~Obrisani Razgovor~

01.10.2017., nedjelja

Tko je maca papučarica

Činjenica je da si čovjek voli popiti iz bunara nerealnih razmišljanja i sanjarija. Nekad su, kao u mom slučaju, to noćne more, pa se onda uistinu dobro provodim.

Dotični i ja smo godinama skupa, i da, različitog tempa. Kad je njemu bilo do provoda, ja sam već razmišljala o zdravom životu. Kad je njemu bilo do zdravog života, ja sam već razmišljala o obitelji.
I neosporno je da se po tom pitanju nikad nismo uspjeli uskladiti.

Mnoštvo je problema frcalo samo iz tog pomaka u fazama. Fatalistična kakva jesam, i tvrdoglav kakav je, oboje smo smatrali da su to znakovi 'nesklada' s kojima se ne smijemo pomiriti i da je rješenje u tome da se onaj drugi promijeni. Oboje smo fejlali na tom putu.
Kako god, ostaje jedna hladna i gorka istina, a ta je da mu ja ne vjerujem. Očigledno mu ne vjerujem. A ne vjeruje ni on meni.
Oboje smatramo da ovaj drugi ima loše namjere zbog čega nam je super bitno da se promijeni.
Stoga, nepovjerenje je ključ svega. Ne ljubav, koja se naravno smanjuje sa svakim ludilom, već (ne)povjerenje.

Fasciniralo me kako je većina, premda iz malo informacija, donijela sud da je to nešto što se treba prekinuti i ići dalje.
Čovjek je u teoriji uvijek jako proaktivan i ne želi jesti govna, i kraj takvih razmišljanja ja ispadam maca papučarica, pa i gora od one koja stvarno čuči u sjeni svog mužića i svaki dan na fejsu objavljuje testamente njihovoj super ljubavi.
Jer dojam je najbitnija stvar, ikad, i turbo odvratna patnja iznutra nestaje sa svakim lajkom publike.

Tekst nije bio toliko fokusiran na prekinuti to ili ne, niti na osvještavanje situacije. Pitanje je bilo - što dalje? Kuda dalje? Je l' možda IDEALIZIRAM?
Kamo ljudi idu i zaljubljuju li se uopće više? Je li to standardni odnos?
Nekom bi to bilo sasvim fajn.
Fala bogu pa ja znam mnoštvo žena koje godinama čekaju i mole boga za prstenje ili malo pažnje i vjeruju da je to modus vivendi svake žene.
Na kraju krajeva, ima para, nije glup, obrazovan je. Za mnoge ženske bi bio možda i pretjeran, a meni je preobičan, jer se samo mali postotak ljudi razgovara o nezemaljskim stvarima.
Zna popraviti sve doma, u dobroj je formi. Ne tuče me. Ne vara me.
Naprosto si ne vjerujemo i zato se stalno svađamo.
Nekom je to svakodnevnica.

Za ljude koji se lako zaljubljuju ili pak nemaju želju ostvariti se u tom nekom partnerskom smislu - totalno kužim odgovor.
Kužim čak i one koji su prošli svoje razvode, pa sad idu dalje jer nemreš niš s prolivenim mlijekom.

No ne mogu se oteti dojmu da su svi puno hrabriji nego bi bili u takvoj vlastitoj situaciji.
Pa pobogu, tko se onda to stalno ženi i sparuje?
Men' se čini da sam samo ja i još dvoje ljudi ostala solo :D...
Il sam ja nesretnik od rođenja, pa eto, em bedasta, em sama...i nalazim samo "kremu"...
Iskustveno znam da moji bližnji, a i poznanici, imaju još gore varijante odnosa nego što je ova na koju se ja žalim.
So, is it me?
Jesam li stvarno maca papučarica koja se upiškila nad samoćom, ili su te rupe koje osjećam as good as it gets u bilokojem prosječnom odnosu?

Kako god, drago mi je ako ste tako hrabri i zreli.
Daje to nade da ću sresti još jakih ljudi.


Puse


- 13:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.09.2017., četvrtak

Uvijek se možeš razvesti

Dan je kao stvoren za pisanje.
Računalo mi je velikim dijelom krepalo, pa koristim duboko zasluženi odmor na poslu.
Zadnjih par tjedana obavljam posao za troje ljudi, i mogu reći da sam polako leš, leš, leš. Ipak, posao mi dijelom pomaže da ne mislim na tragikomediju svoje privatne životne situacije.
Momak s kojim se natežem već godinama i dalje pokazuje nikakvu želju za dubljim razgovorima i rješavanjima problema, tako da vrijeme provodimo ili u ignoriranju ili u provociranju.
Danas je dan za svađu.
Sinoć smo si opet ispičkarli sve po redu, ja po tisućiti put rekla da odlazim i da počinjem gledati druge opcije, on po tisuću i prvi to ispustio iz svojeg ušnog prijamnika.
Ako to učinim, prozvat će me kujom i droljom, a ako ne učinim, još jednom ćemo plesati isti ples.
Problem je što više ne upoznajem ljude, čini mi se kao da ih je i manje. Općenito je teško pronaći čovjeka s kojim možeš ostvariti konekciju, tim više ako taj čovjek mora odgovarati većem rasponu kriterija. Ne znam kako drugi funkaju; djeluje mi da se moji drugari žene samo da bi opravdali društvenu normu i da ne bi slučajno bili karakterizirani kao 'odbijeni' ili 'zaobiđeni'.
Onda se u prosjeku i razvedu za 2-3 godine. Neki dan sam čula i super varijantu svoje mlađe kolegice, koja zapravo ima drugog frajera negdje vani, ali ovdje je sigurnost, ovdje je kupljen stan i na kraju krajeva, lik ima para. Ne mora radit ako ne želi. Njen je stav da se uvijek može razvest, a ako ništa drugo, imat će bar tulum (svadbu) za sjećanje.
Praktično razmišljanje.
I ja bih, kad bih uspjela zauzdati jezik i pravit se da imam 100% povjerenje u mačo-mena u mom životu, dobila isti recept. Jer njega najviše odbija to što ja želim razgovarati i dogovarati nastavak našeg života. On, pak, uslijed svog patrijarhalnog odgoja i emotivne tuposti, smatra da žena nema što iskazivati želju i da joj bilokakvi brakovi i djeca mogu doći samo kao POKLON, ako je poslušna.
(Vau, sad kad ovo pišem, uviđam kako je bolesna ova veza).

Sve u svemu, oboje smo intelektualci, obrazovani, s novcem, sa svojim setom odgovornosti, no ne možemo biti različitije osobe.
I kako vrijeme prolazi, ja se pitam, hoću li se stvarno morati pomiriti s ovim, hoće li me inercija pobrati na isti voz kao i druge... jer već dulje mislim da ljubavi nema, ne kod mene, nego općenito, da smo zastranili toliko da ne možemo naći smisao ni bliskost više nigdje i da je jedino rješenje u 'plaćanju' društva kojom god tarifom možemo.
Hoću li i ja upasti u klopku da odaberem komfor umjesto ljubavi i osjećanja? Hoću li pregrmiti sve što me tako dubinski nervira i čini tog čovjeka strancem samo zato da bih možda jednom ostvarila obitelj, nekakvo partnerstvo?

Ranije bih ovo kategorički odbila, ali sada mi se čini da je to jedino što postoji..

- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

I sad mi je žao

Osjećam da odlazi ovaj fakin Saturn, ili za ne-astrološki podobne, smanjuje se količina govana u životu. Ili sam postala otpornija, pa ne marim za visinu đubriva oko mene.
Opet mi fali što ne pišem te jebene dnevnike i rijetko punim blog, jer se na kraju uvijek oslanjam na nostalgiju i sjećanja.
Ovo će biti jedan post stila 'dragi dnevniče što je bilo', pa eto:

1. Skepticizam i dalje na vrhuncu. Sve vjernike, sve sljedbenike, vidim upravo tako. Slijede druge jer nemaju što slijediti (u sebi). A s druge strane, možda i nemaju izbora.
Moj je ludi izbor da ću radije istrunuti sama nego slijediti poluistine, zar ne?
2. Bez obzira na skepticizam, rađa se i nada. Ili bar mirenje sa težinom nekih stvari.
3. Otac bolestan
4. Stara bolesna
5. Čekam me robnički život služenja njima
6. Na poslu je haos i radit ću od jutra do sutra
7. Opet sam ispala kriva za revolucije u uredu
8. Možda sam se izliječila od boleštine koja me jebe već 4,5 godine. Dapače, nalaz je negativan, ali ne mogu vjerovat, pa u duhu točke 1 idem opet na pretrage.
9. I dalje nemam pomaka u privatnom životu, ljubav nula bodova. Imam svoju 'nagrizlu kost' sa njime, i eto, očito oboje nemamo kamo i nemamo kome.
10. Bilo je grdih stvari u točki 9. Na moment sam se uvjerila da zaista biramo frajere po uzoru na očeve.
11. Baka je pokazala da sam zaista error u familiji prokleto okrutnih, bacivši 9 mladih vjeverica psu da ih pojede. "Olakotno" - nije htjela da ih pojede, samo ih se 'riješila'.
12. Želim se vratiti glazbi i nestati u njoj. Fali mi taj aspekt života.
13. Firma će vjerojatno odbiti moju potrebu da odem na internacionalni projekt iako me to jedino sad hrani i veseli i daje nadu da ću se maknuti iz ovog šekreta.
14. Više ne mogu pričat s ljudima. Evo, ovo je maksimalni vid izražavanja koji šaljem van. Ne mogu ništa reći jer sve što jest je prljavo i fuj mi je prljati i te komunikacije. Posljedično nam je dosadno jer smo svi dosadni i bez moje moralne obveze da kenjam nemamo o čemu pričat.
15. Pouka mjesta - licemjersto je način života, nije mana. Svi pričaju jedni drugima iza leđa, ja samo ne želim znati što.

Oh well, the devil makes us sin
But we like it when we're spinning in his grip…




- 15:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.08.2017., nedjelja

Imam puls izgleda

Opet je prošlo mnogo vremena, i usprkos tomu što se tjeram pisati, najčešće ostanem zarobljena u vlastitim mislima.
Bile su ovo paklene dvije-tri godine, i računam da će tako ostati i do kraja 2017.
Zapravo, i ne sjećam se da je nekoć bilo drugačije.
Sumnja na sumnju, strah na strah, briga na brigu, problemi za koje ne znam i one kojih se pribojavam - sve je to okovalo moju svakodnevnicu sa hrpom tereta.
U ovih dvije i po godine sam uspjela dovesti svoj skepticizam na zavidnu razinu, tako ne vjerujem ni da postojim, ni da je išta stvarno, niti da ima svrhe niti nagrade.
S druge strane, osobno sam pretjerano odgovorna, krajnje zabrinuta, vječito fatalistična kad je riječ o projekcijama u budućnost pa kao što vidite, ove dvije krajnosti rade ugodnu okolinu za nadolazeće bipolarne poremećaje...jer kako izdržati potrebu i odgovornost da utječete na sebe i svoj životu u sukobu sa besmislom?
Pritom, taj besmisao nije negativan. On je katarzičan. Ali i zastrašujuć. Treba imat muda prepustiti mu se.

I dalje se pokušavam više drogirati, no kao i prije, droga me zaobilazi u širokom luku. Ne, nisam ovisnik, samo iz očaja želim napraviti jedan MENTALNI DIFIBRILATOR koji bi me šokirao i barem na tren uništio ovaj dvopol u kojem se nalazim. U nedostatku supstanci, i općenito životnih veselja, počela sam više trčati i obitavati u prirodi, a manje piti.
Ovo sa piti je jako jako bitan segment, jer sam kao dijete alkoholičara i veliki hedonist mogla popiti sulude količine alkohola.
Sjećam se svih tih noći kada sam se budila u anksioznom napadu, znojna, preplašena; kada bi se u luđačkom naletu vratio moj 'odgovorni' superego isprepadao me. Od bolesti i propasti, do gađenja. Nije bilo milosti. A na kraju krajeva, drugi dan bih opet nešto pila jer nisam mogla podnijeti spomenuti dvopol koji me rasteže. I stalni jebeni teret da nešto promijenim, a ne mogu ništa, i na kraju krajeva - sve je zabadv. Ovo je tako ionako iluzija, igra.

Kako god, sad nalazim neki spokoj, očito, jer se ne ubijam u pokušaju da se zatupim. Kako god, voljela bih se zaljubiti, u nekoga, u nešto, voljela bih vjerovati, u nekoga, u nešto, voljela bih osjetiti da je moj život u mojim rukama, a ne da sam samo još jedan kotačić na svemirskom platnu beznačajnosti. Ili ako to već ne može, neka budem SVE ovo DOK sam još jedan kotačić na svemirskom platnu beznačajnosti.

Mogla bih pisati mnogo, jer vrtim mnoge misli - od toga da želim (ponovno) dati otkaz jer vidim da me taj poslovni stres uništava i ne doprinosi ništa - osim mom glupom glupom egu koji se osjeća odgovornim za sve nedaće. Mogla bih pisati o tome da se premišljam oko toga gdje otići, jer po prvi puta u životu osjećam zov da odem negdje daleko i započnem novi život. Drugačiji.
Počela me gušiti ova zemlja, kao što guši i mnoge od vas, ali ovaj put je to ozbiljna dijagnoza. Osjećaj da sam u jednom mišjem labirintu, a oko mene je pregršt mišomora i sireva punjenih mišomorom. Nije mjesto za biti ako se želite micati, otkriti, živjeti. Dobro je mjesto za debeli zimski san i posljedično umiranje od nedostatka duhovne i fizičke hrane.

I sad, uspjela sam nekako stvoriti tu iskru, za novim, uspjela sam stvoriti želju.
Uspjela sam nakon svih godina nešto onako s radošću htjeti.
I čak ako i ne uspijem ići dalje od toga, mislim da je i to velika stvar.

Jer nakon svog vremena...pojavljuju se napokon - znakovi života.



- 12:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.07.2017., nedjelja

Normalan život je bljak?

Razmišljam i pitam se - otkuda te ideje da je čovjek stvoren za veće stvari?
Većina ljudi živi prosječno, dosadno i bez mnogo zamaranja.
Dodatno, definicija i tendencija života su da živimo bez većih iznenađenja i pomaka.
Ako to pak nije zadovoljeno - onda je najčešća rezultanta patnja.

Otkuda onda to razmišljanje da se moramo boriti protiv uobičajenosti i svakodnevnice, kad uglavnom ne znamo ništa drugo?
Jesmo li, i zašto, umislili da možemo više i bolje, a bolje i veće je zapravo mogućnost samo veoma rijetkih ljudi. Koji također nisu imuni na lutriju života.

Čitam mnoge pisce, mnoge nadobudne citate, u kojima se uvijek poziva na to da čovjek 'odbaci prosječnost i svakodnevnicu, te prigrli svoju PRAVU stranu svemogućnosti'.
However, nikad nisam srela nekoga takvog, niti općenito primjećujem da je to naša priroda.

Meni se čini da mi kao rod nismo bog zna što, a oni uspješni i drugačiji su genetske anomalije kakve se pojavljuju i u drugim vrstama.
Ne vidim da smo stvoreni za veće stvari.
Shvaćam da to možda priželjkujemo, i da je origin toga masa frustracija koje nosimo zbog neispunjenja naših želja - ali čovjek kao čovjek, uglavnom nije ništa posebno.
Zašto toliko preziremo život koji je ovdje i koji je normalan život?
Jel to fakat bljak?


- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2017., utorak

Ždereš li i ti?

Hrana je uvijek imala neki fokus u mom životu, vjerojatno preveliki, jer ako se nisam debljala od nje, onda sam svakako bježala od nje.
Dio je vezan uz to što moji roditelji imaju morbidnu fascinaciju hranom, i ako je već ne jedu, onda svakako pričaju o njoj. Posebno su im primamljivi dijelovi oko planiranja klanja i pripreme mesa, pa samo moje zgražavanje istim uzrokuje još veći pripovjedački entuzijazam (jer je različitost prljava i glupa, pa se alternativni načini prehrane i/ili života ne preporučuju).

Naravno, nije pomoglo ni to što imam spor metabolizam. Ali istinski spor i ustresiran u pičkumaterinu. Kao primjer ću reći da sam u prosjeku imala i po 2 sata treninga dnevno da se održavam i čim sam sa tim stala - kile su naskočile. Nije to ništa alaramantno, ali je iritinatno. Biti u vječitoj sprezi sa nečim. No o tome u nekom drugom postu. Sada bih se malo usredotočila na taj koncept žderanja i prožidaranja.

Mi smo uistinu hrano-centrična nacija, a pritom nam odabir zdravijih namirnica i nije baš prioritetan. Velikim dijelom jer smo i depresivna nacija, pa se hranom ujedno i tješimo.
Bog zna da se i ja svakih nekoliko dovedem u stanje - jebeš sve, daj mi pivu i daj mi neko smeće za jest jer je sve ostalo pointless.
I u mnogo slučajeva tako i jest. No, u nas, u mojoj okolini barem, ovo se događa stalno - kod skoro svakog obroka.

Moja mater najviše voli probat hranu šest puta prije nego je gotova.
Otac doručkuje špek sa kobasom koji zalije sa kojim gemištom. Doručak je srećom nekad oko podneva.
Kod nas ne treba specijalna prilika za speći odojka ili napraviti francusku, a u prosjeku se u njihovom domu nalaze barem 3 ručka.
Od jučer, danas i sutra.
Bacanje hrane je veliki grijeh, pa se radije preždere po potrebi.
Teško je. Nekad se mora rano početi jesti jer treba napraviti barem dvosatnu pauzu između gulaša i graha sa krumpirom, a popodne se ima i riba.
Riba će se možda smrznuti, obzirom da je zdraviji odabir, pa tako i manje fin.

Iako su u šezdesetima, moji roditelji najviše vole tackati kruh u mast, a za večeru grickati čvarke.
Ne zamaraju se kolesterolima, kilama ni jetrama, jer je jelo fokus života i živi se da bi se jelo.
Don't get me wrong. Oni su jako bolesni, u drugim sferama - ali sačuvaj bože da dopuste da im neka bolest uskrati bogomdano pravo da jedu.

Da nisu usamljeni u takvom razmišljanju, potvrdila sam i kod svakog skupnog obroka kojem sam prisustvovala, a tu ću ubrojiti i mnoge hotelske boravke. Švedski stol i nešto vremena jako dobro prikazuju sklonosti mase globalnom prežderavanju.
A što žderemo? Pa prvenstveno meso s mesom i onda nešto malo omašćenog priloga (pomfrita, zapečenog krumpira ili tijesta).
Sve to zakucamo sa tanjurom ili više kolača i onda obično zalijemo s nekim alkoholom ili recimo kokakolom ili cedevitom.
Sve u svemu, jako malo hrane bude neživotinjskog podrijetla, ili pak lako za crevca.
Prosječan doručak se sastoji od sireva i sirnih namaza, raznih narezaka, jaja, hrenovki. Kao nemesna ponuda bude obično neki crunch-choco-štogod, no ponovo u kombinaciji sa mlijekom ili jogurtom.

Ne znam, možda sam ja stvarno baksuz, ali s takvom prehranom bih se brzo našla bolesna/pretila.
Uopće mi nije jasno kako masa srednjovječnih ljudi preživljava sa takvim obrocima i ima snage za funkcioniranje. Osobno smatram da se ne hranim baš najbolje, ali s druge strane ja i masni krumpir smatram junk-foodom pa ga radije izbjegavam. Doduše, ne uvijek uspješno :).

Vani se ponešto mijenja ponuda, tako se mogu naći i željeno voće i salate čak i za doručak. Nije neobično da se jedu orašasti plodovi ili zobena kaša rađena na vodi. Normalno je i prihvaćeno da se svugdje prvo nudi voda, a onda neki sokovi, a i oni su većinom napravljeni od svježe cijeđenog voća.

Što vi jedete? Jesam li ja stvarno debos ili imam sreću u nesreći da moje tijelo odmah reagira na sve što mu ne valja?

:gladan:






- 08:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Život nije fer

Dobar dan!
Dugo se nismo pisali i čitali.

Za danas jedan, naoko, fatalistički tekst; jer premda život nije fer, to je u redu.

Biti ili ne biti fer je ljudski konstrukt koji kaže da je nešto u kršenju spram očekivanog rezultata. Ovdje namjerno ne govorim 'moralnog' rezultata, jer su očekivanja veoma široka i neovisna. A i što je taj moral, pobogu, svako ima svoju varijantu...
Očekivanja su, pak, vjerojatno najgora osobina ljudstva.
Ponekad sam mislila, ok, sve je u redu ako se samo nadam, ako ne očekujem. Tužna je istina da ne znam kako to izvesti.
Kako se nadati, a istovremeno ne grčiti oko potencijalnog ishoda? Uspjela sam to samo onda kada mi i nije bilo stalo do rezultata.

Dakle, premisa 1, očekivanja su kuga i udes čovječanstva.

Kad kažemo da je netko ili nešto fer, potvrđujemo moralno slaganje između našeg pravedničkog sustava i onoga što netko ili nešto izaziva u nas. Fer je i kad dobiješ veći komad pizze jer si dao više novaca. Fer je i kad dobiješ slobodno jer si puno radio. Fer je i da su ljudi fer prema tebi jer si ti jako fer. Ipak, mislimo i da je fer kad karma brzo djeluje i zvekne nekog ko nam se zamjerio. Mislimo da je fer i da imamo kuću ili stan i topli obrok ili muža, ženu, djecu. Uvjereni smo da je fer da nam doktori pomognu i da svakog dana stignemo brzo kući iako je neviđena gužva, jer smo se fer nadelali.

Premisa 2, očekivanja ili fer-nost je strogo ovisna o tome što mislimo da zaslužujemo mi ili drugi. Ovo je veza samopouzdanja, morala, biblije, kurana, zlobe, zena, newage, snobovštine, čega god.

Možda se sada baš i ne slažete u potpunosti. Vjerojatno će mnogi pomisliti - 'al ja tako baš ne funkcioniram. Takvo što nikad ne bih tražio ni očekivao'. Zato ću više pričati o tome što mislimo da nije fer.

Mislimo da nije fer da se osjeća bol ili patnja, osim ako netko nije baš jako zločest. Mislimo da nije fer da dobivamo manje novaca od Ankice iz računovodstva jer smo načuli da je ona dobila soma kuna više, a nema ni srednju školu.
Mislimo da nije fer da netko priča o nama iza leđa, jer mi to nikad ne činimo. Bar ne sada. Osim za Ankicu.
Mislimo da nije fer da nam se dogode one zbilja teške tragedije. Da nije fer da ostanemo bez krova nad glavom, da smo bolesni mi ili naši bližnji il ida nam se nižu smrtni slučajevi jedan za drugim.
Ovdje bih navela sve one situacije zbog kojih dižemo šaku prema nebu i proklinjemo to neko (mnogo)boštvo koje gore živi i kara naše planove.

Premisa 3, očekivanja ili fer-nost još više ovise o tome čega se bojimo i od čega čitav život bježimo, plaćamo mise i koljemo janjce, bacamo novčiće u fontane, zovemo 060-astropomozibože, ili naprosto brinemo.

Osobno, ja jako brinem. Lista mojih briga je toliko dugačka i naporna da ju teško mogu opisati, i dijelom je uzrok ovog posta. Pitanje koje mi se nametnulo jest - zašto brinem? Zar ne postoji trenutak u vremenu i prostoru kada sam spokojna i mirna? Kada se pouzdam u to da je na svijetu sve u redu i da se ništa neće izjaloviti?

Odgovor je da ne postoji.
Jer premda očekujemo, premda se frustriramo, premda se nadamo, premda se molimo, premda meditiramo, i premda imamo vremena za teoretiziranje, ostaje ona osnovna teza - a to je da život nije fer. Ne znamo kad će udarit, ne znamo ni kako će udarit. Oni sa većim osjećajem samovažnosti smatraju da neće nikad ili da baš mora onako kako njima paše. Ja pak mislim da sam vrhunski nebitna.
Svemir i sve u njemu objektivno i neutralno treska svoje stanovnike i ne miješa se u te naše krnje definicije pravde.
Ma tko smo mi, molim vas?
Zar stvarno mislimo da možemo utjecati na to kako će se beskonačan broj neprepoznatih varijabli uvijek posložiti samo u svrhu naše iluzije?
Ne kažem da to nije moguće. Vjerojatno govori da to jest moguće. No s druge strane, to je samo jedna struna od njih bezbroj koje su pomjerane raznim nijansama energija. Mojih, tvojih, svemirskih.

U prilog tomu, valja spomenuti i dobrih 80% svijeta koji nemaju 'fer' život prema našim modernim uvjerenjima. Nemaju krov nad glavom, nemaju hrane, a ni vode. Njihova djeca umiru stalno, njihovi snovi o emancipaciji, pravu glasa ili novom autu ne postoje.
Ne navodim ih kao guilt trip.
I sama sam svjesna da su se u mom slučaju kockice katastrofe bolje posložile nego kod većine drugih.
Samo želim reći da je iluziorno vjerovati da možemo nešto zaista promijeniti. Naprosto je sve, kao i mi, na krhkim nogicama.
U očima svemira, mi smo još jedna mušica, jedan mrav.

Kada ste se zadnji put zapitali jeste li stali na mrava koji baš krenuo svojoj familiji? dead

Ja jesam. Jer se pataloški brinem :).

Sve u svemu, preostaje nam biti čovjek, po svojim nekim mjerilima, najboljima što možemo smisliti.
Biti, raditi i uskladiti ono što mislimo da moramo, a nakon toga - nema baš puno dalje.
Mušice smo bili, mušice ćemo ostati.
Ovo ne treba biti tužno ni grozno ni fatalno, ali je realno. Život "nije fer", ali koja lutrija jest...
*sad bi vam bilo drago da ste pazili na vjerojatnosti i statistici :).


- 11:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se