| < |
siječanj, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Lipanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
On/Off
Corvus Corax
Ja, crni gavran u prijevodu imena, sam 17godišnjak koji pohađa privatnu čarobnjačku školu Arawn.
Zaljubljenik sam u metloboj kao i u glazbu. Simpatičan sam , ali do jedne određene granice.
Buntovnik na neki način. Registrirani animagus i slučajni metamorfomagus.
Od 18.12.2007. g.
"Kada ste objektno-odnosni vaša unutarnja točka oslonca je vaš ego. Ego, međutim, nije ono što sre stvarno vi. Ego je vaša slika o sebi, vaša društvena maska; to je uloga koju glumite. Vaša društvena maska hrani se odobravanjem. Ona želi kontrolirati i opstaje kada ima moć jer živi u strahu."
Deepak Chopra "Sedam duhovnih zakona uspjeha"
Ukoliko me netko treba, ostavljam mail:
corax@live.com
Rye 'Sasha' - moj pokušaj priče vrijedne čitanja
Prijatelji :
Anette Victorie Backinsale
Bailee Dee Hudges
Beatrix Bell
Brigita Aurora Lunaris
C. J. Duerre Forris
Catherine Jones
Dakota Fleming
Daniel Silver Tepeš
Donna Laura Davidson
Doria Lily Mist
Evangeline -> mora biti posebna, ccc*smiješak*
Hanna von Goth
India Keen
Janis Morgan
Lene K. A. Riddle
Madeline Elizabeth Denver
May A. Xander
May Stox
Melanie Hunter
Mia Black
Morwena Myldis Jacobson
Paula Bluebell Ramone
Rebecca McOwen
Sihaja Freya Riddle
Simbellmyne Blake
Vanja Miller
Veronika Amy Hart
Neki su otišli :
Aisha Black
Amaris Mae Smith
Amelie Delacour
Analena River Fox
Crystal Corwin
Della Cecilly Tandemn
Dolores Angela Thunder
Evan Spider Riddle
Kitty Thomas
Merideth Harris
Ramona Cavalier in H.
Ramona Cavalier in E.
Rowena Aderfordth
Thora Mai Lyang
Vanessa Malfoy
Također se pridružite profesorima.
KODEKS PONAŠANJA :
1. Ne volim spam, nikako, a nisam praznovjeran stoga mi lanci sreće dižu živac.
2. Ne dopuštam vrijeđanje mojih kolega blogera na području gdje vladaju ovi moji zakoni. Mene možete vrijeđati, ali moje prijatelje, nikako. Posljedica neće biti, osim našeg podrugljivog smijeha koji pogađa više od batina.
3. U komentarima tražim iskrenost, kritika ili pohvala, svejedno, ali da je iskreno.
Likovi :
Calla Lilly (6. godina) - Slikarica
Aton (7. godina) - Hood
India Keen (6. godina) -
Herold (6. godina) - Nespretnjaković
Hylidae (7. godina) - Princeza
Evan Spider Riddle (6. godina) - Paučica
Lily Doria Mist (6.godina) -
May Stox (7. godina) - Zaljubljivo djevojče
Amelie J.N. Delacour Austen (6. godina) - Umjetnica
Ramona Cavalier (5. godina) - Logičarka
Daniel Silver Tepeš (6. godina) - Silver
Felis Rufus (7. godina) - Kuštravac
Amaris Mae Smith (6. godina) - Otrovna
Rowena Rose Aderfordth (6. godina) - Sanjarka
Alison Amy Jackson(5. godina) - Nefertiti
C.J. Duerre Forris (7. godina) -
Melanie Hunter(5. godina) - El Capo
Beatrix Calista Bell - Vatrena
Dolores Angela Thunder -
Paula Bluebell Ramone - Vampirica
Smjernice
ŠKOLA ARAWN
Domovi:
BRANWEN
Osobine: Prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.
Predmeti: obvezni + predmeti bilokojeg o domova
Boja: crvena
LLYR
Osobine: Prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha.
Predmeti: povijest umjetnosti(likovna, glazbena i književnost); praksa; maštovitost
Boja: ljubičasta
PWYLL
Osobine:Prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.
Predmeti: mišljenje(apstrakcija, realnost); uzročna magija; posljedična magija
Boja: plava
EFISEN
Osobine:Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.
Predmeti: letenje; klizanje; teorija i povijest metloboja; teorija i povijest Hretkaraha
Boja: narančasta
|
28.01.2008., ponedjeljak
5. poglavlje
|
Razlog mog izbivanja je pokvaren komepjuter, pa nisam imao pristup kompjuteru. Dajem obećanje da kroz narednih par dana nadoknađujem sve, uključujući May.
Sada vam dajem poduži post kao kompenzaciju za izbivanje.
Vikend je prošao. Kako sam ga proveo? Ni sam nisam bio siguran. Družio sam se, pretežno ljenčario, zabavljao se u subotu navečer na zabavi organiziranoj u Efisenu, nazvanoj «uvodom u bal».
Došao je ponedjeljak i predavanja su ponovno počela. Na hodniku između dva sata sam sreo Daniela, jednog od učenika Llyra Poprilično mračnog izgleda.
«Hej!» pozdravio me dok sam odsutno prolazio hodnikom. Trgnuo sam se.
«Hej, Silver.» U tom je trenutku hodnikom prošla grupica djevojčica, vjerovatno s prve godine. Prestravljeno su pogledale u Daniela, ciknule i ubrzano otišle. Nasmijao sam se. «Neke se stvari nikada ne mijenjaju, ha?»
Daniel je slegnuo ramenima i dodao: «Ipak ove nove generacije nije lako uplašiti. Djeca horora.»
Zajedno smo se nasmijali, a zatim se on uozbiljio.
«Tvoje pravo ime je Edward?» Sada je bio moj red da se uozbiljim.
«Otkud to?»
«Pitam»
«Nisi odgovorio na moje pitanje. Otkud ti to?» već sam bio malo ljut. Ne na Daniela, već na Atona, jer je on jedini znao moje ime.
«Zar je važno?»
«Meni je.»
«Ne mogu ti odgovoriti.»
«Dakle, Aton ti je rekao.» glas mi je pucao. Bio sam bijesan.
«On zna?» upitao je iskreno začuđen.
«Naravno da zna. Najbolji mi je prijatelj.» odbrusio sam poprilično bezobrazno.
«Onda je istina?» upitao je, ali sam mu u tom trenutku već okrenuo leđa i žustrim korakom kretao prema slijedećem satu. Bijes me zaslijepio. Ne mogu sigurnošću reći zašto me to toliko razljutilo i potreslo. Možda je bila činjenica da je Aton iznevjerio moje dugogodišnje povjerenje. Nisam na pameti imao osvetu već verbalni obračun.
Na sreću, na Atona nisam naletio iako smo većinu satova imali zajedno. Kada sam ljut, ne razmišljam, ne pokušavam shvatiti uzrok, već me posljedica zaslijepi i podsjeća na ono što me se direktno tiče.
Ima sam Proricanje. Ušao sam prvi dok je profesorica još uvijek pripremala stolove za sat. Kada sam sjeo na svoje mjesto u najudaljenijem dijelu učionice, nečujno je doklizila do mene i rekla: «Dječače, nemoj ovisiti o tuđim rječima, vjeruj u ono u što se sam uvjeriš na svoje oči.» Netremice sam gledao u nju dok je odlazila od mog stola. Žamor učenika je zamijenio tišinu. Bilo je prekasno da reagiram. Nije bilo nikakve šanse da se usredotočim na predavanje pa sam profesoricu zamolio da me pusti sa sata jer se nisam osjećao dobro. Kratko je klimnula i ja sam otišao.
Uputio sam se prema mostu ispod kojeg se uvijek skupljalo «društvo pušača». Bio je to kameni most čije je kamenje već bilo glatko zbog prevelikog broja koraka koji su prešli preko njega. Njegova funkcija nikada nije objašnjena. Ispod njega nije tekla rijeka, a ni potočić. Bila je tu samo jedna neprivlačna jaruga koja iz nepoznatih razloga nikada nije bila zatrpana.
Kao što sam i očekivao sreo sam poznata lica, Dora i Evan. Evan se nešto mrštila na način na koji samo ona una, a Dora se smijala naslonjena na zid otpuhujući kolutove dima.
«Djevojčice!» pozdravio sam ih s osmijehom iako mi se u tom trenutku nije smijalo. Evan se nasmiješila i zagraktala u znak pozdrava, a Dora puno ozbiljnije dignula ruku. Primljen sam.
«Što pak ti markiraš?» upitala me Evan s podignutom obrvom.
«Ja?» upitao sam nevino. «Ja se ne osjećam dobro. Vidiš da sam blijed.» nasmijale su se.
«Da, Corvuse. Vjerujemo ti.» rekla je Dora s lažnim suosjećanjem.
«Nego, Dora. Imap pratnju za bal?» upitao sam je.
«A ja? Ja ne postojim?2 glumeći uvrijeđenost ubacila se Evan.
«Idemo abecednim redom.» uzvratio sam.
«Evan.» rekla je pokazujući prstom na sebe, a zatim je usmjerila prst na Doru. «A ona je Lily. 'E' je ispred 'L'.» Dora ju je prijeteći pogledala. Svi su znali da mrzi svoje prvo ime. No, začudo, osim prijetećeg pogleda nije imala niednu drugu reakciju. Očito je bila odlične volje.
«Gledam po prezimenu. Mist je prije Riddle. Dora pobjeđuje.» vragulasto sam se nasmiješio, a zatim dodao: «Onda? Imaš li pratnju?»
«Mogu srediti»
«Da je imaš?» upitao sam vidno zbunjen.
«Ne, da je nemam.» nasmješila se i povukla dim s takvom strašću, kao da joj je zadnja cigareta u životu.
«Onda?» ponovno sam upitao osjećajući da sam jedini ne razumijem njene odgovore jer se Evan nešto smijehuljila. Dora je stala, podižući naizmjence jednu pa drugu obrvu, lagano se mršteći, kao da se dogovara sama sa sobom.
«Sređeno.» napokon je rekla.
«Sređeno je šta?» opet sam bio zbunjen.
«Idem s tobom.» zagonetno se nasmiješila te zgazila cigaretu martom.
«Vidiš? Sada mene nisi ni pitao. Zar moram ispaštati jer imam prezime koje počinje sa 'R'?» ubacila se Evan uvrijeđenim tonom.
«Oprosti, Paučice. Imap li pratnju za bal?»
«Imam.» radosno je uskliknula beljeći mi se.
«Zar je ovo imalo smisla?» upitao sam blago iznervirano.
«Ne.» odgovrila je kratko, ali poprilično veselo.
«Nisi normalna.» puhnuo sam.
«Hvala, trudim se.» rekla je sa smješkom. Inače bih rado sudjelovao u ovakvim šalama, ali nisam bio od volje. Atonova moguća izdaja me potresla više nego što sam si htio priznati. Dora kao da je primjetila moju naglu promjenu raspoloženja i navalu misli koje su me udaljavale od tog mjesta i vremena, pa je povukla Evan k sebi, nešto joj šapnula u uho. Okrenule su se prema meni i kratko me izvjestile o odlasku.
«Bok!» pozdravio sam ih, a one su se spretno popele na cesticu, zatim triput skočile po mostu kako bih znao da su zdrave i da zaista odlaze. Nisam bio točno siguran kada smo počeli s tim skakanjem, kao ni zašto, ali sada je već bila navika.
* * *
«Atone!» uzviknuo sam kada sam ga ugledao kako zagrljen šeće s May po hodniku.
«Hej frajeru!» veselo me pozdravio. Nije ni slutio da znam.
«Kako si mogao?» dreknuo sam, a on je pustio šokiranu May i s objema rukama krenuo prema meni.
»Smiri se! Što sam učinio?!» sada je i on vikao pokušavajući mi time dati do znanja da snizim ton. Svi su učenici koji su se zatekli na katu pogledali prema nama, čak sam čuo da je netko rekao: «Njihova prva ljubavna svađa.» Nije me bilo briga. Žile su mi na vratu pulsirale, oči samo što nisu iskočile iz duplji, ubrzano sam disao i jednostavno šutio.
«Koji kurac svi zurite?! Postoji neko drugo mjesto na kojem morate biti. Crta.» zagrmio je Aton gledajući u lica učenika koji su nas prvi put vidjeli u ovakvom stanju. Pognuli su glave i otišli u raznim smjerovima. Tada se okrenuo prema meni kojeg me bijes skamenio. «Onda, Corv. Što sam ja to učinio?»
«Rekao si. Izdao me.» glas mi je drhtao.
«Ako me već napadaš barem budi određeniji.» sada je on bjesnio.
«Rekao si Silveru ono što nisi smio. Zakleo si se životom.»
«Onom Sotoni?!»
«Nije Sotona!»
«Briga me šta je. Nije faktor mog života.»
«Pa kako si mu mogao reći?!» bjesnio sam.
«Nisam mu ja ništa rekao. Čovjeka ni ne poznajem! On je tvoj prijatelj, a ne moj!»
«Priznaj!»
«Priznajem.» ostao sam zatečen.
«Izdajico!»
«Priznajem da NISAM, IDIOTE!» okrenuo se i htio otići. Uhvatio sam ga za rame,a on je samo stresao moju ruku. «Ne obraćaj mi se jedno vrijeme.» Tada sam sa sigurnošću znao da sam pogriješio. Bilo je prekasno.
Taj je tjedan bio najduži u mom životu. Nisam navikao ne razgovarati s Atonom pa sam bio u potpunosti izgubljen. Približavao se petak i bal, za neke dugoočekivani, a za druge dugoizbjegavani, ali jedno je bilo sigurno, svi smo znali da ćemo se zabaviti.
U petak ujutro, ushićenje je doseglo nepodnošljivu razinu. Prvi sat sam imao Teoriju i povijest hretkaraha. Hretkarah je službeni sport tek deset godina, a proglašen je službenim zbog odluke Metlobojskog saveza da se metloboj ne igra zimi. Prije deset godina u finalu svjetskog prvenstva u Danskoj, ozlijedili su se gotovo svi igrači i sam danski ministar magije zbog iznenadne snježne mećave.
Hretkarah u prijevodu znači ‘sjene’, igra se na ledu, odnosno modificiranom metlobojskom terenu. Svaka ekipa ima sedam igrača, troje vrata i svoju polovicu terena. Troje čuvara brani svoja vrata i kada se vrata koja čuvaju zatvore, oni prelaze u napad. Vrata se zatvaraju tako što ekipa da tri gola na jedna vrata suparničke ekipe, a nedobiveni golovi sa zatvorenih vrata se prebacuju na preostala. Utakmica počinje s jednim napadačem,a kasnije se taj broj povećava. Dva se igrača nazivaju razarači i oni imaju palice koje ispaljuju lažne puckove i ukoliko ih ponovno ne uhvate oni nestaju. Razarači služe za zbunjivanje igrača, jer osim ulijetača nitko ne može oduzeti puck od suparničkog igrača već ga može samo presresti kada ga igrač uputi negdje. Ulijetači su igrači koji su najbrži i najspretniji. Smiju biti u terenu 30 sekundi, a izvan njega moraju biti najmanje 2 minute. Ne smiju prelaziti polovicu terena. Utakmica završava kada jedna ekipa zatvori sva svoja vrata.
Na klizanju, kojeg smo imali drugi sat se nisam mogao skoncentrirati. Obično smo se Aton i ja nešto zezali i tako kratili vrijeme, ali sada nismo pričali. Uvježbavali smo postavu, jer ovo je bio prvi ozbiljni sat kada smo se svi okupili. Igrao sam poziciju središnjeg čuvara, ali nedostatak koncentracije je imao učinka. Golove sam primao kao da igru nikada nisam igrao.
«Što ti je?» upita me zabrinuto Herold koji je doklizao do mene.
«Ma ništ'. Dobro sam.» govorio sam dok sam odsutno gledao u daljinu. Herold je zavrtio glavom i otklizao do svoje pozicije.
«Pazi!» netko je povikao, a ja sam samo osjetio snažnu bol u glavi. Izgubio sam ravnotežu i pao. Pogodio me puck.
Odveli su me u bolnicu. Kada su me posjeli na krevet, India koja volontira tamo je dotrčala do mene i znatiželjno promatrala kvrgu iznad lijevog oka. Počela se smijati.
«Boli li te?» upitala je kroz smijeh, a ja joj nisam stigao odgovoriti jer mi je vidarica stavila led na kvrgu i morao sam šutjeti iz nerazumljivih razloga.
Pustili su me nakon 15 minuta uvjerivši se da mi nije ništa. Sat je otkucao 12. Još osam sati do plesa. Sranje.
|
- 12:33 - Komentiraj (101) - Isprintaj -
#
07.01.2008., ponedjeljak
4. poglavlje
Prvo se ispričavam svima onima kojima nisam komentirao zadnje ili par zadnjih poglavlja, ali sam nekako izgubljen u zadnje vrijeme i ne stižem ništa. Organizacija mi nikada nije bila jača strana.
Drugo se ispričavam onima kojima sam obećao da ću pročitati sve od početka, a nisam poslije komentirao. Nisam stigao, jednostavno, iz gore navedenih razloga.
i treće, nikome osim Dori ne javljam za post. Večeras putujem, a moram se pakirati i još otići na kavu s Indiom. Ne stižem.
Dakle mene vjerovatno nema do ponedjeljka. Ako se domognem kompjutera odlično, a ako ne onda očekivano. *smiješak*
Prvi je tjedan polagano prošao, nekako lijeno, barem iz moje perspektive. Hxlidae više nijednom nije spomenula roditelje niti njihove prohtjeve, samo mi se slijedeći dan tiho ispričala i obećala da takvu scenu više neće raditi. Više nismo pričali o tome, a čini mi se da se polagano vratila na svoje.
Vikend je došao. Subota ujutro. Napokon prilika da se naspavam, ali taj moj plan je poremetio moj cimer, Felis Rufus koji je u šest ujutro odlučio svirati gitaru, a njegova je papiga Icarus kreštala u ritmu. Otvorio sam oči koje su me pekle od pospanosti.
«Zar morate?!» upitao sam ga iznervirano na što se on stao svirati i pogledao me jednako iznervirano.
«Idi spavati negdje drugdje.»
«Idi ti svirati negdje drugdje i nosi tu svoju muzikalnu papigu sa sobom. Koliko je uopće sati?»
«Šest.»
«Ujutro?»
«Naravno da ujutro.»
«Bolestan si. Idi mučiti nekog drugog s tim sviranjem.»
«Pederu.» zakreštala je papiga.
«Odjebi.» odbrusio sam papigi, pokrio se pokrivačem preko glave i zaguđao. «Felise, idite van.»
«Ovo je i moja soba, Corvuse.» odgovorio je bezobrazno i nastavio svirati. To je bio kraj rasprave. Nisam imao izbora, morao sam pokušati spavati dok on svira.
Inače moj cimer i tiranin je ove godine izbran za predstavnika doma (od strane učenika, što je smatrao još većom časti) i tu je ulogu shvatio poprilično ozbiljno. Imao je svoju malu bilježnicu u koju je zapisivao sve nepodopštine i greške učenika našeg doma. Bio sam počasni vlasnik posebne rubrike u njoj. Tamo je upisivao koje zadaće nisam napisao, pergamente koje sam bespotrebno bacio u smeće, cigarete koje sam popušio u sobi (što je njega posebno smetalo), dane kada sam propustio nastavu. Bio je cimer kakvog nitko ne želi. Zvao sam ga Kuštravac zbog poduže koju nikako nije mogao obuzdati. Užitak mu je pružalo mučenje mene i sviranje gitare koju je laštio svaki dan. Nismo imali nikakve zajedničke teme za razgovor. Nije volio sport, a zgražao se nad glazbom koju sam slušao. Volio je školu i kretao se u malom krugu ljudi iako je sve učenike znao po imenu i prezimenu. Profesori su ga voljeli, jer je bio savjestan i odgovoran. Ukratko, moja suprotnost.
Zahvaljujući njemu subota mi nije počela onako kako sam planirao. Nakon pola sata pokušavanja da ponovno zaspim, ustao sam shvativši da sam se potpuno razbudio. Obukao sam se i umio, a zatim teatralno izašao iz sobe zalupivši vrata za sobom. Sve je bilo tiho,a kako i ne bi. Tko se normalan ustaje subotom u šest ujutro?
Škola je polagano mijenjala ruho, propreme za bal su očito tekle prema planu. Izašao sam iz škole i odlučio se za jutarnju šetnju perivojem. Začudo, perivoj nije bio pust, zapravo samo je jedna osoba sjedila na najosunčanijoj klupi. Mršava djevojka plave kose bila je pognuta čitajući knjigu koju je položila na koljena. Uputio sam se prema njoj. Tek kada sam joj se približio prepoznao sam da je to Amelie, koju sam upoznao u vlaku. Dolaskom u školu sam otkrio da je nova učenica koja je došla iz Francuske. Nijemo sam sjeo pored nje, stavio cigaretu u usta i taman krenuo zapaliti kada sam čuo njen glas:
«Molim te nemoj ovdje pušiti.» Nevoljko sam odustao od namjere i zatuknuo cigaretu iza uha, prisjećajući se Felisa koji je često koristio tu rečenicu, ali ju nije izgovarao tako ljubazno i ono 'molim te' je počeo ispuštati gotovo iz navike.
«Amelie? Ako sam dobro zapamtio.»
«Jesi. A ti si....Corvus?» samo sam klimnuo glavom i tu je razgovor stao. Pognula je glavu i nastavila čitati. Bila je to poprilično neugodna tišina i to ona kada imaš neki osjećaj obveze da na sve načine uspostaviš kontakt s osobom s kojom je dijeliš.
«Što čitaš?» upitao sam iako me nije zanimalo. Tek mi se par knjiga koje sam pročitao u životu svidjelo. Podigla je pogled, a zatim elegantno zatvorila knjigu držeći prst na stranici na kojoj je stala čitati i dopustila mi da pročitam naslov. Herman Hesse «Demian». Zakolutao sam očima.
«Hesse?» upitao sam, nekako, razočarano.
«Da, bezjački pisac.»
«Znam tko je Hesse, ali kako to možeš čitati?»
«Volim ga.»
«Ma daj molim te. Napuhani idiot.» Iznervirano sam odgovorio blago povisujući ton.
«Čitao si?» zainteresirano upita.
«Morao sam.»
«Onda znaš da to nije istina.»
«Baš ZATO znam da je to istina.» odgovorio sam tonom koji je odavao da moje mišljenje neće biti promijenjeno. Prisjetio sam se beskonačnog tjedna prošlog ljeta koji je obilježio upravo taj slavni Nobelovac. Paklena vrućina,a ja sam bio zatvoren u prašnjavoj knjižnici svoga dvorca. Pored mene je sjedio moj učitelj, profesor ili kako bi ga se već moglo nazvati koji je također čitao i uzdisao zbog , kako je on to opisao, čiste Hesseove genijalnosti. Zabrinjavajuće ako se mene pita.
«Zašto je idiot?» glas joj je bio smiren, ali svejedno oštar. Tražio je odgovor.
«Jer se razbacuje riječima i trudi se ostaviti dojam sveznajućeg.» nasmijala se na to, ali ne podrugljivo nego nekako zadovoljno.
«Naprotiv, trudi se ostaviti dojam učenika života. Tjera čitatelja da promisli o riječima.
«Umislio je da može promijeniti svijet. Još bolje.»
«Barem pokušava. Neki ni to ne rade. Najradije bi se cijeli život ponašali kao da su u školi. Neodgovorno.» Te njene riječi su me pogodile poput strelice i jedva sam se suzdržao da ne jauknem. Pronašao sam sebe u njima. Tu sam spoznaju lijepo zapakirao u mali neugledni paketić koji nikoga ne tjera da ga se otvori i spremio ga u najudaljeniji kutak svijesti.
«Kakogod.» puhnuo sam. No ona je djelovala poprilično zadovoljno. Umjesto nastavka rasprave od koje sam odustao, upitala me nešto drugo.
«Ti čitaš bezjačku literaturu?»
«Čitao sam.»
«Čitao?»
«Više ne čitam.»
«Dobro.» Razgovor je opet stao. Opet ona ista nesnošljiva tišina.
«S kim ideš na bal?» ponovno sam postavio pitanje čiji me odgovor nije zanimao.
«Pa...valjda sama. Ti?»
«Pa...valjda sam.» oponašao sam je. Samo se nasmiješila i nastavila čitati. Shvatio sam da sam suvišan. Čitanje je očito jedan od rituala koji voli obavljati sama i u tišini, uostalom kao i mnogi.
Ustao sam, pozdravio je i otišao. Imao sam još sat i pol do doručka. Kako ih provesti? Nisam znao. Očajnički mi je trebala cigareta. Sjeo sam na stepenice na ulazu u školu i rukom prošao kroz kosu. Osjetio sam iza uha cigaretu koju sam mislio popušiti još prije pola sata. Nasmijao sam se i zapalio. Iako je bilo rano jutro, zrak je imao neobičnu težinu. Jesen je polagano dolazila, ali je ljeto i dalje bilo dominantno. Dan je imao sve predispozicije da bude pakleno vruć.
|
- 13:50 - Komentiraj (82) - Isprintaj -
#
|
