kamene price
srijeda, 09.05.2007.
Djeca proljeca
Grmi s juga. Pocela je i kisa. Dugo nije pala. Prijeti nebo ko bjesan pas kad se kezi. Ja lezim pod svojim krovom zadovoljan sto je nadamnom.
Vec duze vrijeme se nitko nije nastanio u mojoj blizini. Strah me i pomisliti koliko zamjerki bih imao eventualnoj posjetiteljici.
Dolje se more ne sali. Kuha, vrije , plese s vjetro svoj nimalo saljiv ples. Samo malo ispod povrsine koja razdvaja svjetove tisina je i mir, bas ko ovdje pod mojim krovom. Reklo bi se da sam u svome svjetu.
zalazi sunce nad zapadnom Europom, mirisi maj, aleje kestenova Duselldorfa, Brusella. setaju djevojke rasne pse prigradskim cetvrtima, livade se bude cvjecem.
Tamo na samoj granici neka je lokalna cesta razdjeljena bijelom linijom odvajala dvije drzave i to je sve. Ja sam vozio bicikl , krava je presla granicu bez pitanja. Pjevusio sam neku staru pjesmicu sergia Endriga sjecajuci se Banja Luke i bicikla. Djetinjstva i sigurnih sezdesetih. Aleje kestenova kojom sam mjerio korak davno ustanovljenim mjerama. Sve je bilo blize nego danas bas kao i godine u kojim sam se zatekao. Bile su to godine cudenja i djecje maste. Rijeke su proticale snaznije nego danas , bilo je vise bistre vode. Automobili su bili manji a mi ljudi isti. Cini se da je bilo vise zanata , samim tim vise se i znalo. O, kad se samo sjetim s koliko paznje su se birale cipele.
Promicali su gradovi pored mene dok sam sjedio ukopan pokraj jednog prozora gledajuci polja u cvatu. Pokraj mene bio je stari kofer i u njemu beba. Nije plakala. Do nje igrala se djevojcica malo starija od niceg i mrljala cokoladu po prozoru. Vani ,jurio je svjet brzinom zivota. Promicali su cempresi i breze, ograde i krave, tvornice i kuce. Promicalo je sve ono cega smo se trebali sjetiti pri povratku.
Kad sam se vratio osjetio sam strah i cuo tiho disanje mog voljenog psa.
Iznad i ispod bila je mokra zemlja. Dugo nije bilo niceg a onda, ko iz nekog zaboravljenog sna...
Torba na ramenu puna knjiga.
Indexi na usnama.
Radio Luxemburg .
Ona u kratkom jens sorcu i sarenoj kosulji svezanoj na pupku bere marelice u basci doktora Paskule.
Konjska zaprega zvoni sporednom ulicom.
Miris svjezih kifli.
Kino puno obicnih vojnika i kucnih pomocnica od 4 do 6.
Njih nisam puno sretao. Kao da nije bilo potrebe. najmanje se sjecam svojih roditelja. Jednom su mi donijeli iz Cehoslovacke sangajke sa tri sarene crte i kameru za koju nije postojao film. Nikad i nigdje poslije te 1968 i proljeca u Pragu nisam nasao taj format mada je i tad praska akademija cekala nove studente. Odmetnuo sam se u fotografe, format je bio dostupan. Tko zna da su malo pripazili kod odabira modela kamere i kupili onu super 8 a ne 8 , gdje bi danas ja pisao pricu. Da li bi imao krov nad glavom ? Da su me preveli preko ulice i upisali u glazbenu skolu lakse bi svirao.
Nesto kasnije Trst je postao meka i islo se tamo. Po traperice, majice i pistolje.
Kasnije se srusio grad . Spavali smo razbacani po snjegu.
Pod krosnjom lipe u srcu Antwepena pijuckao sam Jameson i motao joit. Maj je mirisao na behar. Ulicom su prolazili ljudi bez naizgled vece potrebe za kretanjem. Tek da udahnu zrak. Ko da su odlucili biti djelom mog objektivnog svjeta. Ja u sebi odvajao sam svjet i svjest. Oci sam pokrio ukradenim ali skupim naocalama, mokar dlan drzao u djepu stegnut oko hladnog metala.. Disao sam duboko i cekao.
Nikada se nije znalo toliko koliko smo saznali u tih nekoliko godina. O ljubavi, mrznji i sebi.
Svaki pokret mogao je biti posljednji.
Svako djete moglo je postati nicije nicijom voljom.
Svaka zena mogla je plakati nizakim.
Svaki je covjek mogao razbiti ogledalo bes strasnih posljedica.
Nesreca je i tako bila uz nas.
O tom se danas malo govori. Ko da smo zanjemili, postali njemci ?!
Gdje poci po recept za cevape ?
Gdje je Bosna ?
Sad kad je nema kako se rjesiti nas koji smo njena djeca a zivi smo ?
Ili mozda mislite da smo zaboravili... Vi ? Koji vi? Vi koji ste joj prodali ime i sad se zove po vlastitom dzelatu.
