Image Hosted by ImageShack.us

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

On/Off

Corvus Corax

Corvus Corax

Ja, crni gavran u prijevodu imena, sam 17godišnjak koji pohađa privatnu čarobnjačku školu Arawn.
Zaljubljenik sam u metloboj kao i u glazbu. Simpatičan sam , ali do jedne određene granice.
Buntovnik na neki način. Registrirani animagus i slučajni metamorfomagus.

Od 18.12.2007. g.


"Kada ste objektno-odnosni vaša unutarnja točka oslonca je vaš ego. Ego, međutim, nije ono što sre stvarno vi. Ego je vaša slika o sebi, vaša društvena maska; to je uloga koju glumite. Vaša društvena maska hrani se odobravanjem. Ona želi kontrolirati i opstaje kada ima moć jer živi u strahu."

Deepak Chopra "Sedam duhovnih zakona uspjeha"



Ukoliko me netko treba, ostavljam mail:
corax@live.com

Rye 'Sasha' - moj pokušaj priče vrijedne čitanja

Prijatelji :

Anette Victorie Backinsale
Bailee Dee Hudges
Beatrix Bell
Brigita Aurora Lunaris
C. J. Duerre Forris
Catherine Jones
Dakota Fleming
Daniel Silver Tepeš
Donna Laura Davidson
Doria Lily Mist
Evangeline -> mora biti posebna, ccc*smiješak*
Hanna von Goth
India Keen
Janis Morgan
Lene K. A. Riddle
Madeline Elizabeth Denver
May A. Xander
May Stox
Melanie Hunter
Mia Black
Morwena Myldis Jacobson
Paula Bluebell Ramone
Rebecca McOwen
Sihaja Freya Riddle
Simbellmyne Blake
Vanja Miller
Veronika Amy Hart

Neki su otišli :
Aisha Black
Amaris Mae Smith
Amelie Delacour
Analena River Fox
Crystal Corwin
Della Cecilly Tandemn
Dolores Angela Thunder
Evan Spider Riddle
Kitty Thomas
Merideth Harris
Ramona Cavalier in H.
Ramona Cavalier in E.
Rowena Aderfordth
Thora Mai Lyang
Vanessa Malfoy


Također se pridružite profesorima.

KODEKS PONAŠANJA :
1. Ne volim spam, nikako, a nisam praznovjeran stoga mi lanci sreće dižu živac.

2. Ne dopuštam vrijeđanje mojih kolega blogera na području gdje vladaju ovi moji zakoni. Mene možete vrijeđati, ali moje prijatelje, nikako. Posljedica neće biti, osim našeg podrugljivog smijeha koji pogađa više od batina.

3. U komentarima tražim iskrenost, kritika ili pohvala, svejedno, ali da je iskreno.

Likovi :

Calla Lilly (6. godina) - Slikarica

Calla Lily



Aton (7. godina) - Hood

Aton



India Keen (6. godina) -

India



Herold (6. godina) - Nespretnjaković

Herold



Hylidae (7. godina) - Princeza

Hylidae



Evan Spider Riddle (6. godina) - Paučica

Evan



Lily Doria Mist (6.godina) -

Dora



May Stox (7. godina) - Zaljubljivo djevojče

May



Amelie J.N. Delacour Austen (6. godina) - Umjetnica

Amelie



Ramona Cavalier (5. godina) - Logičarka

Ramona



Daniel Silver Tepeš (6. godina) - Silver

Silver


Felis Rufus (7. godina) - Kuštravac

Felis



Amaris Mae Smith (6. godina) - Otrovna

Amaris



Rowena Rose Aderfordth (6. godina) - Sanjarka

Rowena



Alison Amy Jackson(5. godina) - Nefertiti

Alison



C.J. Duerre Forris (7. godina) -

C.J.



Melanie Hunter(5. godina) - El Capo

Melanie



Beatrix Calista Bell - Vatrena

B.B.



Dolores Angela Thunder -

Angie



Paula Bluebell Ramone - Vampirica

Bluebell

Smjernice

ŠKOLA ARAWN

Domovi:

BRANWEN
Osobine: Prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.
Predmeti: obvezni + predmeti bilokojeg o domova
Boja: crvena



LLYR
Osobine: Prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha.
Predmeti: povijest umjetnosti(likovna, glazbena i književnost); praksa; maštovitost
Boja: ljubičasta



PWYLL
Osobine:Prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.
Predmeti: mišljenje(apstrakcija, realnost); uzročna magija; posljedična magija
Boja: plava



EFISEN
Osobine:Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.
Predmeti: letenje; klizanje; teorija i povijest metloboja; teorija i povijest Hretkaraha
Boja: narančasta

28.06.2008., subota

R.I.P. Corvus Corax

Rekla sam si. Moram vam reći. Napisati.

Aleks ili vama poznatiji kao Corvus se prije pet dana predozirao.

Nemojte da vam to promijeni sliku o njemu, jer je bio divna osoba samo s puno sranja u životu i moglo bi se reći da ste ga vi nekada bolje razumijeli i prihvaćali nego mi koji smo ga uvijek okruživali.

U doba izbivanja on je završio Corvusa, jer ovaj je svijet više volio od stvarnosti. Zamolio me da ga objavim do kraja, ali nisam sigurna da ću to moći.

Njegova magična bilježnica za koju je vjerovao da vrijedi više od njega sada je kod mene. Njegov posljednji poklon.

Nemojte misliti da vas nije volio. Obožavao vas je. Samo je o vama i pričao.

Jako vas je volio.

Leah Day / Amaris Mae

Ako vam bude bilošto trebalo javite se na mail day.leah@hotmail.com

28.03.2008., petak

Odmor

Neki možda neće razumijeti, zaprovo pitam se hoće li ito i željeti razumijeti.

Uzimam pauzu.

Treba mi, jer mnoge stvari u životu moram srediti. Neću pisati kakve stvari. Ne da mi se. Čitat ću vas, jer nisam lud da poslije kada se vratim moram pročitati zaostatke debljine Ane Karenjine. Komentirati neću, jer to ne mogu. Ne mogu smisliti ništa što bi zvučalo kao komentar, a kamoli komentar.
I nemoj te me pitati kada ću se vratiti, jer ja vam sada kažem da ću se vratiti krajem travnja ili možda čak početkom svibnja. Imam svojih razloga, ne sumnjajte u to. U Corvusa sam previše sve inspiracije uložio da bih od njega odustao tek tako, stoga ne morate se brinuti. *smiješak*

EDIT: Ja se ovog bloga neću odreći. Vratit ću se. Već sam do pola napisao osmo poglavlje, samo ne mogu si dopustiti aktivno sudjelovanje u ovoj sferi, jer moram prvo neke stvari rješiti. Dakle, prijatelji moji, ja se SELIM po 10. put u životu i mama i ja smo sami i moram joj biti maksimalno na raspolaganju, uz to moram učiti, ne mogu si dopustiti da mi blog oduzme toliko vremena. Na mailove ću odgovarati redovito. Ali komentirati neću. Hvala. Tek toliko da ne bude zabune.

Evo vam štafetu koju neću nikome proslijediti , ne morate čitati ali ako želite ne mogu vas spriječiti.

Savršen dan:
ne vjerujem u postojanje savršenstva, ali ako se ipak dogodi, svakako ću vam javiti

Što te na ljudima prvo privuče:
glas i način na koji pričaju, zatim osmijeh

Koje je ime upisano u tvom rodnom listu:
Aleksandar

Nadimak:
Saša ili Aleks

Koliko će biti svijećica ove godine na tvojoj rođendanskoj torti:
punoljetnost je blizu, da, 18

Kojeg ti je datuma rođendan:
17.05.

Koja ti je najdraža životinja:
volim nojeve, imaju svog šarma

Koje su ti boje oči:
zelene

Koje ti je boje kosa:
smeđa

Imaš li negdje na tijelu piercing:
ne

Imaš li negdje na tijelu tetovažu:
ne

Koje su ti boje čarape:
ne volim čarape tako da h nosim samo kada idem negdje

Imaš li sretan broj:
nemam

Gdje bi volio putovati:
u gradove, svjetske metropole, na more nikako..

Omiljeno mjesto za odmor:
pod u sobi

Omiljeno jelo:
volim gotovo sve jesti, bez nekog prevelikog izdvajanja

Da li neki dan u tjednu posebno voliš:
četvrtak

Što u zadnje vrijeme najviše slušaš od pjesama:
Slušam trenutno Blaševića i Cesariu Evoru (u čudnom sam stanju) *smiješak*

*dva sam pitanja izbacio jer su bila zaista glupa

Omiljeni cvijet:
mimoza

Koji fast-food restoran najviše voliš:
ne jedem fast-food

Kako si izgledao kad si imao 10 godina:
nisko

Od koga si dobio zadnji mail:
Ne znam, ali mislim da je to bio od May

Šta radiš kada ti je dosadno:
čitam, pišem, sviram, crtam, slušam glazbu ili jednostavno nazovem nekog i odem u grad na kavu

Koji od tvojih prijatelja živi najdalje u km:
prijatelj iz Kuwaita

Što je trenutno najbolje u tvom životu:
ljubav

Čokolada ili vanilija:
uvijek čokolada

Ljeto ili zima:
proljeće i jesen, ne volim pretjeranu hladnću ni pretjeranu vrućinu

Toplo ili hladno:
ovisi na što se odnosi

Crno ili rozo:
pogađate? crno

Narodnjaci ili metal:
ne volim niti jedno niti drugo, ali mi je metal bliži

Motor ili auto:
auto

Koja ti je najdraža boja:
crna, tamno plava i tamno zelena

Kakve ljude voliš:
oni koji pokazuju svoju ljudskost

Što misliš o petku 13-om:
kraj tjedna, nije mi važno što je samo da je kraj

Da li si praznovjeran:
ne

Ukoliko me poželite čuti, odnosno, družiti se sa mnom, ja ću i dalje odgovarati na mailove. *smiješak*

Čujemo se za mjesec dana. To je kao da čekate moj novi post. Nije strašno.

Corvus C.

22.03.2008., subota

7. poglavlje

Evo, obećao sam sebi da ću prije Uskrsa napisati novi post ovdje kako bih vam svima zajedno čestitao taj isti Uskrs.

Dakle, Sretan Uskrs!
Rye Sasha, vjerovatno će doživjeti otvaranje sutra ili prekosutra, ovisi o mojoj inspiraciji. *smiješak*


Osvanulo je jutro. Otvorio sam oči i rukom pokušao napipati sat na noćnom ormariću. Nisam ga mogao pronaći. Pridignuo sam se i naslonio na laktove. Uistinu ga nije bilo. Počeo sam ga tražiti i po podu sve dok mi u vidokrug nije ušla moja ruka na čijem je zapešću olabavljen visio sat, nasljedstvo mog oca. Pokazivao je 8,35. Vladala je neobična tišina nesvojstvena suboti, a teški zadah alkohola ispunjavao je prostoriju. Nikada nisam pio. Volim imati kontrolu nad sobom, ali Felis očito jest jer je ošamućeno ležao na krevetu u odijelu od jučerašnjeg bala, a Icarus kao da poštuje san svoga gospodara se šutke klatio na ljuljački u krletki.

Spremio sam se i polagano spustio na doručak. Za stolom je sjedio Aton. Ustuknuo sam , zaboravljajući da smo se pomirili. Dvorana je bila poluprazna i vladala je mučna tišina. Većina se učenika držala za glave dok im je lice poprimalo neobične nijanse svaki put kad bi pogled uperirli u hranu. Nasmijao sam se prizoru i sjeo. Aton je čitao sportske novosti iz metlobojskog svijeta. Tek je lagano spustio lijevi kraj novina kako bi mi dao do znanja da me primjetio.

Počeo sam jesti jer mi se želudac pobunio podsjećajući me da ništa nisam stavio u usta već više od 24 sata. Nakon 15ak minuta, tišinu je narušilo škripanje ulaznih vrata. Evan je ušla. Još je uvijek na sebi imala crnu haljinu s bala i bila je zaogrnuta grimiznim plaštom čiji se kraj vukao za njom. Lice joj je bilo skriveno sjenom koju je stvarala kapuljača na njenoj glavi. Kada je teškim, usporenim hodom došla do stola, srušila se u stolicu pokraj moje.Naslonila ja čelo na stol i počela glavom vrtjeti lijevo-desno. Aton ju je gledao s podignutom obrvom.

«Si ti dobro?» upitao ju je na što je ona samo podigla svoj koščati kažiprst desne ruke i promrmljala nešto što smo protumačili kao: 'Samo trenutak'. Zatim je teškom mukom podigla glavu i podbočila se. Iako je bila umorna oči su joj iskrile, a zjenice bile raširene.

«Nešto mi govori da ne bi prošla na testu za droge.» rekao sam kada su nam se pogledi sreli.

«Bih, bih. Pozitivno uvijek prolazi.» zahihotala se na neki neobičan način. Bilo je tu primjesa izgubljenosti, sarkazma i umora.

«Gdje si bila?» upitao sam.

«Nisi mi jebena dadilja.» uzvratila je ozbiljno, a zatim se nasmijala.

«Smijemo li barem znati s kim si bila?» ubacio se Aton sakriven iza novina.

«S božanstvom.» odgovorila je sneno.

«Ime? Ima li ga?» Atona je posebno zabavljala u takvom stanju, iako se to događalo poprilično rijetko.

«Da, ima. Zove se....k vragu, ne mogu se sjetiti.» namrgodila se.

«Prekrstit ćemo ga.» predložio sam.

«U što?» upitao je zbunjeno Aton.

«U Božanstvo s velikim 'B'.» nasmijala se Evan, a zatim ustala. «Idem ja u krevet. Probudite me sutra.» Aton i ja smo izmijenili poglede.

«Sutra kao večeras ili...?» upitao sam je, a ona je lagano koračajući prema stepenicama uzvratila:

«Sutra.» Ostala su pitanja bila suvišna. Nedorečenost njezina odgovora ostala je visiti u zraku tjerajući me da razmišljam. Razmišljati bez misli, moja specijalnost. Zapravo, u glavi su stanovale moje misli s vremena na vrijeme penjući se na pozornicu, ali ne zadržavajući se duže od sekunde. Čudesan spoj. Nisam se mogao uhvatiti niti za jednu. Bolno i zamarajuće. Nesvjesno sam si počeo trljati sljepoočnice zbog glavobolje koja je postupno jačala. Trgnuo sam se tek kada me Aton potapšao po ramenu, prolazeći pokraj mene.

«Ej, gdje ideš?» upitao sam povlačeći ga za rukav.

«Spustila se May. Moram srediti neke stvari s njom.»

«Kakve?» na to mi je pitanje samo uputio značajan pogled. Znao sam što slijedi, a isto tako sam znao da ne želim biti u blizini. «Pazi kako ćeš to napraviti. May mi je prirasla srcu.»

«Ne prijeti mi, Corv. Uostalom tebi mnogi prirastu srcu pa ih svejedno povrijediš.» odvratio je. Znao sam da cilja na moj nedavni napad na njega. Uspješno me ušutkao.

«Kako hoćeš, ali ne očekuj da ću biti u publici.» rekao sam hladno i izašao u dvorište. Otišao sam do mosta, ali sam ostao na njemu. Nisam imao pretjerane volje se spuštati ispod njega. Naslonio sam se na ogradu i zapalio. Paljenje cigarete mi je postala gotovo refleksna reakcija na samoću i tišinu. Loša navika.

Čuo sam nečije korake. Nisam se okrenuo. Koraci su bili neujednačeni i poprilično brzi, pretpostavljao sam da je ta osoba poprilično iznervirana. Bio sam u pravu. Dora je stala pokraj mene, nemilosrdno mi otela cigaretu iz usta i povukla dugačak dim.

«Kako možeš pušit ovo sranje?» upitala je izrazom gađenja na licu odmičući cigaretu od usta i promatrajući je.

«Pozdrav i tebi.» rekao sam umjesto odgovora i uzeo natrag svoju cigaretu. «Smiješ puno toga, ali ne i vrijeđat ono što me čini živim.»

«Ispričala bih se, ali to nije moj stil.»

«No, dobro. Što je tebi?»

«Što bi mi bilo?!» iznervirano je puhnula.

«Očito nešto veliko.»

«Je li sat vremena zatočeništva u ravnateljevom uredu dok on izvodi monolog dovoljno veliko?»

«Golemo. Kakvo si sranje napravila?»

«E pa ovaj put nisam ja, nego on.»

«Ne kužim.» rekao sam tupo gledajući u nju.

«I mislila sam. Ali recimo da mi danas nije dan.» uzdahnuo sam u znak razumijevanja. Neko smo vrijeme šutjeli. «Što to točno Aton izvodi? Vidjela sam razjarenu grupicu cura kako leti prema njemu.»

«Prekida s May.»

«I mislila sam.»

«Što te Cerberus mučio toliko dugo?»

«Ma dolazi nova učenica. Dodijelio ju je meni, odnosno uselio ju je u moju sobu.»

«Neće više biti zabava kod tebe u sobi.» sjetno sam uzdahnuo.

«Za to se ne brini. Ali ta cura, koja dolazi, je čudovište.»

«Zašto?»

«Zašto? Ti mene pitaš zašto. E pa, slušaj Cerberusov opis, naravno skraćeni. Ona je draga djevojka, ali je pomalo asocijalna i prije je pokazivala znakove agresije, ali kažu da se smirila, genijalka je i bila je najbolja učenica, pobjegla je iz prijašnje škole. Naravno, najzanimljivi dio nam nije htio reći.»

«I samo zbog toga ti je čudovište?»

«Asocijalna genijalna agresivka. Ne zvuči li to čudovišno?» upitala me iznervirano i radi vlastite sigurnosti sam se morao složiti.

«I sada si osuđena kao što sam ja bio dolaskom Felisa?»

«Na sreću ne. Cerberus je odlučio da će se njome baviti India. Otvoreno je rekao da ne želi da loše utječem na nju.»

«Čovjek ima pravo.» nasmijao sam se.

«Mislim da je to prvi put da sam se složila s njim.»

«A kada ona dolazi?» zainteresirano sam upitao.

«Svinjo, pretvaraš se u Atona.»

«Ne seri. Samo me zanima.»

«Do ručka. Sjedit će s vama,a i ja sam prisiljena vam se pridružiti.»

«Velika žrtva s tvoje strane.» odgovorio sam joj sarkastično, na što je ona samo podigla obrvu.

«Nemaš ni pojma kolika.» nasmijala se prvi put taj dan i odmaknula se od ograde mosta. «Idemo nazad?» lagano sam klimnuo glavom i krenuo.

Imala je pravo. Prije ručka, ravnatelj je ustao i samim tim činom dobio svu našu pažnju. Svojim iritirajuće, teatralnim glasom je najavio novu učenicu, Amaris Mae Smith. Djevojka duge, kovrčeve, smeđo-crvene kose je ušla u Dvoranu. Ravnatelj ju je uputio prema nama. Uperila je pogled prema nama, hladni zeleni pogled koji je u meni izazvao neku jezu i odmjerila nas, a zatim brzim korakom došla do stola i sjela na jedinu praznu stolicu. Nije nas više ni pogledala, niti je progovorila ijednu riječ. Dorin i moj pogled su se sreli. Znao sam da mi želi reći : «Rekla sam ti, čudovište.».

29.02.2008., petak

6. poglavlje

Nije me bilo mnogi su primjetili, ali inspiracija nije neiscrpna. Zatrpan realizmom nisam bio u stanju napisati išta što sam mogao nazvati pristojnim dijelom neke priče. I u sve tome sam se izgubio. Sada sam već pomalo prošao realizam, ali moj oporavak je dug. Ovo što vam prilažem ne mogu nazvati nečim najboljim što sam napisao, a da vam iskreno kažem čini mi se najgorim dosada. Priča mi se pretvara u teenagerski roman. Pokušavam to izbjeći, ali zasada, ništa od toga. Nešto smislenije u nekom od slijedećih poglavlja.


Bal samo što nije počeo. Sjedio sam na stepenicama i pušio čekajući Doru.

«Corax, ugasi tu cigaretu!» nečiji me strogi glas upozorio. Ravnatelj Cerberus.

Krenuo sam je ugasiti kada se on ponovno oglasio: «Ne na pod.»

Pa gdje on misli da je ugasim. Na ruku? No tada je krenuo prema dolje pa sam u tome vidio spas da je možda ipak neću tako tek napola popušenu uništiti. Kada je već bio na kraju stepenica prinio sam cigaretu ustima.

«Corax, cigareta!» zagrmio je. Taj čovjek kao da ima oči na zatiljku. Nevoljko sam je ugasio na potplatu čizme. Za bal se nisam sredio. Bio sam u svojoj standradnoj odjeći. Crnim čizmama sličnim martama, crnoj majci kratkih rukava, crnim trapericama i crnoj kožnoj jakni.

«Spreman?» upitala me Dora koja je nečujno doklizila da mene.

«Mogu li biti?» odgovorio sam protupitanjem, a smiješak se razvukao mojim licem. Tek sam je tada pogledao. Nosila je traperice za koje bih se usudio reći da su pripadale njenom bratu. Imale su velike proreze na koljenima. Nosila je usku crnu majicu kratkih rukava i marte.

«Ne treba li barem jedna osoba nositi haljinu?» upitao sam začuđen.

«Ja sam mislila da ćeš ti.» zahihotala se.

«Mogla si me upozoriti. Imao sam lijepu haljinicu u pripremi.»

«Vjerujem. Mogu te i zamisliti.»

«Nego sada ozbiljno. Ne bi li ti trebala imati haljinu?»

«Imam je.» odgovorila mi je, zatim napravila kratku stanku te dodala. «U sobi.»

«Ne bi li trebala NOSITI haljinu?» preformulirao sam pitanje iako sam bio siguran da ga je i prvi put razumjela.

«Ma znala sam da se nećeš odreći svog imidža. Pa da barem budemo freakovski par, a ne da budeš sam izvrgnut ruglu.»

«Nije li to malo drastično?»

«Jest, ali dramatika je uvijek bila najjače oružje uvjeravanja.»

«Kakogod. Idemo?»

«Moramo.» nasmiješila se iako se na njoj vidjelo da ni ona nije neki fan balova.

Spustili smo se u glavnu prostoriju, mogli smo se osjetiti poglede koji su bili upereni u nas. Odlučili smo se za najlakšu metodu suočavanja s neugodnom situacijom, veselo čavrljanje. Prostorija je bila raskošna i cijela atmosfera je imala neku težinu. Zrak je mirisao na različite parfeme. Činilo mi se da je jako vruće i zagušljivo, ali vjerovao sam da je to samo trema.

Pogled mi se susreo s Atonovim. Nije ga skrenuo već se neočekivano nasmiješio. Ovo je bio pravi dan i prigoda za ispriku. Veselio sam se tome, ali se pomalo i plašio. Iskrenu ispriku je najteže izgovoriti.

Dora i ja smo odšetali do stola gdje su sjedili India, Herold, Calla Lily, Hylidae, Aton i May. Sjeli smo, pozdravili prisutne i ušutjeli. Calla je sjedila lijevo od mene i 'začudo' nešto crtala. Kada je primjetila da pratim svaki njen potez olovkom, stala je i susreo sam se s njenim zelenim očima. Blago mi se nasmiješila. Skrenuo sam pogled. Zatim je okrenula papir na kojem je do maloprije crtala i nešto počela pisati. Nastavio sam se ogledati po prostoriji. Svake me godine iznova čudila noć magije da iz nečeg minimalističkog i hladnog (čak i za mene, inače velikog ljubitelja minimalizma) stvori nešto topli i moglo bi se čak reći ugodno.

Osjetio sam bockanje u području rebara. Okrenuo sam se Calli koja je lagano podigla papir kako bih mogao pročitati što piše. «Kako si? Ali, molim te, bez suvišnih laži poput 'dobro sam', jer znam da nisi.» Promatrala me. Oteo mi se neki trzaj tijela koje odavao moju iznerviranost i zatomljenu agresiju. Trznuo sam glavom kao signal Calli da je to nešto o čemu ne želim raspravljati. Ona me povukla za rukav i nagnula se prema meni. Primaknuo sam joj se i ona mi je šapnula: «Rezerviraj mi jedan ples. Neke stvari moraš izgovoriti.»

«Tko je rekao da ih nisam izgovorio?» rekao sam iznerviranim tonom, a ona se udaljila, slegnula ramenima i uputila pogled koji mi je govorio 'kako god ti kažeš'. Vratila se crtanju. Osjetio sam trzanje s druge strane. Polagano sam ludio. Morao sam smisliti način na koji ću započeti ispriku, ali me nisu puštali na miru. Uzdahnuo sam i dupustio si jedan dugačak treptaj, a zatim se okrenuo prema Dori. Primjetila je moju iznerviranost.

«Ne pjeni se.» oštro je rekla. «Samo te trzam da kažem da moramo zaplesati.»

I zaista, kada sam se okrenuo većina je parova plesala. Čak su se i India i Herold, i Aton i May neprimjetno nestali i zauzeli svoju poziciju na plesnom podiju. Bio je to samo dokaz koliko sam bio izgubljen. Pružio sam Dori ruku, a ja svoju položila u nju i poveo sam je na podije. Plesali smo engleski valcer. Nevjerovatno mi je bilo što se u jednoj ovakvoj čarobnjačkoj plešu tradicionalni bezjački plesovi. Propitivati nisam želio.

Nakon te jedne skladbe vrijedne slušanja najavljen je bend Anarchy Pass. Instiktivno sam s licem punim gađenja pogledao prema Atonu, kao i on prema meni. Shvatio je moju poruku. Anarchy Pass je bila grupa koja je imala puno obožavatelja, prema mom mišljenju daleko previše, ali joj je jedna stvar nedostajala, kvaliteta. Svrstavali su se u kategoriju rocka, a zapravo su pripadali blijdom popu koji pokušava oponašati rock. Svladala me mučnina već kod prvih riffova gitare.

«Pih. Sranje od glabe.» puhnula je Dora. «Bolje sviram flautu nago oni gitaru.»

«Sviraš gitaru?» upitao sam blesavo jer sam čuo samo dio rečenice.

«Ne.» kratko je odgovorila i dignula obrvu. Sve mi je bilo jasno. «A sad, ako ti ne smete, idem se socijalizirati.»

«Nimalo.» odgovorio sam uzaludno jer me ionako nije čula. Već je otišla.

Vratio sam se do stola gdje je sjedila samo Hylidae.

«Gdje je nestala Calla?» Upitao sam još uvijek s nogu.

«Otišla je u sobu. Inspiracija. Tipično za nju.» rekla je, a zatimme upitala: «Jesi li za ples?»

«Ne sada. Nisam baš od volje.» primjetio sam razočaranost u njenom pogledu, ali sam to zanemario. Otišla je. Gdje? Nije me bilo briga. Sjedio sam sam razdražen lošom glazbom i gubio se u paralelinim svjetovima stvorenima u glavi. Potpuno automatski sam izvadio kutiju plavog Waltera, izvukao cigaretu i zapalio je.

«Corax! Ponovno pušite u školi. Ugasite to!» Deja vu. Ponovno ravnatelj.

«Pepeljara je na stolu. Nigdje ne piše 'zabranjeno pušenje'. Prema bezjačkom zakonu je dozvoljeno.»

«Mi nismo u bezjačkom svijetu, ali ako ćete već tako vi ste maloljetni stoga....UGASITE TO!» vješto je doskkočio mom pokušaju da ispadnem pametan.

«Ok.» mrzovoljno sam odgovorio.

«I ako vas još jednom uhvatim da pušite u školi slijede sankcije.» rekao je strogo iako me nije prestrašio. Pod sankcije se u Arawnu smatrala novčana kazna,a s tim nisam imao problema. Ravnatelj je ostao dok se nije uvjerio da sam ugasio cigaretu, danas očito nesuđenu.

«Samo probleme radiš, gavrane.» čuo sam Atonov glas prigušen glazbom i glasovima. Sjeo je preko puta mene iako tehnički gledano sjedio je pored mene samo što je stol bilo izmeđunas. Šutjeli samo neko vrijeme no onda sam se odvažio progovoriti.

«Oprosti za ono.»

«Misliš, nedostatak povjerenja?» upitao me s podgnutom obrvom tonom koji je bio ozbiljan i veseo u sito vrijeme. Neznatno sam klimnuo. «Ma događa se. Uostalom htio sam te vidjeti kako se ispričavaš.» Pao mi je kamen sa srca. «Onda frajeru, što sam propustio u tjedan dana.»

«Ništa posebno. Dosadan, lijeni tjedan.» rekao sam veselo već polagano zaboravljajući što se dogodilo.

«Vidim, počeo si lagano bariti trebe.» rekao je dok je naginjao glavu u stranu procjenjujući Doru.

«Prijateljica mi je. Nisam ja kako ti. Ne zaboravi.»

«Amateru! Ali ja ću ti sada dati par savjeta kao iskusniji prijetelj. Dakle...» prekinuo sam ga jer sam znao da ukoliko počne neće ubrzo stati.

«Molim te. Mojih šest mjeseci veze se ne može ni mjeriti s tvoja pišljiva tri tjedna s Indiom.»

«Ali svejedno i dalje znam više o curama nego ti. Barem kako se odnositi s njima.»

«Da, uz sve tvoje iskustvo si još uvijek...»

«Da se nisi usudio.» prijeteći me pogledao, ali sam unatoč tome završio prekinutu rečenicu.

«Djevac.»

«Zar je bitno?» upitao me pomalo ljutito.

«Pa meni ne, ali daješ savjete o stvarima o kojima pojma nemaš.»

«A ti kao znaš? Ah da, zaboravljam. Ti si spavao s MOJOM sestrom iako si to poricao.» zaustio sam da nešto kažem, ali je on nastavio. «Ne zaboravi, slika govori više od tisuću riječi. Moram priznati da si ispao zgodno na onoj slici. Kako se ono zove? Akt? Nije li?» bezobrazno se smiješio. Calla Lily i ja smo bili zajedno na početku moje šeste, a njene pete godine. Bili smo zajedno nešto više od šest mjeseci, a onda prekinuli. Meni se počeo sviđati netko drugi, a ona se previše zaljubila u slikanje. Veza nije imala nikakvu šansu da opstane. Šutjeli smo par trenutaka. Zatim se Aton ustao od stola.

«Idemo van. Ovdje je prevruće.» Polagano se počeo kretati prema izlazu i samo mi zamahnuo rukom i znak da ga slijedim. Otišli smo.

Bal je već odavno završio kada smo se mi vratili. Pozdravili smo se i otišli u svoje sobe.

I da, rodila mi se ideja za još jednu priču (link vam je sa strane), ali tamo još nema ničega i neće biti dok ne napravim backup u slučaju da inspiracija ponovno nestane. Da se ne dogodi ovo što se dogodilo ovdje.

28.01.2008., ponedjeljak

5. poglavlje

Razlog mog izbivanja je pokvaren komepjuter, pa nisam imao pristup kompjuteru. Dajem obećanje da kroz narednih par dana nadoknađujem sve, uključujući May.
Sada vam dajem poduži post kao kompenzaciju za izbivanje.



Vikend je prošao. Kako sam ga proveo? Ni sam nisam bio siguran. Družio sam se, pretežno ljenčario, zabavljao se u subotu navečer na zabavi organiziranoj u Efisenu, nazvanoj «uvodom u bal».

Došao je ponedjeljak i predavanja su ponovno počela. Na hodniku između dva sata sam sreo Daniela, jednog od učenika Llyra Poprilično mračnog izgleda.

«Hej!» pozdravio me dok sam odsutno prolazio hodnikom. Trgnuo sam se.

«Hej, Silver.» U tom je trenutku hodnikom prošla grupica djevojčica, vjerovatno s prve godine. Prestravljeno su pogledale u Daniela, ciknule i ubrzano otišle. Nasmijao sam se. «Neke se stvari nikada ne mijenjaju, ha?»

Daniel je slegnuo ramenima i dodao: «Ipak ove nove generacije nije lako uplašiti. Djeca horora.»

Zajedno smo se nasmijali, a zatim se on uozbiljio.

«Tvoje pravo ime je Edward?» Sada je bio moj red da se uozbiljim.

«Otkud to?»

«Pitam»

«Nisi odgovorio na moje pitanje. Otkud ti to?» već sam bio malo ljut. Ne na Daniela, već na Atona, jer je on jedini znao moje ime.

«Zar je važno?»

«Meni je.»

«Ne mogu ti odgovoriti.»

«Dakle, Aton ti je rekao.» glas mi je pucao. Bio sam bijesan.

«On zna?» upitao je iskreno začuđen.

«Naravno da zna. Najbolji mi je prijatelj.» odbrusio sam poprilično bezobrazno.

«Onda je istina?» upitao je, ali sam mu u tom trenutku već okrenuo leđa i žustrim korakom kretao prema slijedećem satu. Bijes me zaslijepio. Ne mogu sigurnošću reći zašto me to toliko razljutilo i potreslo. Možda je bila činjenica da je Aton iznevjerio moje dugogodišnje povjerenje. Nisam na pameti imao osvetu već verbalni obračun.

Na sreću, na Atona nisam naletio iako smo većinu satova imali zajedno. Kada sam ljut, ne razmišljam, ne pokušavam shvatiti uzrok, već me posljedica zaslijepi i podsjeća na ono što me se direktno tiče.

Ima sam Proricanje. Ušao sam prvi dok je profesorica još uvijek pripremala stolove za sat. Kada sam sjeo na svoje mjesto u najudaljenijem dijelu učionice, nečujno je doklizila do mene i rekla: «Dječače, nemoj ovisiti o tuđim rječima, vjeruj u ono u što se sam uvjeriš na svoje oči.» Netremice sam gledao u nju dok je odlazila od mog stola. Žamor učenika je zamijenio tišinu. Bilo je prekasno da reagiram. Nije bilo nikakve šanse da se usredotočim na predavanje pa sam profesoricu zamolio da me pusti sa sata jer se nisam osjećao dobro. Kratko je klimnula i ja sam otišao.

Uputio sam se prema mostu ispod kojeg se uvijek skupljalo «društvo pušača». Bio je to kameni most čije je kamenje već bilo glatko zbog prevelikog broja koraka koji su prešli preko njega. Njegova funkcija nikada nije objašnjena. Ispod njega nije tekla rijeka, a ni potočić. Bila je tu samo jedna neprivlačna jaruga koja iz nepoznatih razloga nikada nije bila zatrpana.

Kao što sam i očekivao sreo sam poznata lica, Dora i Evan. Evan se nešto mrštila na način na koji samo ona una, a Dora se smijala naslonjena na zid otpuhujući kolutove dima.

«Djevojčice!» pozdravio sam ih s osmijehom iako mi se u tom trenutku nije smijalo. Evan se nasmiješila i zagraktala u znak pozdrava, a Dora puno ozbiljnije dignula ruku. Primljen sam.

«Što pak ti markiraš?» upitala me Evan s podignutom obrvom.

«Ja?» upitao sam nevino. «Ja se ne osjećam dobro. Vidiš da sam blijed.» nasmijale su se.

«Da, Corvuse. Vjerujemo ti.» rekla je Dora s lažnim suosjećanjem.

«Nego, Dora. Imap pratnju za bal?» upitao sam je.

«A ja? Ja ne postojim?2 glumeći uvrijeđenost ubacila se Evan.

«Idemo abecednim redom.» uzvratio sam.

«Evan.» rekla je pokazujući prstom na sebe, a zatim je usmjerila prst na Doru. «A ona je Lily. 'E' je ispred 'L'.» Dora ju je prijeteći pogledala. Svi su znali da mrzi svoje prvo ime. No, začudo, osim prijetećeg pogleda nije imala niednu drugu reakciju. Očito je bila odlične volje.

«Gledam po prezimenu. Mist je prije Riddle. Dora pobjeđuje.» vragulasto sam se nasmiješio, a zatim dodao: «Onda? Imaš li pratnju?»

«Mogu srediti»

«Da je imaš?» upitao sam vidno zbunjen.

«Ne, da je nemam.» nasmješila se i povukla dim s takvom strašću, kao da joj je zadnja cigareta u životu.

«Onda?» ponovno sam upitao osjećajući da sam jedini ne razumijem njene odgovore jer se Evan nešto smijehuljila. Dora je stala, podižući naizmjence jednu pa drugu obrvu, lagano se mršteći, kao da se dogovara sama sa sobom.

«Sređeno.» napokon je rekla.

«Sređeno je šta?» opet sam bio zbunjen.

«Idem s tobom.» zagonetno se nasmiješila te zgazila cigaretu martom.

«Vidiš? Sada mene nisi ni pitao. Zar moram ispaštati jer imam prezime koje počinje sa 'R'?» ubacila se Evan uvrijeđenim tonom.

«Oprosti, Paučice. Imap li pratnju za bal?»

«Imam.» radosno je uskliknula beljeći mi se.

«Zar je ovo imalo smisla?» upitao sam blago iznervirano.

«Ne.» odgovrila je kratko, ali poprilično veselo.

«Nisi normalna.» puhnuo sam.

«Hvala, trudim se.» rekla je sa smješkom. Inače bih rado sudjelovao u ovakvim šalama, ali nisam bio od volje. Atonova moguća izdaja me potresla više nego što sam si htio priznati. Dora kao da je primjetila moju naglu promjenu raspoloženja i navalu misli koje su me udaljavale od tog mjesta i vremena, pa je povukla Evan k sebi, nešto joj šapnula u uho. Okrenule su se prema meni i kratko me izvjestile o odlasku.

«Bok!» pozdravio sam ih, a one su se spretno popele na cesticu, zatim triput skočile po mostu kako bih znao da su zdrave i da zaista odlaze. Nisam bio točno siguran kada smo počeli s tim skakanjem, kao ni zašto, ali sada je već bila navika.

* * *
«Atone!» uzviknuo sam kada sam ga ugledao kako zagrljen šeće s May po hodniku.

«Hej frajeru!» veselo me pozdravio. Nije ni slutio da znam.

«Kako si mogao?» dreknuo sam, a on je pustio šokiranu May i s objema rukama krenuo prema meni.

»Smiri se! Što sam učinio?!» sada je i on vikao pokušavajući mi time dati do znanja da snizim ton. Svi su učenici koji su se zatekli na katu pogledali prema nama, čak sam čuo da je netko rekao: «Njihova prva ljubavna svađa.» Nije me bilo briga. Žile su mi na vratu pulsirale, oči samo što nisu iskočile iz duplji, ubrzano sam disao i jednostavno šutio.

«Koji kurac svi zurite?! Postoji neko drugo mjesto na kojem morate biti. Crta.» zagrmio je Aton gledajući u lica učenika koji su nas prvi put vidjeli u ovakvom stanju. Pognuli su glave i otišli u raznim smjerovima. Tada se okrenuo prema meni kojeg me bijes skamenio. «Onda, Corv. Što sam ja to učinio?»

«Rekao si. Izdao me.» glas mi je drhtao.

«Ako me već napadaš barem budi određeniji.» sada je on bjesnio.

«Rekao si Silveru ono što nisi smio. Zakleo si se životom.»

«Onom Sotoni?!»

«Nije Sotona!»

«Briga me šta je. Nije faktor mog života.»

«Pa kako si mu mogao reći?!» bjesnio sam.

«Nisam mu ja ništa rekao. Čovjeka ni ne poznajem! On je tvoj prijatelj, a ne moj!»

«Priznaj!»

«Priznajem.» ostao sam zatečen.

«Izdajico!»

«Priznajem da NISAM, IDIOTE!» okrenuo se i htio otići. Uhvatio sam ga za rame,a on je samo stresao moju ruku. «Ne obraćaj mi se jedno vrijeme.» Tada sam sa sigurnošću znao da sam pogriješio. Bilo je prekasno.

Taj je tjedan bio najduži u mom životu. Nisam navikao ne razgovarati s Atonom pa sam bio u potpunosti izgubljen. Približavao se petak i bal, za neke dugoočekivani, a za druge dugoizbjegavani, ali jedno je bilo sigurno, svi smo znali da ćemo se zabaviti.

U petak ujutro, ushićenje je doseglo nepodnošljivu razinu. Prvi sat sam imao Teoriju i povijest hretkaraha. Hretkarah je službeni sport tek deset godina, a proglašen je službenim zbog odluke Metlobojskog saveza da se metloboj ne igra zimi. Prije deset godina u finalu svjetskog prvenstva u Danskoj, ozlijedili su se gotovo svi igrači i sam danski ministar magije zbog iznenadne snježne mećave.

Hretkarah u prijevodu znači ‘sjene’, igra se na ledu, odnosno modificiranom metlobojskom terenu. Svaka ekipa ima sedam igrača, troje vrata i svoju polovicu terena. Troje čuvara brani svoja vrata i kada se vrata koja čuvaju zatvore, oni prelaze u napad. Vrata se zatvaraju tako što ekipa da tri gola na jedna vrata suparničke ekipe, a nedobiveni golovi sa zatvorenih vrata se prebacuju na preostala. Utakmica počinje s jednim napadačem,a kasnije se taj broj povećava. Dva se igrača nazivaju razarači i oni imaju palice koje ispaljuju lažne puckove i ukoliko ih ponovno ne uhvate oni nestaju. Razarači služe za zbunjivanje igrača, jer osim ulijetača nitko ne može oduzeti puck od suparničkog igrača već ga može samo presresti kada ga igrač uputi negdje. Ulijetači su igrači koji su najbrži i najspretniji. Smiju biti u terenu 30 sekundi, a izvan njega moraju biti najmanje 2 minute. Ne smiju prelaziti polovicu terena. Utakmica završava kada jedna ekipa zatvori sva svoja vrata.


Na klizanju, kojeg smo imali drugi sat se nisam mogao skoncentrirati. Obično smo se Aton i ja nešto zezali i tako kratili vrijeme, ali sada nismo pričali. Uvježbavali smo postavu, jer ovo je bio prvi ozbiljni sat kada smo se svi okupili. Igrao sam poziciju središnjeg čuvara, ali nedostatak koncentracije je imao učinka. Golove sam primao kao da igru nikada nisam igrao.

«Što ti je?» upita me zabrinuto Herold koji je doklizao do mene.

«Ma ništ'. Dobro sam.» govorio sam dok sam odsutno gledao u daljinu. Herold je zavrtio glavom i otklizao do svoje pozicije.

«Pazi!» netko je povikao, a ja sam samo osjetio snažnu bol u glavi. Izgubio sam ravnotežu i pao. Pogodio me puck.

Odveli su me u bolnicu. Kada su me posjeli na krevet, India koja volontira tamo je dotrčala do mene i znatiželjno promatrala kvrgu iznad lijevog oka. Počela se smijati.

«Boli li te?» upitala je kroz smijeh, a ja joj nisam stigao odgovoriti jer mi je vidarica stavila led na kvrgu i morao sam šutjeti iz nerazumljivih razloga.

Pustili su me nakon 15 minuta uvjerivši se da mi nije ništa. Sat je otkucao 12. Još osam sati do plesa. Sranje.

07.01.2008., ponedjeljak

4. poglavlje

Prvo se ispričavam svima onima kojima nisam komentirao zadnje ili par zadnjih poglavlja, ali sam nekako izgubljen u zadnje vrijeme i ne stižem ništa. Organizacija mi nikada nije bila jača strana.
Drugo se ispričavam onima kojima sam obećao da ću pročitati sve od početka, a nisam poslije komentirao. Nisam stigao, jednostavno, iz gore navedenih razloga.
i treće, nikome osim Dori ne javljam za post. Večeras putujem, a moram se pakirati i još otići na kavu s Indiom. Ne stižem.
Dakle mene vjerovatno nema do ponedjeljka. Ako se domognem kompjutera odlično, a ako ne onda očekivano. *smiješak*



Prvi je tjedan polagano prošao, nekako lijeno, barem iz moje perspektive. Hxlidae više nijednom nije spomenula roditelje niti njihove prohtjeve, samo mi se slijedeći dan tiho ispričala i obećala da takvu scenu više neće raditi. Više nismo pričali o tome, a čini mi se da se polagano vratila na svoje.
Vikend je došao. Subota ujutro. Napokon prilika da se naspavam, ali taj moj plan je poremetio moj cimer, Felis Rufus koji je u šest ujutro odlučio svirati gitaru, a njegova je papiga Icarus kreštala u ritmu. Otvorio sam oči koje su me pekle od pospanosti.

«Zar morate?!» upitao sam ga iznervirano na što se on stao svirati i pogledao me jednako iznervirano.

«Idi spavati negdje drugdje.»

«Idi ti svirati negdje drugdje i nosi tu svoju muzikalnu papigu sa sobom. Koliko je uopće sati?»

«Šest.»

«Ujutro?»

«Naravno da ujutro.»

«Bolestan si. Idi mučiti nekog drugog s tim sviranjem.»

«Pederu.» zakreštala je papiga.

«Odjebi.» odbrusio sam papigi, pokrio se pokrivačem preko glave i zaguđao. «Felise, idite van.»

«Ovo je i moja soba, Corvuse.» odgovorio je bezobrazno i nastavio svirati. To je bio kraj rasprave. Nisam imao izbora, morao sam pokušati spavati dok on svira.

Inače moj cimer i tiranin je ove godine izbran za predstavnika doma (od strane učenika, što je smatrao još većom časti) i tu je ulogu shvatio poprilično ozbiljno. Imao je svoju malu bilježnicu u koju je zapisivao sve nepodopštine i greške učenika našeg doma. Bio sam počasni vlasnik posebne rubrike u njoj. Tamo je upisivao koje zadaće nisam napisao, pergamente koje sam bespotrebno bacio u smeće, cigarete koje sam popušio u sobi (što je njega posebno smetalo), dane kada sam propustio nastavu. Bio je cimer kakvog nitko ne želi. Zvao sam ga Kuštravac zbog poduže koju nikako nije mogao obuzdati. Užitak mu je pružalo mučenje mene i sviranje gitare koju je laštio svaki dan. Nismo imali nikakve zajedničke teme za razgovor. Nije volio sport, a zgražao se nad glazbom koju sam slušao. Volio je školu i kretao se u malom krugu ljudi iako je sve učenike znao po imenu i prezimenu. Profesori su ga voljeli, jer je bio savjestan i odgovoran. Ukratko, moja suprotnost.

Zahvaljujući njemu subota mi nije počela onako kako sam planirao. Nakon pola sata pokušavanja da ponovno zaspim, ustao sam shvativši da sam se potpuno razbudio. Obukao sam se i umio, a zatim teatralno izašao iz sobe zalupivši vrata za sobom. Sve je bilo tiho,a kako i ne bi. Tko se normalan ustaje subotom u šest ujutro?

Škola je polagano mijenjala ruho, propreme za bal su očito tekle prema planu. Izašao sam iz škole i odlučio se za jutarnju šetnju perivojem. Začudo, perivoj nije bio pust, zapravo samo je jedna osoba sjedila na najosunčanijoj klupi. Mršava djevojka plave kose bila je pognuta čitajući knjigu koju je položila na koljena. Uputio sam se prema njoj. Tek kada sam joj se približio prepoznao sam da je to Amelie, koju sam upoznao u vlaku. Dolaskom u školu sam otkrio da je nova učenica koja je došla iz Francuske. Nijemo sam sjeo pored nje, stavio cigaretu u usta i taman krenuo zapaliti kada sam čuo njen glas:

«Molim te nemoj ovdje pušiti.» Nevoljko sam odustao od namjere i zatuknuo cigaretu iza uha, prisjećajući se Felisa koji je često koristio tu rečenicu, ali ju nije izgovarao tako ljubazno i ono 'molim te' je počeo ispuštati gotovo iz navike.

«Amelie? Ako sam dobro zapamtio.»

«Jesi. A ti si....Corvus?» samo sam klimnuo glavom i tu je razgovor stao. Pognula je glavu i nastavila čitati. Bila je to poprilično neugodna tišina i to ona kada imaš neki osjećaj obveze da na sve načine uspostaviš kontakt s osobom s kojom je dijeliš.

«Što čitaš?» upitao sam iako me nije zanimalo. Tek mi se par knjiga koje sam pročitao u životu svidjelo. Podigla je pogled, a zatim elegantno zatvorila knjigu držeći prst na stranici na kojoj je stala čitati i dopustila mi da pročitam naslov. Herman Hesse «Demian». Zakolutao sam očima.

«Hesse?» upitao sam, nekako, razočarano.

«Da, bezjački pisac.»

«Znam tko je Hesse, ali kako to možeš čitati?»

«Volim ga.»

«Ma daj molim te. Napuhani idiot.» Iznervirano sam odgovorio blago povisujući ton.

«Čitao si?» zainteresirano upita.

«Morao sam.»

«Onda znaš da to nije istina.»

«Baš ZATO znam da je to istina.» odgovorio sam tonom koji je odavao da moje mišljenje neće biti promijenjeno. Prisjetio sam se beskonačnog tjedna prošlog ljeta koji je obilježio upravo taj slavni Nobelovac. Paklena vrućina,a ja sam bio zatvoren u prašnjavoj knjižnici svoga dvorca. Pored mene je sjedio moj učitelj, profesor ili kako bi ga se već moglo nazvati koji je također čitao i uzdisao zbog , kako je on to opisao, čiste Hesseove genijalnosti. Zabrinjavajuće ako se mene pita.

«Zašto je idiot?» glas joj je bio smiren, ali svejedno oštar. Tražio je odgovor.

«Jer se razbacuje riječima i trudi se ostaviti dojam sveznajućeg.» nasmijala se na to, ali ne podrugljivo nego nekako zadovoljno.

«Naprotiv, trudi se ostaviti dojam učenika života. Tjera čitatelja da promisli o riječima.

«Umislio je da može promijeniti svijet. Još bolje.»

«Barem pokušava. Neki ni to ne rade. Najradije bi se cijeli život ponašali kao da su u školi. Neodgovorno.» Te njene riječi su me pogodile poput strelice i jedva sam se suzdržao da ne jauknem. Pronašao sam sebe u njima. Tu sam spoznaju lijepo zapakirao u mali neugledni paketić koji nikoga ne tjera da ga se otvori i spremio ga u najudaljeniji kutak svijesti.

«Kakogod.» puhnuo sam. No ona je djelovala poprilično zadovoljno. Umjesto nastavka rasprave od koje sam odustao, upitala me nešto drugo.

«Ti čitaš bezjačku literaturu?»

«Čitao sam.»

«Čitao?»

«Više ne čitam.»

«Dobro.» Razgovor je opet stao. Opet ona ista nesnošljiva tišina.

«S kim ideš na bal?» ponovno sam postavio pitanje čiji me odgovor nije zanimao.

«Pa...valjda sama. Ti?»

«Pa...valjda sam.» oponašao sam je. Samo se nasmiješila i nastavila čitati. Shvatio sam da sam suvišan. Čitanje je očito jedan od rituala koji voli obavljati sama i u tišini, uostalom kao i mnogi.

Ustao sam, pozdravio je i otišao. Imao sam još sat i pol do doručka. Kako ih provesti? Nisam znao. Očajnički mi je trebala cigareta. Sjeo sam na stepenice na ulazu u školu i rukom prošao kroz kosu. Osjetio sam iza uha cigaretu koju sam mislio popušiti još prije pola sata. Nasmijao sam se i zapalio. Iako je bilo rano jutro, zrak je imao neobičnu težinu. Jesen je polagano dolazila, ali je ljeto i dalje bilo dominantno. Dan je imao sve predispozicije da bude pakleno vruć.



30.12.2007., nedjelja

3. poglavlje

Histerija je počela. Bal se sve više približavao, nervoza se osjećala u zraku. Imala je neobičnu težinu i tjerala me da se krivim. Da se sve više smanjujem dok ne budem dovoljno malen da se mogu sakriti u mišju rupu. Svi su bili uzbuđeni. Govorili su o svojim pratiteljima i pratiteljicama, a ja? Ja sam se povukao, negdje u svoj maleni svijet, zaključao vrata za sobom, a ključ stavio na sigurno. Nisam želio da me ponese to ludilo. Jednom sam si dopustio. Mislim da je to bilo dovoljno adrenalinate vrste za cijeli život.

Sjedio sam za doručkom i Aton mi je pričao o nekoj svojoj novoj djevojci. Nisam ga slušao. Bio sam malo odsutan. Lupio me po leđima.

«Frajeru, slušaš li me?» odsječeno sam klimnuo glavom i nastavio lebdjeti u nekoj čudnoj stvarnosti. Usudio bih se to nazvati mentalno-emotivnim vakuumom. Čini se da mu nije smetalo moje neslušanje. Uslijedilo je novo pitanje. Pitanje koje me vratilo u stvarnost, pitanje koje sam izbjegavao zadnjih par dana. «Koga vodiš na bal?»

Pogled mi se razbistrio, oči su izgubile sneni sjaj. Nakon nekoliko sekundi tišine sam se okrenuo prema njemu. Rukom prošao kroz kosu i odgovorio. «Nikoga.»

Izvadio sam cigaretu i stavio je u usta. Oteo mi ju je iz usta i rekao. «Ovdje ne smijemo pušiti.» zatim napravio kratku stanku i nastavio. «Što ti je danas, zapravo u zadnje vrijeme? Nekako si indiferentan, kao da nisi na ovome svijetu.»

«Indiferentan znači ravnodušan. Ja sam odsutan.» ispravio sam ga.

«Ma da...znaš što sam htio reći. Onda, što je? Nemaš s kim na bal? Znam jednu curu, pravi je avion, ako bude trebalo sredit ću ti je.»

«Aha...super. Ne treba, ali ako bude frke javit ću ti.»

«Ma naravno, sve za prijatelja. Ajde, mala me čeka.» i nestao je. Viknuo je očito svojoj djevojci. Okrenuo sam se. Bila je to May. Nisam je dobro poznavao, ali mi se nije činila kao djevojka koja pada na šarmerske 'spike'. Ipak, loše procjenjujem ljude.

Odlučio sam si dati dan odmora. Bježanje od tog bala zamara više nego što moje tijelo može podnijeti. Povukao sam se u svoju sobu.

Znate u svom životu sam puno čitao, najviše zato jer sam morao,ali to nije poanta. Moje prisilno čitanje. Poanta je da sam čitao. Mnogo je čarobnjačkih škola u svijetu i Arawn je stavljen pod rubriku 'najneobičnije škole'. Pa ni ne čudim se, jer mnoge su dodirne točke s bezjačkim svijetom. Znate one ulaze u sefove? Strogo čuvane, s onim malim tipkovnicama koje izuskuju potpunu koncentraciju i naravno odgovarajuću kombinaciju znakova? E pa, tako su izgledali ulazi u društvene prostorije. Nije bilo ničeg začaranog, jednostavno. 'Dilanje' informacijama o pristupnim kodovima je bilo jednostavnije nego igdje. Uvijek bi početkom mjeseca kada bi se mijenjali kodovi, dolazilo do transakcija, obično za vrijeme jela ispod stola, na satovima. Zapravo, svugdje. Opet mi misli vrludaju.

Uglavnom, ja sam otišao u svoju sobu i prošao kroz vrata, prije čega sam morao upisati pristupni kod.

Sjeo sam na krevet u sobi koja nije nimalo ličila na dom. Bila je uređena minimalistički i hladno, nimalo osobno, pomalo zastrašujuće. Bila je dvokrevetna kao i sve sobe u ovoj školi. Muške sobe su bile u tonovima sive i plave, ali ne one opuštajuće nebeske plave koja vas podsjeća na proljeće, već one koja izaziva nemir tjera vas da se namrgodite. Bila je to mala sobica, moglo bi se reći sobičak. Otvorio sam prozor, 'zavalio' se u svoju fotelju (koja je bila nevjerovatno tvrda i zapravo nije ličila na fotelju, ali sam je tako iz milja zvao) i podignuo noge na stol. Vegetiranje. To sam uvijek najviše volio. Zapalio sam, ali ubrzo potom ugasio cigaretu, nekako mi nije odgovarala. Još sam neko vrijeme gledao u prazno. Bilo mi je dosadno. Odmor (da ne nazovem to markiranjem) nije zanimljiv kada si sam. Spustio sam se u društvenu u nadi da ću pronaći neku zanimaciju, ali umjesto toga našao sam Hylidae kako sjedi u mračnom kutu prostorije.

Vratila se u staro izdanje. Prvih par dana je nosila haljine, visoko podignutu kosu, ali sada je bila ponovno ona stara, potpuno drugačija od slike plemkinje koju je morala zadovoljiti.

Prepoznao sam svoju košulju koju sam joj prošle godine dao. Imala je poderane traperice kroz čije su se proreze nazirala bijela koljena bez ijednog ožiljka. Za očekivati od osobe odrasle po staklenim zvonom, naučene da je trčanje nedostatak bontona. Crna majica koja se jedva vidjela ispod košulje zamotane poput plašta, bila je u kontrastu s njenom blijedom puti. Lice joj nisam vidio jer ga je zaklonila svojom rukom. Ramena su joj se lagano podizala i spuštala dok je nečujno disala. Podigla je pogled tek kada je tiho, ali za tišinu koja nas je obavijala poprilično glasno, pozdravio. Šutjela je kao da skuplja hrabrost. Naposlijetku je progovorila:
„Oženi se mnome.“ Ostao sam šokiran. U trenutku su mi glavom prošli svi mogući pozdravi, ali ovaj nije bio jedan od njih. Vidno zbunjen sam upitao:“Molim?“

„Oženi se mnome.“ Ponovila je, ali joj je ovaj put glas bio jači kao da joj je moja zbunjenost dala određenu ustrajnost i sigurnost.

„To je drastičan korak.“

„Molim te.“

„Zašto?“ nije to bio onaj izazivački 'zašto' nego moje iskreno traženje odgovora.

„Treba mi sloboda.“ Njezin očajnicki vapaj.

„Brak je daleko od slobode.“

„Ali joj je trenutno najbliži.“ Ništa mi više nije bilo jasno.

„Krenimo ispočetka. Što se dogodilo?“ upitao sam, a umjesto odgovora mi je pružila pergament kojeg je izvukla iza leđa. Čitao sam, a uostalom što sam drugo i mogao.

Bilo je to pismo naslovljeno na nju, a na dnu sam mogao prepoznati raskošne potpise njezinih roditelja. Po drugi put sam ostao šokiran. Pogledao sam je, a njen pogled nije sadržzavao onu nevinost i sreću na koju sam navikao.

„Zaista te tjeraju na to?“ upiato sam u nevjerici, nadajući se da je to prvoaprilska šala iako sam znao daj 1. april miljama daleko. Samo je klimnula glavom.

„Tjeraju te da se udaš do 19te godine?!“ glas mi je poprimio neobičnu boju i ne bih se mogao zakleti da je doista pripadao meni.

„Da.“ Kratko je odgovorila. Šutio sam čekajući nastavak, no i ona je šutjela.

„Kako mogu?“

„Mogu oni i više od toga. Očekuju da za 18ti rođendan objavim zaruke.“

„Žele ti uništiti život ili...?“ To nije rečenica koju se koristi kada se nekoga tješi. Zapamtite to. Briznula je u plač. Sjeo sam pokraj nje i zagrlio ju. Položila je glavu na moje rame i tiho jecala.

„Pobjegni.“ Bio je to jedini savjet oi sam joj mogao dati. Glas mi je bio hrapav kao da danima nisam govorio.

„Razbaštinit će me.“ Odgovorila je. No, taj sam odgovor i očekivao.

„Nije to kraj svijeta.“ Na te se moje riječi odmaknula od mene, uspravila, nehajno rukom obrisala suze i pogledala me s nevjericom u očima.

„To bi bio kraj MOG svijeta.“

„Ali, Hy, kraj nije nužno nešto loše.“

„Molim te, razmisli malo. Kako bi ti živio da ostaneš bez svog bogatsva? Slavio bi možda?“ zastala je kao da želi da razmislim o njenim riječima. Imala je pravo. I mene i nju je to bogatsvo činilo ovakvima kakvi jesmo. Nastavila je: „Previše smo razmaženi da bismo mogli živjeti bez novca. Tragično,ali istinito.“

„Da, bogati se ne mogu naviknuti na siromaštvo, kao što današnje društvo ne bi ponovno moglo živjeti od lova i sakupljanja kojekvih bobica.“

„Upravo tako.“

„Pa što ćeš onda poduzeti?“

„Udati se, zar imam druge opcije?“

„Uvijek postoji druga opcija.“

„Nemoj ponovno početi s bijegom.“

„Ali ga svejedno nemoj zanemariti kao opciju.“

„Dobro, a što bih onda? Poslije bijega.“

„Mogla bi živjeti kod mene.“

„Da me ti uzdržavaš?“

„Da.“

„Nikako.“

„Zašto?“

“Trošiti novac roditelja nije isto što i trošiti novac najboljeg prijatelja.“

„Zašto?“

„Savjest Corvuse.“

„Dobro, onda nemoj. Ali znaj da sam ti tu na raspolaganju. I uvijek ću biti.“

„Onda se oženi mnome.“

„Ne mogu.“

„Zašto?“

„Jer te ne bih volio kao ženu.“

„Pa?“

„Varao bih te.“

„To nikada nisam isključila kao mogućnost.“

„Ne bi bila sretna, a to ne bih mogao podnijeti.“

„Ma daj molim te, ne pričaj gluposti.“

„Mislim da je bilo previše razgovora o ovome. Zaboravi ovo na neko vrijeme. Uostalom, još nisi ni 17 napunila, možda ćeš se dotad ludo zaljubiti.“

„Svejedno se ne želim udati s 19.“

„Znam, ali sada pokušaj ne misliti na ovo. Smislit ćemo mi već nešto.“

„Pokušat ću, ali bih te molila da me ostaviš samu, da se isplačem. Poslije će sve biti bolje.“

„Da, sunce uvijek dolazi poslije kiše.“ Rekao sam sa smješkom. I ona se nasmiješila. Dodao sam: „Vidiš, već se oporavljaš.“

Izašao sam iz društvene, posegnuo u džep traperica i izvukao raspored. Promrmljao sam si u bradu: „Ipak ništa od jednodnevnog odmora.“ Uputio sam se na drugi kat gdje sam imao Preobrazbu. Nije me bilo briga što je sat počeo prije 35 minuta.


Ovaj post je poprilično dosadan, ali još par postova i onda počinje radnja. Ovo iskorištavam da okarakteriziram likove najbolje što mogu, kako bi priča izgledala uvjerljivije.
Odlučio sam da priča neće biti herojska, centar događanja neće biti u čarobnjačkom svijetu već u bezjačkom. Kroz priču ćete shvatiti zašto sam ga morao postaviti kao čarobnjaka.
Mogli ste primjetiti da India Keen, dio šestorke sada ima i svoj blog. Biti će to isto priča o ovoj šestorci i ovaj školi, ali glavna priča će biti drugačija od ove. I Corvus i India imaju neki svoj svojevrstan zaplet i radnju. Samo će se u nekim pogledima isprepletati, i neke stavri nužne za shvaćanje moje priče moći ćete doznati s njenog bloga isto vrijedi i obrnuto.
Neki dijalozi iz jedne i druge priče koji se vode između Corvusa i Indie su se zaista vodili između mene i nje.
No, sada je dosta reklame.
Neka komentiranje počne. *smiješak*

23.12.2007., nedjelja

2. poglavlje

Sjedili smo u odjeljku i pričali, prepričavali doživljaje s praznika. Aton je pričao o djevojkama s kojima je bio. Tome sam se smijao, jer sam praznike proveo s njim po raznim zabavama i sa sigurnošću znam da se veći dio toga nije ni dogodio, ali sam svejedno klimao glavom svaki put kada bi me upitao: «Je li tako Corv?».

Herold je pričao o svojoj metlobojskoj turneji po zemlji, gdje je gledao sve važnije metlobojske utakmice i sa žarom pričao o majstorskim potezima koje je vidio.

Calla nas je kratko izvijestila da je slikala cijelo ljeto, jer je morala za školu, a i zato jer planira napraviti izložbu s početkom zime. Svi smo je jednoglasno pohvalili, na što se sramežljivo nasmiješila.

India je pričala o ljetu koje je nazvala ubojito dosadnim jer ga je morala provesti čuvajući, njenim riječima, «bratića čiji mozak je na razini amebe». Na to smo se nasmijali, ali ona je samo iznervirano puhala dajući nam do znanja da tu traumu neće uskoro preboljeti.

Hylidae nam je ispričala glavne tračeve s balova kojima je morala prisustvovati.
Ja sam samo šutio. Smijao se.

«Aaaaaaa.» bolno je uzviknula Hylidae. Svi smo panično pogledali prema njoj u isti glas pitajući.

«ŠTO?!»

«Ah, samo sam se sjetila da nije završila glupa sezona balova.» odgovorila je poprilično potišteno.

«A da. Pa imamo bal dobrodošlice.» veselo uzvikne India. Ja sam zapravo volio te balove. Oduvijek sam imao to neko određeno plemićko obrazovanje koje je obuhvaćalo i plesanje. Tako da sam zapravo vladao na plesnom podiju, ali kada malo razmislim kao i svi pripadnici moga doma. To je jedno od rijetkih područja u kojima sam bio bolji od Atona. Sebično? Pa baš i nije. Samo daje neku određenu dozu samopouzdanja. Prije par godina sam svima dao poduku najosnovnijih koraka plesova koje moraju znati. Bile su to vrlo zanimljive poduke. Nas šest. Hylidae i ja učitelji. Naših četvero učenika bilo je većinom zauzeto jaukanjem. Gazili su si po nogama pokušavajući pohvatati korake. Kasnije je išlo lakše, ali taj prvi sat je bio nezaboravan i neponovljiv. Nekako mi nedostaju ti dani. Kada smo bili manji, neiskvareni.

Izgubio sam se u sjećanjima, a u pozadini sam čuo veselo pričanje djevojaka o haljinama koje su kupile za bal. Aton je negdje otišao, a Herold je drijemao. Calla, koja je sjedila pored mene je nešto mahala rukama. Udarila me slučajno po glavi.

«Oprosti.» rekla je zacrvenjevši se. Samo sam se nasmijao. Prenula me iz sjećanja i više nije bilo šanse da vratim. Vrata sjećanja su bila zatvorena. Pokušao sam se uključiti u razgovor, ali haljine nisu moje područje. Umjesto toga sam kratko dobacio.

«Pa imate još dva tjedna do bala.»

«Upravo tako, malo je vremena.» s odobravanjem odgovori India.

«Nisam mislio tako. Dva tjedna su cijela vječnost. Da. Vječnost.»

«U tvom malom usporenom svijetu, možda jest, ali kod nas ljudi, znaš normalnih je to kratko.»
sporo je govorila kako bi bila sigurna da sam shvatio, no ja sam se samo smijao. To ju je posebno živciralo. Ustao sam, objavio da idem pronaći Atona i izašao iz odjeljka.

Na hodniku su svi veselo o nečemu raspravljali. Još uvijek mi nije jasno to ushićenje zbog početka školske godine. Pa, k vragu, učenje počinje, nastava, ropstvo jednom rječju.

Atona sam pronašao u odjeljku s nekim djevojkama. Nije me začudilo. Pozvali su me da sjednem s njima, što sam i učinio. May, jedina djevojka koju sam poznavao, mi je veselo predstavila ostatak. C.J. , Amelie i Ramona. To su im imena. Jedino što mogu bez naprezanja je pamtiti. I to moram priznati bolesne količine informacija. Znate što je smiješno? Smiješan je način na koji Aton i ja upoznajemo ljude. Aton ih upoznaje na način da bude s njima (djevojkama), svađa s njihovom braćom, ili se tuče s njihovim dečkima. A ja? Ja ih upoznajem tješeći ih kada ih on ostavi, smirujući kada se posvađaju ili razdvajajući kada se potuku. Sve su to prijateljstva bez perspektive.

Sjedio sam neko vrijeme u odjeljku, no dosadilo mi je. Pozdravio sam ih i napustio odjeljak. Izašao sam iz vagona i našao se u malom prostoru koji je bio iznad spojnice vagona. Ugledao sam Evan.

«Paučice!» pozdravio sam je. Okrenula se i nasmijala.

«Paučica?!» ponovi zbunjeno.

«Ma zaboravi.» odgovorim joj vadeći cigarete iz džepa traperica. Ona počne graktati, i glumiti gavrana. «Rekoh da zaboraviš.»

No njoj je ovo očito bilo zabavno. «Vidiš mogla bih te početi tako pozdravljati.» I ponovno počne s graktanjem.

«Ma bolesna si.» odvratim joj pomalo iznervirano.

«Odjebi. Ti si bolestan.»
s osmijehom odvrati. I onda tiho doda. « Paučica.»

«Hoćeš li to ikada zaboraviti?»
samo je odmahnula glavom i nasmijala se.

«Popravio si mi dan s ovim, znaš?»

«Vidim.»
Nasmijao sam se. Popušili smo cigarete do kraja i povukli se svatko u svoj vagon.

Vratio sam se Hylidae, Indii, Calli i Heroldu. Sjeo sam na svoje mjesto i gledao kroz prozor. Bio je divan dan. Sunčan. Trava je bila zelenija nego inače, nebo posebno plavo, a oblaci su se činili mekšima nego ikad. Poželio sam biti daleko odavde. Školu zaista nisam volio. Mrzio sam pitanje «Što ćeš dalje?». Što dalje? Zar ja moram ići dalje? Želim život provesti ne radeći ništa, kao pravi plemić. Pričati o stvarima koje ne razumijem, smijati se šalama koje nisu smiješne i flertovati s damama koje nisu nimalo lijepe. I onda noći provoditi po barovima u Dublinu i onda jednom reći da idem na poslovni put i otići Glasgow slušati prave rock bendove. To bih htio. No, bih li bio sretan? Ne znam. Otkrio bih.

Napokon smo došli u Arawn. To je dvorac, barem mislim da se to može nazvati dvorcem jer izostaju sva njegova obilježja. Nema tornjeva i kula. Nazvat ću to modernom građevinom kojoj su dali ime dvorac do osmišljavanja nekog orginalnijeg imena. Građevina je to sa velikim perivojem s prednje strane i botaničkim vrtom sa stražnje. Nalazi se na brežuljku tako da ako se naslonite na njegovu zapadnu stranu, možete vidjeti prostranu ravnicu i šumu. Nevjerovatan prizor, ako ste romantičarski tip.

Ušli smo u najveću prostoriju u dvorcu koja se koristila za sve. Jelo, govore, natjecanja, velika predavanja. Stolovi su bili mali, okrugli za osam osoba. Nisu nas prisiljavali da se dijelimo po domovima. Mogli smo sjesti kako smo hjetli.
Nas šest je sjedilo zajedno za istim stolom, a u zadnje vrijeme nam se sve češće pridruživala i Evan, a posljednje osmo mjesto je ostajalo prazno. Sjeli smo na svoja mjesta.

Ravnatelj je ustao, a mi smo ušutjeli. Školska godina je službeno počela.

Nešto ne valja s ovim poglavljem. Doživljavam neku kreativnu blokadu. Stoga molim vas za iskrenu kritiku napisanog, jer ja sam ga mililjun puta pročitao i ne uočavam tu ključnu grešku, ali postoji. I to ona koja me ubija. Grrr!
Baš ne znam što ću sa sobom.
I bez prijava za likove, jer ih već imam jako puno. *smiješak*

18.12.2007., utorak

1. poglavlje

Probudio sam se. Nedjelja je, valjda. No nije me briga, jer vrijeme mi ništa više ni ne znači. Prolazi, pridavao mu ja značaj ili ne. Pa čemu se onda i truditi.

Moje ime je Corvus Corax, potomak sam plemićke obitelji von Lython. Ime sam promijenio, jer moje pravo ime Edward III von Lython označava moj status, a to nije ono što želim.Ne želim u ljudima pobuđivati lažno poštovanje samo zbog imena. Roditelji su mi poginuli davno. Ubijeni su zbog neslaganja s općeprihvaćenim odredbama. Tako da sam ja odrastao kao siroče, ali siroče s moći većom od engleske kraljice. Da li sam je iskorištavao? Jesam, i previše. Sada se kajem i sram me, ali tada nisam previše razmišljao, bio sam premali.

Živim na ogromnom imanju u samom središtu Irske, u krajoliku koji vam savršeno objašnjava naziv «zeleni otok». Šume, livade, jezera i dvorac. Veliki dvorac koji je narušavao taj prirodni sklad kao kamenčić bačen u mirno jezero. U tom dvorcu živim je sa svojih stotinjak slugu. Savršen mir. Beskonačni travnjaci preko kojih sam jahao u besmislenim popdnevima na svom crnom konju Caloperu. Grad je daleko. Prije mi je to bilo divno, u doba kada nisam poznavao njegove čari kao ni društveni život. A sada je ta daljina onaj deprimirajući faktor moje socijalizacije. No novac čini čuda. Zbunjeni? Znam da jeste. Naravno ja sam čarobnjak i to punoljetni čarobnjak koji ima dozvolu aparatiranja, ali ja ne volim čarobnjačke zabave, nekako su mi previše uštogljene bez one adolescentske razuzdanosti. A možda jednostavno nisam išao na prave zabave. No da vam sada bolje objasnim onaj dio o novcu. Kako bih si približio grad kupio sam si Rolls Royce. Izbor je pao na njega zbog inzistiranja moje dadilje da na neki način pokažem svoj imovinski status kada sam to odbijao učiniti imenom i načinom odjevanja. Previše se udaljavam od glavne niti.

Dakle, sutra je prvi dan škole. Nisam siguran da li želim ići. Imam prijatelje. Ipak je čovjek društveno biće, ali nekako mi ljenčarenje više odgovara. Nedostatak obveza. Savršeno. No ipak moram.

Pohađam privatnu čarobnjačku školu «Arawn» u Irskoj. To je mala škola i spram drugih čarobnjačkih škola čini se kako vrtna kućica na imanju nekog plemića. Ipak to je škola velikog ugleda. U ovoj školi učenici se ne razvrstavaju prema osobinama već prema određenim afinitetima. Postoje četiri doma: Branwen, Llyr, Pwyll, Efisen.

Branwen prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Pripadam mu, ali ne uživam u zategnutoj atmosferi koja vlada. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.

Drugi dom, Llyr prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha. Moja najbolja prijateljica Calla Lily je u ovom domu, i ona je neobično razumna i prizemna. Nekako se ne uklapa u taj umjetnički svijet, barem na prvi pogled, ali kada uzme olovku u ruke shvatite da to ipak nije tako.

Treći dom, Pwyll prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.

Četvrti dom, Efisen. Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.

To je ukratko bila škola u koju trenutno nisam želio otići. Praznici su prebrzo prošli. Mučenje je bilo blizu. Cijelo ljeto sam proveo po tulumima, družeći se i smijući. Nisam želio da to završi.

No i ponedjeljak je došao. Rano ustajanje iz kreveta. Ubojstvo za moje tijelo. Došao sam na kolodvor, koji je pun poznatih ljudi, napokon sam ugledao lice svojih najboljih prijatelja.

«Calla! Aton!» viknuo sam,a dvoje se ljudi okrenulo.

«Hej Corvus!» odgovorila mi je Calla Lily, djevojka lijepog lica i plave kose. Kada mi se približila zagrlila me. A Aton, njezin brat je samo klimnuo glavom u znak pozdrava i udario me po leđima.

«Gdje su ostali?» upitao sam.

«A što misliš. Dolaze iz istog smjera, a svi znamo da Hylidae uvijek kasni.» nasmijao se Aton.

«Dakle dolaze u galopu.» nadovezao sam se.

«Joj, grozni ste. Ne kasni uvijek.» usprotivila se Calla.

«Ma nikako. Uvijek je čekamo, barem 5 minuta.» odgovori joj brat paleći cigaretu.

«Ali vjerovali ili ne, ona se najbrže sprema.» Calla je nastavila braniti prijateljicu.

«Da, ali se počne spremati onda kada bi trebala krenuti. Nema koristi.» nasmijao sam se.

«Besmislena rasprava. Idemo unutra.» okrene se na peti i krene. Slijedili smo je. Ali što smo drugo i mogli.

Smjestili smo se u odjeljak koji već šest godina rezerviran za nas. Drugi nadesno, od ulaza. Inače naše društvo je broji šest stalnih članova, a s vremena na vrijeme bi nam se netko priključio. Najčešće dečki i cure nekoga od nas. No nisu dugo ostajali. Osim Indie. Ona nam se priključila na četvrtoj godini kada su ona i Aton bili zajedno. Aton glumi slamatelja ženskih srca i ono što nas je očaralo kod Indie je bilo to što je ona njega ostavila, prva i zasada jedina djevojka u njegovoj šarmerskoj karijeri koja je to učinila.

Skinuo sam svoju crnu kožnu jaknu i sjeo pokraj prozora. Calla je sjela pokraj mene, a Aton preko puta. Aton i ja smo najbolji prijatelji od prvog dana škole, otkad je pokucao na vrata ovog odjeljka i upitao može li sjesti. Calla je godinu dana mlađa od nas tako da nam se pridružila tek godinu poslije. Aton i ja smo puno toga zajedno prošli, od prvih zadaća do prvog brijanja. Zajedno smo počeli usvajati buntovnički stav i način odijevanja. Kožne jakne, majice kratkih rukava bez obzira na doba godine, crne hlače, čizme, razbarušena kosa i cigreta u lijevom kutu usta. No Aton je bio šarmer za razliku od mene. On je znao baratati riječima, govoriti djevojkama upravo on što žele čuti. Uz to on je taj koji je zgodan u našem duu, a ja sam mozak. No meni to ne smeta, jer time što se družim s njim, djevojkama postajem privlačan. Jednostavan zakon prirode.

A Calla? Call aje bila ljepotica. Umjetnica. Vesela i nasmijana, a opet u isto vrijeme nekako sjetna i izgubljena. Uvijek tu, ali nikada potpuno. Jako dobro umije pričati viceve no onaj improvizirani humor izostaje. Osoba je od pravila, stoga se na nju ne može računati u pothvatima koji krše gotova sva školska pravila. Ipak, anjviše je volim zbog topline kojom zrači i povjerenja koj ulijeva. Ponovno se previše udaljavam od niti.

Nekoliko minuta smo šutjeli. Bila je to ona jutarnja pospana tišina koja nosi određenu mekoću jastuka. Trgnulo nas je lupanje.

U odjeljak su ušle India i Hylidae grčeći se od smijeha.

«Što je bilo? I...gdje je Herold?» upita Calla. India dvaput duboko udahne i kada se uvjerila da može pričati, započne:
«Ma ulazili smo u vagon i Herold se smijao Hylidaeinim baletnim egzibicijama. I onda je kao vrhunac htio napraviti piruetu no onda je u četvrtini okreta lupio laktom po onim kolicima sa slatkišima i srušio ih. Sada skuplja slatkiše s poda.» ukratko objasni India,s prekidima u koima se smijala, a zatim doda :»Uskoro će doći.»

Nakon nekoliko minuauđe i Herold trljajući lakat s vidno iznerviranim licem. Društvo je bilo na okupu.


Za sve one koji žele u priču, neka mi ostave ime, prezime, godinu, kratak opis i dom u kojem žele biti (ovaj vas dio tjera da prčitate post..haha....moja pobjeda).
I nadam se pozitivnim kritikama ili barem iskrenim.


Corvus Corax

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se