četvrtak, 16.02.2006.

Rekli su o civilčevu blogu

Negativne kritike su pobrisane kako bi se stvorio dojam da civilca samo hvale. Pozdrav svim čitateljima - ovih osam mjeseci mi je doslovno preletjelo.





''Ima nešto joyce-ovog u ovim tekstovima.''
paF

''Pročitao sam cijeli blog od početka do kraja! Zabavno pišeš.''
Tv-kritičar

''Simpa blog.''
Maja

''Odlično pišeš..s guštom čitam tvoje postove!''
Tija (tvoj netko)

''Dobar blog.''
Chipi

"Ko nije za vojsku nije ni za ženit."
Catchaser

''Sviđa mi se blog - volim duge tekstove.''
Vita

''Legendo, odlični tekstovi!!!! Super!''
Danko (INK)

''Oduševljena.. svime.''
Ofca u kutiji

''Nikad nisam mislila da ću se tako ovlažit na jedan blog. Baš si supač.''
Plave tangice

''Odličan ti je blog, kažu tamo almost cool... ma nema almost , cool je i gotovo.''
Rockinsplit

''Iskreno: odavno nisam pročitala nešto s toliko stila. Lijepo pišeš.''
Ptica trkačica

''Skrati malo, tak dugačke postove ti niko ne čita.''
Gardenija

''Super ti je blog (da je bar meni približno takav).''
Badboyforyou

''Kako ranije nisam naletala na ovakav genijalan blog? :))) Da umem lepše da pišem, ovakav bi post svaki dan stavljala na blog.''
Brandnewgirl

''Sviđa mi se blog - odličan stil i nijedan tekst dosad nije izgubio na ritmu, kako to često bude kod dugih tekstova.''
Romana

''Super ti je blog.''
Mo

''Blog ti je super, postovi fenomenalni. Svaka čast!''
Mali svijet

''Jako dobar blog. Jako koristan.''
Xantippa

''Blogersko blago... u jednom dahu sam pročitao 90% tvojih prijašnjih postova - ostatak slijedi večeras.''
Stari momak

''Guba ti je blog.''
Gogs

- 18:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

Zadnji dan vojnog roka

''Sine moj, stiže dan da u vojsku pođeš.
Čudni se ovde sveci slave.''

Đorđe Balašević


Ustadoh jutros neispavan – najradije bi ostao pod pokrivačem još sljedećih nekoliko sati, ali trebalo je otići u grad, prijaviti ispit, platiti račune, popiti kafu. Danas je službeno posljednji dan mog vojnog roka. Što se radi na zadnji dan armije? Pije? Jede? Razbijaju čaše? Moguće. Zapravo je sve više formalno – tako su završili svi dosadašnji vojni rokovi u našem uredu. Otišao sam u slastičarnicu u nabavku kolača, pa samo birao – jedan ovaj, dva ona, još jedan ovaj i tako u nedogled. Nek se jede i slavi, jednom se izlazi iz uniforme. Vina neće biti – kolače možeš jesti sa svakim, ali vino pijem samo s ljudima koji mi nešto znače u životu. Iskreno – sretan sam da neke od tih ljudi više neću morati gledati. Životne situacije nas spajaju s različitim osobnostima, to je u principu zanimljivo iskustvo, ali više volim birati okruženje nego da mi je ono nametnuto, pa si prisiljen hoćeš-nećeš svašta progutati. Slobodan čovjek ima izbora – ako nisi zadovoljan na poslu, tražiš drugi. U vojsci si kao i u zatvoru – pritvoren u zadanom okruženju, preostaje ti mogućnost da proširiš prag tolerancije ili da propadneš od muke. Ja sam bio maksimalno tolerantan, nisam se nikome zamjerao, puno puta sam progutao govno, ponekad mi je i prekipjelo pa sam se pozvao na svoja prava, ali vjerujem da sam izvana ostavio prilično odmjeren dojam. Naravno, iznutra uvijek dijelimo ljude na one koji su nam bliži, na one koji su dalji i na one s kojima u svakodnevnom životu ne bi ni kavu pili, a kamo li dijelili osam mjeseci života.

Kakav je bio odnos druge strane? Recimo da je jedan dio ureda shvatio cijelu ovu priču kao priliku za nesmiljeno iskorištavanje i tu popuštanja nije bilo. Ne žalim se na rad. Smeta mi besraman odnos, kad te netko cijedi i ne pokušava sakriti svoje eksploatatorske namjere. To se nije zaustavljalo na tome da se radi osam sati dnevno, nego sam često radio i prekovremeno, subotom, pa čak i odlazio na službena putovanja. Sve mi to ne bi teško padalo da je ostavilo bar malo traga zahvalnosti. Umjesto toga sam doživio odbijanje dopusta za dobro zalaganje. Ipak, najviše od svega, na kraju cijele ove priče nedostajala mi je samo jedna riječ, možda sam prezahtjevan ako za svoj trud očekujem bar jedno – ''hvala''.

Drugi dio ureda se ponašao vrlo korektno, bez gnjavaže i s razumijevanjem situacije u kojoj se nalazim kao ročnik, student, mogu reći da sam s takvim ljudima dobro komunicirao i da sam s nekima od njih ostao u kontaktu i izvan ureda. Od nekih sam puno naučio – ne samo što se tiče uredskog poslovanja, nego i moje struke, a takva će mi iskustva sigurno koristiti u mojem budućem radu. Ako ništa, slobodno se mogu zaposliti u fotokopiraoni jer sam to govno od aparata jako dobro savladao. Od glupih i rutiniziranih poslova vjerojatno mi je IQ pao za 20%, ali to nije ništa novo, budući da je i inače u opadanju uzrokovanim štrebanjem besmislenih pravnih definicija i podjela. Da ne radim kreativne stvari poput pisanja bloga ili prženja folk-kompilacija, vjerojatno bih već bio na razini Benđija iz onog Faulknerovog romana.

Nije im se javio još ni jedan student za služenje civilke. Obavijesti vise na oglasnoj ploči već danima. Nitko! Mislim si: jebate, dobar glas se daleko čuje, ali loš se širi brzinom većom od svjetlosne. Kaže jedna kolegica u uredu: ''Vjerojatno se pročulo da ovdje treba raditi.'' Majke ti, nije rad nikoga ubio, ali koji jebeni mazohist bi trebao biti da pristaneš na besplatnu kopulaciju u mozak. Ali da ne ispadne sve loše, moram priznati da sam uspio izvući dosta pozitivnih stvari iz svega ovoga. Štrebao sam cijelo vrijeme, dao par ispita – ovo mi je bilo jako intenzivno razdoblje života, ali trud dolazi na naplatu. Eto, nadam se da ću dati zadnji ispit sljedeći tjedan i da me za koji tjedan čeka i diploma. U to ime ću sigurno nešto popiti.

Dragi civilci i budući vojni obveznici, nadam se da će vam ti silni mjeseci proletjeti kao što su i meni i da ćete se riješiti tereta koji nam je društvo nepravedno nametnulo. Raspitajte se o ustanovi u kojoj ćete služiti, pronađite nešto gdje ćete zadovoljiti svoje potrebe za neradom kao i potrebe društva za korisnim radom. Lijepo je kada možeš biti od pomoći zajednici – još je ljepše kad pomogneš nekome kome je pomoć potrebna, a takvih je ljudi danas mnogo.

- 20:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Civilac u misiji zabavljanja blogera – treća i zadnja epizoda

Civilac završava ovim postom trilogiju iole interesantnih postova objavljenih proteklih osam mjeseci. Do završetka vojnog roka preostala su još samo tri dana...

Patuljci
Vozim se prema svom kvartu, negdje nasred Mihanovićeve ulazi patuljak, rastom meni negdje do pupka, duge sijede kose i spljoštenog nosa. Ne znam procijeniti koliko ima godina, teško je to kod patuljaka, rekao bih da je prešao tridesetu, ali je prerano ostario. S desne strane sjedi bakica, drži u krilu sinčića, nema više od pet godina, ali opet, teško procjenjujem i dob djece. Brije patuljak nešto sam sa sobom, najprije ga ne kužim, ali onda mi se pričini da sam čuo: ''Puši kurac.'' Okrećem se da se uvjerim kako mi se pričinilo. ''Kurac.'' Patuljak recitira svoju brojalicu. ''Penis.'' Nekoliko sekundi tišine. ''Kurac bih nabio.'' Bakica se pravi da ne čuje, priča s dečkićem: ''Da, da, to je tramvaj, vozimo se u tramvaju.'' Dijete: ''Tran-baj, tran-bvaj.'' Patuljak: ''Šupak'' Ponovno se okrećem. ''Nabio bih ti ga u šupak.'' Ljudi slušaju. ''Šupčić.'' Baka nastavlja svoju briju: ''Imamo još dvije stanice, pa ćemo ići kod tate.'' Dijete: ''Ta-ta, ta-te.'' Patuljak: ''Nabio bih ga ko konj.'' Dijete: ''Konj, konj.'' Bakica: ''Da, da, vidi tramvaj.'' Klinac: ''Konj, konj!'' Patuljak je izašao kod Cibone. Mislim da je promijenio moju predodžbu o malim bespomoćnim patuljcima.

Opet patuljci (ovog puta vrtni)
Patuljci, te ikone kiča, najčešće su smješteni u parkić ispred kuće, okruženi su idilom raznobojnog cvijeća, nižim raslinjem i kućicama za ptice. Po estetskoj vrijednosti nisu im ravne ni reprodukcije konja na pojilu, vilerovi gobleni, pa čak ni kutije za cigarete u obliku čaplje.

Kiseli krastavci
Počela je sezona kiselih krastavaca. Makar njihova sezona nikada ne prestaje i naši su supermarketi tokom cijele godine dobro opskrbljeni, ali to ti je poput zimske jagode ili ljetnog kestena – znaš da je očito neki podvaljeni GMO, dobro izgleda izvana ali im je okus kao krumpir. Ljetni kiseli krastavac je prava stvar: možeš ga grickati uz televiziju ili teglicu furaš na more, pa ih cuclaš kao desert nakon sarme ili pečenog odojka. Čudi me da već nisu smislili sladoled od kiselog krastavca ili jogurt sa ekstra velikim komadima kiselog krastavca. S obzirom na potražnju, vjerujem da će Jamnica uskoro izbaciti Janu s okusom krastavca.

Varaždin
Varaždin je grad u kojem sam do sada vidio najveći broj rozih građevina. Baš je nekakav candy-pastelno-gay gradić. Kako bi dokazala da Varaždin uopće nije gay, naša voditeljica nam je otkrila da grad nisu nikad uspjeli osvojiti Turci. A ja sam zaključio da su svi nepoturčeni gradovi zapravo vrlo metroseksualni jer se šepure nekakvom gospoštinom, baroknim manirama i habzburškom patinom. Varaždinci ne propuštaju zahvaliti Bogu (i onom klincu piromanu što se igrao sa šibicama) što više nisu metropola, glavni grad sviju Rvata. ''Pa zamislite si da ovim lijepim ulicama prolaze tramvaji'', objašnjava nam s gađenjem starija gospođa. Grad samostana i crkvi – toliko ih nema valjda ni u Vatikanu. S jedne strane ulice roza zgrada s časnim sestrama, a odmah preko puta svjetlo plavi franjevački samostan. ''Postoji priča da se ispod ceste nalazi tajni tunel kojim su franjevci odlazili kako bi se malo družili s ženama.'' Braća smeđih habita u jebačini nasred ružičastog samostana. Baba je progutala knedlu kad je skužila da sa strane stoji jedna uršulinka, čini se da je čula trač.

Božićno vrijeme
Kada bi barem imali bijeli Božić. Ali u ovoj besparici tko si može priuštiti gram bijelog? Zato lijepo, sredite svoj blagdanski stol: čokolada s travom i cimetom, biska, božićno pivo, odojak. Ne nužno tim redoslijedom. Vi koji ćete na polnoćku, nemojte zaboraviti par paketa petardi, pa zapucajte malo nakon mise. Takav je stari hrvatski katolički običaj. Ujutro odmah pod bor pogledati što vam je ostavio mali Isusek (scil.: Djed Mraz). Ako nije kositreni sat iz najnovije Ceruttijeve linije ili Escadina šubara od krzna egzotičnog sibirskog jazavca, znači da niste bili dobri ove godine. Isusek (Djed, op.a.) zna da nedjeljom radije idete u King Cross nego na misu. Zbog toga stričeki svećenici sve češće moraju dizati kredit da bi kupili najnoviji BMW. Srećom, kažu da će se uskoro zatvoriti dućani, pa će se izgubljene ovčice vratiti svom stadu. U skladu s krepostima blagdana, dok uživate u obilju božićnoga stola, nemojte zaboraviti prisjetiti se i onih koji su siromašni i odbačeni od društva: nadajmo se da će nam u sljedećoj godini manje dosađivati dok pijemo kavu u Bogovićevoj ili dok čekamo na semaforu na Vukovarskoj.

Pismo Djedu Mrazu
U ovo veselo blagdansko doba često mi misli polete do dalekog sjevera, bijelih prostranstava i drvenih kućica s malim prozorima. Nadam se da ševiš okolo djede. Od pojave vijagre puno se toga promijenilo, kažu da je u tim godinama i bolje nego dok si mlad. Samo se okani igrica s djecom jer te takve sramote neće zaštititi ni diplomatski imunitet, ni eksteritorijalnost brvnare u kojoj griješ svoje laponsko dupe. Čuo sam da si popularan među sobovima. Udruge za zaštitu životinja ipak ti preporučuju nabavku nekog dobrog kamiona umjesto uprezanja ergele jelenova. Pozdravi mi Rudolfa i poruči mu da su i Hrvati prihvatili stari laponski (američki?) običaj iznošenja vjedra vode pred kuću kako bi se sobonja dobro napio.

Pornić
Stavili jučer neki film, nisam imao živaca gledati, ali uvod ide ovako: žena piše doktorsku disertaciju o seksu i potrebi za seksom. U kadru ona s frendicom, oba dvije good looking naravno, žali se kako joj je profesor odbio rad jer nešto nedostaje u njemu, ''nedostaje strasti''. (?!) Halo! Kakva strast u znanstvenom radu? Pa ne pišeš pornografski ljubić. Sve si mislim da nije taj njen profesor doktorirao kao Đapić, pa sad strogo ocjenjuje svoje studentice. Uglavnom, ide dalje: frendica joj mudro predlaže da napravi neko istraživanje, terenski rad, tako to obično ide kad se pišu disertacije. A ova sva sramežljiva, kao, ne bi… Bit će da je i ona prepisala sve iz knjige, a ni fusnote nije navela, kud ćeš sad i istraživanje, kakav eksperiment? Prijateljica donosi oglasnik, kaže, ajd sad ti zovi, imaš frajera koji svašta traže, pa istražuj. Dalje nisam gledao.

Radna subota
Nisam baš imao pretjerani dojam da je direktoricu briga što dolazim na posao u dan koji je Zakonom o civilnoj službi određen kao neradan. Dok smo odlazili, zahvalila mi se na pomoći. A ja si mislim: ''Stara moja, nemaš beda, što bih inače radio subotom, vjerojatno se smjestio na kauč, upalio klimu, čitao novine i čekao večernji izlazak. Hvala ti što si mojoj dokonoj ljetnoj suboti dala smisao. Ako treba, dogovoriti ćemo se i za nedjelju!''

Liftovi
Nikad nisam do kraja svladao ni kurtoaznu konverzaciju u liftu, popizdim kad mi počnu srati o vremenu. Ajde zašuti, znam da je šugavo vrijeme i bez tvog trabunjanja. Onda pristojno odzdravljanje, još samo fali rukoljub i vicevi o Bobiju i Rudiju.

Povratak s godišnjeg odmora
Danas su svi jako ljubazni. Valjda su se nasunčali, najeli, napojili i najebali, pa je sad sve lijepo i fino, gledaju se slike s ljetovanja, sve je tako dražesno. Kao srednjoškolci nakon ljetnog raspusta, još samo fali: ''E stari, znaš kako sam jebo ovo ljeto, kuiš, ono i napušen sam bio svaki dan, lud sam ko štuka.'' Svi mi izgledaju par nijansa tamniji, ne znam je li to krema za samotamnjenje ili malo tamniji puder. Kaže mi jedna da sam bijel kao sir. A jebi ga stara, neće boja na svjetlokose, makar se okretao na suncu kao prasac na ražnju.

Opet babetine
Čokolaterija na trgu, bakica u redu ispred mene, drhtavim glasom: ''Molim vas jednu bombonjeru''. (Te socijalne Kraševe trgovine su fora jer možeš kupiti već zamotane slatkiše, onako u ružni kičasti celofan, s uzorkom na srca ili rascvjetale ruže!) ''Recite mi do kada je rok trajanja.'' Ja si mislim: Koji ti je kurac babo, kupuješ zamotanu čokoladu i sad hoćeš da ti žena odmotava sve kako bi pročitala datum! Žena čita datum s neke druge kutije. Nastavlja prijekornim glasom: ''Je li sigurno do tada?'' Bio je to trenutak kada sam u svojoj mašti izvadio komad debele špage i zadavio bakicu nasred dućana.

- 17:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Civilac u misiji zabavljanja blogera – druga epizoda

U nastavku slijedi drugi dio kratkih pričica čija je jedina svrha šokiranje dokonog blogerskog pučanstva.

Buđenje u devet
Zvonilo je u šest za zdravomariju, činilo mi se da sam prespavao početak, klizila su mi stopala prema lijevom rubu, onom s kojega se jedino možeš strovaliti, ali se na kraju uvijek zadržim. Onda je prošlo pet minuta i već je bilo petnaest do devet, izletio sam iz kreveta kao da mi se pod plahtu ušuljao psihotični jazavac, trčao sam prema vratima, pregazio nekoliko pari iznošenih čarapa, spotaknuo se na tenisice, odletio na teleću kožu, jednu od onih koje četkam po susjedovom bijelom rublju i na kraju završio pred vratima ureda. Do tada još nisam zaspao na posao.

Frizerka
Jučer sam nakon posla otišao kod frizera, rekao ajde da i ja kao prava tetkica posvetim jedan dan samom sebi, tako sam nešto čitao u Cosmu i tim trulim ženskim časopisima. Upadam ja u taj neki salon, unutra dvije trebice, jedna bolja od druge, prva crna, izgleda kao Uma Thurman u Pulp Fictionu, a druga plava, mršava, možda i zgodnija od crne. Biram crnu. (Dobro, sad serem, crna je bila na redu, pa nisam mogao birati.) Kaže cura da je automehaničarka i da je s frendicom otvorila frizerski salon, za sad joj ide dobro, radi dvanaest sati dnevno. Pričam joj o svojoj civilnoj službi. Kaže mi da sam tetkica.

Sladoled
Sjedim ja u slastičarni, uživam u svojoj jednosatnoj pauzi i onda se mora pojaviti netko da prekine svu tu idilu nekakvim bizarnim dijalozima kojih se ne bi posramio ni Ionesco ili Brecht. Sredovječni par, žena jede sladoled, lik pije kavu. ''Dobri su ovi suncobrani.'' ''Kaj veliš?'' Minuta šutnje, valjda jede sladoled. ''Dobri su ovo suncobrani.'' ''Cucobrani?'' ''Suncobrani.'' ''Ja sam mislio da kažeš cucobrani.'' Smijeh. ''A kaj su to cucobrani?'' ''Pa to ti je ono…'' ''Koje?'' ''Pa ono dole.'' Smijeh. ''Pička?'' Okrećem se, nije mi jasno koji im je kurac. ''Pa da, kužiš, cuco-bran, jer brani, kužiš?'' ''Ja sam mislila da je to ono kaj se diže i spušta.'' ''Ne, to je ono kaj ti imaš.'' Smijeh. ''Ja imam mačkicu.'' ''Žabicu?'' ''Ne, mačkicu.'' Gledam u nevjerici, žena je pola metra od mene i dere se kao da nikog nema. Frajer je ušutkava. ''Ma ne čuje nitko.'' ''Hajde idemo.'' Ostavljam sladoled, dosta mi je bizarnosti za danas.

Energija
Sjedim opet u onoj istoj slastičarni, lijep sunčan rujanski dan, čokolada i šlag, zdjelica napunjena do vrha kako to zna napraviti samo moja najdraža konobarica. Do mene za stolom muškarac u srednjim tridesetim, ali izgleda starije, proćelav, mislim da je i naočale nosio. Žena u kasnim šezdesetima, našminkana i nakićena, pije limunadu sa smeđim šećerom. Još jedan od onih bizarnih razgovora. Baba: ''Energiju moraš izbaciti iz sebe, ne možeš je zadržavati, ona neprestano cirkulira, protječe, moraš poraditi na energetskim centrima u sebi''. Ja si mislim, o jebote, kako mrzim te spike s energijom, to me uvijek naživcira, pogotovo kad gledam one seanse na tv-u, kad bakice zovu i onda im vračara kaže da se skoncentriraju na taj dio tijela i ni slučajno ne prekriže ruke ili noge. ''Osjećate energijicu kako protječe?'' A s druge strane orgazmičko uzdisanje: ''Ah, da, osjetim neke trnce, kao da mi nešto prolazi''. Baba završava: ''Morati ćemo završiti jer čekaju drugi gledatelji, ali pogledajte reprizu emisije, pa će ponovno djelovati.'' Eto baš na to me podsjetio ovaj bizarni razgovor. Frajer odgovara: ''Osjećam da bih se trebao više truditi, ne znam da li ja uopće to pravilno radim…'' Baba: ''Gledaj, mi stalno potiskujemo energiju. Potiskujemo agresiju, suzdržavamo se, tako nas uče, moramo ostati hladni. To nije uvijek zdravo. Potiskujemo seksualnu energiju, suzdržavamo se od seksa, a seks nam je jako potreban.'' Frajer: ''Da, istina, potreban je.'' Baba: ''Jel' imaš redovite seksualne odnose?'' Frajer, postiđeno: ''Pa baš i ne.'' ''Pa čuj, ja ti imam šezdeset i osam godina, to su najgore godine, znaš ono, osjećaš želju, a ne možeš je ostvariti.'' Sad meni nije jasno da li bi se baba pojebala ili šta?

Baba koja je potresla svjetske burze
Pod senzacionalističkim naslovom 'Ni luk jela, ni luk mirisala' jedan naš dnevni list piše o priprostoj krojačici iz Omiša koja je razdrmala njujoršku burzu u transakcijama dionica Reeboka. Baba je u mirovini koju je pošteno zaradila za šivaćim strojem u tvornici Galeb (koja by the way radi kvalitetne gaće, imam ja jedne i stvarno su ok), ali joj valjda ta penzijica nije bila dovoljna pa se bacila u milijunske transakcije. Brokeri su šokirani. Tržišta kapitala su potresena, ftse indeks je pao za 0,003 posto, crobex također, Wall street je u panici. Uglavnom, baba se okoristila povlaštenim informacijama i jeftino kupila, a skupo prodala Reebokove dionice uoči prodaje te firme Adidasu. Susjedi su u nevjerici, ali prema pisanju novinara ne znaju što je to uopće dionica, misle valjda da je baba opljačkala neku kladionicu i digla veliku paru.

Tangice
Zar je moguće da tange odlaze u ropotarnicu prošlosti? Nacija je u šoku. To je sigurno maslo one dekadentne Europe koja nas ne želi, pa joj nije dosta što nećemo imati sira, vrhnja i kulena, nego nam još moraju i tangice oduzet. Ma fuck off Europo! Držite si vi vaše pomodne dugačke pamučne gaće, a nama ostavite da budemo zadrti tradicionalisti, moralisti i poštovatelji iskonskih vrijednosti, do sad predziđe kršćanstva, a od sad predziđe tangice. Mediteran kakav je nekad bio.

Ekološki teroristi
O militarizaciji našeg društva svjedoči i nedavni teroristički napad na ekskluzivni Escadin butik u Gundulićevoj ulici. Na izlogu u kojem je bila izvješena skupocijena bunda, aktivisti su crvenim sprejem ispisali grafit velikih dimenzija. Iako su sve animalističke udruge odbacile povezanost s tim barbarskim činom, sumnja se na radikalno krilo Prijatelja životinja za koje se priča kako se izvježbavaju u posebnim kampovima, izgledaju kao obični sugrađani, ali su zapravo ubačeni elementi i nikad ne znaš kad će se aktivirati. Najvjerojatnije su u društvu veliki pobornici mesa, za doručak pojedu porciju čevapa, nose čizme od krokodilske kože – nitko ne bi reko da su to oni teroristi o kojima slušamo na televiziji. ''Bio je miran i pristojan čovjek, volio je pojesti dobar komad prasetine'', komentiraju susjedi u nevjerici.

Susjedstvo
Ispod našeg ureda živi neurotična baba. Cijeli peterosobni stan samo za nju i pudlicu. Brijem da pas ima i svoju sobu. Popizdi kad me vidi na balkonu, a ja ga još namjerno huškam. Odvratna mala pederska pudlica. Na našem katu je još i frajer koji na balkonu uzgaja marihuanu. Svaki dan provjerava kako napreduje. Kažem ja Riku da bi i mi trebali posadit jednu teglicu za potrebe ureda.

Kad zaboraviš pin
''Kartica je blokirana, obratite se svojoj poslovnici''. Dvadeset kuna u džepu, pretražujem košulje u ormaru, hlače, jakne, mora biti nešto sitniša – skupio sam 34 kune. To je bilo dovoljno za kruh, deset deka bečke salame, kilo banana, prepečenac, puding od vanilije i neki jadni mađarski keksić preliven čokoladom. Sutra me možete naći na uglu Ilice i Frankopanske s lažnom drvenom nogom, harmonikom i košaricom. Nadam se da ćete biti milostivi.

- 18:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2006.

U vojsku po porciju domovinskog odgoja

''Što ne boli, to nije život.
Što ne prolazi, to nije sreća''.

Ivo Andrić


Tek što nije prošlo samo nekoliko dana otkako sam ipak dobio svoje nagradne dane, zvoni meni mobitel, baš dok sam sjedio s prijateljima u kafani i olajavao svoje dojučerašnje ''kolege''. Šefica. Kaže da ću morati odslužiti još šest mjeseci. To joj je kao neka zajebancija. Usiljeno se smijem jer mi je pun kurac njihovog humora. Pita da li bi došao sutradan na ispomoć. Sad je ozbiljna, kaže: ''za novce, naravno''. ''Nema problema.'' Moja financijska situacija se zadnje vrijeme naglo pogoršala, račun mi je vječno u minusu, budući da su ga starci opteretili raznoraznim kreditima. I tako, u situaciji kad bih za koju kunu i govno pojeo, pristao sam otići u taj šugavi ured, ponovno.

Cijeli tjedan sam se osjećao kao da sam još u civilki. Službeno doduše još nije završila, ali ranojutarnje ustajanje i švercanje u tramvaju na putu prema uredu podsjetilo me na moju osmomjesečnu kalvariju koja nikako da se svrši. Posla je bilo napretek. Odlučili su me dobro iskoristiti, pa nisam imao vremena ni popiti kavu – moje ime je odzvanjalo uredom kao nikad do sad. Utorak, srijeda, u četvrtak mi je već bilo dosta svega, ali sam se obećao i za petak. Platili su mi petnaest kuna po satu. Jadno i šugavo, s obzirom da su do prije par mjeseci ispomoć plaćali dvadeset kuna. Da li sam očekivao više od tih kretena? Iskreno: ne bih imao želuca raditi tamo ni za menadžersku plaću.

Jedan od idiota koji sjede u sabornici na Markovom trgu (podaci poznati uredništvu) izjavio je u srijedu prilikom rasprave o reformi oružanih snaga kako bi ''Istrani trebali služiti vojni rok dvanaest mjeseci, pa da nauče lekciju iz povijesti''. Budući da je vaš civilac iz Istre i da je ovih dana pod jakim stresom, pomišljao je u tom trenutku da ode na Gornji grad s čoporom koza i da prosvjeduje zbog ovakve fašističke izjave. Dragi idiote sa saborskom plaćom, otkud tebi pravo da dijeliš lekcije iz povijesti i da predlažeš (makar i samo na razini provokacije) diskriminaciju građana Hrvatske? S obzirom da nisi skupio dovoljno ljubavi za sve dijelove domovine, možda bi te trebalo ponovno poslati u armiju da slušaš domovinski odgoj. Lekcije povijesti ipak ostavi onima koji su se za to školovali.

Jučer smo se skupili, nas desetak, pred portunom na Trgu maršala Tita 14, bilo je hladno, ali svi smo s nestrpljenjem očekivali donacije za Pravokutnik. Odaziv je bio solidan, ubrali smo oko 350 kuna, nešto manje od polovine potrebnog iznosa – bio je to dobar razlog da se ode nešto popiti. Dva stocka za zagrijavanje u Verdiju, a onda do dugo u noć uz odličan hvarski Plavac i jazz improvizacije u Podmornici. Ne znam zašto sam se noćas izrigao – popio sam tek nekoliko čaša. Kad sam se vraćao, padao je snijeg.

Još uvijek nisu našli novog civilca. Dobar glas daleko se čuje – loš se čuje još dalje. Oz, posljednji preostali ročnik u uredu, ozbiljno razmišlja o premještaju. Kaže da mi se divi kako sam izdržao osam mjeseci. On nije došao ni do pola, a već je lud. Gledam ga, čini se da je ozbiljno naumio otići. Navodno si je već našao mjesto u bivšoj osnovnoj školi. Rekao sam mu da je to pametno. Složio se je.

- 11:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Civilac u misiji zabavljanja blogera – prva epizoda

Stručna komisija sastavljena od vrhunskih eksperata za blog, predstavnika Ministarstva kulture i javnog bilježnika izabrala je niz kratkih pričica za uveseljavanje dokonog blogerskog pučanstva. Slijedi prva epizoda.

Regrutacija
''Šta si dobio?'', pita me jedan regrut. ''PZO.'' To je bio najuzbudljiviji dio regrutacije nakon pregleda pimpeka kod vremešne doktorice. ''Protuvazdušna ti je u Delnicama''. Vjerojatno bih se gore osjećao da mi je rekao kako ću završiti u Gospiću. Ali filing je bio kao da su me osudili na šest mjeseci u Sibiru. Onda sam se srušio dok su mi vadili krv. To je još gori osjećaj od pregleda pimpeka. Ova gesta kod nadležnih nije dovela u pitanje moju muškost i sposobnost da branim domovinu od mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja, pa sam ocijenjen podobnim za nošenje puške na ramenu po gorskim gudurama.

Prvi dan civilne službe
Pred početak, tuširanje i deratizacija – tako mi je rekao kolega u šali. Ako mi nađu štakora u gaćama, letim s posla. Ovdje nema zezancije. Ja sam se ipak za svaki slučaj pojavio u košulji s epoletama. Glava će biti pobrijana za koji dan. Postoje trenuci u kojima je bolje biti komformist nego izgubljen. Srećom, nema ribljih konzervi.

Priče iz vojske
Neko me je ovih dana pitao što ću raditi ako bude rata. Ja sam rekao da je o tome prerano razmišljati. Naime, po uhodanoj balkanskoj matrici ponovno ćemo se klati tek 2040. godine, a do tada bih trebao otići u penziju. Penzići ne ratuju. Oni se voze u tramvaju, cjenkaju na placu i igraju tombolu. Oni samo pričaju ratne priče iz svoje mladosti. Tako ću ja daviti s pričama iz civilke, opisivati ću unucima bitku kod Branimirca i desant na poštu u Gundulićevoj.

Prijatelj koji voli djecu
Frend iščekuje rješenje za početak civilke, ali s obzirom na započete godišnje odmore, sumnjam da će dobiti rješenje prije jeseni. Našao si je neki dječji dom u kvartu, pa sam mu rekao da pazi što radi. ''Nemoj da ti nađem ime u novinama.'' Kaže da će se nastojati suzdržati. Svatko si izabere civilku prema preferencijama – netko voli rad u uredu, a netko rad s djecom.

Muškarčine
Siguran sam da mnogobrojni čitatelji ovog bloga kao i sam autor redovno depiliraju tepih na prsima, odlaze na seanse kvarcanja i masaže, revno prate muške kolekcije dekorativne kozmetike, imaju u ormaru rozu majicu, a u slobodno vrijeme slušaju Boy Georgea i Pet Shop Boyse. Ako razmišljate o civilki, onda vjerojatno furate tigraste tangice, izlazite u Plavu kamenicu, a omiljeni glumac vam je Leonardo DiCaprio.

Hendrix
Jimi Hendrix, jedan od najvećih rock gitarista koji je bio poznat i kao ženskar lagao je da je homoseksualac kako bi ranije napustio vojsku i bavio se glazbom kao svojom istinskom ljubavlju. Ili možda nije lagao? Tvrdio je da je godinu i mjesec dana prije roka napustio vojsku jer je pri skoku padobranom slomio gležanj, no zapisi vojne arhive zapravo otkrivaju da je Hendrix ranije izašao iz vojske zbog homoseksualnih sklonosti. Po tim zapisima Hendrix je rekao psihijatru da je imao seksualne maštarije o svojem sudrugu, pojačanu potrebu samozadovoljavanja te da je bio zaljubljen u jednog vojnika. Malo mašte, puno drkice – to je recept za skidanje s vojske, sada znate, ako prije niste znali.

Ljenčarenje
Znate onaj osjećaj kada se toliko ulijenite da vam šaltanje programa na daljinskom predstavlja akrobacijsku gimnastiku. Trudiš se mrdnuti guzom, ali neće lijeno magare, možeš mu pred nosom kao psetu prolaziti kobasicom, a on ništa, razvalio se i čeka da ga neko nahrani i obuče. Eto tako se osjećam ovih dana, takvo mi je bilo i današnje jutro dok mi je na mobitelu Mile Kitić zvonio uporno u repeatu, a ja ni da podignem prst, samo zujim.

Pudlica
Pudlice – tako ja zovem sve te male dlakave peseke. Ima jedna u stanu ispod našeg ureda, živi sa stanovitom babetinom, izgleda histerično kao i sve pudlice. Navodno se zove Suzana, tako je barem ja zovem. Ogromna stančuga, vjerojatno pet-šest soba, džukela povremeno izađe na veliki balkon pa laje kao da mu se kost zaglavila u grlu i ne može se nakašljati. Ajd začepi idiote! Na koji kurac laješ? Gledam na žicu, kad tamo cijela lajna crvenih tangica. Ništa čudno, baba redovno izvjesi tangice na žicu – ali cijeli red crvenih! Mislim si, oni jebeni bikovi što ih nadražuju crvenim krpama, pa ih gađaju rajčicama i raznim glupostima, možda Suzana pizdi na crvene tangice? Nije valjda crvena ponovno u modi ove jeseni? Kažu mi poznavatelji da nije; ljubičasto, zeleno, smeđe, može i roza, ali crveno? Od silnih dvojbi i nedoumica odlučio sam se za jedino racionalno rješenje – uzeti sačmaricu i raznijeti mu ružnu rudlavu facu.

Kontrola u tramvaju
Počinje komešanje, na donjem dijelu tramvaja kontrolorka, približava se sredini, ja se usrao od nervoze, naravno da se vozim bez karte. Što bih kupovao kartu kad se mogu švercati? Krećem prema stražnjem dijelu vagona, a tamo očekivano druga baba sa značkom. Pizdu materinu, tko će se sad svađat s babama i bježat iz tramvaja. Srce ubrzano kuca, probijam se prema vratima, jebeni tramvaj staje na semaforu, osjećam se kao lisica uhvaćena u kokošinjcu. Babe su odmah pronašle žrtve, obije su uhvatile u mrežu dvije mlađe cure, svaka sa svojim opravdanjima, kopaju po džepovima, nehajno sliježu ramenima, gledaju prema ulici u nadi da će biti prilike za bijeg.

Najružniji pas na svijetu
Jeste vidjeli najružnijeg psa na svijetu? Umro jadničak. Gdje god pogledam, krezubo pseto. Novine, internet, televizija. Pita me jedna kolegica iz ureda: ''Jesi vidio psa?'' ''Kojeg psa?'' ''Pa onog ružnog.'' Još mi je u grlu onaj zalogaj koji je zastao kad sam ga prvi put vidio. ''Ajde, molim te, dosta više s tim psom. Nek počiva u miru.'' Stvarno je ružan. Bio.

Pospremanje
Poput Supermena ulazim u svoju pećinu, zidni ormar u hodniku, navlačim donji dio pidžame koji mi je jednom prilikom kupila stara, iako zna da ja ne furam pidžame, pa eto, poslužiti će za valjanje u prašini. Stojim na sred dnevne sobe, ispred mene stolić pretrpan knjigama, flomasterima, novinama, a na vrhu prazne boce i kore banana. To ću definitivno ostaviti za kraj. S desne strane klavir, djeluje mi kao nešto što će zahtijevati najmanje energije, nisam se dugo razmišljao. Besramno istresam teleće kože po neopisivo bijelom rublju što se suši na prvom katu i mislim si, koji kurac, tko uopće više suši gaće na balkonu, dajte si ljudi kupite sušilicu. Te kože su prostrte po cijelom stanu, a gazdarica me svaki put kad dođe pristojno upita dal mi treba još kože, a ja joj se ljubazno zahvalim. ''Ne hvala, mislim da je ovo sasvim dovoljno''. Na kraju čišćenje tipkovnice koja je promijenila svoju izvornu boju, između shifta i entera se skupilo nešto, izgleda kao komad sendviča, a opet može biti i pohani jazavac.

Starčeki
Starčeki su moja najomraženija socijalna kategorija. Ulazim danas u dućan, a baba se gura prema vratima. ''Nećete pustiti stariju damu najprije?'', pjeni mi se dok me odguruje s ulaza. Srećom suzdržao sam se i nisam izazvao incident, inače bi joj zabio metlu u šupak. Don't fuck with me grandma, I'm the fuckin soldier, I could have ptsp, You know? Mrzim penziće.

- 17:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se