3. poglavlje

Histerija je počela. Bal se sve više približavao, nervoza se osjećala u zraku. Imala je neobičnu težinu i tjerala me da se krivim. Da se sve više smanjujem dok ne budem dovoljno malen da se mogu sakriti u mišju rupu. Svi su bili uzbuđeni. Govorili su o svojim pratiteljima i pratiteljicama, a ja? Ja sam se povukao, negdje u svoj maleni svijet, zaključao vrata za sobom, a ključ stavio na sigurno. Nisam želio da me ponese to ludilo. Jednom sam si dopustio. Mislim da je to bilo dovoljno adrenalinate vrste za cijeli život.

Sjedio sam za doručkom i Aton mi je pričao o nekoj svojoj novoj djevojci. Nisam ga slušao. Bio sam malo odsutan. Lupio me po leđima.

«Frajeru, slušaš li me?» odsječeno sam klimnuo glavom i nastavio lebdjeti u nekoj čudnoj stvarnosti. Usudio bih se to nazvati mentalno-emotivnim vakuumom. Čini se da mu nije smetalo moje neslušanje. Uslijedilo je novo pitanje. Pitanje koje me vratilo u stvarnost, pitanje koje sam izbjegavao zadnjih par dana. «Koga vodiš na bal?»

Pogled mi se razbistrio, oči su izgubile sneni sjaj. Nakon nekoliko sekundi tišine sam se okrenuo prema njemu. Rukom prošao kroz kosu i odgovorio. «Nikoga.»

Izvadio sam cigaretu i stavio je u usta. Oteo mi ju je iz usta i rekao. «Ovdje ne smijemo pušiti.» zatim napravio kratku stanku i nastavio. «Što ti je danas, zapravo u zadnje vrijeme? Nekako si indiferentan, kao da nisi na ovome svijetu.»

«Indiferentan znači ravnodušan. Ja sam odsutan.» ispravio sam ga.

«Ma da...znaš što sam htio reći. Onda, što je? Nemaš s kim na bal? Znam jednu curu, pravi je avion, ako bude trebalo sredit ću ti je.»

«Aha...super. Ne treba, ali ako bude frke javit ću ti.»

«Ma naravno, sve za prijatelja. Ajde, mala me čeka.» i nestao je. Viknuo je očito svojoj djevojci. Okrenuo sam se. Bila je to May. Nisam je dobro poznavao, ali mi se nije činila kao djevojka koja pada na šarmerske 'spike'. Ipak, loše procjenjujem ljude.

Odlučio sam si dati dan odmora. Bježanje od tog bala zamara više nego što moje tijelo može podnijeti. Povukao sam se u svoju sobu.

Znate u svom životu sam puno čitao, najviše zato jer sam morao,ali to nije poanta. Moje prisilno čitanje. Poanta je da sam čitao. Mnogo je čarobnjačkih škola u svijetu i Arawn je stavljen pod rubriku 'najneobičnije škole'. Pa ni ne čudim se, jer mnoge su dodirne točke s bezjačkim svijetom. Znate one ulaze u sefove? Strogo čuvane, s onim malim tipkovnicama koje izuskuju potpunu koncentraciju i naravno odgovarajuću kombinaciju znakova? E pa, tako su izgledali ulazi u društvene prostorije. Nije bilo ničeg začaranog, jednostavno. 'Dilanje' informacijama o pristupnim kodovima je bilo jednostavnije nego igdje. Uvijek bi početkom mjeseca kada bi se mijenjali kodovi, dolazilo do transakcija, obično za vrijeme jela ispod stola, na satovima. Zapravo, svugdje. Opet mi misli vrludaju.

Uglavnom, ja sam otišao u svoju sobu i prošao kroz vrata, prije čega sam morao upisati pristupni kod.

Sjeo sam na krevet u sobi koja nije nimalo ličila na dom. Bila je uređena minimalistički i hladno, nimalo osobno, pomalo zastrašujuće. Bila je dvokrevetna kao i sve sobe u ovoj školi. Muške sobe su bile u tonovima sive i plave, ali ne one opuštajuće nebeske plave koja vas podsjeća na proljeće, već one koja izaziva nemir tjera vas da se namrgodite. Bila je to mala sobica, moglo bi se reći sobičak. Otvorio sam prozor, 'zavalio' se u svoju fotelju (koja je bila nevjerovatno tvrda i zapravo nije ličila na fotelju, ali sam je tako iz milja zvao) i podignuo noge na stol. Vegetiranje. To sam uvijek najviše volio. Zapalio sam, ali ubrzo potom ugasio cigaretu, nekako mi nije odgovarala. Još sam neko vrijeme gledao u prazno. Bilo mi je dosadno. Odmor (da ne nazovem to markiranjem) nije zanimljiv kada si sam. Spustio sam se u društvenu u nadi da ću pronaći neku zanimaciju, ali umjesto toga našao sam Hylidae kako sjedi u mračnom kutu prostorije.

Vratila se u staro izdanje. Prvih par dana je nosila haljine, visoko podignutu kosu, ali sada je bila ponovno ona stara, potpuno drugačija od slike plemkinje koju je morala zadovoljiti.

Prepoznao sam svoju košulju koju sam joj prošle godine dao. Imala je poderane traperice kroz čije su se proreze nazirala bijela koljena bez ijednog ožiljka. Za očekivati od osobe odrasle po staklenim zvonom, naučene da je trčanje nedostatak bontona. Crna majica koja se jedva vidjela ispod košulje zamotane poput plašta, bila je u kontrastu s njenom blijedom puti. Lice joj nisam vidio jer ga je zaklonila svojom rukom. Ramena su joj se lagano podizala i spuštala dok je nečujno disala. Podigla je pogled tek kada je tiho, ali za tišinu koja nas je obavijala poprilično glasno, pozdravio. Šutjela je kao da skuplja hrabrost. Naposlijetku je progovorila:
„Oženi se mnome.“ Ostao sam šokiran. U trenutku su mi glavom prošli svi mogući pozdravi, ali ovaj nije bio jedan od njih. Vidno zbunjen sam upitao:“Molim?“

„Oženi se mnome.“ Ponovila je, ali joj je ovaj put glas bio jači kao da joj je moja zbunjenost dala određenu ustrajnost i sigurnost.

„To je drastičan korak.“

„Molim te.“

„Zašto?“ nije to bio onaj izazivački 'zašto' nego moje iskreno traženje odgovora.

„Treba mi sloboda.“ Njezin očajnicki vapaj.

„Brak je daleko od slobode.“

„Ali joj je trenutno najbliži.“ Ništa mi više nije bilo jasno.

„Krenimo ispočetka. Što se dogodilo?“ upitao sam, a umjesto odgovora mi je pružila pergament kojeg je izvukla iza leđa. Čitao sam, a uostalom što sam drugo i mogao.

Bilo je to pismo naslovljeno na nju, a na dnu sam mogao prepoznati raskošne potpise njezinih roditelja. Po drugi put sam ostao šokiran. Pogledao sam je, a njen pogled nije sadržzavao onu nevinost i sreću na koju sam navikao.

„Zaista te tjeraju na to?“ upiato sam u nevjerici, nadajući se da je to prvoaprilska šala iako sam znao daj 1. april miljama daleko. Samo je klimnula glavom.

„Tjeraju te da se udaš do 19te godine?!“ glas mi je poprimio neobičnu boju i ne bih se mogao zakleti da je doista pripadao meni.

„Da.“ Kratko je odgovorila. Šutio sam čekajući nastavak, no i ona je šutjela.

„Kako mogu?“

„Mogu oni i više od toga. Očekuju da za 18ti rođendan objavim zaruke.“

„Žele ti uništiti život ili...?“ To nije rečenica koju se koristi kada se nekoga tješi. Zapamtite to. Briznula je u plač. Sjeo sam pokraj nje i zagrlio ju. Položila je glavu na moje rame i tiho jecala.

„Pobjegni.“ Bio je to jedini savjet oi sam joj mogao dati. Glas mi je bio hrapav kao da danima nisam govorio.

„Razbaštinit će me.“ Odgovorila je. No, taj sam odgovor i očekivao.

„Nije to kraj svijeta.“ Na te se moje riječi odmaknula od mene, uspravila, nehajno rukom obrisala suze i pogledala me s nevjericom u očima.

„To bi bio kraj MOG svijeta.“

„Ali, Hy, kraj nije nužno nešto loše.“

„Molim te, razmisli malo. Kako bi ti živio da ostaneš bez svog bogatsva? Slavio bi možda?“ zastala je kao da želi da razmislim o njenim riječima. Imala je pravo. I mene i nju je to bogatsvo činilo ovakvima kakvi jesmo. Nastavila je: „Previše smo razmaženi da bismo mogli živjeti bez novca. Tragično,ali istinito.“

„Da, bogati se ne mogu naviknuti na siromaštvo, kao što današnje društvo ne bi ponovno moglo živjeti od lova i sakupljanja kojekvih bobica.“

„Upravo tako.“

„Pa što ćeš onda poduzeti?“

„Udati se, zar imam druge opcije?“

„Uvijek postoji druga opcija.“

„Nemoj ponovno početi s bijegom.“

„Ali ga svejedno nemoj zanemariti kao opciju.“

„Dobro, a što bih onda? Poslije bijega.“

„Mogla bi živjeti kod mene.“

„Da me ti uzdržavaš?“

„Da.“

„Nikako.“

„Zašto?“

“Trošiti novac roditelja nije isto što i trošiti novac najboljeg prijatelja.“

„Zašto?“

„Savjest Corvuse.“

„Dobro, onda nemoj. Ali znaj da sam ti tu na raspolaganju. I uvijek ću biti.“

„Onda se oženi mnome.“

„Ne mogu.“

„Zašto?“

„Jer te ne bih volio kao ženu.“

„Pa?“

„Varao bih te.“

„To nikada nisam isključila kao mogućnost.“

„Ne bi bila sretna, a to ne bih mogao podnijeti.“

„Ma daj molim te, ne pričaj gluposti.“

„Mislim da je bilo previše razgovora o ovome. Zaboravi ovo na neko vrijeme. Uostalom, još nisi ni 17 napunila, možda ćeš se dotad ludo zaljubiti.“

„Svejedno se ne želim udati s 19.“

„Znam, ali sada pokušaj ne misliti na ovo. Smislit ćemo mi već nešto.“

„Pokušat ću, ali bih te molila da me ostaviš samu, da se isplačem. Poslije će sve biti bolje.“

„Da, sunce uvijek dolazi poslije kiše.“ Rekao sam sa smješkom. I ona se nasmiješila. Dodao sam: „Vidiš, već se oporavljaš.“

Izašao sam iz društvene, posegnuo u džep traperica i izvukao raspored. Promrmljao sam si u bradu: „Ipak ništa od jednodnevnog odmora.“ Uputio sam se na drugi kat gdje sam imao Preobrazbu. Nije me bilo briga što je sat počeo prije 35 minuta.

Ovaj post je poprilično dosadan, ali još par postova i onda počinje radnja. Ovo iskorištavam da okarakteriziram likove najbolje što mogu, kako bi priča izgledala uvjerljivije.
Odlučio sam da priča neće biti herojska, centar događanja neće biti u čarobnjačkom svijetu već u bezjačkom. Kroz priču ćete shvatiti zašto sam ga morao postaviti kao čarobnjaka.
Mogli ste primjetiti da India Keen, dio šestorke sada ima i svoj blog. Biti će to isto priča o ovoj šestorci i ovaj školi, ali glavna priča će biti drugačija od ove. I Corvus i India imaju neki svoj svojevrstan zaplet i radnju. Samo će se u nekim pogledima isprepletati, i neke stavri nužne za shvaćanje moje priče moći ćete doznati s njenog bloga isto vrijedi i obrnuto.
Neki dijalozi iz jedne i druge priče koji se vode između Corvusa i Indie su se zaista vodili između mene i nje.
No, sada je dosta reklame.
Neka komentiranje počne. *smiješak*

- 10:40 - Komentiraj (79) - Isprintaj - #

Corvus Corax

Prijatelji :

Likovi :

Smjernice

30.12.2007., nedjelja