Neobuzdan

..........................Vratio se Miro, zajapuren i lagano nervozan, popizdio je kad je shvatio da nema kave, ja sam se samo lagano nasmjehnuo, a ona je brzo skopčala u čemu je stvar te se ponudila da zajedno s njim ode do bifea po novu rundu za sve nas. Naravno Miro to nije odbio, obožavao je žene u smislu da samo visi s njima, a pogotovo da može brbljati o svojim avanturama i lagano upucavanje bez obzira na okolnosti. Super, ostao sam sâm s malim u kupeu. Piljio je kroz prozor i divio se krajoliku koji i nije bio baš nešto, okrenem se prema njemu te ga pitam za godine, samo se okrenuo prema vratima i počeo plakati. Zanjemim, te se još više ugnjezdim u fotelju, uto mališa dođe do mene te se poput preplašenog psa legne na pod i poče gristi vlastite tenesice, onako instinktivno kažem bljak, i mali se poče smijat. Osjetim neku povezanost te pomislim kako njegove reakcije ne bi možda bile tako nagle da nije imao nesretno djetinstvo. Izvadim iz ruksaka figuricu (iz kinder jaja) ali naravno ovu svakodnevnu, bezvrijednu te mu pružim. Malo se nećkao ali nakraju je ipak uzme, skoči do mene te mi se počne uvaljivati u krilo i masirati mi rame. Želeći ga maknuti od sebe slučajno je pao na pod i hvala bogu nije pustio niti glasa niti se ozljedio nego vjerovatno shvativši to kao igru još jače skoči na mene. Fak, stvarno me već počinjao izluđivati i dobro da je u tom trenu ušao kontrolor, te zatražio karte, naravno dam mu svoju te kažem da je majka od maloga i kolegom u bifeu da tamo pita za kartu od malca. Našto smrad dobaci uvredu upućenu njegovoj majci nešto u stilu, kurva se opet jebe, naravno jedna od stvari kojih sam mrzio su bile jadne uvrede upućene prema osoba koje trenutno nisu bile pristne te se nisu nikako mogle izjasniti o teškim riječima na njihov račun. Jednostavno sam skočio iz fotelje te mu zveknuo šamarčinu. Malo je strzao i počeo mi prijetiti da ću videjt svoga boga te ću letjeti iz vlaka van, na što sam još više popizdio te sam mu prosrao da će on ostati bez posla jer kolega koji je u bifeu osobno zna g. Vučka , koji je u upravnom odboru željeznica, želio je još nešto reći no nesiguran u moje tvrdnje zajamra nešto sebi u bradu i pokupi se brzinom svijetlosti. Mališa me gledao širom otvorenih očiju s još većim intezitetom divljenja i očaranje, mislivši kako sam ja njega spasio jer je skužio da mu neko spominje majku, jedino bogatstvo koje je posjedovao na ovome svijetu. Nije bio toliko mentalno retardiran koliko bi se pomislilo na prvi tren, shvaćao je mnogo više samo kada bi bio koncentriran, ali ti trenutci su bili kratkotrajni. Miro se s gospođom vratio, zadovaoljan i s osmjehom na licu – međusobno su dijelili oduševljenje vlastitim brbljarijama, uopće im nisam želio spominjati što se događalo z arijeme njihovog odsustva, i čudnu povezanost s mališom, naravno niti njegov pad. Odlučim zadrijemati ako bi uspio uz žamor razbrbljanog para, čim sam se okrenio na stranu i odlučio sklopiti oči barem na tren, mali je došao do mene i pokušavajuči izgovoriti samo njemu razumljive riječi uz geste rukom, pokažem mu da slobodno sjedne pored mene u fotelju..........................................