Negativne kritike su pobrisane kako bi se stvorio dojam da civilca samo hvale. Pozdrav svim čitateljima - ovih osam mjeseci mi je doslovno preletjelo.





''Ima nešto joyce-ovog u ovim tekstovima.''
paF

''Pročitao sam cijeli blog od početka do kraja! Zabavno pišeš.''
Tv-kritičar

''Simpa blog.''
Maja

''Odlično pišeš..s guštom čitam tvoje postove!''
Tija (tvoj netko)

''Dobar blog.''
Chipi

"Ko nije za vojsku nije ni za ženit."
Catchaser

''Sviđa mi se blog - volim duge tekstove.''
Vita

''Legendo, odlični tekstovi!!!! Super!''
Danko (INK)

''Oduševljena.. svime.''
Ofca u kutiji

''Nikad nisam mislila da ću se tako ovlažit na jedan blog. Baš si supač.''
Plave tangice

''Odličan ti je blog, kažu tamo almost cool... ma nema almost , cool je i gotovo.''
Rockinsplit

''Iskreno: odavno nisam pročitala nešto s toliko stila. Lijepo pišeš.''
Ptica trkačica

''Skrati malo, tak dugačke postove ti niko ne čita.''
Gardenija

''Super ti je blog (da je bar meni približno takav).''
Badboyforyou

''Kako ranije nisam naletala na ovakav genijalan blog? :))) Da umem lepše da pišem, ovakav bi post svaki dan stavljala na blog.''
Brandnewgirl

''Sviđa mi se blog - odličan stil i nijedan tekst dosad nije izgubio na ritmu, kako to često bude kod dugih tekstova.''
Romana

''Super ti je blog.''
Mo

''Blog ti je super, postovi fenomenalni. Svaka čast!''
Mali svijet

''Jako dobar blog. Jako koristan.''
Xantippa

''Blogersko blago... u jednom dahu sam pročitao 90% tvojih prijašnjih postova - ostatak slijedi večeras.''
Stari momak

''Guba ti je blog.''
Gogs

''Sine moj, stiže dan da u vojsku pođeš.
Čudni se ovde sveci slave.''

Civilac završava ovim postom trilogiju iole interesantnih postova objavljenih proteklih osam mjeseci. Do završetka vojnog roka preostala su još samo tri dana...

Patuljci
Vozim se prema svom kvartu, negdje nasred Mihanovićeve ulazi patuljak, rastom meni negdje do pupka, duge sijede kose i spljoštenog nosa. Ne znam procijeniti koliko ima godina, teško je to kod patuljaka, rekao bih da je prešao tridesetu, ali je prerano ostario. S desne strane sjedi bakica, drži u krilu sinčića, nema više od pet godina, ali opet, teško procjenjujem i dob djece. Brije patuljak nešto sam sa sobom, najprije ga ne kužim, ali onda mi se pričini da sam čuo: ''Puši kurac.'' Okrećem se da se uvjerim kako mi se pričinilo. ''Kurac.'' Patuljak recitira svoju brojalicu. ''Penis.'' Nekoliko sekundi tišine. ''Kurac bih nabio.'' Bakica se pravi da ne čuje, priča s dečkićem: ''Da, da, to je tramvaj, vozimo se u tramvaju.'' Dijete: ''Tran-baj, tran-bvaj.'' Patuljak: ''Šupak'' Ponovno se okrećem. ''Nabio bih ti ga u šupak.'' Ljudi slušaju. ''Šupčić.'' Baka nastavlja svoju briju: ''Imamo još dvije stanice, pa ćemo ići kod tate.'' Dijete: ''Ta-ta, ta-te.'' Patuljak: ''Nabio bih ga ko konj.'' Dijete: ''Konj, konj.'' Bakica: ''Da, da, vidi tramvaj.'' Klinac: ''Konj, konj!'' Patuljak je izašao kod Cibone. Mislim da je promijenio moju predodžbu o malim bespomoćnim patuljcima.

Opet patuljci (ovog puta vrtni)
Patuljci, te ikone kiča, najčešće su smješteni u parkić ispred kuće, okruženi su idilom raznobojnog cvijeća, nižim raslinjem i kućicama za ptice. Po estetskoj vrijednosti nisu im ravne ni reprodukcije konja na pojilu, vilerovi gobleni, pa čak ni kutije za cigarete u obliku čaplje.

Kiseli krastavci
Počela je sezona kiselih krastavaca. Makar njihova sezona nikada ne prestaje i naši su supermarketi tokom cijele godine dobro opskrbljeni, ali to ti je poput zimske jagode ili ljetnog kestena – znaš da je očito neki podvaljeni GMO, dobro izgleda izvana ali im je okus kao krumpir. Ljetni kiseli krastavac je prava stvar: možeš ga grickati uz televiziju ili teglicu furaš na more, pa ih cuclaš kao desert nakon sarme ili pečenog odojka. Čudi me da već nisu smislili sladoled od kiselog krastavca ili jogurt sa ekstra velikim komadima kiselog krastavca. S obzirom na potražnju, vjerujem da će Jamnica uskoro izbaciti Janu s okusom krastavca.

Varaždin
Varaždin je grad u kojem sam do sada vidio najveći broj rozih građevina. Baš je nekakav candy-pastelno-gay gradić. Kako bi dokazala da Varaždin uopće nije gay, naša voditeljica nam je otkrila da grad nisu nikad uspjeli osvojiti Turci. A ja sam zaključio da su svi nepoturčeni gradovi zapravo vrlo metroseksualni jer se šepure nekakvom gospoštinom, baroknim manirama i habzburškom patinom. Varaždinci ne propuštaju zahvaliti Bogu (i onom klincu piromanu što se igrao sa šibicama) što više nisu metropola, glavni grad sviju Rvata. ''Pa zamislite si da ovim lijepim ulicama prolaze tramvaji'', objašnjava nam s gađenjem starija gospođa. Grad samostana i crkvi – toliko ih nema valjda ni u Vatikanu. S jedne strane ulice roza zgrada s časnim sestrama, a odmah preko puta svjetlo plavi franjevački samostan. ''Postoji priča da se ispod ceste nalazi tajni tunel kojim su franjevci odlazili kako bi se malo družili s ženama.'' Braća smeđih habita u jebačini nasred ružičastog samostana. Baba je progutala knedlu kad je skužila da sa strane stoji jedna uršulinka, čini se da je čula trač.

Božićno vrijeme
Kada bi barem imali bijeli Božić. Ali u ovoj besparici tko si može priuštiti gram bijelog? Zato lijepo, sredite svoj blagdanski stol: čokolada s travom i cimetom, biska, božićno pivo, odojak. Ne nužno tim redoslijedom. Vi koji ćete na polnoćku, nemojte zaboraviti par paketa petardi, pa zapucajte malo nakon mise. Takav je stari hrvatski katolički običaj. Ujutro odmah pod bor pogledati što vam je ostavio mali Isusek (scil.: Djed Mraz). Ako nije kositreni sat iz najnovije Ceruttijeve linije ili Escadina šubara od krzna egzotičnog sibirskog jazavca, znači da niste bili dobri ove godine. Isusek (Djed, op.a.) zna da nedjeljom radije idete u King Cross nego na misu. Zbog toga stričeki svećenici sve češće moraju dizati kredit da bi kupili najnoviji BMW. Srećom, kažu da će se uskoro zatvoriti dućani, pa će se izgubljene ovčice vratiti svom stadu. U skladu s krepostima blagdana, dok uživate u obilju božićnoga stola, nemojte zaboraviti prisjetiti se i onih koji su siromašni i odbačeni od društva: nadajmo se da će nam u sljedećoj godini manje dosađivati dok pijemo kavu u Bogovićevoj ili dok čekamo na semaforu na Vukovarskoj.

Pismo Djedu Mrazu
U ovo veselo blagdansko doba često mi misli polete do dalekog sjevera, bijelih prostranstava i drvenih kućica s malim prozorima. Nadam se da ševiš okolo djede. Od pojave vijagre puno se toga promijenilo, kažu da je u tim godinama i bolje nego dok si mlad. Samo se okani igrica s djecom jer te takve sramote neće zaštititi ni diplomatski imunitet, ni eksteritorijalnost brvnare u kojoj griješ svoje laponsko dupe. Čuo sam da si popularan među sobovima. Udruge za zaštitu životinja ipak ti preporučuju nabavku nekog dobrog kamiona umjesto uprezanja ergele jelenova. Pozdravi mi Rudolfa i poruči mu da su i Hrvati prihvatili stari laponski (američki?) običaj iznošenja vjedra vode pred kuću kako bi se sobonja dobro napio.

Pornić
Stavili jučer neki film, nisam imao živaca gledati, ali uvod ide ovako: žena piše doktorsku disertaciju o seksu i potrebi za seksom. U kadru ona s frendicom, oba dvije good looking naravno, žali se kako joj je profesor odbio rad jer nešto nedostaje u njemu, ''nedostaje strasti''. (?!) Halo! Kakva strast u znanstvenom radu? Pa ne pišeš pornografski ljubić. Sve si mislim da nije taj njen profesor doktorirao kao Đapić, pa sad strogo ocjenjuje svoje studentice. Uglavnom, ide dalje: frendica joj mudro predlaže da napravi neko istraživanje, terenski rad, tako to obično ide kad se pišu disertacije. A ova sva sramežljiva, kao, ne bi… Bit će da je i ona prepisala sve iz knjige, a ni fusnote nije navela, kud ćeš sad i istraživanje, kakav eksperiment? Prijateljica donosi oglasnik, kaže, ajd sad ti zovi, imaš frajera koji svašta traže, pa istražuj. Dalje nisam gledao.

Radna subota
Nisam baš imao pretjerani dojam da je direktoricu briga što dolazim na posao u dan koji je Zakonom o civilnoj službi određen kao neradan. Dok smo odlazili, zahvalila mi se na pomoći. A ja si mislim: ''Stara moja, nemaš beda, što bih inače radio subotom, vjerojatno se smjestio na kauč, upalio klimu, čitao novine i čekao večernji izlazak. Hvala ti što si mojoj dokonoj ljetnoj suboti dala smisao. Ako treba, dogovoriti ćemo se i za nedjelju!''

Liftovi
Nikad nisam do kraja svladao ni kurtoaznu konverzaciju u liftu, popizdim kad mi počnu srati o vremenu. Ajde zašuti, znam da je šugavo vrijeme i bez tvog trabunjanja. Onda pristojno odzdravljanje, još samo fali rukoljub i vicevi o Bobiju i Rudiju.

Povratak s godišnjeg odmora
Danas su svi jako ljubazni. Valjda su se nasunčali, najeli, napojili i najebali, pa je sad sve lijepo i fino, gledaju se slike s ljetovanja, sve je tako dražesno. Kao srednjoškolci nakon ljetnog raspusta, još samo fali: ''E stari, znaš kako sam jebo ovo ljeto, kuiš, ono i napušen sam bio svaki dan, lud sam ko štuka.'' Svi mi izgledaju par nijansa tamniji, ne znam je li to krema za samotamnjenje ili malo tamniji puder. Kaže mi jedna da sam bijel kao sir. A jebi ga stara, neće boja na svjetlokose, makar se okretao na suncu kao prasac na ražnju.

Opet babetine
Čokolaterija na trgu, bakica u redu ispred mene, drhtavim glasom: ''Molim vas jednu bombonjeru''. (Te socijalne Kraševe trgovine su fora jer možeš kupiti već zamotane slatkiše, onako u ružni kičasti celofan, s uzorkom na srca ili rascvjetale ruže!) ''Recite mi do kada je rok trajanja.'' Ja si mislim: Koji ti je kurac babo, kupuješ zamotanu čokoladu i sad hoćeš da ti žena odmotava sve kako bi pročitala datum! Žena čita datum s neke druge kutije. Nastavlja prijekornim glasom: ''Je li sigurno do tada?'' Bio je to trenutak kada sam u svojoj mašti izvadio komad debele špage i zadavio bakicu nasred dućana.

U nastavku slijedi drugi dio kratkih pričica čija je jedina svrha šokiranje dokonog blogerskog pučanstva.

Buđenje u devet
Zvonilo je u šest za zdravomariju, činilo mi se da sam prespavao početak, klizila su mi stopala prema lijevom rubu, onom s kojega se jedino možeš strovaliti, ali se na kraju uvijek zadržim. Onda je prošlo pet minuta i već je bilo petnaest do devet, izletio sam iz kreveta kao da mi se pod plahtu ušuljao psihotični jazavac, trčao sam prema vratima, pregazio nekoliko pari iznošenih čarapa, spotaknuo se na tenisice, odletio na teleću kožu, jednu od onih koje četkam po susjedovom bijelom rublju i na kraju završio pred vratima ureda. Do tada još nisam zaspao na posao.

Frizerka
Jučer sam nakon posla otišao kod frizera, rekao ajde da i ja kao prava tetkica posvetim jedan dan samom sebi, tako sam nešto čitao u Cosmu i tim trulim ženskim časopisima. Upadam ja u taj neki salon, unutra dvije trebice, jedna bolja od druge, prva crna, izgleda kao Uma Thurman u Pulp Fictionu, a druga plava, mršava, možda i zgodnija od crne. Biram crnu. (Dobro, sad serem, crna je bila na redu, pa nisam mogao birati.) Kaže cura da je automehaničarka i da je s frendicom otvorila frizerski salon, za sad joj ide dobro, radi dvanaest sati dnevno. Pričam joj o svojoj civilnoj službi. Kaže mi da sam tetkica.

Sladoled
Sjedim ja u slastičarni, uživam u svojoj jednosatnoj pauzi i onda se mora pojaviti netko da prekine svu tu idilu nekakvim bizarnim dijalozima kojih se ne bi posramio ni Ionesco ili Brecht. Sredovječni par, žena jede sladoled, lik pije kavu. ''Dobri su ovi suncobrani.'' ''Kaj veliš?'' Minuta šutnje, valjda jede sladoled. ''Dobri su ovo suncobrani.'' ''Cucobrani?'' ''Suncobrani.'' ''Ja sam mislio da kažeš cucobrani.'' Smijeh. ''A kaj su to cucobrani?'' ''Pa to ti je ono…'' ''Koje?'' ''Pa ono dole.'' Smijeh. ''Pička?'' Okrećem se, nije mi jasno koji im je kurac. ''Pa da, kužiš, cuco-bran, jer brani, kužiš?'' ''Ja sam mislila da je to ono kaj se diže i spušta.'' ''Ne, to je ono kaj ti imaš.'' Smijeh. ''Ja imam mačkicu.'' ''Žabicu?'' ''Ne, mačkicu.'' Gledam u nevjerici, žena je pola metra od mene i dere se kao da nikog nema. Frajer je ušutkava. ''Ma ne čuje nitko.'' ''Hajde idemo.'' Ostavljam sladoled, dosta mi je bizarnosti za danas.

Energija
Sjedim opet u onoj istoj slastičarni, lijep sunčan rujanski dan, čokolada i šlag, zdjelica napunjena do vrha kako to zna napraviti samo moja najdraža konobarica. Do mene za stolom muškarac u srednjim tridesetim, ali izgleda starije, proćelav, mislim da je i naočale nosio. Žena u kasnim šezdesetima, našminkana i nakićena, pije limunadu sa smeđim šećerom. Još jedan od onih bizarnih razgovora. Baba: ''Energiju moraš izbaciti iz sebe, ne možeš je zadržavati, ona neprestano cirkulira, protječe, moraš poraditi na energetskim centrima u sebi''. Ja si mislim, o jebote, kako mrzim te spike s energijom, to me uvijek naživcira, pogotovo kad gledam one seanse na tv-u, kad bakice zovu i onda im vračara kaže da se skoncentriraju na taj dio tijela i ni slučajno ne prekriže ruke ili noge. ''Osjećate energijicu kako protječe?'' A s druge strane orgazmičko uzdisanje: ''Ah, da, osjetim neke trnce, kao da mi nešto prolazi''. Baba završava: ''Morati ćemo završiti jer čekaju drugi gledatelji, ali pogledajte reprizu emisije, pa će ponovno djelovati.'' Eto baš na to me podsjetio ovaj bizarni razgovor. Frajer odgovara: ''Osjećam da bih se trebao više truditi, ne znam da li ja uopće to pravilno radim…'' Baba: ''Gledaj, mi stalno potiskujemo energiju. Potiskujemo agresiju, suzdržavamo se, tako nas uče, moramo ostati hladni. To nije uvijek zdravo. Potiskujemo seksualnu energiju, suzdržavamo se od seksa, a seks nam je jako potreban.'' Frajer: ''Da, istina, potreban je.'' Baba: ''Jel' imaš redovite seksualne odnose?'' Frajer, postiđeno: ''Pa baš i ne.'' ''Pa čuj, ja ti imam šezdeset i osam godina, to su najgore godine, znaš ono, osjećaš želju, a ne možeš je ostvariti.'' Sad meni nije jasno da li bi se baba pojebala ili šta?

Baba koja je potresla svjetske burze
Pod senzacionalističkim naslovom 'Ni luk jela, ni luk mirisala' jedan naš dnevni list piše o priprostoj krojačici iz Omiša koja je razdrmala njujoršku burzu u transakcijama dionica Reeboka. Baba je u mirovini koju je pošteno zaradila za šivaćim strojem u tvornici Galeb (koja by the way radi kvalitetne gaće, imam ja jedne i stvarno su ok), ali joj valjda ta penzijica nije bila dovoljna pa se bacila u milijunske transakcije. Brokeri su šokirani. Tržišta kapitala su potresena, ftse indeks je pao za 0,003 posto, crobex također, Wall street je u panici. Uglavnom, baba se okoristila povlaštenim informacijama i jeftino kupila, a skupo prodala Reebokove dionice uoči prodaje te firme Adidasu. Susjedi su u nevjerici, ali prema pisanju novinara ne znaju što je to uopće dionica, misle valjda da je baba opljačkala neku kladionicu i digla veliku paru.

Tangice
Zar je moguće da tange odlaze u ropotarnicu prošlosti? Nacija je u šoku. To je sigurno maslo one dekadentne Europe koja nas ne želi, pa joj nije dosta što nećemo imati sira, vrhnja i kulena, nego nam još moraju i tangice oduzet. Ma fuck off Europo! Držite si vi vaše pomodne dugačke pamučne gaće, a nama ostavite da budemo zadrti tradicionalisti, moralisti i poštovatelji iskonskih vrijednosti, do sad predziđe kršćanstva, a od sad predziđe tangice. Mediteran kakav je nekad bio.

Ekološki teroristi
O militarizaciji našeg društva svjedoči i nedavni teroristički napad na ekskluzivni Escadin butik u Gundulićevoj ulici. Na izlogu u kojem je bila izvješena skupocijena bunda, aktivisti su crvenim sprejem ispisali grafit velikih dimenzija. Iako su sve animalističke udruge odbacile povezanost s tim barbarskim činom, sumnja se na radikalno krilo Prijatelja životinja za koje se priča kako se izvježbavaju u posebnim kampovima, izgledaju kao obični sugrađani, ali su zapravo ubačeni elementi i nikad ne znaš kad će se aktivirati. Najvjerojatnije su u društvu veliki pobornici mesa, za doručak pojedu porciju čevapa, nose čizme od krokodilske kože – nitko ne bi reko da su to oni teroristi o kojima slušamo na televiziji. ''Bio je miran i pristojan čovjek, volio je pojesti dobar komad prasetine'', komentiraju susjedi u nevjerici.

Susjedstvo
Ispod našeg ureda živi neurotična baba. Cijeli peterosobni stan samo za nju i pudlicu. Brijem da pas ima i svoju sobu. Popizdi kad me vidi na balkonu, a ja ga još namjerno huškam. Odvratna mala pederska pudlica. Na našem katu je još i frajer koji na balkonu uzgaja marihuanu. Svaki dan provjerava kako napreduje. Kažem ja Riku da bi i mi trebali posadit jednu teglicu za potrebe ureda.

Kad zaboraviš pin
''Kartica je blokirana, obratite se svojoj poslovnici''. Dvadeset kuna u džepu, pretražujem košulje u ormaru, hlače, jakne, mora biti nešto sitniša – skupio sam 34 kune. To je bilo dovoljno za kruh, deset deka bečke salame, kilo banana, prepečenac, puding od vanilije i neki jadni mađarski keksić preliven čokoladom. Sutra me možete naći na uglu Ilice i Frankopanske s lažnom drvenom nogom, harmonikom i košaricom. Nadam se da ćete biti milostivi.

''Što ne boli, to nije život.
Što ne prolazi, to nije sreća''.

Stručna komisija sastavljena od vrhunskih eksperata za blog, predstavnika Ministarstva kulture i javnog bilježnika izabrala je niz kratkih pričica za uveseljavanje dokonog blogerskog pučanstva. Slijedi prva epizoda.

Regrutacija
''Šta si dobio?'', pita me jedan regrut. ''PZO.'' To je bio najuzbudljiviji dio regrutacije nakon pregleda pimpeka kod vremešne doktorice. ''Protuvazdušna ti je u Delnicama''. Vjerojatno bih se gore osjećao da mi je rekao kako ću završiti u Gospiću. Ali filing je bio kao da su me osudili na šest mjeseci u Sibiru. Onda sam se srušio dok su mi vadili krv. To je još gori osjećaj od pregleda pimpeka. Ova gesta kod nadležnih nije dovela u pitanje moju muškost i sposobnost da branim domovinu od mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja, pa sam ocijenjen podobnim za nošenje puške na ramenu po gorskim gudurama.

Prvi dan civilne službe
Pred početak, tuširanje i deratizacija – tako mi je rekao kolega u šali. Ako mi nađu štakora u gaćama, letim s posla. Ovdje nema zezancije. Ja sam se ipak za svaki slučaj pojavio u košulji s epoletama. Glava će biti pobrijana za koji dan. Postoje trenuci u kojima je bolje biti komformist nego izgubljen. Srećom, nema ribljih konzervi.

Priče iz vojske
Neko me je ovih dana pitao što ću raditi ako bude rata. Ja sam rekao da je o tome prerano razmišljati. Naime, po uhodanoj balkanskoj matrici ponovno ćemo se klati tek 2040. godine, a do tada bih trebao otići u penziju. Penzići ne ratuju. Oni se voze u tramvaju, cjenkaju na placu i igraju tombolu. Oni samo pričaju ratne priče iz svoje mladosti. Tako ću ja daviti s pričama iz civilke, opisivati ću unucima bitku kod Branimirca i desant na poštu u Gundulićevoj.

Prijatelj koji voli djecu
Frend iščekuje rješenje za početak civilke, ali s obzirom na započete godišnje odmore, sumnjam da će dobiti rješenje prije jeseni. Našao si je neki dječji dom u kvartu, pa sam mu rekao da pazi što radi. ''Nemoj da ti nađem ime u novinama.'' Kaže da će se nastojati suzdržati. Svatko si izabere civilku prema preferencijama – netko voli rad u uredu, a netko rad s djecom.

Muškarčine
Siguran sam da mnogobrojni čitatelji ovog bloga kao i sam autor redovno depiliraju tepih na prsima, odlaze na seanse kvarcanja i masaže, revno prate muške kolekcije dekorativne kozmetike, imaju u ormaru rozu majicu, a u slobodno vrijeme slušaju Boy Georgea i Pet Shop Boyse. Ako razmišljate o civilki, onda vjerojatno furate tigraste tangice, izlazite u Plavu kamenicu, a omiljeni glumac vam je Leonardo DiCaprio.

Hendrix
Jimi Hendrix, jedan od najvećih rock gitarista koji je bio poznat i kao ženskar lagao je da je homoseksualac kako bi ranije napustio vojsku i bavio se glazbom kao svojom istinskom ljubavlju. Ili možda nije lagao? Tvrdio je da je godinu i mjesec dana prije roka napustio vojsku jer je pri skoku padobranom slomio gležanj, no zapisi vojne arhive zapravo otkrivaju da je Hendrix ranije izašao iz vojske zbog homoseksualnih sklonosti. Po tim zapisima Hendrix je rekao psihijatru da je imao seksualne maštarije o svojem sudrugu, pojačanu potrebu samozadovoljavanja te da je bio zaljubljen u jednog vojnika. Malo mašte, puno drkice – to je recept za skidanje s vojske, sada znate, ako prije niste znali.

Ljenčarenje
Znate onaj osjećaj kada se toliko ulijenite da vam šaltanje programa na daljinskom predstavlja akrobacijsku gimnastiku. Trudiš se mrdnuti guzom, ali neće lijeno magare, možeš mu pred nosom kao psetu prolaziti kobasicom, a on ništa, razvalio se i čeka da ga neko nahrani i obuče. Eto tako se osjećam ovih dana, takvo mi je bilo i današnje jutro dok mi je na mobitelu Mile Kitić zvonio uporno u repeatu, a ja ni da podignem prst, samo zujim.

Pudlica
Pudlice – tako ja zovem sve te male dlakave peseke. Ima jedna u stanu ispod našeg ureda, živi sa stanovitom babetinom, izgleda histerično kao i sve pudlice. Navodno se zove Suzana, tako je barem ja zovem. Ogromna stančuga, vjerojatno pet-šest soba, džukela povremeno izađe na veliki balkon pa laje kao da mu se kost zaglavila u grlu i ne može se nakašljati. Ajd začepi idiote! Na koji kurac laješ? Gledam na žicu, kad tamo cijela lajna crvenih tangica. Ništa čudno, baba redovno izvjesi tangice na žicu – ali cijeli red crvenih! Mislim si, oni jebeni bikovi što ih nadražuju crvenim krpama, pa ih gađaju rajčicama i raznim glupostima, možda Suzana pizdi na crvene tangice? Nije valjda crvena ponovno u modi ove jeseni? Kažu mi poznavatelji da nije; ljubičasto, zeleno, smeđe, može i roza, ali crveno? Od silnih dvojbi i nedoumica odlučio sam se za jedino racionalno rješenje – uzeti sačmaricu i raznijeti mu ružnu rudlavu facu.

Kontrola u tramvaju
Počinje komešanje, na donjem dijelu tramvaja kontrolorka, približava se sredini, ja se usrao od nervoze, naravno da se vozim bez karte. Što bih kupovao kartu kad se mogu švercati? Krećem prema stražnjem dijelu vagona, a tamo očekivano druga baba sa značkom. Pizdu materinu, tko će se sad svađat s babama i bježat iz tramvaja. Srce ubrzano kuca, probijam se prema vratima, jebeni tramvaj staje na semaforu, osjećam se kao lisica uhvaćena u kokošinjcu. Babe su odmah pronašle žrtve, obije su uhvatile u mrežu dvije mlađe cure, svaka sa svojim opravdanjima, kopaju po džepovima, nehajno sliježu ramenima, gledaju prema ulici u nadi da će biti prilike za bijeg.

Najružniji pas na svijetu
Jeste vidjeli najružnijeg psa na svijetu? Umro jadničak. Gdje god pogledam, krezubo pseto. Novine, internet, televizija. Pita me jedna kolegica iz ureda: ''Jesi vidio psa?'' ''Kojeg psa?'' ''Pa onog ružnog.'' Još mi je u grlu onaj zalogaj koji je zastao kad sam ga prvi put vidio. ''Ajde, molim te, dosta više s tim psom. Nek počiva u miru.'' Stvarno je ružan. Bio.

Pospremanje
Poput Supermena ulazim u svoju pećinu, zidni ormar u hodniku, navlačim donji dio pidžame koji mi je jednom prilikom kupila stara, iako zna da ja ne furam pidžame, pa eto, poslužiti će za valjanje u prašini. Stojim na sred dnevne sobe, ispred mene stolić pretrpan knjigama, flomasterima, novinama, a na vrhu prazne boce i kore banana. To ću definitivno ostaviti za kraj. S desne strane klavir, djeluje mi kao nešto što će zahtijevati najmanje energije, nisam se dugo razmišljao. Besramno istresam teleće kože po neopisivo bijelom rublju što se suši na prvom katu i mislim si, koji kurac, tko uopće više suši gaće na balkonu, dajte si ljudi kupite sušilicu. Te kože su prostrte po cijelom stanu, a gazdarica me svaki put kad dođe pristojno upita dal mi treba još kože, a ja joj se ljubazno zahvalim. ''Ne hvala, mislim da je ovo sasvim dovoljno''. Na kraju čišćenje tipkovnice koja je promijenila svoju izvornu boju, između shifta i entera se skupilo nešto, izgleda kao komad sendviča, a opet može biti i pohani jazavac.

Starčeki
Starčeki su moja najomraženija socijalna kategorija. Ulazim danas u dućan, a baba se gura prema vratima. ''Nećete pustiti stariju damu najprije?'', pjeni mi se dok me odguruje s ulaza. Srećom suzdržao sam se i nisam izazvao incident, inače bi joj zabio metlu u šupak. Don't fuck with me grandma, I'm the fuckin soldier, I could have ptsp, You know? Mrzim penziće.

U drugom dijelu civilčevih mudrolija pročitajte trkeljanja filtrirana iz prošlih postova.

O ženama u vojsci
Ustav određuje da je ''vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana''. Dakle, ne muškaraca, nego svih sposobnih hrvatskih državljana. Znači li to da su žene nesposobne? Kad bi bilo tako, onda bi na isti način mogli tumačiti članak Ustava koji govori o biračkom pravu – uostalom stoljećima se i smatralo da su žene politički nesposobne, pa samim time i nisu imale pravo glasa u izboru predstavničkih tijela. Danas bi bilo anakrono uopće dvojiti trebaju li žene sudjelovati u izboru parlamenta ili predsjednika Republike. Dapače, žene imaju ne samo aktivno, nego i pasivno biračko pravo, kandidiraju se na izborima, nerijetko (ovisno o demokratskoj razvijenosti) bivaju izabrane za najviše funkcije: od predsjednica parlamenata, premijerki do predsjednica država. Nasuprot tome, smatra se suvišnim postavljati pitanje trebaju li žene biti ravnopravne i kad se radi o jednom drugom građanskom pravu i dužnosti – obrani zemlje.

O dekadentnim buržujskim stanovima
Prošlo je podne kada se sva zagrebačka trulež uvukla među moja studentska ramena. Ponovno se uspinjem jednim donjogradskim stepeništem, stara secesijska zgrada nakićena lovorom, akantom i majskim ljiljanima. Šesti kat, prigušeno buržujsko zvono, nervozno iščekivanje, dvorkinja vjerojatno trese sagove. Onda mi netko otvori i nestane u beskonačnoj unutrašnjosti. ''Uđite unutra.'' Prostrano predvorje, na sredini nekakav kićasti rokoko-tabletić s bidermajer stolicama i kineskim porculanom. Baba me ostavlja jer ide tražiti kemijsku. ''Baš kad je trebaš, onda ni jedna ne piše'', nervozno prebire po stolu u radnoj sobi. S lijeve strane nabrani ružičasti zastori i komoda u maniri najružnijeg napoleonovskog empirea. Kristalni luster. Baba se brzo potpisala pa me pozdravila. Nije me ispratila. Najobičniji bordel – uz ovoliko vlage među nosnicama još mi je samo falila kineska staklarija i oslikani češki porculan. Toliko dekadentno da me skoro ugušilo.

O Bogu
Možda ću biti pregrub ako vam već na početku priopćim kako Boga nema, još ga uvijek nisu našli. Navodno je viđen negdje iznad sinajskih planina, ali to je laž, kao što je obmana i to da se neki dan prošetao Varšavskom, preplanuo i odmoran. Ja jamčim da ga nema, pa me vi sad tužite za klevetu. Nadležan je Općinski sud u Zagrebu, nemojte zaboraviti platiti pristojbe, uzmite si dobrog odvjetnika, probatio incubit actori, pa nek vam je sretno s kondemnacijom. Do tada ga službeno nema.

O Anti Tomiću
Tomić mi je oduvijek bio najdraže hrvatsko pero – najveći zajebant među književnicima i najveći književnik među zajebantima. Subotom se isplati dati šest kuna za njegovu kolumnu u Jutarnjem listu, a ostale stranice ionako mogu poslužiti za potpirivanje vatrice ili u najgorem slučaju, brisanju dupeta. I tako dok sam čitao knjigu (inače vrlo lagano štivo, bez ikakve pretenzije da ga se kruni lovorikama) mislim si kako bi se od toga mogao snimiti jebeno dobar film. Što sam više išao prema kraju, ova ideja me počela intrigirati više od same knjige – ali nekako sam u finalu ipak zaključio da naša kinematografija nema hrabrosti za tako nešto… Onda sam prije neki dan pročitao na internetu članak kako se priprema snimanje filma 'Karaula' po scenariju spomenute knjige i počeo se sam sebi smijati kao da sam pogodio dobitnu kombinaciju na lottu. Postoji vrlo velika vjerojatnost da će naši filmaši uništiti jednu sjajnu i duhovitu priču. Još uvijek živim u toj sumnji i čekam da me razuvjere.

O Romima
Proveo sam dan na jednoj tribini – upoznao sam puno mladih Roma iz Hrvatske, Makedonije… Jedan dečko je završio pravo u Skoplju, vrlo pametan, raspravljali smo malo o položaju Roma u njihovoj zemlji. U Makedoniji živi više od 150 tisuća Roma. Pitao sam ga koliko ih ima među studentima. ''Ne previše, iako postoje posebne upisne kvote koje olakšavaju upis na neki od fakulteta.'' Čini mi se kao da premalo činimo na obrazovanju tih ljudi, nismo spremni poduzeti mjere da barem svaki od te djece završi osnovnu školu. Nedopustivo je da danas postoje nepismeni ljudi – a takvi, vjerujte mi, postoje. Momak od dvadeset godina koji se ne zna potpisati, nisam mogao vjerovati kad sam to vidio! Ova država mora preuzeti odgovornost za takvo stanje. Onda upoznaš mlade obrazovane ljude romske nacionalnosti, puni su dobrih ideja, svjesni su težine situacije i žele da se nešto promijeni. Moramo se boriti protiv diskriminacije i rasizma – ako u segregiranim razredima u Međimurju ne vidimo problem, onda s našim razmišljanjem nešto ne valja. Ne možemo djecu od malih nogu učiti da se zatvaraju u zasebne torove – to možemo raditi ovcama i kravama, ali ne i ljudskim bićima. Iz segregiranih razreda i škola se ne može učiti o toleranciji jer je to zločin protiv tolerancije. Nemojte nikada procjenjivati ljude prema njihovoj rasi ili nacionalnosti.

O Sarajevu
Sarajevo. Deset godina od posljednjih bombi i posušene tinte od crtanja granica, izgleda kao da nije izgubio svoj specifični duh. Malo je gradova u kojima se osjećaš kao kod kuće, pa makar mi to bio prvi dolazak u Bosnu. Na Baščaršiji mnogo golubova, oni se okupljaju samo u mirnim vremenima, iako mi se čini da ovo mjesto nisu nikada ni napustili. Po Ferhadiji se šeta raznovrsni svijet, od omotanih hanuma lijepih crnih očiju, do dotjeranih poslovnih ljudi, djevojaka u lepršavim suknjicama, talijanskih vojnika, časnih sestara i cigančića s harmonikom na prsima. S minareta hodža zove na ezan, a samo par metara dalje gužva pred ulazom u katoličku crkvu. Pravoslavna je odmah iza ugla, ukrašena predivnim kupolama, bakrenim, nalik na boju Miljacke. Tramvaji užurbano prolaze ulicom maršala Tita prema zgradama koje još nisu obnovljene, ali su se utopile u okruženje i više ne podsjećaju na ružna vremena nego na kazališne kulise. Kuću je lako obnoviti, ali čovjeka je teško zaliječiti.

O Srebrenici
Deset godina od horora u kojem je ubijeno otprilike osam tisuća ljudi u rekordnom roku od pet dana. Nije se štedjelo vrijeme. Oni su pucali u stotine, tisuće ljudi s udaljenosti od svega pet do deset metara. Gledali su ih u oči dok su ih ubijali. Bio je to brutalan, nimalo tehniciziran zločin. Jedan oficir raportira svom nadređenom zapovjedniku nakon izvršene akcije: "Ovo je odrađeno za pet. Odoh se istuširati, pa na spavanje". Drugi je strijeljao ljude od deset ujutro do tri popodne. Tisuću ih je ubio. Ostao je mrak.

O genezi destrukcije
Fascinantna je ta geneza destrukcije. Zlo je pojam (gledano kao moralno loše) koji opisuje činove, misli i ideje koje donose propadanje i smrt. Ono je duboko ukorijenjeno u ljudskoj prirodi, postoji otkako je svijeta i vijeka, a biti će ga i nakon nas. Gledano u globalu, ono je pojedinačno. Ne možemo reći da su svi ljudi zli. Ne možemo reći ni za većinu. Kada ne bi bilo tako, onda bi živjeli u kaosu, a to (bez obzira na sve slabosti današnjice) nije slučaj. Što se onda dogodi u jednom ključnom trenutku da se pojedinačno (prirodno) zlo koncentira u skupinu i producira patologiju mase? Možda jednostavno postane obrazac po kojemu se svi moraju ravnati inače bivaju eliminirani. Potrebno je naći jako dobro opravdanje da bi suštinski dobrog čovjeka okrenuli na drugu stranu. Ne znam kakav to motiv mora biti. Možda strah. Ili obećanje.

O trenucima
Nekad se sjetim trenutka kad sam sjedio na Placa de Catalunya, sunce je žarilo, zelenkaste papige su skakutale po debelim krošnjama, a mnoštvo prolaznika se slijevalo Ramblom. Običan trenutak, sličan onom jučerašnjem kad sam jeo američki hot-dog na Zrinjevcu i promatrao prelijevanje vode po vretenastoj fontani. Ili onaj kad sam iz kafića na Montmartreu gledao prema uličici i čekao da se smiri kiša. Beznačajni trenuci koje pamtim za razliku od onih drugih koje sam ostavio negdje u podsvijesti i ni ne trudim se doprijeti do njih, pa makar me neko evocirao nesuvislim detaljima.

O pušenju na poslu
Negdje sam čuo da su cigarete namjerno napravljene tako da traju koliko i petominutna pauza tvorničkih radnika. Cigara s druge strane traje tijekom cijele nogometne utakmice. Po nekim engleskim istraživanjima pušači troše preko 40 minuta dnevno na ''čik-pauze''.

O Che Guevari
Camus je svojedobno govorio da ljudi u nemogućnosti da postanu sveci izaberu liječnički poziv. Veliki revolucionar, ''najkompletnije ljudsko biće našeg vremena'', kako ga je opisivao Jean Paul Sartre, nije mogao biti nešto drugo doli liječnik. Rođen u aristokratskoj argentinskoj obitelji socijalističkih pogleda na svijet, intelektualno se razvija, čita Freuda, Baudelaira, Nerudu, francusku poeziju. Kad je bio mojih godina završio je medicinu i razmišljao kako promijeniti svijet. To rade veliki ljudi – mali ljudi studiraju pravo i pišu svoj blog.

O Burundiju
Prosječnom Hrvatu jedan Hutu izgleda identično kao i jedan Tutsi. Obojica su tamnoputi, pričaju čudnim jezikom i jedu banane – rekli bi naši rasisti: crnčuge. Isto kao što ni prosječnom Europljaninu nikada neće biti jasna razlika između Hrvata i Srba jer su i jedni i drugi poluprimitivni Balkanci koji vole vrtjeti janjad na ražnju. Glavno da se međusobno raspoznajemo, kao što se brzo nanjuše i burundijska crnačka plemena. Narednik će svojim vojnicima mnogostruko ponavljati: ''U mojoj satniji nema mjesta za mekušce, pse, majmune i Tutsije. Ovo je zemlja Hutua. U Ruandi su Tutsiji kao manjina neopravdano preuzeli vlast. U Burundiju to nikad nećemo dopustiti!''

''Ubiti ćete me na ovako lijepoj mjesečini?''
F.G. Lorca, prije nego što su ga likvidirali frankisti

Sigurno vas zanima kako je protekao moj zadnji dan u armiji. Počet ću sa svim onim što mu je prethodilo, a vidjeti ćete da su se stvari neočekivano preokretale. U četvrtak me već u rano jutro na vratima dočekala šefica. Nisam ni jaknu otkopčao, a ona mi je već saopćavala kako ''na nikakve slobodne dane nemam prava jer sam svoj godišnji iskoristio preko ljeta''. ''Vidimo se u ponedjeljak na poslu'', tako je zaključila ovaj kratki monolog čiji sadržaj mi je nagovijestila već prije nekoliko dana, a o čemu su dokoni blogeri obaviješteni u prošlom postu. Bila je to kap koja je prelila čašu. Imao sam dvije mogućnosti: reći ''No frx, kako ti tako kažeš, odraditi ću još 10 dana'', ili joj jebati sve po spisku. Odlučio sam se za drugu opciju. Pitao sam je zna li da godišnji odmor nije isto što i dopust za dobro vladanje. Pravi se da ne zna o čemu se radi. Pitam je da li zna da takav dopust dobije svaki civilni ročnik, uključujući i dvojicu koja su odradili civilku u uredu prije mene. ''Ne sjeća se'' da je njima odobravan takav dopust. Frajer u uredu koji piše dopise potvrđuje da im je bio odobren dopust, ''iako je on bio protiv toga''. Kaže: ''Ništa, tako je odlučila direktorica, mi nemamo čime opravdati te slobodne dane.'' Gadovi smrdljivi eksploatatorski. Organizacija pred kojom se Adidas, Nike i McDonalds mogu sakriti u mišju rupu, budući da za svoje iskorištavanje barem plate pola dolara dnevno bijednom tajlandskom radniku. Toliko ste besramni da ćete radije protuzakonito iskorištavati civilne ročnike nego zaposliti mlade ljude što trunu na burzi. Rekao sam svojoj šefici da se očito nisam dovoljno zalagao i da ću se sljedeći tjedan više potruditi. Zbunjeno me gleda. ''Od ponedjeljka sam na bolovanju.''

Vratio sam se u svoju sobu, kolegica koja sjedi preko puta me gledala u nevjerici. ''Stvarno su kreteni'', tako mi je rekla. ''Ne volim kad me u rano jutro već ovako naživciraju, na prazan želudac, gore od turske kave.'' Savjetuje mi da se ne valja zbog takvih ljudi nervirati. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam sjeo, skinuo šal i jaknu i ispio malo čaja da se smirim, a na vratima se pojavi ponovno ona ista šefica. Ispričava se. Razgovarala je s direktoricom. Ona se isto ispričava. Manja je od makovog zrna. Kaže: ''Ako je netko zaslužio dobiti slobodne dane, onda si to ti.'' U podlozi još samo fale violine i harfe. ''Mi smo nešto krivo shvatili.'' Što ste krivo shvatili?'' Ne zna reći. ''Direktorica je meni već prilikom traženja suglasnosti za civilku rekla da imam pravo na 15 dana godišnjeg i 10 dana na kraju''. ''Brzo će proći tih 7 mjeseci'', tako me je tješila tog dana u zadimljenom uredu. Danas se pravi da prvi put čuje za takvo čudo od zakonske odredbe. Ova je već otišla iz sobe, besramno, kao da samo radi svoj posao.

Dok indijski radnici šivaju trenirku iz nove Najkove kolekcije, a djeca na Šri Lanci skupljaju duhan za ekstra fini Marlboro, civilnim ročnicima u Hrvatskoj počinje još jedan radni dan. Petak – dan za metak, osim ako ti nije zadnji dan, onda možeš sve podnijeti. Dobio sam nalog da raspremim svoj stol. Skupljam svoje knjige, skidam sa zidova sažetke i skice koje sam tamo postavio lukavo, kako bih umjesto blejenja u zid ponavljao najdosadnije dijelove gradiva. Skidam i diplomu koju mi je u šali izdao Španjolac, nakon što sam prošao ''obuku'' iz powerpointa. Danas sam ja obučavao preostalog civilnog ročnika – poštanski tečaj trajao je skoro petnaest minuta, čini mu se kompliciranim, a to je samo zato jer je dobio previše podataka odjednom. ''Bit će nam jako ružno bez vas'', tako mi je rekla direktorica na kraju. Nisam sumnjao u njenu iskrenost – doista će biti u govnima dok ne pronađu nove ročnike. Morao sam je utješiti: ''Snaći ćete se vi nekako.'' ''Hvala.'' Dok sam odlazio razmišljao sam da li se to ''hvala'' odnosilo na moju posljednju rečenicu ili na mojih osam mjeseci rada u uredu. Kao da sam joj podigao papir s poda, pa mi se zahvaljuje. Vjerojatno je smatrala da je to dostatno, tako sam zaključio dok sam izlazio iz zgrade u hladno zagrebačko poslijepodne.

''Ako je drugima dozvoljeno, tebi nije.''

Stručno povjerenstvo jednoglasno je izabralo najveće mudrosti civilčevog bloga.

O kultu vojnika u balkanskoj vukojebini
Na Balkanu vojska nije samo obveza nego događaj ravan svadbi ili pokopu. Ponosan otac čuva najbolju rakiju za ispraćaj svog sina.. Majka isplače više suza nego dok ga je rađala. Vrti se janje ili prase kakvog ni na vjenčanju neće biti. Postat će čovjek, muškarac, odvojen od svoga doma, podvrgnut autoritetu jačem od očinskoga, spremnog za povratak u samostalan život i uzdizanje vlastite obitelji.

O murjacima (koji ne bi u vojsku)
Murjaci ne bi u vojsku. Kažu dosta su se već najebali sa školom, pa tko će sad još i u armiju. Kao da već nisu naučili nositi pušku i gurati zid! Zakon o obrani je jasan: vojni obveznici su svi za to sposobni hrvatski državljani, pa makar bili i policajci. Ministarstvo obrane je nakon pritisaka medija i interesnih grupa ipak povuklo svoju odluku najavljujući kako policajce ipak neće pozivati vojsku. Time MORH svjesno krši zakon i ustavna načela o jednakosti svih pred zakonom. Iako je razumljiva nevoljkost naših plavih drugova da provedu osam mjeseci uživajući u blagodatima besmislenog drila i ukusnim delicijama poput ribljih konzervi, ja se ipak pitam: Braćo hrvatski policajci, jeste li vi iznad šugavih zakona ove trule zemlje?

O prvima, drugima, trećima (i četvrtima)
Zemlja usred Balkana kojoj je Onaj za koga smo utvrdili da ne postoji predodredio da jedni pored drugih žive ljudi tri religije, jedni se krste, drugi mu se klanjaju. Ali to je isti Bog. Ljude je podijelio na dobre i zle, nekada prevladaju prvi, nekad drugi. Nekad je dovoljno da dobri ne učine ništa da bi prevladalo zlo, tako kaže jedna židovska poslovica. I bi tako, nestade svaki trag onih četvrtih, koji vjeruju u istog Boga, samo ga zovu drugim imenom. Nestali su. Danas o njima znamo samo iz filmova, suze nam oči dok gledamo te kosture, neki ih mrze još većim intenzitetom.

O zlu
Zapanjiva je količina zla koju čovjek može producirati. Takvo nešto ne susrećemo ni kod jedne životinjske vrste, toliko okrutnosti, varijacija na naizgled dosadnu temu zvanu smrt. Iskonska podsvjesna priroda koju već tisućama godina nastojimo zatomiti velikim idejama o humanizmu, čovječnosti, civilizaciji. A onda se opet vratimo na početke i shvatimo da nismo evoluirali dalje od najprimitivnije živine koju znanstvenici nazivaju 'homo sapiens'.

O oproštajkama
Da sam išao u 'pravu' vojsku napravio bih oproštajku u pravoj kafani, da mi cigani sviraju, a ja da lomim čaše i pjevam. To mi se u ovom trenutku čini kao najboljim scenarijem jedne oproštajke. Vjerojatno bi ih tražio da mi nekoliko puta sviraju istu pjesmu i stavljao bih im novčanice pod violinu kao što to priliči pravoj kavanskoj oproštajci. ''U snu ljubim medna usta, eh ljubavi, željo pusta''… Onda bi me vjerojatno nosili na ramenima kao što nose prave pijandure. Usput bi me molili da ne zaboravim poslati razglednicu. A meni bi se živo jebalo za razglednice i pisma.

O pravim vojnicima
Pravi vojnik ostavlja svoju obitelj kod kuće. Neće ih viđati mjesecima, možda će im koji put poslati pismo u bijeloj omotnici s fotografijom i izrescima iz novina. Djevojci obećava vjernost. Na nadlaktici zelenim slovima tetovira njeno ime. Vikende koristi za šarmiranje lakih cura što se okupljaju oko kasarne samo kako bi čule zvižduk i dobacivanje. Vjernost ostavlja za stabilna vremena kada više neće nositi maskirnu uniformu i obrijanu glavu.

O besmislu
Preskakivale su neke ptice, prevrtale se preko onog istog umjetnog jezerca i više se nisam pitao kao u onoj knjizi: gdje odlaze te silne patke preko ljeta? Možda ih proguta nebo, uljudno ih prime daljine, nahrane i napoje kao pravi domaćini, otpreme u snježna prostranstva. Misliš da neko pita za nas? Tjeramo svoje izgubljene minute, pratimo ih kao progonjene strvine, otplaćujemo zastarjele dugove i na kraju obiremo nebeske vinograde. Kao da ne postojimo…

O Vukovaru
Preko tisuću bombi rasulo je grad u najsitnije komadiće. Toliko sitne da ga više nitko nije ni prepoznao. Nisu znali čiji je. Spaljeno kamenje i lešine, to ne može biti grad, ni srpski, ni hrvatski. Jedno veliko groblje na kojem smo zakopali zlo. Posijano nemarno i harno, uzgajano slatkorječivo i pozorno, požnjeto nemilosrdno i bijesno, zakopano mirno i plačno. Ostala je sramota.

O zaboravljenim trenucima (nekad postojećeg života)
Rani rujan, godinu dana kasnije, miholjsko ljeto, plaže su još pune, a on u Zagrebu, prolazi križanjem stare Vlaške i Draškovićeve, poput pitomca, krem košulja s epoletama i renđerske crne hlače. Još ne misli o armiji. Već ga dva dana drži mamurluk, danas je pojeo tek mali burek, onaj pravi sarajevski na Kvatriću, nije gladan, samo se vuče kao mrcina. Negdje prije kolodvora shvatio je da se bliži dan kad će žaliti za selom od osamsto hiljada ljudi. I misli on tako o selima s milijunima stanovnika, harmonikašima na njihovim ulicama, burekđinicama u predgrađima, ranžirnim kolodvorima i socijalističkim zgradurinama. A onda shvati da je zaboravio kupiti luk.

O brazilskim pješčarama
Probudio me neki radosni zvuk. Mislio sam da je Brazil, a bila je tek neka frula s balkanskog kamenjara. Ležao sam ispružen s cigarom u ustima, a na stolu me čekala prijateljica. Nismo se družili od jučer. Kaže mi da se rokovi bliže i da bi moglo loše svršiti. Ja joj odgovaram da na brazilskim pješčarama nema rokova i da se svi žale kako je život predug. Od marokanskog haša bolja je samo brazilska cigara…

O lipnju u Zagrebu
Pod jablanima u parku ispred ureda zavladala je ovih dana pustoš, a ljetna žega i državni praznici ispraznili su okolne ulice. Kraj lipnja u Zagrebu. Ocvale lipe, magličasto isijavanje iznad presušene fontane i letargična rotacija propelera klimatizacijskih uređaja na fasadama oronulih zgrada podignutih još koncem pretprošlog stoljeća. U susjednom uredu svira neka melankolična galicijska glazba. Dok sam se prekjučer uspinjao jednim gornjogradskim stubištem svirao je fado. Okrugle secesijske stepenice i puno fotografija iz nekog prošlog vremena. Kao da sam usred nesnosne žege jednog zagrebačkog poslijepodneva upao u bezvremenu rupu. Vrijeme je isteklo negdje na uglu Opatičke, tražim ga u svojim plitkim džepovima, pravim se kao da se nismo nikada ni upoznali…

O smislu života i stvarima koje nas usrećuju
Jednom me je netko pitao što želim raditi u životu. Zamislio sam se. Rekao sam da želim mijenjati svijet. Netko pametniji je rekao da revolucionari mijenjaju sve osim sebe. A zašto bi se mijenjao netko tko je zadovoljan sobom? Uvijek sam zavidio ljudima s viškom samopouzdanja. Vraćao sam se Vukovarskom prema Savskoj, rano se već aktivirala ulična rasvjeta, ljudi su užurbano prelazili raskršće, a ja sam se pokušao sjetiti nekoliko stvari koje bi me mogle razvedriti. Ček' da razmislim: Stvar broj 7 na zadnjem albumu Seke Aleksić? Fatov blog? Zadnji kinder pingui u frižideru? Drkica? Dvije duple šljivovice? Lajna bijelog? (Sada slijedi epilog u maniri završnih riječi Oprah Winfrey ili Jerryja Speingera) Bez obzira kako vam teško bilo, koliko god vas jebali na poslu, koliko god puta pali ispit, ne zaboravite da je život lukavi igrač i da vam možda već sprema čudesni preokret. Do sljedećeg puta, čuvajte sebe i jedni druge.