogranicen i da je jos neko vrijeme tu samo zahvaljujuci lepezi mogucnosti koja vijuga pred NJIM. Mogucnosti da ga bas ONA stvori . Cudna sumnja u njeno postojanje cini ga vidljivim drugim promatracima koji ga svojim pogledima prektreiraju i cine mu lik treperavim i maglovitim.To NJOJ otezava posao . NJEGA bez NJE nema, ne ogleda se ni u jednom ogledalu pa ni u razbijenom ogledalu sjecanja, ne cuje se zubor sa izvora razloga. Pitam se, duboko u noc.
Da li je moguce ukloniti visak promatraca dok nas isti ostvaruju ovakvim kakvi jesmo ?
Znalo mi se dogoditi da uklonim promatraca koji me dozivljavao onakvog kakvog ja sebe nisam htio. Odlika je to moga svetog skorpijskog znaka pod nebom. Sukobljavaju se tako dva promatraca dok jedan drugoga ostvaruje i pri tome probijaju zidove samih sebe, kao nadzvucni avion zvucni zid. Paradoks vremena. Moguce je da je u tome sukobu ispleten razlog.
Ako si umrla kao kupac setajuci Genevom , sretna da to nisi ti, tko li te samo gledao takvu i zasto . Prgrst poklona uoblicenih u mirisna pamcenja.
No hajmo natrag smislu.
Razlog i smisao zivota covjekova je u ostvarenju samoga sebe. Prelaz je to iz moguceg u cistu energiju ali energija moze biti i graditelj i razarac. Ljubav je energija.
Najbolje je jos za zdrave pameti izbjeci duge sjene i neprospavane noci te spoznati moc intuicije. Tko poznaje intuiciju taj ne ceka.Cekanje unistava ideju u zacetku . Intuicija je tu da nas navodi na pravu stazu. Utabanu provjerenim hodom.
Rjesenje je nauciti pricekati neko vrijeme po cijenu da nikada ne docekas ako vjerujes da vjera kreira stvarnost, ona izoblici sliku i ponovo ju pretvori u valove oceana nikome potrebne sem kamenim obalama i pjeskovitu zalu. Vjera u nesto trazi vremena za vjerovanje.
Biti ili ne biti s tobom pitanje je mojega vremena !
Imamo li mi clanovi svjesne zajednice jednaku mogucnost pronicljivosti ? Imamo li svi jednake intuitivne potrebe ? Mislim da nemamo .
Uvjeren sam da se sluziti intuicijom u svrhu vlastitog ostvarenja moze samo dugotrajnim ucenjem. Za to je potrebna stanovita skola. Zato dolazi do neporazuma. Mi jedni druge ne vidimo i precesto se mimoilazimo u paralelnim svjetovima.
Da li to ljubav stvara narode, nacije , ljudski rod ili to nema veze . Nije bitna. Nebitna. Jel to nasu stvarnost stvorila energija ljubavi? Ako nije sto je onda ? Energija mrznje sigurno nije jer iz nje se ne rada sjeme zivota. To nas ne uce u skolama nizih razreda, Potrebna je nova skola. Neka nasa . Skola razloga a ne razreda.
Nalazim se u nekoliko navrata razliven po stolu. Kao fleka crvenog vina na kariranom stoljnjaku. Dezintegriran pretvaram se u paru te padam kao kisa u tvoju sobu bez krova zalijevajuci tvoj najdrazi cvijet koji cvjeta samo jednu noc i to je bas ta.
ONA je trenutno izgubljena i prati modu.
Sad vise nema nikakvog razloga da ne razumijem Borgesa. Rekao je tocno ono sto je i napisao.

04.03.2008. u 19:47 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2015 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (6)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)

Opis bloga

dnevnik

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se