C O R D E L I J I N____K U T A K

JA BI ČOKOLADE

Evo draga Atlantido isplakala sam konačno sve suze (žalosnice i radosnice) pa odlučih napisati nešto na svom zanemarenom blogu. Nemam pravog razloga zašto sam ga na jedno vrijeme prestala pisati osim neke bezvolje koja me zadnjih mjesec dana drži i ne pušta. Zato je Borgman otvorio još jedan blog (Borgman nexus cube). Valjda u našoj obitelji kreativnosti ima dovoljno samo za dva bloga pa je pokupio i moj dio. Tko će ga znati? U svakom slučaju svi pokušaji da sjednem pred kompjutor i misli uobličim u koliko toliko suvisao post završili su neuspjehom. Mirna s zamagljenim pogledom uprtim u daljinu, svojoj sam okolini izgledala kao u dubokoj kontemplaciji, ali da su mi mogli zaviriti u misli otkrili bi otprilike slijedeći sadržaj: «Ima li u regalu još koji komadić čokolade? Morala bi se ustati i pogledati, a ako to napravim Borgman će mi zauzeti komp. Opet neću ništa napisati. K vragu, baš mi se jede nešto slatko.» Možda jednom netko i uspije razmišljajući riješiti tajnu o smislu života, ali to očito neću biti ja. Ipak, potaknuta Atlantidinom ironijom u komentaru, odlučila sam prekinuti šutnju pa makar napisala nešto bez posebnog smisla i svrhe. Upravo ovo što trenutno čitate. Da upotpunim stvar evo vam jedne moje davno napisane pjesmice koja se ovdje uklapa kao ključ u bravu.

BEZVEZNA PJESMA

Ova je pjesma čudna.
Bez lijepog stiha il' rime.
Tek da mi olovka nešto
piše po papiru.
Ovo je pjesma trenutka,
bez poruke i dubokih misli.
Ovo je bezvezna pjesma,
kojoj je došao kraj.