6. poglavlje

Nije me bilo mnogi su primjetili, ali inspiracija nije neiscrpna. Zatrpan realizmom nisam bio u stanju napisati išta što sam mogao nazvati pristojnim dijelom neke priče. I u sve tome sam se izgubio. Sada sam već pomalo prošao realizam, ali moj oporavak je dug. Ovo što vam prilažem ne mogu nazvati nečim najboljim što sam napisao, a da vam iskreno kažem čini mi se najgorim dosada. Priča mi se pretvara u teenagerski roman. Pokušavam to izbjeći, ali zasada, ništa od toga. Nešto smislenije u nekom od slijedećih poglavlja.

Bal samo što nije počeo. Sjedio sam na stepenicama i pušio čekajući Doru.

«Corax, ugasi tu cigaretu!» nečiji me strogi glas upozorio. Ravnatelj Cerberus.

Krenuo sam je ugasiti kada se on ponovno oglasio: «Ne na pod.»

Pa gdje on misli da je ugasim. Na ruku? No tada je krenuo prema dolje pa sam u tome vidio spas da je možda ipak neću tako tek napola popušenu uništiti. Kada je već bio na kraju stepenica prinio sam cigaretu ustima.

«Corax, cigareta!» zagrmio je. Taj čovjek kao da ima oči na zatiljku. Nevoljko sam je ugasio na potplatu čizme. Za bal se nisam sredio. Bio sam u svojoj standradnoj odjeći. Crnim čizmama sličnim martama, crnoj majci kratkih rukava, crnim trapericama i crnoj kožnoj jakni.

«Spreman?» upitala me Dora koja je nečujno doklizila da mene.

«Mogu li biti?» odgovorio sam protupitanjem, a smiješak se razvukao mojim licem. Tek sam je tada pogledao. Nosila je traperice za koje bih se usudio reći da su pripadale njenom bratu. Imale su velike proreze na koljenima. Nosila je usku crnu majicu kratkih rukava i marte.

«Ne treba li barem jedna osoba nositi haljinu?» upitao sam začuđen.

«Ja sam mislila da ćeš ti.» zahihotala se.

«Mogla si me upozoriti. Imao sam lijepu haljinicu u pripremi.»

«Vjerujem. Mogu te i zamisliti.»

«Nego sada ozbiljno. Ne bi li ti trebala imati haljinu?»

«Imam je.» odgovorila mi je, zatim napravila kratku stanku te dodala. «U sobi.»

«Ne bi li trebala NOSITI haljinu?» preformulirao sam pitanje iako sam bio siguran da ga je i prvi put razumjela.

«Ma znala sam da se nećeš odreći svog imidža. Pa da barem budemo freakovski par, a ne da budeš sam izvrgnut ruglu.»

«Nije li to malo drastično?»

«Jest, ali dramatika je uvijek bila najjače oružje uvjeravanja.»

«Kakogod. Idemo?»

«Moramo.» nasmiješila se iako se na njoj vidjelo da ni ona nije neki fan balova.

Spustili smo se u glavnu prostoriju, mogli smo se osjetiti poglede koji su bili upereni u nas. Odlučili smo se za najlakšu metodu suočavanja s neugodnom situacijom, veselo čavrljanje. Prostorija je bila raskošna i cijela atmosfera je imala neku težinu. Zrak je mirisao na različite parfeme. Činilo mi se da je jako vruće i zagušljivo, ali vjerovao sam da je to samo trema.

Pogled mi se susreo s Atonovim. Nije ga skrenuo već se neočekivano nasmiješio. Ovo je bio pravi dan i prigoda za ispriku. Veselio sam se tome, ali se pomalo i plašio. Iskrenu ispriku je najteže izgovoriti.

Dora i ja smo odšetali do stola gdje su sjedili India, Herold, Calla Lily, Hylidae, Aton i May. Sjeli smo, pozdravili prisutne i ušutjeli. Calla je sjedila lijevo od mene i 'začudo' nešto crtala. Kada je primjetila da pratim svaki njen potez olovkom, stala je i susreo sam se s njenim zelenim očima. Blago mi se nasmiješila. Skrenuo sam pogled. Zatim je okrenula papir na kojem je do maloprije crtala i nešto počela pisati. Nastavio sam se ogledati po prostoriji. Svake me godine iznova čudila noć magije da iz nečeg minimalističkog i hladnog (čak i za mene, inače velikog ljubitelja minimalizma) stvori nešto topli i moglo bi se čak reći ugodno.

Osjetio sam bockanje u području rebara. Okrenuo sam se Calli koja je lagano podigla papir kako bih mogao pročitati što piše. «Kako si? Ali, molim te, bez suvišnih laži poput 'dobro sam', jer znam da nisi.» Promatrala me. Oteo mi se neki trzaj tijela koje odavao moju iznerviranost i zatomljenu agresiju. Trznuo sam glavom kao signal Calli da je to nešto o čemu ne želim raspravljati. Ona me povukla za rukav i nagnula se prema meni. Primaknuo sam joj se i ona mi je šapnula: «Rezerviraj mi jedan ples. Neke stvari moraš izgovoriti.»

«Tko je rekao da ih nisam izgovorio?» rekao sam iznerviranim tonom, a ona se udaljila, slegnula ramenima i uputila pogled koji mi je govorio 'kako god ti kažeš'. Vratila se crtanju. Osjetio sam trzanje s druge strane. Polagano sam ludio. Morao sam smisliti način na koji ću započeti ispriku, ali me nisu puštali na miru. Uzdahnuo sam i dupustio si jedan dugačak treptaj, a zatim se okrenuo prema Dori. Primjetila je moju iznerviranost.

«Ne pjeni se.» oštro je rekla. «Samo te trzam da kažem da moramo zaplesati.»

I zaista, kada sam se okrenuo većina je parova plesala. Čak su se i India i Herold, i Aton i May neprimjetno nestali i zauzeli svoju poziciju na plesnom podiju. Bio je to samo dokaz koliko sam bio izgubljen. Pružio sam Dori ruku, a ja svoju položila u nju i poveo sam je na podije. Plesali smo engleski valcer. Nevjerovatno mi je bilo što se u jednoj ovakvoj čarobnjačkoj plešu tradicionalni bezjački plesovi. Propitivati nisam želio.

Nakon te jedne skladbe vrijedne slušanja najavljen je bend Anarchy Pass. Instiktivno sam s licem punim gađenja pogledao prema Atonu, kao i on prema meni. Shvatio je moju poruku. Anarchy Pass je bila grupa koja je imala puno obožavatelja, prema mom mišljenju daleko previše, ali joj je jedna stvar nedostajala, kvaliteta. Svrstavali su se u kategoriju rocka, a zapravo su pripadali blijdom popu koji pokušava oponašati rock. Svladala me mučnina već kod prvih riffova gitare.

«Pih. Sranje od glabe.» puhnula je Dora. «Bolje sviram flautu nago oni gitaru.»

«Sviraš gitaru?» upitao sam blesavo jer sam čuo samo dio rečenice.

«Ne.» kratko je odgovorila i dignula obrvu. Sve mi je bilo jasno. «A sad, ako ti ne smete, idem se socijalizirati.»

«Nimalo.» odgovorio sam uzaludno jer me ionako nije čula. Već je otišla.

Vratio sam se do stola gdje je sjedila samo Hylidae.

«Gdje je nestala Calla?» Upitao sam još uvijek s nogu.

«Otišla je u sobu. Inspiracija. Tipično za nju.» rekla je, a zatimme upitala: «Jesi li za ples?»

«Ne sada. Nisam baš od volje.» primjetio sam razočaranost u njenom pogledu, ali sam to zanemario. Otišla je. Gdje? Nije me bilo briga. Sjedio sam sam razdražen lošom glazbom i gubio se u paralelinim svjetovima stvorenima u glavi. Potpuno automatski sam izvadio kutiju plavog Waltera, izvukao cigaretu i zapalio je.

«Corax! Ponovno pušite u školi. Ugasite to!» Deja vu. Ponovno ravnatelj.

«Pepeljara je na stolu. Nigdje ne piše 'zabranjeno pušenje'. Prema bezjačkom zakonu je dozvoljeno.»

«Mi nismo u bezjačkom svijetu, ali ako ćete već tako vi ste maloljetni stoga....UGASITE TO!» vješto je doskkočio mom pokušaju da ispadnem pametan.

«Ok.» mrzovoljno sam odgovorio.

«I ako vas još jednom uhvatim da pušite u školi slijede sankcije.» rekao je strogo iako me nije prestrašio. Pod sankcije se u Arawnu smatrala novčana kazna,a s tim nisam imao problema. Ravnatelj je ostao dok se nije uvjerio da sam ugasio cigaretu, danas očito nesuđenu.

«Samo probleme radiš, gavrane.» čuo sam Atonov glas prigušen glazbom i glasovima. Sjeo je preko puta mene iako tehnički gledano sjedio je pored mene samo što je stol bilo izmeđunas. Šutjeli samo neko vrijeme no onda sam se odvažio progovoriti.

«Oprosti za ono.»

«Misliš, nedostatak povjerenja?» upitao me s podgnutom obrvom tonom koji je bio ozbiljan i veseo u sito vrijeme. Neznatno sam klimnuo. «Ma događa se. Uostalom htio sam te vidjeti kako se ispričavaš.» Pao mi je kamen sa srca. «Onda frajeru, što sam propustio u tjedan dana.»

«Ništa posebno. Dosadan, lijeni tjedan.» rekao sam veselo već polagano zaboravljajući što se dogodilo.

«Vidim, počeo si lagano bariti trebe.» rekao je dok je naginjao glavu u stranu procjenjujući Doru.

«Prijateljica mi je. Nisam ja kako ti. Ne zaboravi.»

«Amateru! Ali ja ću ti sada dati par savjeta kao iskusniji prijetelj. Dakle...» prekinuo sam ga jer sam znao da ukoliko počne neće ubrzo stati.

«Molim te. Mojih šest mjeseci veze se ne može ni mjeriti s tvoja pišljiva tri tjedna s Indiom.»

«Ali svejedno i dalje znam više o curama nego ti. Barem kako se odnositi s njima.»

«Da, uz sve tvoje iskustvo si još uvijek...»

«Da se nisi usudio.» prijeteći me pogledao, ali sam unatoč tome završio prekinutu rečenicu.

«Djevac.»

«Zar je bitno?» upitao me pomalo ljutito.

«Pa meni ne, ali daješ savjete o stvarima o kojima pojma nemaš.»

«A ti kao znaš? Ah da, zaboravljam. Ti si spavao s MOJOM sestrom iako si to poricao.» zaustio sam da nešto kažem, ali je on nastavio. «Ne zaboravi, slika govori više od tisuću riječi. Moram priznati da si ispao zgodno na onoj slici. Kako se ono zove? Akt? Nije li?» bezobrazno se smiješio. Calla Lily i ja smo bili zajedno na početku moje šeste, a njene pete godine. Bili smo zajedno nešto više od šest mjeseci, a onda prekinuli. Meni se počeo sviđati netko drugi, a ona se previše zaljubila u slikanje. Veza nije imala nikakvu šansu da opstane. Šutjeli smo par trenutaka. Zatim se Aton ustao od stola.

«Idemo van. Ovdje je prevruće.» Polagano se počeo kretati prema izlazu i samo mi zamahnuo rukom i znak da ga slijedim. Otišli smo.

Bal je već odavno završio kada smo se mi vratili. Pozdravili smo se i otišli u svoje sobe.

I da, rodila mi se ideja za još jednu priču (link vam je sa strane), ali tamo još nema ničega i neće biti dok ne napravim backup u slučaju da inspiracija ponovno nestane. Da se ne dogodi ovo što se dogodilo ovdje.

- 00:00 - Komentiraj (63) - Isprintaj - #

Corvus Corax

Prijatelji :

Likovi :

Smjernice

29.02.2008., petak