C O R D E L I J I N____K U T A K

utorak, 20.11.2007.

JESU LI MAČKE DOBRI BOŽIĆNI POKLONI?

Alexxx evo potražila sam svoju muzu. Plakala je skrivena u ormaru i jecala kako sam je potpuno zapustila i prepustila se žderanju čokolade. Što ću kad mi je život gorak pa ga moram s nečim zasladiti.
Ima nekoliko stvari koje mi se vrte u glavi ovih dana. Na razmišljanje su me potaknuli problemi nekih mojih prijatelja, a koji su se, makar iz potpuno drugih područja, na nekoj razini spojili sa stvarima koje me i samu muče. Oduvijek sam bila pomalo oprezna ili ako ću biti do kraja iskrena ziheraš, kukavica, pogotovo ako mi je nešto bilo važno.
Iako ostalim ljudima lako praštam, veliko sam zlopamtilo kad su moje vlastite pogreške i propusti u pitanju. Tako se svako toliko sjetim svih onih prilika u kojima sam, polazeći linijom lakšeg otpora, odustala od nečega što sam željela, jer mi se na ovaj ili onaj način činilo nedostižnim. Ponekad je sve izgledalo preteško, ponekad sam mislila da nisam dorasla zadatku ili da takva prilika jednostavno neće malog smrtnika poput mene.
Danas s vremenskim rastojanjem i kojom godinom više, većina razloga zbog kojih sam odustajala čine mi se smiješnima, a ciljevi koji su mi se tada činili velikim, sad izgledaju kao velike gluposti (glupa je bar bila moja iluzija o njihovoj veličini). Na žalost čak i sada kada sam svjesna svoje mane i kad su ulozi veći nego su bili u mojim teen godinama još uvijek se nisam riješila svoje nesigurnosti.
Još uvijek se pitam koja je razlika između zdrave ambiciozne upornosti, i kretena koji gura projekt koji nije vrijedan nikome osim njemu. Gdje je granica između lakog odustajanja i udaranja glavom u zid? I kako među svojim ostvarenjima odvojiti one koje su usprkos neuspjehu tek još uvijek neprepoznati potencijali na kojima treba inzistirati od promašaja koje je najbolje zaboraviti?
Prijatelji uglavnom cijene moje savjete i nedavno sam vezano za to dobila lijep kompliment od prijateljice. Hvalila me kako mogu realno sagledati problem, bez preuveličavanja, bez osude. Nisam kao ona tri majmuna ne vidim, ne čujem i ne govorim ništa loše, a ako problem ne doživljavam onda ga i nema. Govori li istinu? Hmmm pitam se gdje onda nestaje ta moja pamet i racionalnost kod donošenja vlastitih odluka.
Kad sam o tome kukala prijatelju komentirao je:»U postolara su najgore cipele». Ali upravo tom prijatelju moram zahvaliti što sam napravila mali pozitivni koračić. Na njegov nagovor izgurala sam jedan plan do kraja. Daljnji uspjeh više nije u mojim rukama i nemam pojma hoće li što od toga biti, ali važno je da sam se usudila pa makar me krajnji rezultat i razočarao. Nije to ništa veliko, niti će mi promijeniti život, ali je baš jedna od onih stvari od kojih bi nekad odustala upravo iz uvjerenja kako nisam dovoljno
sposobna ni važna da bi mi to upalilo. Zgodno je kod takvih odluka imati pri ruci pravog prijatelja čija pozitivna pristranost daje snagu. Hvala ti G. na ideji i podršci. Suosjećanje Borgmanu koji trpi moje trenutno nestrpljenje.

A sad nešto potpuno drugačije. Nepažnja moje obitelji u kombinaciji s prirodnom životinjskom željom za razmnožavanjem dovela je do rađanja šest novih malih čupavih života. Ili normalnim nepoetičnim rječnikom rečeno, bratu je iz kuće pobjegla mačka koja se tjera, opalio ju je neki ulični mačor i sad imamo šest mačića koje treba udomiti.
Prvotni šok zamijenila je raznježenost jer su male barabe preslatke i uvlače se pod kožu brzo kao svrab. Pet je curica i jedan dečko.
Kako im je mama vjerojatno miješana s perzijankom (nismo sigurni jer je pokupljena s ulice) imaju dugu dlaku, ali nemaju onu plosnatu njuškicu karakterističnu za tu vrstu. Dlaka im je baš čudna, više podsjeća na krzno angora kunića nego na mačje (ccc Mici s kim si se to sve vucarala).
U svakom slučaju mačići su sada stari mjesec dana i za otprilike četiri tjedana biti će spremni za udomljavanje. Dečko i dvije curice imaju sigurne udomitelje(bar se nadam), a za tri curice još tražimo ljude koji bi ih pazili i mazili to njihovo veličanstveno krzno (iššš, iššš sve potencijalne Cruele de Ville, nisu psi, a nema ih ni 101).
I sad uz sva ona teška životna pitanja iz prvog dijela posta moram postaviti još jedno:»Jesu li mačke dobri Božićni pokloni»?

Ponosna mama


Jedini pišonja u leglu i najmanji od svih. Ne mogu vjerovati da je ovo ružnjikavo stvorenjce s prve slike isti ljepotan s druge.

PRIJE


DANAS


Mačići na hrpi 1


Mačići na hrpi 2


Mačići na hrpi 3


Mačići na hrpi 4

- 21:14 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Prije otprilike 35 god. izašla sam na ovaj svijet nezadovoljno vrišteći na sav glas. I kako je vrijeme pokazalo bila sam u pravu. U usporedbi s toplim majčinim tijelom u kojem sam se ugodno baškarila, s dovoljno hrane i spavanja, ovaj je vanjski svijet prilično opasno i naporno mjesto. Ali što je tu je. Potjeralo me vani i sad sam, svidjelo se to kome ili ne, tu. Još od tog prvog izlaska ostalo mi je u navici da glasno izražavam svoje mišljenje o svemu što me okružuje pa ću to raditi i u ovom svom blogu. Svi kojima se moji komentari i napisi ne svide nek se obrate mojom mami. Da me ona nije odlučila izbaciti ja bih još uvjek ugodno plutala u njenom stomaku i nitko sa mnom ne bi imao problema. Eto tako. Unaprijed skidam svu odgovornost sa sebe. (ovaj uvod pisan je 2005 god. tako da su se moje godine promijenile, ali sve ostalo je ostalo isto)


    E-MAIL



    plus.hr



    Radinoca Snova - Humanitarne akcije








    Image Hosted by ImageShack.us














Linkovi

meni zanimljivi blogovi

Moj nakit