2. poglavlje

Sjedili smo u odjeljku i pričali, prepričavali doživljaje s praznika. Aton je pričao o djevojkama s kojima je bio. Tome sam se smijao, jer sam praznike proveo s njim po raznim zabavama i sa sigurnošću znam da se veći dio toga nije ni dogodio, ali sam svejedno klimao glavom svaki put kada bi me upitao: «Je li tako Corv?».

Herold je pričao o svojoj metlobojskoj turneji po zemlji, gdje je gledao sve važnije metlobojske utakmice i sa žarom pričao o majstorskim potezima koje je vidio.

Calla nas je kratko izvijestila da je slikala cijelo ljeto, jer je morala za školu, a i zato jer planira napraviti izložbu s početkom zime. Svi smo je jednoglasno pohvalili, na što se sramežljivo nasmiješila.

India je pričala o ljetu koje je nazvala ubojito dosadnim jer ga je morala provesti čuvajući, njenim riječima, «bratića čiji mozak je na razini amebe». Na to smo se nasmijali, ali ona je samo iznervirano puhala dajući nam do znanja da tu traumu neće uskoro preboljeti.

Hylidae nam je ispričala glavne tračeve s balova kojima je morala prisustvovati.
Ja sam samo šutio. Smijao se.

«Aaaaaaa.» bolno je uzviknula Hylidae. Svi smo panično pogledali prema njoj u isti glas pitajući.

«ŠTO?!»

«Ah, samo sam se sjetila da nije završila glupa sezona balova.» odgovorila je poprilično potišteno.

«A da. Pa imamo bal dobrodošlice.» veselo uzvikne India. Ja sam zapravo volio te balove. Oduvijek sam imao to neko određeno plemićko obrazovanje koje je obuhvaćalo i plesanje. Tako da sam zapravo vladao na plesnom podiju, ali kada malo razmislim kao i svi pripadnici moga doma. To je jedno od rijetkih područja u kojima sam bio bolji od Atona. Sebično? Pa baš i nije. Samo daje neku određenu dozu samopouzdanja. Prije par godina sam svima dao poduku najosnovnijih koraka plesova koje moraju znati. Bile su to vrlo zanimljive poduke. Nas šest. Hylidae i ja učitelji. Naših četvero učenika bilo je većinom zauzeto jaukanjem. Gazili su si po nogama pokušavajući pohvatati korake. Kasnije je išlo lakše, ali taj prvi sat je bio nezaboravan i neponovljiv. Nekako mi nedostaju ti dani. Kada smo bili manji, neiskvareni.

Izgubio sam se u sjećanjima, a u pozadini sam čuo veselo pričanje djevojaka o haljinama koje su kupile za bal. Aton je negdje otišao, a Herold je drijemao. Calla, koja je sjedila pored mene je nešto mahala rukama. Udarila me slučajno po glavi.

«Oprosti.» rekla je zacrvenjevši se. Samo sam se nasmijao. Prenula me iz sjećanja i više nije bilo šanse da vratim. Vrata sjećanja su bila zatvorena. Pokušao sam se uključiti u razgovor, ali haljine nisu moje područje. Umjesto toga sam kratko dobacio.

«Pa imate još dva tjedna do bala.»

«Upravo tako, malo je vremena.» s odobravanjem odgovori India.

«Nisam mislio tako. Dva tjedna su cijela vječnost. Da. Vječnost.»

«U tvom malom usporenom svijetu, možda jest, ali kod nas ljudi, znaš normalnih je to kratko.» sporo je govorila kako bi bila sigurna da sam shvatio, no ja sam se samo smijao. To ju je posebno živciralo. Ustao sam, objavio da idem pronaći Atona i izašao iz odjeljka.

Na hodniku su svi veselo o nečemu raspravljali. Još uvijek mi nije jasno to ushićenje zbog početka školske godine. Pa, k vragu, učenje počinje, nastava, ropstvo jednom rječju.

Atona sam pronašao u odjeljku s nekim djevojkama. Nije me začudilo. Pozvali su me da sjednem s njima, što sam i učinio. May, jedina djevojka koju sam poznavao, mi je veselo predstavila ostatak. C.J. , Amelie i Ramona. To su im imena. Jedino što mogu bez naprezanja je pamtiti. I to moram priznati bolesne količine informacija. Znate što je smiješno? Smiješan je način na koji Aton i ja upoznajemo ljude. Aton ih upoznaje na način da bude s njima (djevojkama), svađa s njihovom braćom, ili se tuče s njihovim dečkima. A ja? Ja ih upoznajem tješeći ih kada ih on ostavi, smirujući kada se posvađaju ili razdvajajući kada se potuku. Sve su to prijateljstva bez perspektive.

Sjedio sam neko vrijeme u odjeljku, no dosadilo mi je. Pozdravio sam ih i napustio odjeljak. Izašao sam iz vagona i našao se u malom prostoru koji je bio iznad spojnice vagona. Ugledao sam Evan.

«Paučice!» pozdravio sam je. Okrenula se i nasmijala.

«Paučica?!» ponovi zbunjeno.

«Ma zaboravi.» odgovorim joj vadeći cigarete iz džepa traperica. Ona počne graktati, i glumiti gavrana. «Rekoh da zaboraviš.»

No njoj je ovo očito bilo zabavno. «Vidiš mogla bih te početi tako pozdravljati.» I ponovno počne s graktanjem.

«Ma bolesna si.» odvratim joj pomalo iznervirano.

«Odjebi. Ti si bolestan.» s osmijehom odvrati. I onda tiho doda. « Paučica.»

«Hoćeš li to ikada zaboraviti?» samo je odmahnula glavom i nasmijala se.

«Popravio si mi dan s ovim, znaš?»

«Vidim.» Nasmijao sam se. Popušili smo cigarete do kraja i povukli se svatko u svoj vagon.

Vratio sam se Hylidae, Indii, Calli i Heroldu. Sjeo sam na svoje mjesto i gledao kroz prozor. Bio je divan dan. Sunčan. Trava je bila zelenija nego inače, nebo posebno plavo, a oblaci su se činili mekšima nego ikad. Poželio sam biti daleko odavde. Školu zaista nisam volio. Mrzio sam pitanje «Što ćeš dalje?». Što dalje? Zar ja moram ići dalje? Želim život provesti ne radeći ništa, kao pravi plemić. Pričati o stvarima koje ne razumijem, smijati se šalama koje nisu smiješne i flertovati s damama koje nisu nimalo lijepe. I onda noći provoditi po barovima u Dublinu i onda jednom reći da idem na poslovni put i otići Glasgow slušati prave rock bendove. To bih htio. No, bih li bio sretan? Ne znam. Otkrio bih.

Napokon smo došli u Arawn. To je dvorac, barem mislim da se to može nazvati dvorcem jer izostaju sva njegova obilježja. Nema tornjeva i kula. Nazvat ću to modernom građevinom kojoj su dali ime dvorac do osmišljavanja nekog orginalnijeg imena. Građevina je to sa velikim perivojem s prednje strane i botaničkim vrtom sa stražnje. Nalazi se na brežuljku tako da ako se naslonite na njegovu zapadnu stranu, možete vidjeti prostranu ravnicu i šumu. Nevjerovatan prizor, ako ste romantičarski tip.

Ušli smo u najveću prostoriju u dvorcu koja se koristila za sve. Jelo, govore, natjecanja, velika predavanja. Stolovi su bili mali, okrugli za osam osoba. Nisu nas prisiljavali da se dijelimo po domovima. Mogli smo sjesti kako smo hjetli.
Nas šest je sjedilo zajedno za istim stolom, a u zadnje vrijeme nam se sve češće pridruživala i Evan, a posljednje osmo mjesto je ostajalo prazno. Sjeli smo na svoja mjesta.

Ravnatelj je ustao, a mi smo ušutjeli. Školska godina je službeno počela.

Nešto ne valja s ovim poglavljem. Doživljavam neku kreativnu blokadu. Stoga molim vas za iskrenu kritiku napisanog, jer ja sam ga mililjun puta pročitao i ne uočavam tu ključnu grešku, ali postoji. I to ona koja me ubija. Grrr!
Baš ne znam što ću sa sobom.
I bez prijava za likove, jer ih već imam jako puno. *smiješak*

- 19:03 - Komentiraj (74) - Isprintaj - #

Corvus Corax

Prijatelji :

Likovi :

Smjernice

23.12.2007., nedjelja