~Obrisani Razgovor~

02.05.2017., utorak

Ždereš li i ti?

Hrana je uvijek imala neki fokus u mom životu, vjerojatno preveliki, jer ako se nisam debljala od nje, onda sam svakako bježala od nje.
Dio je vezan uz to što moji roditelji imaju morbidnu fascinaciju hranom, i ako je već ne jedu, onda svakako pričaju o njoj. Posebno su im primamljivi dijelovi oko planiranja klanja i pripreme mesa, pa samo moje zgražavanje istim uzrokuje još veći pripovjedački entuzijazam (jer je različitost prljava i glupa, pa se alternativni načini prehrane i/ili života ne preporučuju).

Naravno, nije pomoglo ni to što imam spor metabolizam. Ali istinski spor i ustresiran u pičkumaterinu. Kao primjer ću reći da sam u prosjeku imala i po 2 sata treninga dnevno da se održavam i čim sam sa tim stala - kile su naskočile. Nije to ništa alaramantno, ali je iritinatno. Biti u vječitoj sprezi sa nečim. No o tome u nekom drugom postu. Sada bih se malo usredotočila na taj koncept žderanja i prožidaranja.

Mi smo uistinu hrano-centrična nacija, a pritom nam odabir zdravijih namirnica i nije baš prioritetan. Velikim dijelom jer smo i depresivna nacija, pa se hranom ujedno i tješimo.
Bog zna da se i ja svakih nekoliko dovedem u stanje - jebeš sve, daj mi pivu i daj mi neko smeće za jest jer je sve ostalo pointless.
I u mnogo slučajeva tako i jest. No, u nas, u mojoj okolini barem, ovo se događa stalno - kod skoro svakog obroka.

Moja mater najviše voli probat hranu šest puta prije nego je gotova.
Otac doručkuje špek sa kobasom koji zalije sa kojim gemištom. Doručak je srećom nekad oko podneva.
Kod nas ne treba specijalna prilika za speći odojka ili napraviti francusku, a u prosjeku se u njihovom domu nalaze barem 3 ručka.
Od jučer, danas i sutra.
Bacanje hrane je veliki grijeh, pa se radije preždere po potrebi.
Teško je. Nekad se mora rano početi jesti jer treba napraviti barem dvosatnu pauzu između gulaša i graha sa krumpirom, a popodne se ima i riba.
Riba će se možda smrznuti, obzirom da je zdraviji odabir, pa tako i manje fin.

Iako su u šezdesetima, moji roditelji najviše vole tackati kruh u mast, a za večeru grickati čvarke.
Ne zamaraju se kolesterolima, kilama ni jetrama, jer je jelo fokus života i živi se da bi se jelo.
Don't get me wrong. Oni su jako bolesni, u drugim sferama - ali sačuvaj bože da dopuste da im neka bolest uskrati bogomdano pravo da jedu.

Da nisu usamljeni u takvom razmišljanju, potvrdila sam i kod svakog skupnog obroka kojem sam prisustvovala, a tu ću ubrojiti i mnoge hotelske boravke. Švedski stol i nešto vremena jako dobro prikazuju sklonosti mase globalnom prežderavanju.
A što žderemo? Pa prvenstveno meso s mesom i onda nešto malo omašćenog priloga (pomfrita, zapečenog krumpira ili tijesta).
Sve to zakucamo sa tanjurom ili više kolača i onda obično zalijemo s nekim alkoholom ili recimo kokakolom ili cedevitom.
Sve u svemu, jako malo hrane bude neživotinjskog podrijetla, ili pak lako za crevca.
Prosječan doručak se sastoji od sireva i sirnih namaza, raznih narezaka, jaja, hrenovki. Kao nemesna ponuda bude obično neki crunch-choco-štogod, no ponovo u kombinaciji sa mlijekom ili jogurtom.

Ne znam, možda sam ja stvarno baksuz, ali s takvom prehranom bih se brzo našla bolesna/pretila.
Uopće mi nije jasno kako masa srednjovječnih ljudi preživljava sa takvim obrocima i ima snage za funkcioniranje. Osobno smatram da se ne hranim baš najbolje, ali s druge strane ja i masni krumpir smatram junk-foodom pa ga radije izbjegavam. Doduše, ne uvijek uspješno :).

Vani se ponešto mijenja ponuda, tako se mogu naći i željeno voće i salate čak i za doručak. Nije neobično da se jedu orašasti plodovi ili zobena kaša rađena na vodi. Normalno je i prihvaćeno da se svugdje prvo nudi voda, a onda neki sokovi, a i oni su većinom napravljeni od svježe cijeđenog voća.

Što vi jedete? Jesam li ja stvarno debos ili imam sreću u nesreći da moje tijelo odmah reagira na sve što mu ne valja?

:gladan:






- 08:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Život nije fer

Dobar dan!
Dugo se nismo pisali i čitali.

Za danas jedan, naoko, fatalistički tekst; jer premda život nije fer, to je u redu.

Biti ili ne biti fer je ljudski konstrukt koji kaže da je nešto u kršenju spram očekivanog rezultata. Ovdje namjerno ne govorim 'moralnog' rezultata, jer su očekivanja veoma široka i neovisna. A i što je taj moral, pobogu, svako ima svoju varijantu...
Očekivanja su, pak, vjerojatno najgora osobina ljudstva.
Ponekad sam mislila, ok, sve je u redu ako se samo nadam, ako ne očekujem. Tužna je istina da ne znam kako to izvesti.
Kako se nadati, a istovremeno ne grčiti oko potencijalnog ishoda? Uspjela sam to samo onda kada mi i nije bilo stalo do rezultata.

Dakle, premisa 1, očekivanja su kuga i udes čovječanstva.

Kad kažemo da je netko ili nešto fer, potvrđujemo moralno slaganje između našeg pravedničkog sustava i onoga što netko ili nešto izaziva u nas. Fer je i kad dobiješ veći komad pizze jer si dao više novaca. Fer je i kad dobiješ slobodno jer si puno radio. Fer je i da su ljudi fer prema tebi jer si ti jako fer. Ipak, mislimo i da je fer kad karma brzo djeluje i zvekne nekog ko nam se zamjerio. Mislimo da je fer i da imamo kuću ili stan i topli obrok ili muža, ženu, djecu. Uvjereni smo da je fer da nam doktori pomognu i da svakog dana stignemo brzo kući iako je neviđena gužva, jer smo se fer nadelali.

Premisa 2, očekivanja ili fer-nost je strogo ovisna o tome što mislimo da zaslužujemo mi ili drugi. Ovo je veza samopouzdanja, morala, biblije, kurana, zlobe, zena, newage, snobovštine, čega god.

Možda se sada baš i ne slažete u potpunosti. Vjerojatno će mnogi pomisliti - 'al ja tako baš ne funkcioniram. Takvo što nikad ne bih tražio ni očekivao'. Zato ću više pričati o tome što mislimo da nije fer.

Mislimo da nije fer da se osjeća bol ili patnja, osim ako netko nije baš jako zločest. Mislimo da nije fer da dobivamo manje novaca od Ankice iz računovodstva jer smo načuli da je ona dobila soma kuna više, a nema ni srednju školu.
Mislimo da nije fer da netko priča o nama iza leđa, jer mi to nikad ne činimo. Bar ne sada. Osim za Ankicu.
Mislimo da nije fer da nam se dogode one zbilja teške tragedije. Da nije fer da ostanemo bez krova nad glavom, da smo bolesni mi ili naši bližnji il ida nam se nižu smrtni slučajevi jedan za drugim.
Ovdje bih navela sve one situacije zbog kojih dižemo šaku prema nebu i proklinjemo to neko (mnogo)boštvo koje gore živi i kara naše planove.

Premisa 3, očekivanja ili fer-nost još više ovise o tome čega se bojimo i od čega čitav život bježimo, plaćamo mise i koljemo janjce, bacamo novčiće u fontane, zovemo 060-astropomozibože, ili naprosto brinemo.

Osobno, ja jako brinem. Lista mojih briga je toliko dugačka i naporna da ju teško mogu opisati, i dijelom je uzrok ovog posta. Pitanje koje mi se nametnulo jest - zašto brinem? Zar ne postoji trenutak u vremenu i prostoru kada sam spokojna i mirna? Kada se pouzdam u to da je na svijetu sve u redu i da se ništa neće izjaloviti?

Odgovor je da ne postoji.
Jer premda očekujemo, premda se frustriramo, premda se nadamo, premda se molimo, premda meditiramo, i premda imamo vremena za teoretiziranje, ostaje ona osnovna teza - a to je da život nije fer. Ne znamo kad će udarit, ne znamo ni kako će udarit. Oni sa većim osjećajem samovažnosti smatraju da neće nikad ili da baš mora onako kako njima paše. Ja pak mislim da sam vrhunski nebitna.
Svemir i sve u njemu objektivno i neutralno treska svoje stanovnike i ne miješa se u te naše krnje definicije pravde.
Ma tko smo mi, molim vas?
Zar stvarno mislimo da možemo utjecati na to kako će se beskonačan broj neprepoznatih varijabli uvijek posložiti samo u svrhu naše iluzije?
Ne kažem da to nije moguće. Vjerojatno govori da to jest moguće. No s druge strane, to je samo jedna struna od njih bezbroj koje su pomjerane raznim nijansama energija. Mojih, tvojih, svemirskih.

U prilog tomu, valja spomenuti i dobrih 80% svijeta koji nemaju 'fer' život prema našim modernim uvjerenjima. Nemaju krov nad glavom, nemaju hrane, a ni vode. Njihova djeca umiru stalno, njihovi snovi o emancipaciji, pravu glasa ili novom autu ne postoje.
Ne navodim ih kao guilt trip.
I sama sam svjesna da su se u mom slučaju kockice katastrofe bolje posložile nego kod većine drugih.
Samo želim reći da je iluziorno vjerovati da možemo nešto zaista promijeniti. Naprosto je sve, kao i mi, na krhkim nogicama.
U očima svemira, mi smo još jedna mušica, jedan mrav.

Kada ste se zadnji put zapitali jeste li stali na mrava koji baš krenuo svojoj familiji? dead

Ja jesam. Jer se pataloški brinem :).

Sve u svemu, preostaje nam biti čovjek, po svojim nekim mjerilima, najboljima što možemo smisliti.
Biti, raditi i uskladiti ono što mislimo da moramo, a nakon toga - nema baš puno dalje.
Mušice smo bili, mušice ćemo ostati.
Ovo ne treba biti tužno ni grozno ni fatalno, ali je realno. Život "nije fer", ali koja lutrija jest...
*sad bi vam bilo drago da ste pazili na vjerojatnosti i statistici :).


- 11:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.02.2017., subota

Najbolja sam u rušenju mostova

Nije neka tema iz građevine, premda bi bilo sretnije da jest.
Tužno mi je kad gledam koliko sam se izolirala i koliko me više ništa ne interesira, ali što da radim?
Ne osjećam konekciju prema ikom ni prema ičem.

Prolazim kroz dan radeći obaveze, na momente cmoljim tražeći bliskost i razgovor, no kad ih se i domognem, u većini slučajeva bježim natrag u sigurnost stana.
Je li tragično ili smiješno što mački govorim više nego ijednom čovjeku u svom životu :)?

I prije sam imala taj problem; neka vrst samodostatnosti ili pak vrhunske dosade sugovornicima, nije dopuštala da se uživim u razgovore.
Ne bez nekog stimulansa.
S druge strane, moj nedostatak strasti prema radostima prosječnog čovjeka nije pomogao u razumijevanju i zajedništvu.

Uvijek jebeni outsider.

Sinoć, kad sam se vraćala sa još jedne tragične pivice, palo mi je na pamet - pa možda ovo uopće nije moj život? Tko kaže da ja moram ovako?
Čitavo vrijeme me guši stigma, odvratna stigmaneuspješnosti jer se ne mogu povezati s ovim svijetom i ovim ljudima - ali tko kaže da moram?
Možda je moja misija, karma, rezultanta sjedit i gledat ljude.
Možda je moja funkcija unositi neugodu u razgovore, istjeravati stvari na čistac jer nisam bullshit artist.

Can't even.
I sad mi se ne da. Dan sam provela prebacujući se iz jednog položaja u drugi, posjetila sam neku dejting stranicu gdje sam profil obrisala za 10 minuta, i večer ću posvetiti nekom
istraživanju halucinogena. Jer sam upravo rekla nekom liku da to ne ide i sretno mu bilo.

Uvijek jebeni outsider.



Btw. tražim novog dilera ili duhovno učenje. U komentare il na mail!

- 14:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

04.02.2017., subota

Coca-cola generacija

Otkuda mi ovo moderno uvjerenje da sve može bolje?

Otkuda taj poriv da smo uvijek željni i vrijedni "nečeg boljeg"?

Kada je i kako uplazio poremećaj da moram 'skupit sve': i kuće, i novce, i poslove, i aute, i ljubavnike, i djecu, i trbušne mišiće, i komplicirane sinonime za već lijepe riječi u našem jeziku.
I ne samo to. I poseban stil. I održavanu frizuru. Koja nije suviše tradicionalna, ali odiše bogatstvom i uspjehom.
Odjeću, koja je na razmeđi između moje prošlosti; omjer između kvalitete i vrijednosti; moderna, ali odmaknuta. Uspješna.
Proputovane zemlje. Što dalje, što više, sa posebnim doživljajem koje ti nitko ne mere platit.
I uređenje stana. Mnoštvo kompulzija da se od stana napravi elitno gnijezdo u kojem će se svako rastopiti.
Pa onda vinski frižideri, ili općenito, bolje berbe i dobra zaliha pjenušaca u špajzi.
Špajza. Uvijek krcata i prepuna svježih delicija.

Don't get me wrong. Ja jesam hedonist, i velik dio ovih stvari ide u moju prirodu. Ali sve? Nikako.

Sve ove stvari imaju isti nazivnik, a to je taj život van vlastitih mogućnosti i beskonačna frustracija radi istog.
Coca cola generacija; sve je nadomak ruku, sve je super odmah iza ugla. Ali moraš biti posebna vrsta, posebna vibra i 'odabrani'.

Zapravo, ideja je da su svi 'odabrani'; a ako ti ne ide, onda nešto jako krivo radiš.


Odakle mi to?
Zašto ti imam?

Gdje je format C:?


- 14:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.01.2017., nedjelja

Ako ne mogu bolje, onda ni neću

Ovo će biti jedan bolan i depresivan post, pa molim sve vesele dušice da zaobiđu ovo pisanje i izbjegnu potencijalnu seksualnu disfunkciju.

Nije puno prošlo, a moje su se stresom izazvane migrene vratile na velika vrata. Neugodna bol, koju ni xy painkillera ne može ublažiti počinje opet vladati mojim životom.
U paketu sa tom agonijom, rađa se sve veća depresija. Uzduž i poprijeko osjećam valove apsolutne apatije. Postaje izazov pomaknuti se ujutro, postaje izazov leći navečer.
Ponovno me hvataju svi ti strahovi koji kažu - možda se ovaj put nećeš izvući.
Možda je ovaj put to to.

Osjećam se ko riba na suhom. Koprcam se čitav život, trudeći da napravim nešto od ove beskonačne žalosti i jada koji je moj 'choice'.
Ipak, uhvatim se sve češće u razmišljanju da uistinu ne mogu bolje.
Možda su ove prepreke nešto previše za mene. Možda sam toliko zalutala na tim svim 'iskušenjima' da sam popušila i ono malo zdravog razuma koji je trebao prevladati.
Jebote, možda sam stvarno PREVIŠE PUTA ZAJEBALA.

I što dalje?

Ne znam. Agoniozno prolazim dan. Posao me masakrira svojom količinom nepotizma, nepravde i neprofesionalnosti. Ja sam, kako su rekli već kolege, prstom u govno pogodila. Za promjenu. Ta moja ultra seksi mazohistička potreba da u svemu dođem na čistac, opet me košta duševnog mira.
U sklopu toga, vrtim se u beskrajnoj obiteljskoj priči gdje više nisam sigurna tko pije, a tko plaća (ja pijem i ja plaćam, ali doslovno). Financijsko opterećenje koje nosim za tu jebenu familiju pije energiju iz dana u dan, jer što god da se popravi, što god da se sanira, uskoro postaje još veća graba. Lagano gubim i motivaciju i mogućnosti da napokon odem daleko od njih svih, i da im pružim neovisnu financijsku 'freecard'... Dijelom jer sam sama, i više nemam oslonac partnera (iako doduše nikad nije ni bio tu u pravom smislu riječi). S druge strane, jer tako željena povišica, zahvaljujući pizdama u firmi, neće stići. Pobjeći u ovom trenutku izgleda tako kukavički, a i glupo, jer svemu slijedi hrpa pravnih zavrzlama, a da ne spominjem i potencijalnih tragedija, obzirom da su mi roditelji na pragu invalidnosti.
O samoći i nekim drugim stvarima koje bi me trebale brinuti ne stignem ni mislit.

I da više ne duljim - izoliram se svakim trenutkom, postajući neka druga osoba koju ne poznam, sve više paralizirana, sve više nemoćna. S jedne strane imam 'brižnu' obitelj koja me maestralno financijski ucijenjuje, s druge strane tvrtku u kojoj gubim dušu i volju za životom, s treće strane bivšeg koji čini sve da mi pokaže koliko je nadrastao ikakvu promjenu ili grižnju savjesti i pokojeg prijatelja, od kojih ni jedan ne zna sve što mi je na duši. I da, svi primjećuju povremenu slabost, i vide da sam blijeda. Uviđa se da se ne smijem. No u nedostatku potpunih informacija, to djeluje kao privremeno neraspoloženja. Pa cijelu priču još kompliciraju super savjeti poput 'odi na Sljeme', 'poševi nešto' ili 'meditiraj'.

Evo, sad ću.
Nakon što popijem koktel od 10 lijekova koji izazivaju mučninu i teške misli, ući ću gola u meditaciju, zaputit se na Sljeme u mislima sa osrednjim čovjekom (divne više ni zamislit ne mogu), i tamo ćemo se poseksati na suho, da više boli. I više ne čuti.

Just kidding. Vjerojatno ću se toliko nadrogirati da ću strgat sve oko sebe, a na kraju i sebe.
Ako mi je već suđeno da padnem, ako je to moj put, a moguće je da jest...neka mi Svemir javi.
Jer sve što radim volim obavljati dobro, pa ako i trebam pasti, učinit ću to dobro izgrebanih koljena.
Radije ću u pakao, nego biti bespomoćna...


- 18:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.01.2017., subota

Kako malo bolje preživjeti

Provela sam pet godina u maloj firmi u kojoj je vladalo jednoumlje, šef bio jedini vrijedan, pametan i nužan. Škrt, zlonamjeran, spreman ocrniti svakoga tko mu na bilokoji način proturječi, ili ima ružnu majicu.
Ovdje nisu bili zaštićeni ni odrasli ni djeca, ni partneri ni prijatelji ni rodbina. Posao raste, a para ni otkud.
Nakon pet godina gutanja svakakvih govana, odoh.

Nađoh se u nešto većoj firmi koja je na van izgledala super, posao bio atraktivan, ekipa simpa.
Ima i para.
Ispade paravan za najgori mobbing ikada. Obolila od muke, ali i dala otkaz nakon 8 mjeseci.

Pojavim se u trećoj firmi. Rvackom gigantu. Vodećem.
Posao siguran, pare koliko toliko OK. Napokon dom.
Nakon šest mjeseci postaje očito da uglavnom rade poslusposobni ljudi kojima nitko ne mjeri učinak i da se gotovo nijedan posao ne napravi, niti do kraja niti kako treba.
Najgore od svega, menadžment nit zna niti umije utvrditi tko radi koliko i na koji način. A ako i utvrdi, obavezno se podcjenjuje bilo DOPRINOS, bilo količina SABOTAŽE.
--

I'm done.
Želim van. I ne, ne želim čitati ona sranja 'joj barem imaš posao', 'joj barem imaš plaću'.
Ja vidim da ovdje ni malo ni veliko, ni ljubazno ni bezobrazno ne zna raditi posao.
Ovdje je uspjeh poistovjećen sa 'malo boljim preživljavanjem'.
I jedino što se nudi je začaran krug poboljašavanja neke od deset varijabli. U jednoj firmi povećaš prve dvije, ali ostalih osam pati. U drugoj povećaš zadnje 3, a ostale odoše u minus. I tako.
I ne, ne želim biti poduzetnik. Nismo svi za poduzetnike niti svi imamo impuls osmišljavati nešto iz ničega. Možda bi i imali da ne znamo što znači u RH imati firmu.
I'm done.

Malo šale na vlastit račun



- 13:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

15.12.2016., četvrtak

Antievolucijski bestseleri

Spočitavaju mi da sam prestroga i da očekujem previše od ljudi.
Da nemam razumijevanja.

Često razmišljam kako treba pristati i na manje, i biti tolerantan i fleksibilan.
Kažu da se odnosi grade na kompromisima, i da ne valja biti okrutan... da će se medom privući više muha, nego octom.

Opet, Svemir i mnogi u njemu otvoreno pišaju po meni jer ja sama sebi uvijek ustežem stvari.
Jer mislim da sam skromna i jer mislim da mogu sa manje. Nekad je to i istina.
Jer mislim da su drugi slabiji, pa im treba pustiti fore.
Jer smatram da ne razumiju, ne odmah, i onda im progledam kroz prste.
Kako ćeš se ljutiti na nekoga tko otvoreno ne kuži?
(Ali ako ti objašnjavam, već stotnu puta, onda ti dragi suputniče nisi glup, nego si loš.)

Istina je, da bi i mene (popustljivu i naivnu), a i "tebe" (veličatelju slabosti) evolucija brzo istrijebila.

Otkada je postalo ljudsko pravo i prioritet da se vječno opraštaju mane i na temelju njih izbjegava odgovornost?


'Ja ne morem, jer sam slab'.
' Loš sam u vezama, jer su mi roditelji koma'.
'Ne ide mi na poslu, jer nisam nikad radila nešto teško.'
'Ne mogu si pomoći, samo jedem..'
'Ljudi su govna, pa najebeš...

I ostali antievolucijski bestseleri. Tu najčešće priča staje. Našli smo opravdanje, možda sa nekom trunčicom psihoanalize koje nam daje BESKRAJNU ulaznicu u klub otpisanih, sjebanih, nedodirljivih.
Našli smo si svoje Zašto nemamo ništa u životu i zbog čega je sasvim opravdano da čitavu egzistenciju provedemo nadureni i bez ikakvih kriterija.

Strogo, a?

Ma i da uspijem podvući one svoje 'milosrdne' stavove u neku dozu pristojnosti - stvar je u tome da je malo tko dovoljno pristojan da to cijeni.
Ako nekim čudom ne iskoristi moju naivnost, to je prvenstveno zato jer ga boli briga.


Pa evo, ukratko - misao dana: You're not what you give, you're what you take!


- 18:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se