U drugom dijelu civilčevih mudrolija pročitajte trkeljanja filtrirana iz prošlih postova.

O ženama u vojsci
Ustav određuje da je ''vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana''. Dakle, ne muškaraca, nego svih sposobnih hrvatskih državljana. Znači li to da su žene nesposobne? Kad bi bilo tako, onda bi na isti način mogli tumačiti članak Ustava koji govori o biračkom pravu – uostalom stoljećima se i smatralo da su žene politički nesposobne, pa samim time i nisu imale pravo glasa u izboru predstavničkih tijela. Danas bi bilo anakrono uopće dvojiti trebaju li žene sudjelovati u izboru parlamenta ili predsjednika Republike. Dapače, žene imaju ne samo aktivno, nego i pasivno biračko pravo, kandidiraju se na izborima, nerijetko (ovisno o demokratskoj razvijenosti) bivaju izabrane za najviše funkcije: od predsjednica parlamenata, premijerki do predsjednica država. Nasuprot tome, smatra se suvišnim postavljati pitanje trebaju li žene biti ravnopravne i kad se radi o jednom drugom građanskom pravu i dužnosti – obrani zemlje.

O dekadentnim buržujskim stanovima
Prošlo je podne kada se sva zagrebačka trulež uvukla među moja studentska ramena. Ponovno se uspinjem jednim donjogradskim stepeništem, stara secesijska zgrada nakićena lovorom, akantom i majskim ljiljanima. Šesti kat, prigušeno buržujsko zvono, nervozno iščekivanje, dvorkinja vjerojatno trese sagove. Onda mi netko otvori i nestane u beskonačnoj unutrašnjosti. ''Uđite unutra.'' Prostrano predvorje, na sredini nekakav kićasti rokoko-tabletić s bidermajer stolicama i kineskim porculanom. Baba me ostavlja jer ide tražiti kemijsku. ''Baš kad je trebaš, onda ni jedna ne piše'', nervozno prebire po stolu u radnoj sobi. S lijeve strane nabrani ružičasti zastori i komoda u maniri najružnijeg napoleonovskog empirea. Kristalni luster. Baba se brzo potpisala pa me pozdravila. Nije me ispratila. Najobičniji bordel – uz ovoliko vlage među nosnicama još mi je samo falila kineska staklarija i oslikani češki porculan. Toliko dekadentno da me skoro ugušilo.

O Bogu
Možda ću biti pregrub ako vam već na početku priopćim kako Boga nema, još ga uvijek nisu našli. Navodno je viđen negdje iznad sinajskih planina, ali to je laž, kao što je obmana i to da se neki dan prošetao Varšavskom, preplanuo i odmoran. Ja jamčim da ga nema, pa me vi sad tužite za klevetu. Nadležan je Općinski sud u Zagrebu, nemojte zaboraviti platiti pristojbe, uzmite si dobrog odvjetnika, probatio incubit actori, pa nek vam je sretno s kondemnacijom. Do tada ga službeno nema.

O Anti Tomiću
Tomić mi je oduvijek bio najdraže hrvatsko pero – najveći zajebant među književnicima i najveći književnik među zajebantima. Subotom se isplati dati šest kuna za njegovu kolumnu u Jutarnjem listu, a ostale stranice ionako mogu poslužiti za potpirivanje vatrice ili u najgorem slučaju, brisanju dupeta. I tako dok sam čitao knjigu (inače vrlo lagano štivo, bez ikakve pretenzije da ga se kruni lovorikama) mislim si kako bi se od toga mogao snimiti jebeno dobar film. Što sam više išao prema kraju, ova ideja me počela intrigirati više od same knjige – ali nekako sam u finalu ipak zaključio da naša kinematografija nema hrabrosti za tako nešto… Onda sam prije neki dan pročitao na internetu članak kako se priprema snimanje filma 'Karaula' po scenariju spomenute knjige i počeo se sam sebi smijati kao da sam pogodio dobitnu kombinaciju na lottu. Postoji vrlo velika vjerojatnost da će naši filmaši uništiti jednu sjajnu i duhovitu priču. Još uvijek živim u toj sumnji i čekam da me razuvjere.

O Romima
Proveo sam dan na jednoj tribini – upoznao sam puno mladih Roma iz Hrvatske, Makedonije… Jedan dečko je završio pravo u Skoplju, vrlo pametan, raspravljali smo malo o položaju Roma u njihovoj zemlji. U Makedoniji živi više od 150 tisuća Roma. Pitao sam ga koliko ih ima među studentima. ''Ne previše, iako postoje posebne upisne kvote koje olakšavaju upis na neki od fakulteta.'' Čini mi se kao da premalo činimo na obrazovanju tih ljudi, nismo spremni poduzeti mjere da barem svaki od te djece završi osnovnu školu. Nedopustivo je da danas postoje nepismeni ljudi – a takvi, vjerujte mi, postoje. Momak od dvadeset godina koji se ne zna potpisati, nisam mogao vjerovati kad sam to vidio! Ova država mora preuzeti odgovornost za takvo stanje. Onda upoznaš mlade obrazovane ljude romske nacionalnosti, puni su dobrih ideja, svjesni su težine situacije i žele da se nešto promijeni. Moramo se boriti protiv diskriminacije i rasizma – ako u segregiranim razredima u Međimurju ne vidimo problem, onda s našim razmišljanjem nešto ne valja. Ne možemo djecu od malih nogu učiti da se zatvaraju u zasebne torove – to možemo raditi ovcama i kravama, ali ne i ljudskim bićima. Iz segregiranih razreda i škola se ne može učiti o toleranciji jer je to zločin protiv tolerancije. Nemojte nikada procjenjivati ljude prema njihovoj rasi ili nacionalnosti.

O Sarajevu
Sarajevo. Deset godina od posljednjih bombi i posušene tinte od crtanja granica, izgleda kao da nije izgubio svoj specifični duh. Malo je gradova u kojima se osjećaš kao kod kuće, pa makar mi to bio prvi dolazak u Bosnu. Na Baščaršiji mnogo golubova, oni se okupljaju samo u mirnim vremenima, iako mi se čini da ovo mjesto nisu nikada ni napustili. Po Ferhadiji se šeta raznovrsni svijet, od omotanih hanuma lijepih crnih očiju, do dotjeranih poslovnih ljudi, djevojaka u lepršavim suknjicama, talijanskih vojnika, časnih sestara i cigančića s harmonikom na prsima. S minareta hodža zove na ezan, a samo par metara dalje gužva pred ulazom u katoličku crkvu. Pravoslavna je odmah iza ugla, ukrašena predivnim kupolama, bakrenim, nalik na boju Miljacke. Tramvaji užurbano prolaze ulicom maršala Tita prema zgradama koje još nisu obnovljene, ali su se utopile u okruženje i više ne podsjećaju na ružna vremena nego na kazališne kulise. Kuću je lako obnoviti, ali čovjeka je teško zaliječiti.

O Srebrenici
Deset godina od horora u kojem je ubijeno otprilike osam tisuća ljudi u rekordnom roku od pet dana. Nije se štedjelo vrijeme. Oni su pucali u stotine, tisuće ljudi s udaljenosti od svega pet do deset metara. Gledali su ih u oči dok su ih ubijali. Bio je to brutalan, nimalo tehniciziran zločin. Jedan oficir raportira svom nadređenom zapovjedniku nakon izvršene akcije: "Ovo je odrađeno za pet. Odoh se istuširati, pa na spavanje". Drugi je strijeljao ljude od deset ujutro do tri popodne. Tisuću ih je ubio. Ostao je mrak.

O genezi destrukcije
Fascinantna je ta geneza destrukcije. Zlo je pojam (gledano kao moralno loše) koji opisuje činove, misli i ideje koje donose propadanje i smrt. Ono je duboko ukorijenjeno u ljudskoj prirodi, postoji otkako je svijeta i vijeka, a biti će ga i nakon nas. Gledano u globalu, ono je pojedinačno. Ne možemo reći da su svi ljudi zli. Ne možemo reći ni za većinu. Kada ne bi bilo tako, onda bi živjeli u kaosu, a to (bez obzira na sve slabosti današnjice) nije slučaj. Što se onda dogodi u jednom ključnom trenutku da se pojedinačno (prirodno) zlo koncentira u skupinu i producira patologiju mase? Možda jednostavno postane obrazac po kojemu se svi moraju ravnati inače bivaju eliminirani. Potrebno je naći jako dobro opravdanje da bi suštinski dobrog čovjeka okrenuli na drugu stranu. Ne znam kakav to motiv mora biti. Možda strah. Ili obećanje.

O trenucima
Nekad se sjetim trenutka kad sam sjedio na Placa de Catalunya, sunce je žarilo, zelenkaste papige su skakutale po debelim krošnjama, a mnoštvo prolaznika se slijevalo Ramblom. Običan trenutak, sličan onom jučerašnjem kad sam jeo američki hot-dog na Zrinjevcu i promatrao prelijevanje vode po vretenastoj fontani. Ili onaj kad sam iz kafića na Montmartreu gledao prema uličici i čekao da se smiri kiša. Beznačajni trenuci koje pamtim za razliku od onih drugih koje sam ostavio negdje u podsvijesti i ni ne trudim se doprijeti do njih, pa makar me neko evocirao nesuvislim detaljima.

O pušenju na poslu
Negdje sam čuo da su cigarete namjerno napravljene tako da traju koliko i petominutna pauza tvorničkih radnika. Cigara s druge strane traje tijekom cijele nogometne utakmice. Po nekim engleskim istraživanjima pušači troše preko 40 minuta dnevno na ''čik-pauze''.

O Che Guevari
Camus je svojedobno govorio da ljudi u nemogućnosti da postanu sveci izaberu liječnički poziv. Veliki revolucionar, ''najkompletnije ljudsko biće našeg vremena'', kako ga je opisivao Jean Paul Sartre, nije mogao biti nešto drugo doli liječnik. Rođen u aristokratskoj argentinskoj obitelji socijalističkih pogleda na svijet, intelektualno se razvija, čita Freuda, Baudelaira, Nerudu, francusku poeziju. Kad je bio mojih godina završio je medicinu i razmišljao kako promijeniti svijet. To rade veliki ljudi – mali ljudi studiraju pravo i pišu svoj blog.

O Burundiju
Prosječnom Hrvatu jedan Hutu izgleda identično kao i jedan Tutsi. Obojica su tamnoputi, pričaju čudnim jezikom i jedu banane – rekli bi naši rasisti: crnčuge. Isto kao što ni prosječnom Europljaninu nikada neće biti jasna razlika između Hrvata i Srba jer su i jedni i drugi poluprimitivni Balkanci koji vole vrtjeti janjad na ražnju. Glavno da se međusobno raspoznajemo, kao što se brzo nanjuše i burundijska crnačka plemena. Narednik će svojim vojnicima mnogostruko ponavljati: ''U mojoj satniji nema mjesta za mekušce, pse, majmune i Tutsije. Ovo je zemlja Hutua. U Ruandi su Tutsiji kao manjina neopravdano preuzeli vlast. U Burundiju to nikad nećemo dopustiti!''