~Obrisani Razgovor~

22.01.2017., nedjelja

Ako ne mogu bolje, onda ni neću

Ovo će biti jedan bolan i depresivan post, pa molim sve vesele dušice da zaobiđu ovo pisanje i izbjegnu potencijalnu seksualnu disfunkciju.

Nije puno prošlo, a moje su se stresom izazvane migrene vratile na velika vrata. Neugodna bol, koju ni xy painkillera ne može ublažiti počinje opet vladati mojim životom.
U paketu sa tom agonijom, rađa se sve veća depresija. Uzduž i poprijeko osjećam valove apsolutne apatije. Postaje izazov pomaknuti se ujutro, postaje izazov leći navečer.
Ponovno me hvataju svi ti strahovi koji kažu - možda se ovaj put nećeš izvući.
Možda je ovaj put to to.

Osjećam se ko riba na suhom. Koprcam se čitav život, trudeći da napravim nešto od ove beskonačne žalosti i jada koji je moj 'choice'.
Ipak, uhvatim se sve češće u razmišljanju da uistinu ne mogu bolje.
Možda su ove prepreke nešto previše za mene. Možda sam toliko zalutala na tim svim 'iskušenjima' da sam popušila i ono malo zdravog razuma koji je trebao prevladati.
Jebote, možda sam stvarno PREVIŠE PUTA ZAJEBALA.

I što dalje?

Ne znam. Agoniozno prolazim dan. Posao me masakrira svojom količinom nepotizma, nepravde i neprofesionalnosti. Ja sam, kako su rekli već kolege, prstom u govno pogodila. Za promjenu. Ta moja ultra seksi mazohistička potreba da u svemu dođem na čistac, opet me košta duševnog mira.
U sklopu toga, vrtim se u beskrajnoj obiteljskoj priči gdje više nisam sigurna tko pije, a tko plaća (ja pijem i ja plaćam, ali doslovno). Financijsko opterećenje koje nosim za tu jebenu familiju pije energiju iz dana u dan, jer što god da se popravi, što god da se sanira, uskoro postaje još veća graba. Lagano gubim i motivaciju i mogućnosti da napokon odem daleko od njih svih, i da im pružim neovisnu financijsku 'freecard'... Dijelom jer sam sama, i više nemam oslonac partnera (iako doduše nikad nije ni bio tu u pravom smislu riječi). S druge strane, jer tako željena povišica, zahvaljujući pizdama u firmi, neće stići. Pobjeći u ovom trenutku izgleda tako kukavički, a i glupo, jer svemu slijedi hrpa pravnih zavrzlama, a da ne spominjem i potencijalnih tragedija, obzirom da su mi roditelji na pragu invalidnosti.
O samoći i nekim drugim stvarima koje bi me trebale brinuti ne stignem ni mislit.

I da više ne duljim - izoliram se svakim trenutkom, postajući neka druga osoba koju ne poznam, sve više paralizirana, sve više nemoćna. S jedne strane imam 'brižnu' obitelj koja me maestralno financijski ucijenjuje, s druge strane tvrtku u kojoj gubim dušu i volju za životom, s treće strane bivšeg koji čini sve da mi pokaže koliko je nadrastao ikakvu promjenu ili grižnju savjesti i pokojeg prijatelja, od kojih ni jedan ne zna sve što mi je na duši. I da, svi primjećuju povremenu slabost, i vide da sam blijeda. Uviđa se da se ne smijem. No u nedostatku potpunih informacija, to djeluje kao privremeno neraspoloženja. Pa cijelu priču još kompliciraju super savjeti poput 'odi na Sljeme', 'poševi nešto' ili 'meditiraj'.

Evo, sad ću.
Nakon što popijem koktel od 10 lijekova koji izazivaju mučninu i teške misli, ući ću gola u meditaciju, zaputit se na Sljeme u mislima sa osrednjim čovjekom (divne više ni zamislit ne mogu), i tamo ćemo se poseksati na suho, da više boli. I više ne čuti.

Just kidding. Vjerojatno ću se toliko nadrogirati da ću strgat sve oko sebe, a na kraju i sebe.
Ako mi je već suđeno da padnem, ako je to moj put, a moguće je da jest...neka mi Svemir javi.
Jer sve što radim volim obavljati dobro, pa ako i trebam pasti, učinit ću to dobro izgrebanih koljena.
Radije ću u pakao, nego biti bespomoćna...


- 18:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se