subota, 28.01.2006.

Zadnji dan armije

''Ubiti ćete me na ovako lijepoj mjesečini?''
F.G. Lorca, prije nego što su ga likvidirali frankisti


Sigurno vas zanima kako je protekao moj zadnji dan u armiji. Počet ću sa svim onim što mu je prethodilo, a vidjeti ćete da su se stvari neočekivano preokretale. U četvrtak me već u rano jutro na vratima dočekala šefica. Nisam ni jaknu otkopčao, a ona mi je već saopćavala kako ''na nikakve slobodne dane nemam prava jer sam svoj godišnji iskoristio preko ljeta''. ''Vidimo se u ponedjeljak na poslu'', tako je zaključila ovaj kratki monolog čiji sadržaj mi je nagovijestila već prije nekoliko dana, a o čemu su dokoni blogeri obaviješteni u prošlom postu. Bila je to kap koja je prelila čašu. Imao sam dvije mogućnosti: reći ''No frx, kako ti tako kažeš, odraditi ću još 10 dana'', ili joj jebati sve po spisku. Odlučio sam se za drugu opciju. Pitao sam je zna li da godišnji odmor nije isto što i dopust za dobro vladanje. Pravi se da ne zna o čemu se radi. Pitam je da li zna da takav dopust dobije svaki civilni ročnik, uključujući i dvojicu koja su odradili civilku u uredu prije mene. ''Ne sjeća se'' da je njima odobravan takav dopust. Frajer u uredu koji piše dopise potvrđuje da im je bio odobren dopust, ''iako je on bio protiv toga''. Kaže: ''Ništa, tako je odlučila direktorica, mi nemamo čime opravdati te slobodne dane.'' Gadovi smrdljivi eksploatatorski. Organizacija pred kojom se Adidas, Nike i McDonalds mogu sakriti u mišju rupu, budući da za svoje iskorištavanje barem plate pola dolara dnevno bijednom tajlandskom radniku. Toliko ste besramni da ćete radije protuzakonito iskorištavati civilne ročnike nego zaposliti mlade ljude što trunu na burzi. Rekao sam svojoj šefici da se očito nisam dovoljno zalagao i da ću se sljedeći tjedan više potruditi. Zbunjeno me gleda. ''Od ponedjeljka sam na bolovanju.''

Vratio sam se u svoju sobu, kolegica koja sjedi preko puta me gledala u nevjerici. ''Stvarno su kreteni'', tako mi je rekla. ''Ne volim kad me u rano jutro već ovako naživciraju, na prazan želudac, gore od turske kave.'' Savjetuje mi da se ne valja zbog takvih ljudi nervirati. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam sjeo, skinuo šal i jaknu i ispio malo čaja da se smirim, a na vratima se pojavi ponovno ona ista šefica. Ispričava se. Razgovarala je s direktoricom. Ona se isto ispričava. Manja je od makovog zrna. Kaže: ''Ako je netko zaslužio dobiti slobodne dane, onda si to ti.'' U podlozi još samo fale violine i harfe. ''Mi smo nešto krivo shvatili.'' Što ste krivo shvatili?'' Ne zna reći. ''Direktorica je meni već prilikom traženja suglasnosti za civilku rekla da imam pravo na 15 dana godišnjeg i 10 dana na kraju''. ''Brzo će proći tih 7 mjeseci'', tako me je tješila tog dana u zadimljenom uredu. Danas se pravi da prvi put čuje za takvo čudo od zakonske odredbe. Ova je već otišla iz sobe, besramno, kao da samo radi svoj posao.

Dok indijski radnici šivaju trenirku iz nove Najkove kolekcije, a djeca na Šri Lanci skupljaju duhan za ekstra fini Marlboro, civilnim ročnicima u Hrvatskoj počinje još jedan radni dan. Petak – dan za metak, osim ako ti nije zadnji dan, onda možeš sve podnijeti. Dobio sam nalog da raspremim svoj stol. Skupljam svoje knjige, skidam sa zidova sažetke i skice koje sam tamo postavio lukavo, kako bih umjesto blejenja u zid ponavljao najdosadnije dijelove gradiva. Skidam i diplomu koju mi je u šali izdao Španjolac, nakon što sam prošao ''obuku'' iz powerpointa. Danas sam ja obučavao preostalog civilnog ročnika – poštanski tečaj trajao je skoro petnaest minuta, čini mu se kompliciranim, a to je samo zato jer je dobio previše podataka odjednom. ''Bit će nam jako ružno bez vas'', tako mi je rekla direktorica na kraju. Nisam sumnjao u njenu iskrenost – doista će biti u govnima dok ne pronađu nove ročnike. Morao sam je utješiti: ''Snaći ćete se vi nekako.'' ''Hvala.'' Dok sam odlazio razmišljao sam da li se to ''hvala'' odnosilo na moju posljednju rečenicu ili na mojih osam mjeseci rada u uredu. Kao da sam joj podigao papir s poda, pa mi se zahvaljuje. Vjerojatno je smatrala da je to dostatno, tako sam zaključio dok sam izlazio iz zgrade u hladno zagrebačko poslijepodne.

- 11:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>