~Obrisani Razgovor~

10.09.2017., nedjelja

I sad mi je žao

Osjećam da odlazi ovaj fakin Saturn, ili za ne-astrološki podobne, smanjuje se količina govana u životu. Ili sam postala otpornija, pa ne marim za visinu đubriva oko mene.
Opet mi fali što ne pišem te jebene dnevnike i rijetko punim blog, jer se na kraju uvijek oslanjam na nostalgiju i sjećanja.
Ovo će biti jedan post stila 'dragi dnevniče što je bilo', pa eto:

1. Skepticizam i dalje na vrhuncu. Sve vjernike, sve sljedbenike, vidim upravo tako. Slijede druge jer nemaju što slijediti (u sebi). A s druge strane, možda i nemaju izbora.
Moj je ludi izbor da ću radije istrunuti sama nego slijediti poluistine, zar ne?
2. Bez obzira na skepticizam, rađa se i nada. Ili bar mirenje sa težinom nekih stvari.
3. Otac bolestan
4. Stara bolesna
5. Čekam me robnički život služenja njima
6. Na poslu je haos i radit ću od jutra do sutra
7. Opet sam ispala kriva za revolucije u uredu
8. Možda sam se izliječila od boleštine koja me jebe već 4,5 godine. Dapače, nalaz je negativan, ali ne mogu vjerovat, pa u duhu točke 1 idem opet na pretrage.
9. I dalje nemam pomaka u privatnom životu, ljubav nula bodova. Imam svoju 'nagrizlu kost' sa njime, i eto, očito oboje nemamo kamo i nemamo kome.
10. Bilo je grdih stvari u točki 9. Na moment sam se uvjerila da zaista biramo frajere po uzoru na očeve.
11. Baka je pokazala da sam zaista error u familiji prokleto okrutnih, bacivši 9 mladih vjeverica psu da ih pojede. "Olakotno" - nije htjela da ih pojede, samo ih se 'riješila'.
12. Želim se vratiti glazbi i nestati u njoj. Fali mi taj aspekt života.
13. Firma će vjerojatno odbiti moju potrebu da odem na internacionalni projekt iako me to jedino sad hrani i veseli i daje nadu da ću se maknuti iz ovog šekreta.
14. Više ne mogu pričat s ljudima. Evo, ovo je maksimalni vid izražavanja koji šaljem van. Ne mogu ništa reći jer sve što jest je prljavo i fuj mi je prljati i te komunikacije. Posljedično nam je dosadno jer smo svi dosadni i bez moje moralne obveze da kenjam nemamo o čemu pričat.
15. Pouka mjesta - licemjersto je način života, nije mana. Svi pričaju jedni drugima iza leđa, ja samo ne želim znati što.

Oh well, the devil makes us sin
But we like it when we're spinning in his grip…




- 15:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

27.08.2017., nedjelja

Imam puls izgleda

Opet je prošlo mnogo vremena, i usprkos tomu što se tjeram pisati, najčešće ostanem zarobljena u vlastitim mislima.
Bile su ovo paklene dvije-tri godine, i računam da će tako ostati i do kraja 2017.
Zapravo, i ne sjećam se da je nekoć bilo drugačije.
Sumnja na sumnju, strah na strah, briga na brigu, problemi za koje ne znam i one kojih se pribojavam - sve je to okovalo moju svakodnevnicu sa hrpom tereta.
U ovih dvije i po godine sam uspjela dovesti svoj skepticizam na zavidnu razinu, tako ne vjerujem ni da postojim, ni da je išta stvarno, niti da ima svrhe niti nagrade.
S druge strane, osobno sam pretjerano odgovorna, krajnje zabrinuta, vječito fatalistična kad je riječ o projekcijama u budućnost pa kao što vidite, ove dvije krajnosti rade ugodnu okolinu za nadolazeće bipolarne poremećaje...jer kako izdržati potrebu i odgovornost da utječete na sebe i svoj životu u sukobu sa besmislom?
Pritom, taj besmisao nije negativan. On je katarzičan. Ali i zastrašujuć. Treba imat muda prepustiti mu se.

I dalje se pokušavam više drogirati, no kao i prije, droga me zaobilazi u širokom luku. Ne, nisam ovisnik, samo iz očaja želim napraviti jedan MENTALNI DIFIBRILATOR koji bi me šokirao i barem na tren uništio ovaj dvopol u kojem se nalazim. U nedostatku supstanci, i općenito životnih veselja, počela sam više trčati i obitavati u prirodi, a manje piti.
Ovo sa piti je jako jako bitan segment, jer sam kao dijete alkoholičara i veliki hedonist mogla popiti sulude količine alkohola.
Sjećam se svih tih noći kada sam se budila u anksioznom napadu, znojna, preplašena; kada bi se u luđačkom naletu vratio moj 'odgovorni' superego isprepadao me. Od bolesti i propasti, do gađenja. Nije bilo milosti. A na kraju krajeva, drugi dan bih opet nešto pila jer nisam mogla podnijeti spomenuti dvopol koji me rasteže. I stalni jebeni teret da nešto promijenim, a ne mogu ništa, i na kraju krajeva - sve je zabadv. Ovo je tako ionako iluzija, igra.

Kako god, sad nalazim neki spokoj, očito, jer se ne ubijam u pokušaju da se zatupim. Kako god, voljela bih se zaljubiti, u nekoga, u nešto, voljela bih vjerovati, u nekoga, u nešto, voljela bih osjetiti da je moj život u mojim rukama, a ne da sam samo još jedan kotačić na svemirskom platnu beznačajnosti. Ili ako to već ne može, neka budem SVE ovo DOK sam još jedan kotačić na svemirskom platnu beznačajnosti.

Mogla bih pisati mnogo, jer vrtim mnoge misli - od toga da želim (ponovno) dati otkaz jer vidim da me taj poslovni stres uništava i ne doprinosi ništa - osim mom glupom glupom egu koji se osjeća odgovornim za sve nedaće. Mogla bih pisati o tome da se premišljam oko toga gdje otići, jer po prvi puta u životu osjećam zov da odem negdje daleko i započnem novi život. Drugačiji.
Počela me gušiti ova zemlja, kao što guši i mnoge od vas, ali ovaj put je to ozbiljna dijagnoza. Osjećaj da sam u jednom mišjem labirintu, a oko mene je pregršt mišomora i sireva punjenih mišomorom. Nije mjesto za biti ako se želite micati, otkriti, živjeti. Dobro je mjesto za debeli zimski san i posljedično umiranje od nedostatka duhovne i fizičke hrane.

I sad, uspjela sam nekako stvoriti tu iskru, za novim, uspjela sam stvoriti želju.
Uspjela sam nakon svih godina nešto onako s radošću htjeti.
I čak ako i ne uspijem ići dalje od toga, mislim da je i to velika stvar.

Jer nakon svog vremena...pojavljuju se napokon - znakovi života.



- 12:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.07.2017., nedjelja

Normalan život je bljak?

Razmišljam i pitam se - otkuda te ideje da je čovjek stvoren za veće stvari?
Većina ljudi živi prosječno, dosadno i bez mnogo zamaranja.
Dodatno, definicija i tendencija života su da živimo bez većih iznenađenja i pomaka.
Ako to pak nije zadovoljeno - onda je najčešća rezultanta patnja.

Otkuda onda to razmišljanje da se moramo boriti protiv uobičajenosti i svakodnevnice, kad uglavnom ne znamo ništa drugo?
Jesmo li, i zašto, umislili da možemo više i bolje, a bolje i veće je zapravo mogućnost samo veoma rijetkih ljudi. Koji također nisu imuni na lutriju života.

Čitam mnoge pisce, mnoge nadobudne citate, u kojima se uvijek poziva na to da čovjek 'odbaci prosječnost i svakodnevnicu, te prigrli svoju PRAVU stranu svemogućnosti'.
However, nikad nisam srela nekoga takvog, niti općenito primjećujem da je to naša priroda.

Meni se čini da mi kao rod nismo bog zna što, a oni uspješni i drugačiji su genetske anomalije kakve se pojavljuju i u drugim vrstama.
Ne vidim da smo stvoreni za veće stvari.
Shvaćam da to možda priželjkujemo, i da je origin toga masa frustracija koje nosimo zbog neispunjenja naših želja - ali čovjek kao čovjek, uglavnom nije ništa posebno.
Zašto toliko preziremo život koji je ovdje i koji je normalan život?
Jel to fakat bljak?


- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2017., utorak

Ždereš li i ti?

Hrana je uvijek imala neki fokus u mom životu, vjerojatno preveliki, jer ako se nisam debljala od nje, onda sam svakako bježala od nje.
Dio je vezan uz to što moji roditelji imaju morbidnu fascinaciju hranom, i ako je već ne jedu, onda svakako pričaju o njoj. Posebno su im primamljivi dijelovi oko planiranja klanja i pripreme mesa, pa samo moje zgražavanje istim uzrokuje još veći pripovjedački entuzijazam (jer je različitost prljava i glupa, pa se alternativni načini prehrane i/ili života ne preporučuju).

Naravno, nije pomoglo ni to što imam spor metabolizam. Ali istinski spor i ustresiran u pičkumaterinu. Kao primjer ću reći da sam u prosjeku imala i po 2 sata treninga dnevno da se održavam i čim sam sa tim stala - kile su naskočile. Nije to ništa alaramantno, ali je iritinatno. Biti u vječitoj sprezi sa nečim. No o tome u nekom drugom postu. Sada bih se malo usredotočila na taj koncept žderanja i prožidaranja.

Mi smo uistinu hrano-centrična nacija, a pritom nam odabir zdravijih namirnica i nije baš prioritetan. Velikim dijelom jer smo i depresivna nacija, pa se hranom ujedno i tješimo.
Bog zna da se i ja svakih nekoliko dovedem u stanje - jebeš sve, daj mi pivu i daj mi neko smeće za jest jer je sve ostalo pointless.
I u mnogo slučajeva tako i jest. No, u nas, u mojoj okolini barem, ovo se događa stalno - kod skoro svakog obroka.

Moja mater najviše voli probat hranu šest puta prije nego je gotova.
Otac doručkuje špek sa kobasom koji zalije sa kojim gemištom. Doručak je srećom nekad oko podneva.
Kod nas ne treba specijalna prilika za speći odojka ili napraviti francusku, a u prosjeku se u njihovom domu nalaze barem 3 ručka.
Od jučer, danas i sutra.
Bacanje hrane je veliki grijeh, pa se radije preždere po potrebi.
Teško je. Nekad se mora rano početi jesti jer treba napraviti barem dvosatnu pauzu između gulaša i graha sa krumpirom, a popodne se ima i riba.
Riba će se možda smrznuti, obzirom da je zdraviji odabir, pa tako i manje fin.

Iako su u šezdesetima, moji roditelji najviše vole tackati kruh u mast, a za večeru grickati čvarke.
Ne zamaraju se kolesterolima, kilama ni jetrama, jer je jelo fokus života i živi se da bi se jelo.
Don't get me wrong. Oni su jako bolesni, u drugim sferama - ali sačuvaj bože da dopuste da im neka bolest uskrati bogomdano pravo da jedu.

Da nisu usamljeni u takvom razmišljanju, potvrdila sam i kod svakog skupnog obroka kojem sam prisustvovala, a tu ću ubrojiti i mnoge hotelske boravke. Švedski stol i nešto vremena jako dobro prikazuju sklonosti mase globalnom prežderavanju.
A što žderemo? Pa prvenstveno meso s mesom i onda nešto malo omašćenog priloga (pomfrita, zapečenog krumpira ili tijesta).
Sve to zakucamo sa tanjurom ili više kolača i onda obično zalijemo s nekim alkoholom ili recimo kokakolom ili cedevitom.
Sve u svemu, jako malo hrane bude neživotinjskog podrijetla, ili pak lako za crevca.
Prosječan doručak se sastoji od sireva i sirnih namaza, raznih narezaka, jaja, hrenovki. Kao nemesna ponuda bude obično neki crunch-choco-štogod, no ponovo u kombinaciji sa mlijekom ili jogurtom.

Ne znam, možda sam ja stvarno baksuz, ali s takvom prehranom bih se brzo našla bolesna/pretila.
Uopće mi nije jasno kako masa srednjovječnih ljudi preživljava sa takvim obrocima i ima snage za funkcioniranje. Osobno smatram da se ne hranim baš najbolje, ali s druge strane ja i masni krumpir smatram junk-foodom pa ga radije izbjegavam. Doduše, ne uvijek uspješno :).

Vani se ponešto mijenja ponuda, tako se mogu naći i željeno voće i salate čak i za doručak. Nije neobično da se jedu orašasti plodovi ili zobena kaša rađena na vodi. Normalno je i prihvaćeno da se svugdje prvo nudi voda, a onda neki sokovi, a i oni su većinom napravljeni od svježe cijeđenog voća.

Što vi jedete? Jesam li ja stvarno debos ili imam sreću u nesreći da moje tijelo odmah reagira na sve što mu ne valja?

:gladan:






- 08:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Život nije fer

Dobar dan!
Dugo se nismo pisali i čitali.

Za danas jedan, naoko, fatalistički tekst; jer premda život nije fer, to je u redu.

Biti ili ne biti fer je ljudski konstrukt koji kaže da je nešto u kršenju spram očekivanog rezultata. Ovdje namjerno ne govorim 'moralnog' rezultata, jer su očekivanja veoma široka i neovisna. A i što je taj moral, pobogu, svako ima svoju varijantu...
Očekivanja su, pak, vjerojatno najgora osobina ljudstva.
Ponekad sam mislila, ok, sve je u redu ako se samo nadam, ako ne očekujem. Tužna je istina da ne znam kako to izvesti.
Kako se nadati, a istovremeno ne grčiti oko potencijalnog ishoda? Uspjela sam to samo onda kada mi i nije bilo stalo do rezultata.

Dakle, premisa 1, očekivanja su kuga i udes čovječanstva.

Kad kažemo da je netko ili nešto fer, potvrđujemo moralno slaganje između našeg pravedničkog sustava i onoga što netko ili nešto izaziva u nas. Fer je i kad dobiješ veći komad pizze jer si dao više novaca. Fer je i kad dobiješ slobodno jer si puno radio. Fer je i da su ljudi fer prema tebi jer si ti jako fer. Ipak, mislimo i da je fer kad karma brzo djeluje i zvekne nekog ko nam se zamjerio. Mislimo da je fer i da imamo kuću ili stan i topli obrok ili muža, ženu, djecu. Uvjereni smo da je fer da nam doktori pomognu i da svakog dana stignemo brzo kući iako je neviđena gužva, jer smo se fer nadelali.

Premisa 2, očekivanja ili fer-nost je strogo ovisna o tome što mislimo da zaslužujemo mi ili drugi. Ovo je veza samopouzdanja, morala, biblije, kurana, zlobe, zena, newage, snobovštine, čega god.

Možda se sada baš i ne slažete u potpunosti. Vjerojatno će mnogi pomisliti - 'al ja tako baš ne funkcioniram. Takvo što nikad ne bih tražio ni očekivao'. Zato ću više pričati o tome što mislimo da nije fer.

Mislimo da nije fer da se osjeća bol ili patnja, osim ako netko nije baš jako zločest. Mislimo da nije fer da dobivamo manje novaca od Ankice iz računovodstva jer smo načuli da je ona dobila soma kuna više, a nema ni srednju školu.
Mislimo da nije fer da netko priča o nama iza leđa, jer mi to nikad ne činimo. Bar ne sada. Osim za Ankicu.
Mislimo da nije fer da nam se dogode one zbilja teške tragedije. Da nije fer da ostanemo bez krova nad glavom, da smo bolesni mi ili naši bližnji il ida nam se nižu smrtni slučajevi jedan za drugim.
Ovdje bih navela sve one situacije zbog kojih dižemo šaku prema nebu i proklinjemo to neko (mnogo)boštvo koje gore živi i kara naše planove.

Premisa 3, očekivanja ili fer-nost još više ovise o tome čega se bojimo i od čega čitav život bježimo, plaćamo mise i koljemo janjce, bacamo novčiće u fontane, zovemo 060-astropomozibože, ili naprosto brinemo.

Osobno, ja jako brinem. Lista mojih briga je toliko dugačka i naporna da ju teško mogu opisati, i dijelom je uzrok ovog posta. Pitanje koje mi se nametnulo jest - zašto brinem? Zar ne postoji trenutak u vremenu i prostoru kada sam spokojna i mirna? Kada se pouzdam u to da je na svijetu sve u redu i da se ništa neće izjaloviti?

Odgovor je da ne postoji.
Jer premda očekujemo, premda se frustriramo, premda se nadamo, premda se molimo, premda meditiramo, i premda imamo vremena za teoretiziranje, ostaje ona osnovna teza - a to je da život nije fer. Ne znamo kad će udarit, ne znamo ni kako će udarit. Oni sa većim osjećajem samovažnosti smatraju da neće nikad ili da baš mora onako kako njima paše. Ja pak mislim da sam vrhunski nebitna.
Svemir i sve u njemu objektivno i neutralno treska svoje stanovnike i ne miješa se u te naše krnje definicije pravde.
Ma tko smo mi, molim vas?
Zar stvarno mislimo da možemo utjecati na to kako će se beskonačan broj neprepoznatih varijabli uvijek posložiti samo u svrhu naše iluzije?
Ne kažem da to nije moguće. Vjerojatno govori da to jest moguće. No s druge strane, to je samo jedna struna od njih bezbroj koje su pomjerane raznim nijansama energija. Mojih, tvojih, svemirskih.

U prilog tomu, valja spomenuti i dobrih 80% svijeta koji nemaju 'fer' život prema našim modernim uvjerenjima. Nemaju krov nad glavom, nemaju hrane, a ni vode. Njihova djeca umiru stalno, njihovi snovi o emancipaciji, pravu glasa ili novom autu ne postoje.
Ne navodim ih kao guilt trip.
I sama sam svjesna da su se u mom slučaju kockice katastrofe bolje posložile nego kod većine drugih.
Samo želim reći da je iluziorno vjerovati da možemo nešto zaista promijeniti. Naprosto je sve, kao i mi, na krhkim nogicama.
U očima svemira, mi smo još jedna mušica, jedan mrav.

Kada ste se zadnji put zapitali jeste li stali na mrava koji baš krenuo svojoj familiji? dead

Ja jesam. Jer se pataloški brinem :).

Sve u svemu, preostaje nam biti čovjek, po svojim nekim mjerilima, najboljima što možemo smisliti.
Biti, raditi i uskladiti ono što mislimo da moramo, a nakon toga - nema baš puno dalje.
Mušice smo bili, mušice ćemo ostati.
Ovo ne treba biti tužno ni grozno ni fatalno, ali je realno. Život "nije fer", ali koja lutrija jest...
*sad bi vam bilo drago da ste pazili na vjerojatnosti i statistici :).


- 11:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.02.2017., subota

Najbolja sam u rušenju mostova

Nije neka tema iz građevine, premda bi bilo sretnije da jest.
Tužno mi je kad gledam koliko sam se izolirala i koliko me više ništa ne interesira, ali što da radim?
Ne osjećam konekciju prema ikom ni prema ičem.

Prolazim kroz dan radeći obaveze, na momente cmoljim tražeći bliskost i razgovor, no kad ih se i domognem, u većini slučajeva bježim natrag u sigurnost stana.
Je li tragično ili smiješno što mački govorim više nego ijednom čovjeku u svom životu :)?

I prije sam imala taj problem; neka vrst samodostatnosti ili pak vrhunske dosade sugovornicima, nije dopuštala da se uživim u razgovore.
Ne bez nekog stimulansa.
S druge strane, moj nedostatak strasti prema radostima prosječnog čovjeka nije pomogao u razumijevanju i zajedništvu.

Uvijek jebeni outsider.

Sinoć, kad sam se vraćala sa još jedne tragične pivice, palo mi je na pamet - pa možda ovo uopće nije moj život? Tko kaže da ja moram ovako?
Čitavo vrijeme me guši stigma, odvratna stigmaneuspješnosti jer se ne mogu povezati s ovim svijetom i ovim ljudima - ali tko kaže da moram?
Možda je moja misija, karma, rezultanta sjedit i gledat ljude.
Možda je moja funkcija unositi neugodu u razgovore, istjeravati stvari na čistac jer nisam bullshit artist.

Can't even.
I sad mi se ne da. Dan sam provela prebacujući se iz jednog položaja u drugi, posjetila sam neku dejting stranicu gdje sam profil obrisala za 10 minuta, i večer ću posvetiti nekom
istraživanju halucinogena. Jer sam upravo rekla nekom liku da to ne ide i sretno mu bilo.

Uvijek jebeni outsider.



Btw. tražim novog dilera ili duhovno učenje. U komentare il na mail!

- 14:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

04.02.2017., subota

Coca-cola generacija

Otkuda mi ovo moderno uvjerenje da sve može bolje?

Otkuda taj poriv da smo uvijek željni i vrijedni "nečeg boljeg"?

Kada je i kako uplazio poremećaj da moram 'skupit sve': i kuće, i novce, i poslove, i aute, i ljubavnike, i djecu, i trbušne mišiće, i komplicirane sinonime za već lijepe riječi u našem jeziku.
I ne samo to. I poseban stil. I održavanu frizuru. Koja nije suviše tradicionalna, ali odiše bogatstvom i uspjehom.
Odjeću, koja je na razmeđi između moje prošlosti; omjer između kvalitete i vrijednosti; moderna, ali odmaknuta. Uspješna.
Proputovane zemlje. Što dalje, što više, sa posebnim doživljajem koje ti nitko ne mere platit.
I uređenje stana. Mnoštvo kompulzija da se od stana napravi elitno gnijezdo u kojem će se svako rastopiti.
Pa onda vinski frižideri, ili općenito, bolje berbe i dobra zaliha pjenušaca u špajzi.
Špajza. Uvijek krcata i prepuna svježih delicija.

Don't get me wrong. Ja jesam hedonist, i velik dio ovih stvari ide u moju prirodu. Ali sve? Nikako.

Sve ove stvari imaju isti nazivnik, a to je taj život van vlastitih mogućnosti i beskonačna frustracija radi istog.
Coca cola generacija; sve je nadomak ruku, sve je super odmah iza ugla. Ali moraš biti posebna vrsta, posebna vibra i 'odabrani'.

Zapravo, ideja je da su svi 'odabrani'; a ako ti ne ide, onda nešto jako krivo radiš.


Odakle mi to?
Zašto ti imam?

Gdje je format C:?


- 14:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se