Kut (s)udara



23.05.2006., utorak

Sommer-Adagio, quasi una fantasia

Plovidba opasnim morem nutrine.. (© alyn) Smireno krvari sunčeva lađa nebom. Prodoran sjaj kožu čini crvenkastom, staklenom; očima upijaju ishitrenu oblačnu glazuru na sjeveru, odakle se bježi u toplije i slanije noći. Utonuli u smiraj prevečerja, mislima se tuku s valovima; u obje je glave zatišje nakon oluje... jer vihor je bio Vigor i noć je skratila idući dan: sada nekako treba dalje. Riječima je ugodno u grlu, zasoljena kosa možda blagoslovi pamet pa će razjasniti sve, da više ništa nije jasno: prijatelje se ne ljubi, za ljubakanje su svi osim njih. Osim ako... nema jednog važnog Osim Ako i nikada ništa nije ni bilo; onda je ikakva nada doživotna hereza.

"Ja bih bio tvoje sunce, ne solarij za jedan tretman."

Tolike pametne rečenice prepržene na post-festum napetim nervima.. Prekasno. Tada? Odšutio je odgovor. Posljednje, zaostalo svjetlo na morskom dnu: konzerva. Rasplesala je njegovo srce - međurebreni skakač je ubrzao, snažan mu je kâs; no, zaboravlja li i zgrčeni meandar niže u utrobi?

A nevina vremena su iza nas, upogonjeni smo odavno u neke čudne zaplete čiju shematiku nikako da ulovim. Fališ, da boli. Uz nas praznina, nijema i osunčana. Koga briga za malo prije i fotićem uhvaćen odred oblačnih krstarica na nebu, koje krvari suton? Odrasli smo, zvijezde gasnu uvijek, brže kad se bližimo gradu zakašljanih auspuha.
Ti, ja...
Radioaktivne igračke potrganih dijelova.
Blaženi ponekad u nekom svom kontinuumu, koji se udiše spavajući, jer stvarni svijet za ovo stanje ima drugačije medicinske nazive. Ne voliš slova, znam, crninu bezuspješnog pokušaja da se Misao fiskira na papiru.

Bez zraka sam, to ti priznajem ipak, u nadi da će Presvijetla Jasnoća udariti kao munja i na moj životni put.


Večeras? Snomorica, uginuće Nade u bolje sutra. Sjenka anđeoskih krila na zidu koja je samo češalj ocrtan svjetlošću svijeće na keramici. Po papirima, hrana očima: hrpimice nagomilani inicijali žuđenog Imena. Drugdje brojevi i geometrija i kalorije i neožbukani rubovi zida uz drvo. S jutrom dolazi novi kaotični preplet aura koje venu zaražene bakcilima svakodnevice. I ujed sjećanja. Jesu li kasnije treperave svećenice noćnog neba zasjale u njezinim očima? Ona, je li uzdahnula "Opet sojino mlijeko na obrazima; prokleti puder!" - ovlaženog lica? Unutarnji nametnik, čežnja, udara. Nedostaje mu ona pogrešna i trenutna toplina nježnih ruku pod njegov torzo postaje orguljama... svirala se partitura snova.. Žene mogu biti mačke; predu uzdasima, koji inficiraju tkivo stvarnosti i sakrivaju se u poroznom tlu snova. Danje boje pokrit će praznine; za laku noć, spustio je rolete niže. Rascvale noćne naranče koje osvijetljavaju park, mjesečeva svjetlost, izgnani su. Možda to znači kraj njegovog sentimentalnog Sommer-Adagia?

No, i nakon večeras, quasi una fantasia ostaje uspavankom njegova sjećanjima osjenčanog duha.


- 12:30 - Misliš? Zabilježi... (24) - Papirus - Link #



04.12.2005., nedjelja

In memoriam: Točka. Na sve.

Kopija mog zecoslava, počivao mi u miru... Točka na sve, nema više mog zeke, istoimenog. Znam da ćete reći da je točka glupo ime za zeca, ali mali crni druškan noćas je otplovio na neko mirnije mjesto, a ime dobio zbog svoje boje (posvema crna zečica s bijelom njuškicom i raznobojnim, ali crno/bijelim kandžama) i toga što smo u obitelji dvije, koje se bavimo lingvistikom.. Mama ju je tako nazvala kad sam je donijela doma, neočekivano. Bilo je to 30. 09. 2000. … autorica ovih redaka pala je prvu godinu svog fakulteta s prosjekom 5,0 i rekla mami da možda nije dala godinu, ali nije da nije radila, i ne može bez ljubimca. Tog sam dana, popodne, u onim malim kavezima u pet-shopu u Importanneu vidjela dva mala zečića. Jedan, crno-bijeli, svidio bi se svakome. Ali meni je za oči zapeo manji, posve crni, u kutu kavezića. Oba su bila rezervirana. Na dan takvog poraza, bilo je logično očekivati da taj ljubimac ostane tamo i ode negdje. No, rekoh majci što rekoh, i otišla sam s tristotinjak kuna u Importanne barem još jednom onog malog crnog zeca. Dobro se sjećam, bilo je negdje 19:20 kad sam stigla, i mali crni zeko bio je sam i presladak. Pitala sam prodavačicu je li možda nešto promijenjeno, rekla je da nije, i da je taj mali zec, zapravo zečica, bila najslabija u leglu i da su oni koji su je rezervirali trebali doći po nju. Uglavnom, uvjerila me u neisplativost i nemogućnost toga da je uzmem. Imala sam ono što zovu cojones i otišla do druge prodavačice, praveći se totalnom naivkom, i pitala je, je li zeko možda na prodaju. Ova je pogledala na sat i rekla, «Ah pa nije – ali zapravo, vidite, već su trebali doći po njega. Vi je hoćete uzeti?» Kimnuh glavom. Ne očekivah ništa. «Ah, pa ko ih šljivi, ma nema problema.»
I tako je mali crni zeko, u tom trenu star dva i nešto sitno mjeseca, loptica ne veća od mog dlana, došao pred vrata mog doma. Neki pričaju samo s ljudima, neki samo sami sa sobom, a ja sam na putu doma, u busu, pričala s njim. Bila sam sigurna da će mu kod nas doma biti savršeno dobro, samo ako preživi. Ali sva insuficijencija i ine spike oko njezinog zdravstvenog kartona pale u u vodu pred vratima moga stana. Uzela sam je iz onog malog kartonskog zatvora u ruke, dvaput veće od nje onako sklopljene, pozvonila nosom (ili jezikom..) da bi mama otvorila vrata a ja ispalila, «Mama, evo po TO sam išla, to je zeko.»
Prvotni šok uskoro je nestao kod sve nas tri. Zeko je nazvan Točka, što sam ja kasnije, navikla da duljim kratka imena, pretvorila u Točkimir, i udomljen. Moj je posao bio osigurati joj najbolju moguću prilagodbu. Prva tri dana satima sam je imala u rukama. Ne možeš nikada utrenirati životinju, ali možeš zaslužiti njezino povjerenje. Za kućnog ljubimca to je iznimno važno – jer ako su nesigurni, em nisu sretni, em stradava materijalna okolina..

I tako je to krenulo. Zeko se uklopio fantastično dobro, i nikada nije pokazivao zazor od maženja i igranja, za razliku od velike većine mini-zečeva. Dapače, voljela je i strance, ali ne sve… u tom je pogledu bila nenadmašan tumač, mudrujem ja sad s mnogo više prejahanih milja pod guzicom. Ono što je najvažnije: cijeli je dan bila na otvorenom, njezino je carstvo bila cijela moja soba. Moja novopečena pušačka soba. Shvatila sam kad je krenula manijakalno lickati moje prste kojima držim cigaretu da joj u njoj možda je lijepo, ali da neće biti dobro ako ostane u dimu, jer razvija naviku na nikotin. I tako je Točkimir dislociran u kuhinju. Uz moje suze i gunđanje, znajući da će joj tamo definitivno biti bolje – i da će biti na čišćem zraku, jer samo je moja soba pušački prostor u stanu – pa možda poživi dulje. Upalilo je.
Nema smisla nakljucavati slova o tome vežem li se ja osobno za ljubimce, kao što bih otklonila i svaki detalj oko posesivnosti i kompenzatornih mehanizama nas kojih ih imamo. Što se mene tiče, članovi okoline dobivaju poštovanje, a članovi mog malobrojnog doma ljubav. Točkimira nisam voljela zato jer je udomljen kod nas kao ljubimac, po službenoj dužnosti, nego zato što je bila riječ o nekome tko je tražio i davao pažnju, primijećivao stvari i bio.. presladak. Mama, da ona piše ovo, govorila bi o tome kako je ujutro taj mini-zec dolazio do nje i šapicama i zubima grickao njezinu kućnu haljinu kad bi sjela jesti nakon što ga je nahranila. Taj zec nije tražio samo izvršavanje obaveza prema sebi: taj zec je tražio pažnju i ljubav.
Ja ovo pišem, pa ću samo dodati da je nekoliko puta došlo dotuda, da sam se rasplakala a zec bio kraj mene. Bila je mirna, možda čak osjećajući da mi treba nešto toplo što ne bježi. A kad je jednom bila bolesna, ja sam mrtvo-hladno ostavila svoj krevet, potegla u kuhinju sa svojom planinarskom vrećom i rekla mami, «Gle, jest glupa ideja i još gora izvedba ali taj zec me voli i pomoći će mu ako budem blizu dok mu je teško.» Upalilo je i to. Točkimir se oporavio i nastavio skakutati.

Da skratim ovu predugu priču i završim je s onime što se zbivalo zadnjih dana a potvrđuje sve ovdje nakljucano: Točkimir je bila strašno smršavila, prije dva dana prestala je jesti. Još uvijek je bila žilava i skakutala, ali toliko je bila malena, a sad i lagana, da je nisi mogao osjetiti u rukama. U petak je otac, čovjek koji zbog svojih obaveza često boravi u kuhinji, išao na put, ali me podsjetio da pazim na zeca, posebno. Naravno da me trebalo podsjetiti s vremena na vrijeme… ali, Točkimir nije bila zlopamtilo. Došla sam doma i shvatila da oko očiju, slabih očiju, ima nešto nalik kamencu. Jedva sam smirila ruku toliko, da joj vatom na štapićima natopljenom čistom vodom lagano pokušam maknuti to nešto, što je bilo veliko, a mučilo ju je (tko je imao ili promatrao zeca, zna da su u pitanju iznimno čiste životinje). Uspjela sam, a ona, gladna i krhkija no inače, nije zamjerila. Dapače.. pomakla se sa prostora poda nad kojim je stol, sjenka i zaštita njezina, do prostora sudopera, posve otvorenog. Onako malu i sitnu, tih dan i pol mama i ja smo posebno pazile da ju ne lupimo prolazeći – ona se nije micala, nije da nije mogla nego je jasno dala do znanja da ne želi, jer treba pažnju. Obje smo, koliko su obaveze dopustile, to i učinile.
Izlazeći van u petak, držeći je u rukama, rekla sam joj: «Samo budi dobro i dočekaj me živa i zdrava kad se vratim». I jest.
Izlazeći van jučer, ostavila sam je u mraku, samu. Imala sam osjećaj kasnije da stvari idu svom prirodnom kraju što se nje tiče, i to sam i spomenula frendovima.
Došavši doma, imala sam nesreću s računalom, otac je još bio budan i rekla sam mu da u ponedjeljak komp moramo odnijeti na servis. Zbunjena cijelim vikendom koji je bio prilično katastrofalan, a sad se zona katastrofe proširila i na prostor moga doma i alatku svakodnevnu, nisam pogledala kako je Točkimir.

Probudila sam se debelo prerano. Mačak, sustanar broj dva, koji je sa zecom vodio ratove očima jer je bio naučen na to da je prostor kuhinje Indija a zeko sveta krava i da će gadno fasovati ako ga pipne, taman je klopao svoj obrok. Izašla sam van nasmijana, računalo je odjednom proradilo, lakše duše zbog manjeg troška i svega.. i saznala od mame da imamo pokojnika. Bilo mi je jasno. Suze su pukle. I još drže.

U ovih četiri i pol godine, otrpilike, koliko je taj zec bio kod mene, od njega sam vidjela sve najbolje. Bio je ljubimac s osobnošću, ljubimac koji je dobio najviše što je mogao u našim uvjetima, mala krznena loptica koja je uvijek – UVIJEK – donosila osmijeh na moje i ičije lice. Da je bilo vjerovati faci i riječima prve prodavačice iz pet-shopa, ne bi zaslužila priliku da je udome s ljubavlju. No, poklopilo se.. i dobila ju je i ona i ja. I svi mi doma. Ta mala crna loptica bila je nešto što sam neobično i nesebično voljela, i MATER SVIMA koji su mi u zadnjih 4 godine objasnili sve zamislive načine ubijanja zečeva. Ubijali su mene. Pokazali su kolike su ljudi svinje još jednom, udarajući po mojoj iznimno slaboj točki, ali išlo se dalje. Oni ostaju sa svojim jadom i bijedom u nutrini. Jer, mogu se voljeti i životinje. I biljke, i mnogo toga još. Točkimira nema. Život ima svoj tok i onaj, njezin, je stao. Makar smo mi doma u potpunoj komi, ne može joj biti loše. Samo bolje, a bilo joj je, tu među nama, dobro. U to sam sigurna. Ljudi, ostaju kakvi jesu. Mačak više nema nekoga tko ga provocira trčeći mu pred nosom, znajući da je sigurna na svom prostoru. Ja idem dalje. U ovom krvavom školovanju taj je zec bio jedna od najsvjetlijih točaka. Pa u to ime… drago mi je što je taj mali zeko imao veze s mojim i meni bliskim životima. Što sam mogla voljeti, doista voljeti, baš njega – jer nemogućnost da volim ubijala me oduvijek. I to mu neću zaboraviti. A ako je ikome ovaj post išta značio, bit će mi drago. Ja samo tražim prostor za svoje suze.


- 09:00 - Misliš? Zabilježi... (37) - Papirus - Link #

<< Arhiva >>


Najdraži

+ ANYWAY...
+ Blizančevi osjeti
+ Eterično rječito
+ Kucaj duha
+ Noćni zapisi
+ Opojna taverna
+ Slikovito zvjezdano
+ Zvonjavo D!


Anđeli u ofsajdu

+ Estetizirana praznina, E.Pranger
+ Fluidno crno, UrbanChaos
+ Majstorski složenci, Porto
+ Mirisno pričljivo, Cocosh
+ Osjetom bola, Redskin
+ Pjev bodeža, Yuriko
+ Plemeniti intelekt, Hal
+ Senzualni chill, Cff. Noir
+ Skladni ekstremi, Creativa
+ Slobodnim stilom, FreeStyler
+ Ugodni mrak, Neferneferi-Seth

+ Nebeski plač, Celeste
+ Okovano crtovlje, O. & L.
+ Rasjeckano pletivo, Neprilagodjen
+ Zakucana tišina, Tofu
+ Zen-crtovlje, Lighthouse

+ Lucidni OvajOnaj
+ Mobilini Kemoterapija
+ Nasmijana Celebrity & Alter ego
+ Nemirna Lososs
+ Razigrani Tarzan
+ Začuđujuća Cow
+ Zaigrani Pooka


Također dragi i čitani

+ Analna Carica
+ Futilna družba
+ Il Postino
+ Kišni čovjek
+ Kreeza Identeeteta
+ LetMeSee
+ LilFish
+ Mačak u čizmama
+ Maslačkica
+ Mental
+ Mr. Piton
+ My Way
+ Sanjin svijet
+ Sedmi Pixi
+ Slomljena Muzika
+ Summer Gathering
+ Tangled
+ xGreyMousex
+ Young

+ PBP lirici
+ Klan Vuka i Zmaja

+ Jezični savjetnik, Stitch
+ Programerski pogled, Vuk
+ Opća podešavanja, Nel'Chee
+ Vizualna podešavanja, Rat



Pozdraf & pusa

Vode nas niske strasti.. rekoše.

Sutra je samo tridesetak cigareta
udaljen bezdan ljudske gluposti,
rekoh ja..

Mudri su šutjeli.



Poveznice

+ Absolute Shakespeare
+ Bibliomania
+ Creative Commons (HR)
+ Cinestar: Online rezervacije
+ Color Swatch
+ CSS guide
+ Elektroničke knjige
+ Encyclopaedia of Arda
+ Firefox Myths
+ HTML lessons
+ Korienski rječnik informatike
+ Last.FM
+ Nabava.net
+ Name Voyager
+ Numerologija
+ Opera
+ Quiz: Fantasy/SciFi character
+ Quiz: Warcraft 3 Hero
+ RIAA Radar: Alt Rock
+ The Art of War (1910)
+ The Spark
+ Validate (X)HTML & CSS
+ VIP.hr Navigator
+ WinCustomize
+ XP PowerToys


Zadnji unos prati

+ In Flames - Come clarity


Zadnjem unosu prethode

+ Točka. Na sve.
+ Mer de noms
+ Space and Time
+ Paperje
+ Kriza identiteta
+ info: Čitanje u subotu
+ Lacking dotted pattern
+ Dreamweaver's padding of life
+ Attachment
+ Insecure(d)
+ Safely unarmed
+ A la matrose
+ In memoriam
+ Indefinetly
+ Caving in
+ info: Redisigned
+ Ignore/Ignite
+ Smells like spring iteration
+ Unwritten invite
+ Somebody's anyone
+ Unless I can cry
+ Inn Town
+ StubBorn (putanja druga, V.)
+ Kandilce (putanja prva, A.)
+ Homicidal suicidal
+ Where be drakes?
+ Online


Potrebne alatke
Višetjednim je promatranjem zaključeno da sam netko tko ima vrlo kompliciranu osobnost koja se, malim dijelom, može iščitati preko paradigmi. Dakle, za mene nema User's manuala, tek šturi FAQ preveden s korejskog na engleski pomoću softvera, a ne pravih ljudi. Ne treba vam user manual, uostalom, u fizičkom obliku bi vjerojatno težio par tona - dakle unusable.

plug & pray.





This blog is copyrighted.

Layout, graphics, & brushes by Leiyla.
Additional coding & all text-entries by Collisioncourse © 2005.
Very thankful to Hal for verifying the coding!
All other materials are subject to copyright of their respective authors.

Content copyright protected by Copyscape website plagiarism search


FREE Hit Counters!

Do skorog čitanja!



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se