Neobuzdan

.....paranoja, ushićenje... strast i žeđ za krvi daju mi nova nadanja...sve je spremno sam očekujem rasplet "pukovnik i pokojnik", naravno ja ću probati odlučiti tko će biti tko. kao lokomotiva koja kola i izbacuje paru na sve strane ključam i smišljam. Desno od vrata nalazilo se maleno slomljeno zrcalo, odoh do njega, da bacim možda zadnji pogled na svoje izmoreno lice.. da vidim svoje "astralno" "ja"................................................

...........u ušima mi zvuk klavira, predivna stvar Roedelius-a , Zerrissen Zwischen Illusionen, Lieder Vom Steindfeld ; ah sjećanja o djetinjstvu naviru mi suze na prošlo vrijeme na prošle dane, na nekog drugog "ja" nikako ovaj sadašnji nikako ovdje, bezbrižan, miran besmrtan, samo ljuska koja je ostala od takve osobe- nesvjesna sebe, dal sam ono bio ja?! ; ili sam ovaj sadašnji?! suze, oplakane suncem za nečim što se nikad neće vratiti, za nešto što nikad nije postojalo, samo valovi na obali dodiruju misli, slušam ponovo i ponovo, beskrajno dugo svaku notu, svaki takt... i nebitan je tekst.. jer ja imam vlastiti, svoj...koji mi znači više od ikojeg.. moj tekst...."moj" "ja"...dal je išta moje?! niti sam nisam svoj, kako bi onda išta i bilo "moje"?
pogled kroz zamućene oči u daljinu (koju nisam vidio) ali osjetio sam mnogo više što ću ikada vidjeti...želim se vratiti u sreću... u nešto neopisivo... želim raj.... želim spokoj
užasno kako neke sitnice, zvuci, stanja, riječi djeluju na misli, od euforije do blaženstva umirućeg.
brzo sam se vratio u svoje potpalublje i očekivao skori dolazak onih koji me strpaše ovdje.. valjda će se netko pojaviti? kroz sat- dva? nisu li me i oni zaboravili, pustili me da trunem i borim se s vlastitom mišlju? najgora moguća kazna, ostaviti me samog s luđakom unutar sebe, nikad ne znaš što će donjeti, koju će novu psinu smisliti, kada će zavladati?! - vječna borba, dal sam ono dijete što je uvijek veselo bil, bio ja? a sada sam "on" ?! ili obratno dal je "on" taj sretan dječarać koji je vječno trčkarao zelenim prostranstvima i divio se cvijetu što raste uz put, pa uvijek kasnio ne prolazne stvari u životu ili se baš divio prolaznosti vremena i mogućnosti da provede dio svog života baš u toj prolaznosti uživajući u njenoj ljepoti, dal je "on" već tada znao za vlastitu sudbinu, i kad je u grmu uhvatio ptića te ga odnjeo kući u nadi da mu produži prolaznosti, najsretniji je bio baš tada kada je mislio da svojim zalaganjem može promjeniti ono zapisano, ono što je "više" od njega, srce mu se slomilo već sutradan, ptić je uginuo na rukama, na balkonu uz suze, i oči uprte u uvisinu,, nisu vidjele spas.. samo su se sklopile, duboko udahnule i automatski ojačale, spoznavši vlastiti put i vidjevši svoj kraj......................

..........jessss, viknu sam duboko u sebi, pronašao davno izgubljeni ključ koje je s vremenom izblijedio u mojim mislima, to je ono što mi je nedostajalo, samo jedna mrvica samopouzdanja i pozitivnog egoizma koji hrani dušu te te tjera da napokon učiniš nešto što ti mislima vrluda i nemaš hrabrosti, samo jedno maleno cijepivo protiv straha, ili ti straha od poznatog...he he eh tkz. normalnofobija...ah ponovo ta riječ stvarno sam nekako čudnovat stvor, izgleda da je jedini strah koji osjećam,baš upravo On -normalno- e pa dovraga odavno sam zaključio da ja nisam "normalan" stoga zašto bih živio po tuđim idealima i tuđim principima, glavno da nikoga ne gnavim i mučim, a to što nekome to nije normalno?! jebe mi se , u stvari mi se oduvijek jebalo za to, ali tek s pozitivnom klicom koja poput virusa uđe u tijelo osjećam se hi...
Smislio sa m paklen plan kako ću izbječi daljnje neugodnosti i pobjeći s mjesta na kojemu se nalazim, mada mi uopće nije jasno zašto sam uopće zatočen i zašto sam nečiji sužnik?! . u đepu sam oduvijek na privjesku za ključeve nosio maleni atikni nožić koji je djelovao više poput nekog šarenog bombončića, tipa slatka tajana, uh što mi takvi i ini bomboni idu na živce, samo se oznojim i oderem nepce te jezik ponekad ,, buuu stvarno trošak vremena i jezika za cuclanje nezdravih gluparija. da, tko zna što se događa s Mirom?!, onom njegovom gospođom (kurva jedna , hi ih ih i , sigurno mu je do sada popušila barem dvaput), a i ono njeno nejako čedo!? valjda ga nisu zapostavili?! - sigurno niti ne zamjećuju da mene nema, da sam nestao i u ovakovu tužnu situaciju upao, to ti je prijatelj vidi pičku i nestane, ne zamjeram mu ništa ali opet nije baš da sam ravnodušan prema svemu, barem je mogao provjeriti stanje stvari, a opet, s druge strane da se nije i njemu nešto dogodilo da nebi ispalo da ga ja ocrnjujem a on još u većim govnima nego što ih je israo za cijeloga svoga života... hehehe ova zadnja misao me oraspoložia i ugodno mi vratila osmijeh na već ispucale usnije koje nisu blagovale dogledno vrijeme.........