srijeda, 25.01.2006.

Dobro vladanje (iliti: Kako popušiti zatvorsku spiku?)

''Ako je drugima dozvoljeno, tebi nije.''

Latinska


U ponedjeljak smo imali još jednu oproštajku. Pitt je dočekao svoj zadnji dan u uredu, pojavio se oran i čio nakon kojih mjesec dana otkako smo se zadnji put vidjeli. ''Malo će mu faliti ured'', barem se tako osjećao dok je odbrojavao zadnje sate pred polazak. Njemu cijela priča već ulazi u sferu nostalgije, priče pročišćene od svega lošeg, taman onako kako treba ostati za prisjećanje dok uz kamin krckaš lješnjake ili prepričavanje zgoda uz kavicu sa smeđim šećerom i čašom vode. Eto, tako se osjećaš kada ne vidiš te face mjesec dana, selektivno pamćenje na djelu. A ja mu rekao: ''Neće mi bome faliti ni malo''. Smijao se, što bi drugo. Operirali su ga prije Božića, nekako se već uobličilo da svakom ročniku u našem uredu posljednji mjesec protekne u bolovanju – samo se ja još držim zdrav kao gljiva poslije kiše. Otišli smo u Vincek izabrati kolače, da se počasti kolektiv, takav je običaj i treba ga poštivati. Častiš ih osam mjeseci svojim kiselim znojem, a onda im poslužiš šaumrole i vineršnite, da se zaslade. Ni čaša vode ne može isprati gorčinu u grlu.

U ponedjeljak sam u prolazu sreo direktoricu. Ne srećem je često, nekad se sudarimo u prolazu, tako je bilo i to jutro. Pohvalio sam se da i ja uskoro odlazim. Pita me imam li nekog prijatelja. Prijatelja? Imam ih puno. Bi li me neki prijatelj mogao zamijeniti u uredu?, to je zanima. Odjednom zaključujem da nemam prijatelja. Barem ne takvih kojima bih preporučio nešto slično. Možda, kad bi imali motivacije i strpljenja, pa da iz svega stoički izvuku samo pozitivne rezultate. Kažem joj da ću razmisliti. Neću razmisliti. Pitam je za ''dane za dobro vladanje'' (dalje: DDV). Ti se dani dodjeljuju za ''naročito zalaganje u radu'', iznimnim pojedincima (čitaj: svatko ih dobije). ''Kaj niste imali godišnji?'' Gledam je u čudu. Počinjem se silovito smijati kako bih joj dao do znanja da sam njeno pitanje shvatio kao simpatičnu šalu. Ona se ne smije. Znači li to da neće biti slobodnih dana? Jučer o istom govorim svojoj ročničkoj šefici, ni ona ne izgleda oduševljeno. ''Pa imao si godišnji!'' ''Da, ali ovo nije godišnji! To su slobodni dani koji se po zakonu daju na kraju civilne službe!'' To je DDV, fuckin zatvorski, ozovski DDV! Zašto me ljudi iznenađuju takvim ignoriranjem truda kojeg ulažem u sve ovo? Ako meni nije bilo teško dolaziti i odlaziti s posla svakodnevno na vrijeme, ako treba doći i subotom, povremeno raditi i više od osam sati dnevno, odlaziti dva dana na službeni put (u sklopu civilke!) – zar se uopće mora raspravljati o nečemu što je zakonsko pravo i što iskorištavaju svi ročnici (ne znam još ni jednog kojemu to nije odobreno). Nadam se da je sve ovo posljedica neupućenosti, a ne besramno iskorištavanje, inače ću biti jako razočaran.

Prošao sam ispit. Višemjesečno natezanje knjige je dalo svoj plod (uzufrukt) i ja ga ovih dana s ponosom ubirem i glancam u dlanovima prije nego što duboko zagrizem. Za vikend su me posjetili starci, zadovoljni ''provođenjem akcijskog plana'', izveli me na večericu, nije se štedjelo. Čeka me još jedan ispitić za koji tjedan, pa je sve spremno za diplomu. Taman dok se sve od armije slegne. Moji su planovi još u nacrtima, pišem pa brišem, ispravljam, dodajem – naporno je, ali i uzbudljivo. Očekujem odgovor za stipendiju na koju sam se prijavio, tako da bih mogao završiti šest mjeseci u nekoj švicarskoj ili belgijskoj regiji učeći francuski. Na jesen počinjem s tečajem ruskog – to mi je također u ovim mojim kupusastim planovima. Zajedno s dvotjednim odmorom negdje u sjevernoj Africi, nadam se Maroku. Ako je netko primjetio da u ovom kupusu nema zapošljavanja, onda je to zato jer si ostavljam koji mjesec da odmorim svoju umornu glavu od knjiga – osjećam da me sve to zaglupilo, nisam više bistar koliko sam nekada bio. Eto, sad sam vam u diskreciji otkrio svoje planove – ovo sve ostaje samo među nama, pa molim nek se ne prenose tračevi. (Civilka-blog je danas vijest na naslovnici blog.hr ).
- 20:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>