kamene price

četvrtak, 15.03.2007.

Ukleti holandez izranja iz sna

O boze zar to ukleti Holandez izranja iz sna , jos samo malo vremena i evo , i obala ce uskoro i svi samo njoj poznati razlozi ljudskoj sreci. Sigurni smo na obalama . Ponekad obale mogu biti pitome i bez vecih problema preskocimo granicu broda kad stupama na teritorije nekih neznanih zemalja ali ima i obala koje nas ne docekaju pitomo. Ima i strmih obala. Stjenovitih obala , obala zapjenjenih od "dobrodoslice" i tako. Vec vam je vjerovatno poznato kakvih sve obala ima u stvarnosti i u snu, ali obalu bez kraja i konca , takvu obalu niste nikad vidjeli , ja to znam jer sam sam prvi stigao do nje i tamo nisam zatekao nikog a sve do danas nitko nije dosao da me posjeti. Sam sam na ovoj obali koju ste napustili bezvoljno... rece Arsen u stara dobra vremena sansona i pjesnika. Bas na o'Tomatoou otoku sahranise Brela tik do Gogena. Oba iz istog kraja iz kojeg i ja pisem pismo. Istu zastavu smo razvili i isti su nas razlozi doveli na juzni Pacifik. Grob do groba dva istomisljenika iz razlicitih vremena. Da su imali prilike sjediti za istim stolom, oslikao bi ih jos jedan "nas" i da, bio bi to glavom i bradom Vincent. Gdje sam ja? Tu negdje na istom kopnu i pod istom zastavom, tek mi se malo ljulja od duge plovidbe.Obala bez kraja i konca odmah me zacarala i odlucio sam tu ostati. Ozenio sam dvije zene a trecu skrio pod kaput za zlatnu rezervu kad u one dvije ponestane ljubavi, da mi ona treca, tajna, prinese dlan obrazu . Tako i bi . Njoj jedinoj nije pripala cast biti i sluzbeno mojom ali nesluzbeno je bila i te kako. Nju sam volio najvise i odlucio joj iskopati malo pristaniste na svojoj obali. Mogla je tako slobodna uvijek otici i vracati se. Vjetovi su u mom kraju bili pitomi i nisu ljutili more tako da se mirno moglo uci i izaci u i iz luke.Ponekad se probudim iznenada misleci da suste jedra njenog broda ali obicno tj. uvijek, nasucem se na vlastite hridi nade. E, tako su godine polako odmakle i starost je lagano uplivala jedne noci. Tek ujuto sam ju pronasao kako sjedi skupljena na kamenu uz samo more. Umorna pogleda i lijenih ruku osmjehnula mi se starost i pozvala me da sjednem tu, uz nju , na obalu. Nije trebalo rijeci , nismo bas nista ni govorili , samo smo zapjevali onu Brelovu l'port de Amsterdam... Smijeh se cuo do granica magle. Tamo dalje se i nije bas dobro vidjelo. Neka se magla opet spustila na nas. Vidjelo se samo nekoliko desetaka metara, kad iz daljine sasvim neocekivano uplovi jedrenjak poderane zastave i jedara. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to ukleti Holandez! Brod uz jaku buku udari od obalu, i raspade se a s njega u cistom mornarskom odjelu sa kapetanskom kapom na glavi iskoci glavom i bradom on, nasmija se i sjede do nas. Tako smo odjednom postali cudno drustvo. Dva mrtvaca iz groba recitirali su neku staru pjesmicu Viktora Igoa , koju je zabunom napisao na salveti kad je ispracao Vincenta u Arles, moja starost , ja i ukleti kapetan osjecali smo se na toj obali koju ste bezvoljno napustili, dobro. "Tko ce ostati mlad ako svi ostarite a i ta ce mi mladost tesko pasti???" Upita starost.
"More od olova , nebo od borova" rece ukleti Holandanin te zapali lulu.
Oho, sve to i ispred i iza pretvori se u sada. Odjednom se sve uzari i pozuti ko Vincentovi suncokreti, pa onda pocrveni ko Gogenove zene, pa odjednom zacu se glazba a iz mora izroni stari pariski kabare. Opla... kakvu smo to svecanost zapoceli !? Odjednom s neba kao zvijezde popadase sve drage ljubavi i svi meni dragi ljudi te se uhvatise u kolo i zaplesase tako da se i more od radosti zapjenilo. Bio je to najstretniji dan od kad sam roden a jesam i to tamo na obali bez kraja i konca...

15.03.2007. u 18:39 • 3 KomentaraPrint#

Jutro u mrezi iza broda

Tu zoru nikada necu zaboraviti. Povlaceci mrezu uhvatili smo jutro. Bilo je to prije nekoliko noci. Nista nam nije govorilo da bi mogli uhvatiti jutro. Noc je bila kao i sve do sad. Crna i hladna. Jutro se najprije pojavilo kao neke male iskrice iz dubine a onda je iza pregrsti zvijezda izronilo i samo sunce u sred mreze. Na prvi pogled ucinilo mi se da sanjam ali ne, nije bio san , bilo je to pravo pravcato jutro sa suncem, zelenim poljima, sumama i zecom koji trci livadom. Kad sam probudio ostatak posade broda, svi su se slozili da je tesko dugo ploviti oceanom. Rekli su mi da je to najnormalnije i da cesto ulove i da svakom mora jednom biti prvi put.
Cistio sam lastavicu na palubi a jedna za drugom su mi skakale po brodu. Nisam mogao zamisliti ribe koje same skacu na brod i jos k tome lete.
Na kraju mora bila je ljubicasta linija koja spaje gore i dolje.Odvaja . Ona predstavlja plohu na kojoj i ja sad obitavam. Plohu necega na cemu lebdimo izmedu mora i zraka. U sredini necega . Za sad pripadamo zraku ali dobar dio nas je i ispod . To ispod nas drzi da plovimo kud smo naumili. Zanimljivo . Kad se pojavi jak vjetar on kao da razdere tu mirnu povrsinu , pomjesa jedan dio nje sa stvarnoscu i zapjeni sve sto se vidi. Tad se tesko dise. Jednom davno negdje na krevetu neke vojarne prije cetvrt stoljece citao sam neku knjigu gdje jedan nas romantik kaze kako je spasenje u strasnoj plovidbi. Simpaticno mi je tad to bilo. Mogao sam si tad predociti svu raskos i slobodu kretanja iz pozicije zatvorenika. Rekao bih da je spasenje u prvoj mjesnoj gostionici ma gdje ona bila i jos nesto :" dobar mornar se gleda po tom koliko sigurnih piva popije dok se sprema nevrijeme" . Jednom za jakog nevremena na jednom pacifickom atolu sjedio sam za barom u drustvu prekaljenog mornara Armana koji mi je govorio o tom da je dobro biti u baru dok se gomilaju oblaci. Na celu mu se ocrtavao krug od limenke piva na kojoj je spavao. Nesto kao onaj krug oko mjeseca koji ne sluti na dobro.
Nezgodno je kad su sve krcme zatvorene a jos gore je kad ih nema a najgore je kad ih nema ni na obzoru i nece ih ni biti jos bar dva tjedna.
Tad je najspretnije prebirati krunicu iz Medugorja i dozivati umjesto ljepotice, lik sv. Leopolda ili nekog slicnog.

Toga jutra kad su se sve zvjezde rasule po palubi, kad su ribe skakale na brod da se spase, mislio sam da je doslo vrijeme okrenuti vise manje kurs na salu. Bas o nicem vise nije ovisio smjer kretanja mene pod nebom.Nikakve veze nije imao ni jedan sat proveden u skoli, ni miran san noc prije, ni ljubav koja jos nije rekla svoje, ni riba koju treba pojesti. Nista osim cekanja nije moglo donijeti svitanje.
Uzaludni pogledi, glupave misli i dugo sjedenje donosilo je mozebitni spas. Takvo stanje moglo je potrajati satima , danima ponekad i mjesecima.
Bilio je nekih godina kad sam tako sjedio i gledao , kada se naizgled nista nije dogadalo i kada bih u odnosu na vanjski svijet djelovao kao nekakav zombi , eh bas tad je vecina lose zapocetih zamisli i djela pronalazila ispravan put ili spokojan san.
Ima nekih perioda u zivotu kad je mirovanje odlican recept.
"Sjedi sine popij kaficu pa ces vidjeti da nikud ne trebas ni ici," rece baba mom prijatelju Neni Andelicu u sred Sarajeva kad on odmahnu rukom i izade te pade niz stepenice i slomi obje noge. Ostao je tako sjediti mjesecima s babom u kuhinji i slusati svaki dan istu pricu uz kaficu i babin dim cigareta.
Na kraju postoji sansa da se sve okrene na salu. Na kraju postoji sansa a nilkad na pocetku jer kraj i pocetak su nerazdvojni kao i ona linija sto spaja ona dva svijeta o kojima sam nesto pokusao progovoriti.

15.03.2007. u 09:15 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 14.03.2007.

Institut

Negdje u daljini , tamo gdje se spajaju gore i dolje iza sivog i nepreglednog oceana naslutio sam obale Barbadosa. Negdje na tom mjestu pade vjetar i upadoh u neku rupu. Sve je stalo. Jednog jutra utopljen u sigurnost beskraja pade mi na pamet moj institut. Sto li je s njim. Je li itko upamtio one moje rijeci kad sam ih potaknuo da osnujemo institut za skladan razvoj covjeka. U meduvremenu proucavao sam Uspenskog i sebe poredio s njim pred san. Pokusavao sam se posluziti njegovim metodama i docarati cetvrtu dimenziju , spoznati plosne ljude uvuci se u procjepe vremena i prostora te sagledati stvarnost ocima promatraca. Evo sad zaustavljen prirodnom zeljom, u privjetrini otvorenog sna naslucujem vrijeme koje mi izmice htio ja to ili ne. Zao mi je da vec dugo nema vjetra. U tom tankom nizu jednakih slika netko lista crtani film i ja prepoznajem kretanje. I to je nesto , padne mi na pamet. Sto bi s institutom, treba li on ikome i ako treba s cim bi se trebao najvise pozabaviti u danasnje vrijeme. Kako se pribliziti ovim ljutim ljudima koji i ne vide nista osim kritike . Ne vide djelo nego samo kritiku. Odjednom u magli na sred mora pojavise se iz nekih cudnih sjena svi clanovi mog instituta. Jedan clan po jedan mirno su hodali mirnom povrsinom koja je djelila dva ozbiljna svijeta . Ta napeta tanka nit u sebi sadrzavala je sve vrijeme i prostor koji mi je bio potreban da sagledam tu cudnu scenu . Jedno i drugo pomoglo mi je da uspostavim komunikaciju i tako to krenu bez vidnog napora.
Dugo smo govorili jedni drugima o svemu sto je vazno da se navede kad se spominje razvoj covjeka.Spominjali smo sebe i druge, uzimali i davali jedno drugima pregrst istina. Sva sila istine zavrtila mi je kompas u krug i vise nisam znao vidim li to Barbados ili njegovu sjenu. Boljelo me tesko vrijeme u kostima. Nisam se mogao pomaknuti. Htio sam i tebe pozvati ali kako me bilo strah , zaboravio sam i naravno nisi dosla. Negdje iz daljine dopirali su neki ritmovi i poznati tonovi. Nesta slike !
U sred gradske vreve u vrlo brzom gradu na sred trga mladih pokusavao sam fotografirati neke zanimljive ljude. Jesam ih, sto bi rekao neki tupan u nekoj saljivoj americkoj budalastini. Jesam ih. Prolazili su kroz tu tanku nit izmedu dvaju svjetova koracali su s telefonima na usima glasno govoreci svak sebi u bradu neke nevezane rijeci zureci se napraviti taj i jos jedan korak iz proslosti u buducnost. Sve preskakajuci sadsnjost. Ni pogleda nisu zaustavljali , vec naprotiv gledali su u daljinu jedni ispred drugih, saplitali se jedni o druge ne vidjevsi se...
Tanka linija tamnog tusa prerezala je ocean isarala ga , stigao je vjetar i ponio me prema St. Marteen otoku.
Svi moji clanovi instituta nestadose u trenu . Kao da su ostali iza one linije. Tko zna gdje su i sto li sad spremaju. Vidim ih ponekad kroz tanku koprenu kise i dima vecernjih svijeca koje jos uvijek vise griju no sto svijetle ali zar bi bilo moguce ista bez onog naizgled uzaludnog.

14.03.2007. u 17:32 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2015 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (6)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)

Opis bloga

dnevnik

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se