| |
prosinac, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
| 31 |
|
|
|
|
|
|
Lipanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
On/Off
Corvus Corax
Ja, crni gavran u prijevodu imena, sam 17godišnjak koji pohađa privatnu čarobnjačku školu Arawn.
Zaljubljenik sam u metloboj kao i u glazbu. Simpatičan sam , ali do jedne određene granice.
Buntovnik na neki način. Registrirani animagus i slučajni metamorfomagus.
Od 18.12.2007. g.
"Kada ste objektno-odnosni vaša unutarnja točka oslonca je vaš ego. Ego, međutim, nije ono što sre stvarno vi. Ego je vaša slika o sebi, vaša društvena maska; to je uloga koju glumite. Vaša društvena maska hrani se odobravanjem. Ona želi kontrolirati i opstaje kada ima moć jer živi u strahu."
Deepak Chopra "Sedam duhovnih zakona uspjeha"
Ukoliko me netko treba, ostavljam mail:
corax@live.com
Rye 'Sasha' - moj pokušaj priče vrijedne čitanja
Prijatelji :
Anette Victorie Backinsale
Bailee Dee Hudges
Beatrix Bell
Brigita Aurora Lunaris
C. J. Duerre Forris
Catherine Jones
Dakota Fleming
Daniel Silver Tepeš
Donna Laura Davidson
Doria Lily Mist
Evangeline -> mora biti posebna, ccc*smiješak*
Hanna von Goth
India Keen
Janis Morgan
Lene K. A. Riddle
Madeline Elizabeth Denver
May A. Xander
May Stox
Melanie Hunter
Mia Black
Morwena Myldis Jacobson
Paula Bluebell Ramone
Rebecca McOwen
Sihaja Freya Riddle
Simbellmyne Blake
Vanja Miller
Veronika Amy Hart
Neki su otišli :
Aisha Black
Amaris Mae Smith
Amelie Delacour
Analena River Fox
Crystal Corwin
Della Cecilly Tandemn
Dolores Angela Thunder
Evan Spider Riddle
Kitty Thomas
Merideth Harris
Ramona Cavalier in H.
Ramona Cavalier in E.
Rowena Aderfordth
Thora Mai Lyang
Vanessa Malfoy
Također se pridružite profesorima.
KODEKS PONAŠANJA :
1. Ne volim spam, nikako, a nisam praznovjeran stoga mi lanci sreće dižu živac.
2. Ne dopuštam vrijeđanje mojih kolega blogera na području gdje vladaju ovi moji zakoni. Mene možete vrijeđati, ali moje prijatelje, nikako. Posljedica neće biti, osim našeg podrugljivog smijeha koji pogađa više od batina.
3. U komentarima tražim iskrenost, kritika ili pohvala, svejedno, ali da je iskreno.
Likovi :
Calla Lilly (6. godina) - Slikarica
Aton (7. godina) - Hood
India Keen (6. godina) -
Herold (6. godina) - Nespretnjaković
Hylidae (7. godina) - Princeza
Evan Spider Riddle (6. godina) - Paučica
Lily Doria Mist (6.godina) -
May Stox (7. godina) - Zaljubljivo djevojče
Amelie J.N. Delacour Austen (6. godina) - Umjetnica
Ramona Cavalier (5. godina) - Logičarka
Daniel Silver Tepeš (6. godina) - Silver
Felis Rufus (7. godina) - Kuštravac
Amaris Mae Smith (6. godina) - Otrovna
Rowena Rose Aderfordth (6. godina) - Sanjarka
Alison Amy Jackson(5. godina) - Nefertiti
C.J. Duerre Forris (7. godina) -
Melanie Hunter(5. godina) - El Capo
Beatrix Calista Bell - Vatrena
Dolores Angela Thunder -
Paula Bluebell Ramone - Vampirica
Smjernice
ŠKOLA ARAWN
Domovi:
BRANWEN
Osobine: Prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.
Predmeti: obvezni + predmeti bilokojeg o domova
Boja: crvena
LLYR
Osobine: Prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha.
Predmeti: povijest umjetnosti(likovna, glazbena i književnost); praksa; maštovitost
Boja: ljubičasta
PWYLL
Osobine:Prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.
Predmeti: mišljenje(apstrakcija, realnost); uzročna magija; posljedična magija
Boja: plava
EFISEN
Osobine:Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.
Predmeti: letenje; klizanje; teorija i povijest metloboja; teorija i povijest Hretkaraha
Boja: narančasta
|
30.12.2007., nedjelja
3. poglavlje
Histerija je počela. Bal se sve više približavao, nervoza se osjećala u zraku. Imala je neobičnu težinu i tjerala me da se krivim. Da se sve više smanjujem dok ne budem dovoljno malen da se mogu sakriti u mišju rupu. Svi su bili uzbuđeni. Govorili su o svojim pratiteljima i pratiteljicama, a ja? Ja sam se povukao, negdje u svoj maleni svijet, zaključao vrata za sobom, a ključ stavio na sigurno. Nisam želio da me ponese to ludilo. Jednom sam si dopustio. Mislim da je to bilo dovoljno adrenalinate vrste za cijeli život.
Sjedio sam za doručkom i Aton mi je pričao o nekoj svojoj novoj djevojci. Nisam ga slušao. Bio sam malo odsutan. Lupio me po leđima.
«Frajeru, slušaš li me?» odsječeno sam klimnuo glavom i nastavio lebdjeti u nekoj čudnoj stvarnosti. Usudio bih se to nazvati mentalno-emotivnim vakuumom. Čini se da mu nije smetalo moje neslušanje. Uslijedilo je novo pitanje. Pitanje koje me vratilo u stvarnost, pitanje koje sam izbjegavao zadnjih par dana. «Koga vodiš na bal?»
Pogled mi se razbistrio, oči su izgubile sneni sjaj. Nakon nekoliko sekundi tišine sam se okrenuo prema njemu. Rukom prošao kroz kosu i odgovorio. «Nikoga.»
Izvadio sam cigaretu i stavio je u usta. Oteo mi ju je iz usta i rekao. «Ovdje ne smijemo pušiti.» zatim napravio kratku stanku i nastavio. «Što ti je danas, zapravo u zadnje vrijeme? Nekako si indiferentan, kao da nisi na ovome svijetu.»
«Indiferentan znači ravnodušan. Ja sam odsutan.» ispravio sam ga.
«Ma da...znaš što sam htio reći. Onda, što je? Nemaš s kim na bal? Znam jednu curu, pravi je avion, ako bude trebalo sredit ću ti je.»
«Aha...super. Ne treba, ali ako bude frke javit ću ti.»
«Ma naravno, sve za prijatelja. Ajde, mala me čeka.» i nestao je. Viknuo je očito svojoj djevojci. Okrenuo sam se. Bila je to May. Nisam je dobro poznavao, ali mi se nije činila kao djevojka koja pada na šarmerske 'spike'. Ipak, loše procjenjujem ljude.
Odlučio sam si dati dan odmora. Bježanje od tog bala zamara više nego što moje tijelo može podnijeti. Povukao sam se u svoju sobu.
Znate u svom životu sam puno čitao, najviše zato jer sam morao,ali to nije poanta. Moje prisilno čitanje. Poanta je da sam čitao. Mnogo je čarobnjačkih škola u svijetu i Arawn je stavljen pod rubriku 'najneobičnije škole'. Pa ni ne čudim se, jer mnoge su dodirne točke s bezjačkim svijetom. Znate one ulaze u sefove? Strogo čuvane, s onim malim tipkovnicama koje izuskuju potpunu koncentraciju i naravno odgovarajuću kombinaciju znakova? E pa, tako su izgledali ulazi u društvene prostorije. Nije bilo ničeg začaranog, jednostavno. 'Dilanje' informacijama o pristupnim kodovima je bilo jednostavnije nego igdje. Uvijek bi početkom mjeseca kada bi se mijenjali kodovi, dolazilo do transakcija, obično za vrijeme jela ispod stola, na satovima. Zapravo, svugdje. Opet mi misli vrludaju.
Uglavnom, ja sam otišao u svoju sobu i prošao kroz vrata, prije čega sam morao upisati pristupni kod.
Sjeo sam na krevet u sobi koja nije nimalo ličila na dom. Bila je uređena minimalistički i hladno, nimalo osobno, pomalo zastrašujuće. Bila je dvokrevetna kao i sve sobe u ovoj školi. Muške sobe su bile u tonovima sive i plave, ali ne one opuštajuće nebeske plave koja vas podsjeća na proljeće, već one koja izaziva nemir tjera vas da se namrgodite. Bila je to mala sobica, moglo bi se reći sobičak. Otvorio sam prozor, 'zavalio' se u svoju fotelju (koja je bila nevjerovatno tvrda i zapravo nije ličila na fotelju, ali sam je tako iz milja zvao) i podignuo noge na stol. Vegetiranje. To sam uvijek najviše volio. Zapalio sam, ali ubrzo potom ugasio cigaretu, nekako mi nije odgovarala. Još sam neko vrijeme gledao u prazno. Bilo mi je dosadno. Odmor (da ne nazovem to markiranjem) nije zanimljiv kada si sam. Spustio sam se u društvenu u nadi da ću pronaći neku zanimaciju, ali umjesto toga našao sam Hylidae kako sjedi u mračnom kutu prostorije.
Vratila se u staro izdanje. Prvih par dana je nosila haljine, visoko podignutu kosu, ali sada je bila ponovno ona stara, potpuno drugačija od slike plemkinje koju je morala zadovoljiti.
Prepoznao sam svoju košulju koju sam joj prošle godine dao. Imala je poderane traperice kroz čije su se proreze nazirala bijela koljena bez ijednog ožiljka. Za očekivati od osobe odrasle po staklenim zvonom, naučene da je trčanje nedostatak bontona. Crna majica koja se jedva vidjela ispod košulje zamotane poput plašta, bila je u kontrastu s njenom blijedom puti. Lice joj nisam vidio jer ga je zaklonila svojom rukom. Ramena su joj se lagano podizala i spuštala dok je nečujno disala. Podigla je pogled tek kada je tiho, ali za tišinu koja nas je obavijala poprilično glasno, pozdravio. Šutjela je kao da skuplja hrabrost. Naposlijetku je progovorila:
„Oženi se mnome.“ Ostao sam šokiran. U trenutku su mi glavom prošli svi mogući pozdravi, ali ovaj nije bio jedan od njih. Vidno zbunjen sam upitao:“Molim?“
„Oženi se mnome.“ Ponovila je, ali joj je ovaj put glas bio jači kao da joj je moja zbunjenost dala određenu ustrajnost i sigurnost.
„To je drastičan korak.“
„Molim te.“
„Zašto?“ nije to bio onaj izazivački 'zašto' nego moje iskreno traženje odgovora.
„Treba mi sloboda.“ Njezin očajnicki vapaj.
„Brak je daleko od slobode.“
„Ali joj je trenutno najbliži.“ Ništa mi više nije bilo jasno.
„Krenimo ispočetka. Što se dogodilo?“ upitao sam, a umjesto odgovora mi je pružila pergament kojeg je izvukla iza leđa. Čitao sam, a uostalom što sam drugo i mogao.
Bilo je to pismo naslovljeno na nju, a na dnu sam mogao prepoznati raskošne potpise njezinih roditelja. Po drugi put sam ostao šokiran. Pogledao sam je, a njen pogled nije sadržzavao onu nevinost i sreću na koju sam navikao.
„Zaista te tjeraju na to?“ upiato sam u nevjerici, nadajući se da je to prvoaprilska šala iako sam znao daj 1. april miljama daleko. Samo je klimnula glavom.
„Tjeraju te da se udaš do 19te godine?!“ glas mi je poprimio neobičnu boju i ne bih se mogao zakleti da je doista pripadao meni.
„Da.“ Kratko je odgovorila. Šutio sam čekajući nastavak, no i ona je šutjela.
„Kako mogu?“
„Mogu oni i više od toga. Očekuju da za 18ti rođendan objavim zaruke.“
„Žele ti uništiti život ili...?“ To nije rečenica koju se koristi kada se nekoga tješi. Zapamtite to. Briznula je u plač. Sjeo sam pokraj nje i zagrlio ju. Položila je glavu na moje rame i tiho jecala.
„Pobjegni.“ Bio je to jedini savjet oi sam joj mogao dati. Glas mi je bio hrapav kao da danima nisam govorio.
„Razbaštinit će me.“ Odgovorila je. No, taj sam odgovor i očekivao.
„Nije to kraj svijeta.“ Na te se moje riječi odmaknula od mene, uspravila, nehajno rukom obrisala suze i pogledala me s nevjericom u očima.
„To bi bio kraj MOG svijeta.“
„Ali, Hy, kraj nije nužno nešto loše.“
„Molim te, razmisli malo. Kako bi ti živio da ostaneš bez svog bogatsva? Slavio bi možda?“ zastala je kao da želi da razmislim o njenim riječima. Imala je pravo. I mene i nju je to bogatsvo činilo ovakvima kakvi jesmo. Nastavila je: „Previše smo razmaženi da bismo mogli živjeti bez novca. Tragično,ali istinito.“
„Da, bogati se ne mogu naviknuti na siromaštvo, kao što današnje društvo ne bi ponovno moglo živjeti od lova i sakupljanja kojekvih bobica.“
„Upravo tako.“
„Pa što ćeš onda poduzeti?“
„Udati se, zar imam druge opcije?“
„Uvijek postoji druga opcija.“
„Nemoj ponovno početi s bijegom.“
„Ali ga svejedno nemoj zanemariti kao opciju.“
„Dobro, a što bih onda? Poslije bijega.“
„Mogla bi živjeti kod mene.“
„Da me ti uzdržavaš?“
„Da.“
„Nikako.“
„Zašto?“
“Trošiti novac roditelja nije isto što i trošiti novac najboljeg prijatelja.“
„Zašto?“
„Savjest Corvuse.“
„Dobro, onda nemoj. Ali znaj da sam ti tu na raspolaganju. I uvijek ću biti.“
„Onda se oženi mnome.“
„Ne mogu.“
„Zašto?“
„Jer te ne bih volio kao ženu.“
„Pa?“
„Varao bih te.“
„To nikada nisam isključila kao mogućnost.“
„Ne bi bila sretna, a to ne bih mogao podnijeti.“
„Ma daj molim te, ne pričaj gluposti.“
„Mislim da je bilo previše razgovora o ovome. Zaboravi ovo na neko vrijeme. Uostalom, još nisi ni 17 napunila, možda ćeš se dotad ludo zaljubiti.“
„Svejedno se ne želim udati s 19.“
„Znam, ali sada pokušaj ne misliti na ovo. Smislit ćemo mi već nešto.“
„Pokušat ću, ali bih te molila da me ostaviš samu, da se isplačem. Poslije će sve biti bolje.“
„Da, sunce uvijek dolazi poslije kiše.“ Rekao sam sa smješkom. I ona se nasmiješila. Dodao sam: „Vidiš, već se oporavljaš.“
Izašao sam iz društvene, posegnuo u džep traperica i izvukao raspored. Promrmljao sam si u bradu: „Ipak ništa od jednodnevnog odmora.“ Uputio sam se na drugi kat gdje sam imao Preobrazbu. Nije me bilo briga što je sat počeo prije 35 minuta.
Ovaj post je poprilično dosadan, ali još par postova i onda počinje radnja. Ovo iskorištavam da okarakteriziram likove najbolje što mogu, kako bi priča izgledala uvjerljivije.
Odlučio sam da priča neće biti herojska, centar događanja neće biti u čarobnjačkom svijetu već u bezjačkom. Kroz priču ćete shvatiti zašto sam ga morao postaviti kao čarobnjaka.
Mogli ste primjetiti da India Keen, dio šestorke sada ima i svoj blog. Biti će to isto priča o ovoj šestorci i ovaj školi, ali glavna priča će biti drugačija od ove. I Corvus i India imaju neki svoj svojevrstan zaplet i radnju. Samo će se u nekim pogledima isprepletati, i neke stavri nužne za shvaćanje moje priče moći ćete doznati s njenog bloga isto vrijedi i obrnuto.
Neki dijalozi iz jedne i druge priče koji se vode između Corvusa i Indie su se zaista vodili između mene i nje.
No, sada je dosta reklame.
Neka komentiranje počne. *smiješak*
|
- 10:40 - Komentiraj (79) - Isprintaj -
#
23.12.2007., nedjelja
2. poglavlje
Sjedili smo u odjeljku i pričali, prepričavali doživljaje s praznika. Aton je pričao o djevojkama s kojima je bio. Tome sam se smijao, jer sam praznike proveo s njim po raznim zabavama i sa sigurnošću znam da se veći dio toga nije ni dogodio, ali sam svejedno klimao glavom svaki put kada bi me upitao: «Je li tako Corv?».
Herold je pričao o svojoj metlobojskoj turneji po zemlji, gdje je gledao sve važnije metlobojske utakmice i sa žarom pričao o majstorskim potezima koje je vidio.
Calla nas je kratko izvijestila da je slikala cijelo ljeto, jer je morala za školu, a i zato jer planira napraviti izložbu s početkom zime. Svi smo je jednoglasno pohvalili, na što se sramežljivo nasmiješila.
India je pričala o ljetu koje je nazvala ubojito dosadnim jer ga je morala provesti čuvajući, njenim riječima, «bratića čiji mozak je na razini amebe». Na to smo se nasmijali, ali ona je samo iznervirano puhala dajući nam do znanja da tu traumu neće uskoro preboljeti.
Hylidae nam je ispričala glavne tračeve s balova kojima je morala prisustvovati.
Ja sam samo šutio. Smijao se.
«Aaaaaaa.» bolno je uzviknula Hylidae. Svi smo panično pogledali prema njoj u isti glas pitajući.
«ŠTO?!»
«Ah, samo sam se sjetila da nije završila glupa sezona balova.» odgovorila je poprilično potišteno.
«A da. Pa imamo bal dobrodošlice.» veselo uzvikne India. Ja sam zapravo volio te balove. Oduvijek sam imao to neko određeno plemićko obrazovanje koje je obuhvaćalo i plesanje. Tako da sam zapravo vladao na plesnom podiju, ali kada malo razmislim kao i svi pripadnici moga doma. To je jedno od rijetkih područja u kojima sam bio bolji od Atona. Sebično? Pa baš i nije. Samo daje neku određenu dozu samopouzdanja. Prije par godina sam svima dao poduku najosnovnijih koraka plesova koje moraju znati. Bile su to vrlo zanimljive poduke. Nas šest. Hylidae i ja učitelji. Naših četvero učenika bilo je većinom zauzeto jaukanjem. Gazili su si po nogama pokušavajući pohvatati korake. Kasnije je išlo lakše, ali taj prvi sat je bio nezaboravan i neponovljiv. Nekako mi nedostaju ti dani. Kada smo bili manji, neiskvareni.
Izgubio sam se u sjećanjima, a u pozadini sam čuo veselo pričanje djevojaka o haljinama koje su kupile za bal. Aton je negdje otišao, a Herold je drijemao. Calla, koja je sjedila pored mene je nešto mahala rukama. Udarila me slučajno po glavi.
«Oprosti.» rekla je zacrvenjevši se. Samo sam se nasmijao. Prenula me iz sjećanja i više nije bilo šanse da vratim. Vrata sjećanja su bila zatvorena. Pokušao sam se uključiti u razgovor, ali haljine nisu moje područje. Umjesto toga sam kratko dobacio.
«Pa imate još dva tjedna do bala.»
«Upravo tako, malo je vremena.» s odobravanjem odgovori India.
«Nisam mislio tako. Dva tjedna su cijela vječnost. Da. Vječnost.»
«U tvom malom usporenom svijetu, možda jest, ali kod nas ljudi, znaš normalnih je to kratko.» sporo je govorila kako bi bila sigurna da sam shvatio, no ja sam se samo smijao. To ju je posebno živciralo. Ustao sam, objavio da idem pronaći Atona i izašao iz odjeljka.
Na hodniku su svi veselo o nečemu raspravljali. Još uvijek mi nije jasno to ushićenje zbog početka školske godine. Pa, k vragu, učenje počinje, nastava, ropstvo jednom rječju.
Atona sam pronašao u odjeljku s nekim djevojkama. Nije me začudilo. Pozvali su me da sjednem s njima, što sam i učinio. May, jedina djevojka koju sam poznavao, mi je veselo predstavila ostatak. C.J. , Amelie i Ramona. To su im imena. Jedino što mogu bez naprezanja je pamtiti. I to moram priznati bolesne količine informacija. Znate što je smiješno? Smiješan je način na koji Aton i ja upoznajemo ljude. Aton ih upoznaje na način da bude s njima (djevojkama), svađa s njihovom braćom, ili se tuče s njihovim dečkima. A ja? Ja ih upoznajem tješeći ih kada ih on ostavi, smirujući kada se posvađaju ili razdvajajući kada se potuku. Sve su to prijateljstva bez perspektive.
Sjedio sam neko vrijeme u odjeljku, no dosadilo mi je. Pozdravio sam ih i napustio odjeljak. Izašao sam iz vagona i našao se u malom prostoru koji je bio iznad spojnice vagona. Ugledao sam Evan.
«Paučice!» pozdravio sam je. Okrenula se i nasmijala.
«Paučica?!» ponovi zbunjeno.
«Ma zaboravi.» odgovorim joj vadeći cigarete iz džepa traperica. Ona počne graktati, i glumiti gavrana. «Rekoh da zaboraviš.»
No njoj je ovo očito bilo zabavno. «Vidiš mogla bih te početi tako pozdravljati.» I ponovno počne s graktanjem.
«Ma bolesna si.» odvratim joj pomalo iznervirano.
«Odjebi. Ti si bolestan.» s osmijehom odvrati. I onda tiho doda. « Paučica.»
«Hoćeš li to ikada zaboraviti?» samo je odmahnula glavom i nasmijala se.
«Popravio si mi dan s ovim, znaš?»
«Vidim.» Nasmijao sam se. Popušili smo cigarete do kraja i povukli se svatko u svoj vagon.
Vratio sam se Hylidae, Indii, Calli i Heroldu. Sjeo sam na svoje mjesto i gledao kroz prozor. Bio je divan dan. Sunčan. Trava je bila zelenija nego inače, nebo posebno plavo, a oblaci su se činili mekšima nego ikad. Poželio sam biti daleko odavde. Školu zaista nisam volio. Mrzio sam pitanje «Što ćeš dalje?». Što dalje? Zar ja moram ići dalje? Želim život provesti ne radeći ništa, kao pravi plemić. Pričati o stvarima koje ne razumijem, smijati se šalama koje nisu smiješne i flertovati s damama koje nisu nimalo lijepe. I onda noći provoditi po barovima u Dublinu i onda jednom reći da idem na poslovni put i otići Glasgow slušati prave rock bendove. To bih htio. No, bih li bio sretan? Ne znam. Otkrio bih.
Napokon smo došli u Arawn. To je dvorac, barem mislim da se to može nazvati dvorcem jer izostaju sva njegova obilježja. Nema tornjeva i kula. Nazvat ću to modernom građevinom kojoj su dali ime dvorac do osmišljavanja nekog orginalnijeg imena. Građevina je to sa velikim perivojem s prednje strane i botaničkim vrtom sa stražnje. Nalazi se na brežuljku tako da ako se naslonite na njegovu zapadnu stranu, možete vidjeti prostranu ravnicu i šumu. Nevjerovatan prizor, ako ste romantičarski tip.
Ušli smo u najveću prostoriju u dvorcu koja se koristila za sve. Jelo, govore, natjecanja, velika predavanja. Stolovi su bili mali, okrugli za osam osoba. Nisu nas prisiljavali da se dijelimo po domovima. Mogli smo sjesti kako smo hjetli.
Nas šest je sjedilo zajedno za istim stolom, a u zadnje vrijeme nam se sve češće pridruživala i Evan, a posljednje osmo mjesto je ostajalo prazno. Sjeli smo na svoja mjesta.
Ravnatelj je ustao, a mi smo ušutjeli. Školska godina je službeno počela.
Nešto ne valja s ovim poglavljem. Doživljavam neku kreativnu blokadu. Stoga molim vas za iskrenu kritiku napisanog, jer ja sam ga mililjun puta pročitao i ne uočavam tu ključnu grešku, ali postoji. I to ona koja me ubija. Grrr!
Baš ne znam što ću sa sobom.
I bez prijava za likove, jer ih već imam jako puno. *smiješak*
|
- 19:03 - Komentiraj (74) - Isprintaj -
#
18.12.2007., utorak
1. poglavlje
Probudio sam se. Nedjelja je, valjda. No nije me briga, jer vrijeme mi ništa više ni ne znači. Prolazi, pridavao mu ja značaj ili ne. Pa čemu se onda i truditi.
Moje ime je Corvus Corax, potomak sam plemićke obitelji von Lython. Ime sam promijenio, jer moje pravo ime Edward III von Lython označava moj status, a to nije ono što želim.Ne želim u ljudima pobuđivati lažno poštovanje samo zbog imena. Roditelji su mi poginuli davno. Ubijeni su zbog neslaganja s općeprihvaćenim odredbama. Tako da sam ja odrastao kao siroče, ali siroče s moći većom od engleske kraljice. Da li sam je iskorištavao? Jesam, i previše. Sada se kajem i sram me, ali tada nisam previše razmišljao, bio sam premali.
Živim na ogromnom imanju u samom središtu Irske, u krajoliku koji vam savršeno objašnjava naziv «zeleni otok». Šume, livade, jezera i dvorac. Veliki dvorac koji je narušavao taj prirodni sklad kao kamenčić bačen u mirno jezero. U tom dvorcu živim je sa svojih stotinjak slugu. Savršen mir. Beskonačni travnjaci preko kojih sam jahao u besmislenim popdnevima na svom crnom konju Caloperu. Grad je daleko. Prije mi je to bilo divno, u doba kada nisam poznavao njegove čari kao ni društveni život. A sada je ta daljina onaj deprimirajući faktor moje socijalizacije. No novac čini čuda. Zbunjeni? Znam da jeste. Naravno ja sam čarobnjak i to punoljetni čarobnjak koji ima dozvolu aparatiranja, ali ja ne volim čarobnjačke zabave, nekako su mi previše uštogljene bez one adolescentske razuzdanosti. A možda jednostavno nisam išao na prave zabave. No da vam sada bolje objasnim onaj dio o novcu. Kako bih si približio grad kupio sam si Rolls Royce. Izbor je pao na njega zbog inzistiranja moje dadilje da na neki način pokažem svoj imovinski status kada sam to odbijao učiniti imenom i načinom odjevanja. Previše se udaljavam od glavne niti.
Dakle, sutra je prvi dan škole. Nisam siguran da li želim ići. Imam prijatelje. Ipak je čovjek društveno biće, ali nekako mi ljenčarenje više odgovara. Nedostatak obveza. Savršeno. No ipak moram.
Pohađam privatnu čarobnjačku školu «Arawn» u Irskoj. To je mala škola i spram drugih čarobnjačkih škola čini se kako vrtna kućica na imanju nekog plemića. Ipak to je škola velikog ugleda. U ovoj školi učenici se ne razvrstavaju prema osobinama već prema određenim afinitetima. Postoje četiri doma: Branwen, Llyr, Pwyll, Efisen.
Branwen prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Pripadam mu, ali ne uživam u zategnutoj atmosferi koja vlada. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.
Drugi dom, Llyr prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha. Moja najbolja prijateljica Calla Lily je u ovom domu, i ona je neobično razumna i prizemna. Nekako se ne uklapa u taj umjetnički svijet, barem na prvi pogled, ali kada uzme olovku u ruke shvatite da to ipak nije tako.
Treći dom, Pwyll prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.
Četvrti dom, Efisen. Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.
To je ukratko bila škola u koju trenutno nisam želio otići. Praznici su prebrzo prošli. Mučenje je bilo blizu. Cijelo ljeto sam proveo po tulumima, družeći se i smijući. Nisam želio da to završi.
No i ponedjeljak je došao. Rano ustajanje iz kreveta. Ubojstvo za moje tijelo. Došao sam na kolodvor, koji je pun poznatih ljudi, napokon sam ugledao lice svojih najboljih prijatelja.
«Calla! Aton!» viknuo sam,a dvoje se ljudi okrenulo.
«Hej Corvus!» odgovorila mi je Calla Lily, djevojka lijepog lica i plave kose. Kada mi se približila zagrlila me. A Aton, njezin brat je samo klimnuo glavom u znak pozdrava i udario me po leđima.
«Gdje su ostali?» upitao sam.
«A što misliš. Dolaze iz istog smjera, a svi znamo da Hylidae uvijek kasni.» nasmijao se Aton.
«Dakle dolaze u galopu.» nadovezao sam se.
«Joj, grozni ste. Ne kasni uvijek.» usprotivila se Calla.
«Ma nikako. Uvijek je čekamo, barem 5 minuta.» odgovori joj brat paleći cigaretu.
«Ali vjerovali ili ne, ona se najbrže sprema.» Calla je nastavila braniti prijateljicu.
«Da, ali se počne spremati onda kada bi trebala krenuti. Nema koristi.» nasmijao sam se.
«Besmislena rasprava. Idemo unutra.» okrene se na peti i krene. Slijedili smo je. Ali što smo drugo i mogli.
Smjestili smo se u odjeljak koji već šest godina rezerviran za nas. Drugi nadesno, od ulaza. Inače naše društvo je broji šest stalnih članova, a s vremena na vrijeme bi nam se netko priključio. Najčešće dečki i cure nekoga od nas. No nisu dugo ostajali. Osim Indie. Ona nam se priključila na četvrtoj godini kada su ona i Aton bili zajedno. Aton glumi slamatelja ženskih srca i ono što nas je očaralo kod Indie je bilo to što je ona njega ostavila, prva i zasada jedina djevojka u njegovoj šarmerskoj karijeri koja je to učinila.
Skinuo sam svoju crnu kožnu jaknu i sjeo pokraj prozora. Calla je sjela pokraj mene, a Aton preko puta. Aton i ja smo najbolji prijatelji od prvog dana škole, otkad je pokucao na vrata ovog odjeljka i upitao može li sjesti. Calla je godinu dana mlađa od nas tako da nam se pridružila tek godinu poslije. Aton i ja smo puno toga zajedno prošli, od prvih zadaća do prvog brijanja. Zajedno smo počeli usvajati buntovnički stav i način odijevanja. Kožne jakne, majice kratkih rukava bez obzira na doba godine, crne hlače, čizme, razbarušena kosa i cigreta u lijevom kutu usta. No Aton je bio šarmer za razliku od mene. On je znao baratati riječima, govoriti djevojkama upravo on što žele čuti. Uz to on je taj koji je zgodan u našem duu, a ja sam mozak. No meni to ne smeta, jer time što se družim s njim, djevojkama postajem privlačan. Jednostavan zakon prirode.
A Calla? Call aje bila ljepotica. Umjetnica. Vesela i nasmijana, a opet u isto vrijeme nekako sjetna i izgubljena. Uvijek tu, ali nikada potpuno. Jako dobro umije pričati viceve no onaj improvizirani humor izostaje. Osoba je od pravila, stoga se na nju ne može računati u pothvatima koji krše gotova sva školska pravila. Ipak, anjviše je volim zbog topline kojom zrači i povjerenja koj ulijeva. Ponovno se previše udaljavam od niti.
Nekoliko minuta smo šutjeli. Bila je to ona jutarnja pospana tišina koja nosi određenu mekoću jastuka. Trgnulo nas je lupanje.
U odjeljak su ušle India i Hylidae grčeći se od smijeha.
«Što je bilo? I...gdje je Herold?» upita Calla. India dvaput duboko udahne i kada se uvjerila da može pričati, započne:
«Ma ulazili smo u vagon i Herold se smijao Hylidaeinim baletnim egzibicijama. I onda je kao vrhunac htio napraviti piruetu no onda je u četvrtini okreta lupio laktom po onim kolicima sa slatkišima i srušio ih. Sada skuplja slatkiše s poda.» ukratko objasni India,s prekidima u koima se smijala, a zatim doda :»Uskoro će doći.»
Nakon nekoliko minuauđe i Herold trljajući lakat s vidno iznerviranim licem. Društvo je bilo na okupu.
Za sve one koji žele u priču, neka mi ostave ime, prezime, godinu, kratak opis i dom u kojem žele biti (ovaj vas dio tjera da prčitate post..haha....moja pobjeda).
I nadam se pozitivnim kritikama ili barem iskrenim.
Corvus Corax
|
- 11:21 - Komentiraj (61) - Isprintaj -
#
|
