Šok i vjeverica

Naslov ovog posta je takav zato što volim tu verziju izraza smijeh Prompt za ovu "pričicu" od ukupno 180 riječi sam ja dala (prompt je prva rečenica, kao i u prethodnom postu) sretan

~~~

„Skačeš mi po živcima k'o retardirana vjeverica na speedu! Začepi i jednom u životu slušaj šta ti netko drugi ima za reći!“ Nastavio me streljati pogledom ali je, za promjenu, ušutio.
„Jedne stvari o ovom mjestu moraš biti svjestan, uvijek i bez obzira na to s kime razgovaraš: nikoga, i mislim nikoga, nije briga za tvoje mišljenje. Nikoga nije briga šta ti imaš za reći. Onaj koga je briga tražit će tvoje mišljenje, a do tada ćeš šutjeti i radti samo i isključivo ono što ti je naređeno, onako kako ti je naređeno. Nemoj bit kreativan u rješavanju problema koji su ti zadani, najebat ćeš. Nikome ovdje se ne da imat posla s tvojim glupostima. Izvrši naredbu i idi dalje.“
„A ako ne znam kako riješiti problem?“
„Snaći ćeš se, kao i svi. Ovdje imaš tri opcije: ili ćeš vodit, ili ćeš slijedit, ili ćeš se sklonit s jebenog puta. Budući da obojica znamo da treća opcija za tebe ne postoji, ostaje ti vrlo jednostavan izbor koji nije teško riješiti. Ili jesi ili nisi. Jesmo li se razumjeli?“
„Da, gospodine.“


~~~

Zasad ništa novo. Do sljedećeg tipkaja!

Voli vas
Bella

Oznake: prica

03.05.2017. u 14:06 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Trinaest

When thirteen sit to dine, the first to rise will be the first to die. “A common, and silly, superstition”, you might say. I thought so too. Until I found myself to be the last one standing, and the twelve people with whom I’ve dined lying dead before me.

You see, when you mess with the Olympians, you face the devastating consequences. I’ve made my fair share of mistakes, but was still wise enough to make the appropriate sacrifices and avoid a direct punishment. But not all are so wise. Or, to be more precise, lucky. Because you can be however cunning and clever, if the gods wish to screw you over, they will find a way. Trust me, I’ve been there.

We must never forget our place in this world, and the role we play. Once you let your hybris to take over, there is no turning back. Once you let the wish to have more than you need and deserve to guide your actions, the next sacrifice you make to the gods and goddesses you’ve insulted is that of your own life.

Granted, it’s highly unlikely that you’ll be doomed to eternal suffering, but no one wants to meet Hades before having spent some 80 or so years here on Earth. So be wise – and be moderate.

~~~

Prijateljica s kojom studiram engleski i ja imamo dogovor - svaki tjedan jedna od nas odabere rečenicu-dvije i na temelju toga obje moramo napisati kratku priču (zaista kratku, minimum je 100 riječi). Zašto? Zato što obje volimo pisati, a nijedna to ne radi ni blizu dovoljno često koliko bi trebala. Jer pisanje je vještina, i kao i svaka druga vještina, ako se ne koristi redovno, izgubi se. A ja ne želim izgubiti svoju vještinu.

Prošlog tjedna ja sam birala, i izabrala sam prvu rečenicu u gornjoj pričici. Ne znam zašto točno, svidjela mi se i eto. Ja sam napisala ovo gore, ona je napisala pjesmu. Obje na engleskom.

Ovaj tjedan je birala ona. Citat je isto na engleskom, ali ja sam si ga prevela jer sam bila tako raspoložena. I jutros oko tri napisala nešto manje od 2000 riječi. Ne sjećam se kad sam posljednji puta napisala toliko u tako kratkom vremenu. I kad sam imala toliko ideja zahvaljujući jednoj jedinoj rečenici. Pa sam nastavila pisati tu istu priču. Ne, neću ju objaviti ovdje, jer ima puno rupa koje moram popuniti, a trenutačno za to nemam vremena. Kreću kolokviji.

Ponovno pišem. To je važno. I sve što napišem u ovim tjednim pričama, a što ne bude zahtjevalo kojih 50 stranica za objašnjavanje događaja iz prvih pet rečenica, stavit ću ovdje. Sad imam valjan razlog i nemam izliku doći svakih mjesec dana.

Čitamo se ubrzo!

Voli vas
Bella

Oznake: prica

27.03.2017. u 19:38 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Odani

Ovo je priča koju sam napisala prije nekoliko mjeseci, krajem prošle akademske godine. Od svega što sam do sada napisala, ovom sam nekako najzadovoljnija, jer sam se makla iz svog standardnog načina pisanja i pokušala nešto u potpunosti drugačije.

~

Damian je ušao u kafić i po navici okružio pogledom po poznatom prostoru, jer je već znao gdje će pronaći svoga najboljeg prijatelja. Došao je do šanka, naručio i platio pivo pa se pridružio Igoru za stolom.
„Jel' nisi ti trebao bit na faksu danas?“ upitao je čim je sjeo.
„A trebao sam, nije bitno sad.“ odvratio je Igor, vidno neraspoložen.
„Šta je?“ upitao je Damian.
„Ma nije bitno.“ ustrajao je Igor pa dodao: „Nego, jel' znaš možda gdje bi mogla biti moja sestra?“
„Nemam pojma, nisam se s njom čuo od jučer ujutro, rekla je da ima posla na faksu i da će mi javiti kad sve riješi.“
„A je li...“
zamišljeno je kimuo Igor i potegnuo iz svoje čaše.
„Igore, šta se događa?“
„A ti, eto, ne znaš!“
„Ama reci više šta hoćeš! Ne planiram pajserom iz tebe izvlačiti informacije, ili mi reci zbog čega si me zvao ovamo ili odoh!“
odvratio je Damian.
„Hoćeš odgovor? Pa radije ću imati iskrene neprijatelje nego lažne prijatelje!“
„Šta bi ti to trebalo značiti?!“
„Ne znaš gdje je moja sestra, jel'? Ne znaš?“
upitao je Igor ponovno.
„Ne. Niti imam ideju gdje bi mogla biti.“
„To mi je nekako teško povjerovati, budući da sam danas dobio poziv od tvojih bivših kolega.“
„Kojh kolega?“
Damian je zbunjeno upitao.
„Gavrana! Oteli su ju, Damiane, i kao uvjet za njezino puštanje traže da im se ja pridružim!“ puknuo je Igor. Damian ga je zgranuto pogledao. „Nekako mi je teško povjerovati da su samo tako oteli moju sestru kako bi mene uvukli unutra. Ne govorim baš svakome šta studiram, a ti si jedina osoba koju poznajem koja bi tu informaciju mogla prenijeti Gavranima, jer znam da im Viktorija to nikad ne bi rekla!“
„Hej, lakše malo! Ja nemam ništa s tim!“
Damian se pokušao obraniti, no Igor je nastavio paljbu: „Rekao si da si otišao, ali za to nemam nikakvih dokaza osim tvoje riječi, a trenutačno nisam siguran koliko joj mogu vjerovati!“
„Igore! To nije nešto o čemu bih ti lagao! Otišao sam iz Gavrana prije više od dvije godine!“
Damian ga je pokušao umiriti.
„Meni se ne čini tako. Meni se čini da si ti i dalje s njima. Volontiraš na odjelu suvremenih studija u knjižnici, a tamo je samo literatura vezana za gradske bande i njihovu povijest, a otmicu moje sestre si dogovorio kako bi i nas dvoje uvukao u to!“
„Ti si totalno poludio.“
konstatirao je Damian i odustao od pokušaja da ga urazumi.
„Jesam li? Jer nijedno drugo objašnjenje mi ne pada napamet. Viktoriju ćeš uvući jer ti je djevojka, a mene jer znam s računalima, zbog čega bih njima mogao biti vrlo koristan. A sad se ispričavam, idem u knjižnicu potražiti neko rješenje, jer sumnjam da ćeš mi ti ponuditi pomoć za problem koji si uzrokovao.“ Igor je dovršio svoju tiradu i otišao iz kafića.
„Koji vrag?!“ promrmljao je Damian nakon odlaska svog najboljeg prijatelja, iskapio svoje piće i napustio kafić.

Putem kući nazvao je sestru: „Hej. Jesi doma?“
„Ne, na putu sam. Stižem za deset minuta.“
glasio je odgovor.
„Okej, ja ću sad doć. Moramo razgovarati.“
„Šta je bilo?“
upitala je ona, primjetivši njegovo raspoloženje.
„Pričat ću ti kad dođeš. Ćao.“
„Damiane...“
pokušala ga je nagovoriti, bezuspješno.
„Iva, čut ćeš sve kad dođeš doma. Bok.“ odlučno je odgovorio Damian.
„Okej. Ćao.“ s uzdahom je odvratila i prekinula vezu.
„Da čujem, koga trebam tuć?“ viknula je čim je ušla u stan.
„Jedino ako ćeš tući svog dečka...“
„Molim?“
zbunjeno je provirila u kuhinju usput izuvajući cipele.
„Preobuj se pa ću ti ispričati.“ odvratio je Damian. Iva je ubrzo ušla u kuhinju i sjela za stol, njemu nasuprot.
„Pjevaj.“ priprijetila mu je, na što se Damian gorko nasmijao.
„Viktorija je oteta.“ odmah je prešao na stvar.
„Molim?! Kako to misliš oteta?!“
„Lijepo. Gavrani.“
smireno je odvratio, na što je Ivinim licem preletjela panika. Damian je to primjetio pa pokušao smiriti sestru: „Ne paničari. Nećeš pomoći ni sebi, ni njoj.“
„Kako? Zašto? Šta?!“
Iva je počela histerizirati.
„Za početak, diši. Našao sam se s Igorom na piću prije sat vremena pa mi je ispričao.“ počeo je. „Prvo mi nije htio reći zbog čega me zvao, jer je danas trebao biti na faksu...“
„Da, utorkom ima predavanja od devet do šest...“

„Na kraju mi je rekao da su njegovu sestru oteli Gavrani, da su ga kontaktirali i rekli da im se on mora pridružiti ako hoće da nju puste, a nakon toga me optužio za njezinu otmicu i rekao kako sam ja to sve isplanirao.“ završio je.
„Sestra mu je oteta. A ti si jedina osoba koju on poznaje, a koja ima ikakve veze s Gavranima.“ podsjetila ga je Iva.
„Ja sam mu najbolji prijatelj!“
„A Viktorija mu je sestra! I on će uvijek staviti obitelj prije svih i svega, bez obzira na situaciju, to jako dobro znaš!“
Iva je pokušala urazumiti brata. „Uostalom, gdje je on sad?“
„U knjižnici, pokušava naći način da ovo riješi.“
„Bez tebe to ne može.“
„Nema šanse. Iva, nemam ni najmanju namjeru komunicirati s njim dok ne prizna da je pogriješio u vezi ovoga!“
„Dobro čuješ li ti sebe? Pričamo o tvom najboljem prijatelju, Damiane, ne o bilo kome! Riječ je o Igoru, ne o nekom neznancu s ulice!“
„Sasuo je na mene drvlje i kamenje, bez namjere da čuje moju stranu priče! Ti bi, na mom mjestu, učinila nešto drugo?“
„Vjerojatno ne bih. Ali bih mu dala drugu priliku – sestru su mu oteli pripadnici najgore bande u gradu! Bio si jedan od njih, Damiane, znaš kako funkcioniraju, za što su sve sposobni i zašto su to napravili. Znaš da su ju oteli kako bi se tebi osvetili, ali on to ne zna. I ti bi poludio da se to meni dogodilo! U ovom ga trenutku nitko osim tebe ne može urazumiti, čak ni ja. Znaš ga, znaš koji su uvjeti i znaš što trebaš napraviti. Idi i riješi to!“
„Rekao sam ti već, neću razgovarati s njim dok ne prizna da je bio u krivu, jer je!“
odvratio je Damian.
„Prvo: ne deri se na mene. Drugo: rek'o, zarek'o, odrek'o pa porek'o! To si rekao meni, a ja te neću držati za riječ. Znaš da nema šanse da on to sam izvede, idi tamo i izvucite Viktoriju van! Ovoga puta ćeš morati progutati taj svoj prokleti ponos i napraviti prvi korak!“
„Ne znam baš za to.“
Damian je tvrdoglavo odgovorio.
„U slučaju da si zaboravio, Viktorija je tvoja djevojka! I Igorova sestra! Obojici vam je stalo do nje i obojica ju želite vratiti kući što prije, stoga se goni u knjižnicu i sredi to kako god znaš!“

***

„Dovraga, ovdje se ne može naći ništa korisno!“
, opsovao je Igor i bacio knjigu na pod.
„Naravno, kad loviš u mutnom.“, začuo je poznati glas i okrenuo se. Ugledao je Damiana, koji je stajao naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i promatrao ga.
„Znaš bolje?“ upitao je sarkastično.
„U svakom slučaju bolje nego ti, obzirom na činjenicu da još nisi ništa pronašao.“, odvratio je Damian.
„Očekuješ da ti vjerujem?“
„Ne moraš mi vjerovati, ali trenutačno sam jedina osoba koja ti može pomoći. Ako misliš da ovo možeš izvesti sam, ja ću rado otići, imam hrpu posla.“
, odgovorio je Damian okrenuvši se prema izlazu s odjela.
„Zašto misliš da mi jedino ti možeš pomoći?“ upitao je Igor. Damian se okrenuo.
„Ovo mjesto nije pretjerano veliko, ali ako ne znaš što točno tražiš, ovdje ćeš provesti svo vrijeme koje imaš da izvučeš Viktoriju iz njihovih šaka! A u slučaju da si zaboravio, ja sam jedini volonter na ovom odjelu i vjerujem da ti baš i nije u interesu nekome od knjižničara izložiti svoj problem, jer za sve što odavde posuđuješ trebaš dobro objašnjenje!“ glasio je odgovor. Igor je nakratko razmislio o njegovim riječima, a onda rekao:
„Zašto si toliko uvjeren da ne znam što tražim?“
„Dovraga Igore, prestani biti toliko prokleto tvrdoglav! Obojici nam je u interesu izvući tvoju sestru odande!“

Igor je nekoliko trenutaka šutio, a onda mahnuo glavom prema izlazu s odjela: „Zatvori vrata.“
„Prije nego što išta više kažeš, molim te, dopusti mi da ti objasnim neke stvari“
, počeo je Damian.
„Slušam.“ odvratio je Igor.
„Moglo bi... hm, potrajati.“
„Sjeo bih da imam gdje.“
„Tepih se redovito pere i usisava, neće nam biti ništa za tih desetak minuta.“
Damian je izjavio i sjeo. Igor ga je sumnjičavo promatrao nekoliko sekundi, a onda mu se pridružio na podu.
„Gavranima sam se pridružio s 15 godina. Pokušao sam odžepariti njihovog vođu, ali me uhvatio i dao mi dvije opcije – ili ću se pridružiti njegovoj bandi ili će mi slomiti obje ruke. Jesam bio dovoljno glup da mu pokušam ukrasti novčanik, ali sam ipak koristio dovoljno mozga da zaključim kako mi je pametnije pristati na njegovu ponudu i zadržati mogućnost korištenja obiju ruku.“
„Ček, ček malo.“
prekinuo ga je Igor. „Ti si s petnaest godina pokušao Luciferu glavom drpiti novčanik?!“ Damian je kimnuo. „Opa. Za to bome treba imati muda. I sposobnosti.“
„Zato mi je i ponudio mjesto u Gavranima. Primjetio je da mu vadim novčanik iz džepa samo zato što je neka mačka odlučila skočiti na mene dok sam prolazio pokraj njega pa mi je novčanik izletjeo iz ruke i završio na drugom kraju ulice. Da nije bilo te proklete mačketine, ja nikad ne bih postao jedan od njih.“
završio je s gorkim prizvukom u glasu.
„Nisi razmišljao o prelasku negdje drugdje?“ upitao je Igor s podsmjehom na licu. Damian je uzdahnuo.
„Ni na kraj pameti mi to nije bilo. Gle: članom bilo koje takve... skupine... postaneš tri puta: prvi put, zadnji put, i više nikad.“ Igor ga je nekoliko trenutaka zamišljeno promatrao, a onda rekao:
„Oprosti. Nikad... Pa, nikad nisam o tome razmišljao.“
„Isprika prihvaćena. Al' moram ti reći da trenutačno zvučiš kao mlohava francuska sobarica od 65 godina!“
Damian se nasmijao i gurnuo ga na pod. Igor se ustao i nastavio:
„Nego, što imaš na umu? Jer ne bi bio ovdje da nemaš neku ideju.“
„Imam, da. I ne, to ne uključuje ispunjavanje njihovih uvjeta.“
„Kako to onda misliš izvesti?“
„Pa ja baš i nemam namjeru vratiti se u njihove redove, niti ću tebi doustiti da i pomisliš na pridruživanje Gavranima.“
„Nego?“
„To što više službeno nisam Gavran, ne znači da nema ljudi s kojima sam ostao u dobrim odnosima, iako sam napustio bandu.“
„Nisam znao da je to moguće...“
Igor ga je zgranuto pogledao.
„Nikad nemoj zalupiti vratima, jer ne znaš kad ćeš se kroz njih morati vratiti.“ Damian mu je namignuo pa nastavio: „Kad sam postao član, sprijateljio sam se s dva dečka, istih su godina kao ja. Bili smo si dosta dobri i ostali smo u kontaktu i nakon što sam ja odlučio napustiti ekipu. U nekoliko navrata sam im obojici spasio glavu, i doslovno i figurativno, tako da mi obojica duguju barem jednu uslugu, a sad ću tu uslugu i tražiti.“
„Misliš da će ti htjeti pomoći?“
upitao je Igor sumnjičavo.
„Pomoći će nam, bez brige. To što unose strah u kosti svima s kojima se susretnu ne znači da ne drže do dane riječi, a obećanja su tamo na vrlo visokoj cijeni. Možeš jako gadno nadrljati prekršiš li dano obećanje.“
„Zašto su im obećanja toliko bitna?“
„Zato što ona donose poštovanje. Ako netko ne ispunjava svoja obećanja, kako može očekivati da ga ljudi poštuju kad ne može održati ni vlastitu riječ?“
„Ima smisla...“
„Ima tu puno više nego što misliš.“
namignuo mu je Damian. „Hajmo sad van, ne volim obavljati pozive u knjižnici.“
Izašli su iz knjižnice i uputili se u smijeru centra grada, a Damian je odmah nazvao.

Razgovor nije dugo trajao:
„Halo?“
„Nikola.“
„Damiane.“
„Vrijedi li još ona usluga?“
„Tvoja cura?“
Damian se nasmiješio.
„Koliko brzo to možeš izvesti?“
„Nisi iznenađen što znam.“
„U Gavranima se vijesti šire brže nego požar u šumi, iznenadio bih se da ne znaš.“
„Za sat vremena. Znaš gdje trebaš doći. Samo mi još odgovori na jedno pitanje.“
„Da?“
„Zašto je ona tako posebna?“
„Drži me na zemlji.“
„Da, k'o magla avion u zračnoj luci.“
„Nisi je upoznao. Ona me uspjela smiriti.“
„Ako ti tako kažeš. I Damiane, nisi se morao pozvati na uslugu.“
„Zašto ne?“
„Jesmo li prijatelji ili nismo?“


***

„Zašto ste obojica tako tvrdoglavi?! Izvukli ste me odande, nismo morali odmah otići na drugi kraj grada!“ siktala je Viktorija na Igora i Damiana čim su izašli iz tramvaja i našli se pred ulazom u park.
„Smiri se. I da, morali smo.“ odvratio joj je Igor.
„To što je Nikola meni uzvratio uslugu ne znači i da su svi ostali oduševljeni činjenicom da im ti više nisi u šakama. “ nadodao je Damian.
Ona je ih je obojicu upitno pogledala.
„Recimo samo da sam shvatio kako je istina kad kažu da tek u nevolji saznaš kome možeš vjerovati.“, odgovorio je Igor, pogledao Damiana i pružio mu ruku. Damian je pogledao prvo Viktoriju, onda njega i prihvatio.

Oznake: prica

10.11.2016. u 14:27 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Dok se vani ne razdani

Okrenula sam stranicu željno gutajući slova, no zvonjava mobitela mi je prekinula užitak čitanja. Uzdahnula sam, označila stranicu i dohvatila mobitel s poda pored kreveta. Na ekranu je pisalo „Danijel“. Pritisnula sam nepromašivu zelenu tipku i prislonila mobitel na uho.

„Gdje gori?“, upitala sam sa smješkom.
„Nama pod petama.“, glasio je odgovor, bez tračka šale.
„Što bi to trebalo značiti?“, upitala sam, iako sam znala da njega samo jedna mogućnost može natjerati na takvu ozbiljnost.
„Pronašli su nas, Ana. Moramo nestati iz grada do kraja dana.“
„Do kraja dana?!“
, uzviknula sam, a onda duboko udahnula da se smirim. „Do kraja dana. Dobro... smislit ću već nešto.“
„I ja sam to saznao prije nekoliko minuta, ne brini. U istoj smo gabuli, samo što ja trenutačno nemam ideja kamo ćemo.“
, odgovorio mi je.
„Zato ja imam.“ , sinula mi je ideja. „Pakiraj se, srećo, i ne zaboravi putovnicu.“
„Putovnicu?“
upitao je sumnjičavo.
„Rekao si da su nas našli...“, počela sam.
„Nemamo baš prevelike šanse ako ne odemo iz države.“, dovršio je moju misao.
„U 11 navečer budi na željezničkom kolodvoru.“, rekla sam dok mi je mozak radio punom parom – ovaj put praveći listu stvari koje do tog vremena moram dovršiti.
„Ponoćni vlak.“, zaključio je.
„Do navečer.“, pozdravila sam ga i prekinula vezu. Duboko sam udahnula, zadržala dah nekoliko trenutaka, a onda ispustila sav zrak iz pluća.

Dohvatila sam bilježnicu i kemijsku sa stola i počela raditi popis svega što moram ponijeti sa sobom i svega što moram napraviti prije nego odem na kolodvor. Zahvaljivala sam svojoj inače nepostojećoj sreći što su mi obje cimerice bile kod rodbine do kraja tjedna. Kad se vrate bit ću daleko, a one će biti sigurne.

Kratko sam razmislia, a onda odvojila nekoliko komada odjeće koju ću obući prije nego odem na kolodvor, jer ću ovu koju trenutačno imam na sebi, obzirom na činjenicu da je vjerojatno starija od mene, na kraju baciti. Nakon što sam se dogovorila sama sa sobom u čemu ću putovati, otvorila sam ormar, izvukla kofer i otvorila ga na sredini sobe. Počela sam vaditi odjeću iz ormara i slagati ju u tri hrpe: ponijeti, donirati u Caritas i baciti.

U jednom trenutku pogled mi je pao na zrcalo koje je vjesilo s unurarnje strane ormara i shvatila sam da je moja duga, svijetlosmeđa kosa puno previše uočljiva.
„Ana, dušo, moraš se ošišati.“ zaključila sam.

Rasporedila sam čitav ormar u dotične tri hrpe (dio stvari koje sam namjeravala ponijeti je bio značajno manji od onih za donaciju i smeće) i bacila se na pakiranje. Iz iskustva sam već znala da je obuću najpametnije staviti na dno kofera, a odjeću zarolati kako bi se što manje zgužvala. Bez obzira na činjenicu da sam 70% ormara odlučila donirati ili baciti, ipak sam ostala iznenađena činjenicom da sam kofer zatvorila bez ikakvih problema. Vjerojatno zato što sam ponijela samo stvari koje ću zaista i nositi.

Iz kuhinje sam donijela vreću za smeće i sve što je bilo za baciti potrpala u nju, a odjeću koja je bila za Caritas sam ubacila u kutije kojih je uvijek bilo okolo po stanu. Nakon toga sam proces s ormarom ponovila na čitavoj sobi – sreća moja pa sam studirala i živjela s dvjema cimericama – nisam imala puno stvari, a tako ni pretežak izbor između onog što ću ponijeti, što baciti, a što donirati.

Kada sam konačno spremila sve što mi je trebalo, šokirano sam shvatila da je već šest sati poslijepodne. Cijelo jutro i većinu poslijepodneva sam provela pakirajući se, a nisam ni ručala. Odmahnula sam glavom i brzinski poharala frižider – jedino mi je bilo važno da se ne srušim od gladi, ono što će to spriječiti nije bilo toliko bitno.

Smirenog želuca uhvatila sam trmavaj, odnijela kutije u Caritas i ubrzo upala u frizerski salon. Na svoju žalost, nisam bila jedina pa sam morala neko vrijeme provesti čekajući svoj red. Iskoristila sam ga križajući s popisa stvari koje sam spakovala i napravila i dopisujući ono što još moram obaviti. Kada sam konačno došla na red, nakon uobičajenog pranja kose nekoliko sam trenutaka zamišljeno promatrala svoj odraz u zrcalu, dok se nisam odlučila kakvu frizuru želim.

„Vrhove, kao i uvijek, pretpostavljam?“, sa smješkom me upitala frizerka koja me šišala otkako sam krenula na fakultet.
„Zapravo, ne.“, odvratila sam na njezino čuđenje.
„Nego?“
„Bob, do brade, sa šiškama.“
Nekoliko me trenutaka pomalo šokirano promatrala, a onda svezala većinu moje kose u niski rep, dohvatila škare i odrezala ga. Hrpica kose na podu je rasla, a s njom i moj strah da neću stići sve na vrijeme napraviti, da ću nešto zaboraviti i to shvatiti tek kada sjednem na vlak, a tada će biti prekasno.

„Gotovo.“, uzdahnula je frizerka, a ja sam se iz svojih misli prešaltala natrag u stvarnost.
„Ooooh.“, bio je jedini komentar koji sam mogla izustiti. Bila sam više nego zadovoljna rezultatom. Bila je i ona, ali nije joj baš bilo drago što je morala odrezati toliko kose s moje glave, obzirom na činjenicu da sam joj dopuštala šišanje isključivo vrhova od dana kad smo se upoznale. Zanemarila sam tu činjenicu, platila frizuru i vratila se u stan.

Presvukla sam se i preobula, dovukla sve svoje stvari u kuhinju i prekopala polovinu ladica dok nisam pronašla pošteni komad papira i funkcionalnu kemijsku. Sjela sam za stol i počela pisati.

„Drage moje!

Stvari su se zakomplicirale i bila sam prisiljena otići iz grada. Obje znate da sam oduvijek sanjala o odlasku iz ovog grada, ali ne ovakvom. Ne pokušavajte me pronaći, više ne koristim ime pod kojim ste me vi poznavale, Ana koju ste vas dvije upoznale više ne postoji. Ne znam gdje ću biti od sada pa nadalje, ali znam da ću biti daleko kad se vi vratite kući i da ćete zbog toga biti sigurne.

I da. Naljutit ću se ako moju sobu ne iznajmite nekome, jer sve tri znamo da naša gazdarica neće dugo čekati prije nego vam utrapi nekoga koga ne poznajete, stoga se bacite u potragu da ne biste završile s nekim vampirom u stanu kad opet dođe vrijeme za plaćanje stanarine.

Volim vas i čuvajte se.

Ana“


Stavila sam pismo na stol zajedno s novcem za moj dio stanarine i natjerala se da nekoliko puta duboko udahnem – suze su bile posljednje što sam sada trebala. Uspjela sam se smiriti dovoljno da iz ladice sa zajedničkim dokumentima izvučem svoje stvari – putovnicu sam spremila u ruksak, a ostalo poderala/polomila i spalila u sudoperu.

Posljednji put sam se osvrnula po našem stanu veličine orahove ljuske i preplavila su me sjećanja – zajedničko učenje prve pomoći kad sam polagala vozački, subotnja čišćenja u kojima bismo uvijek pronašle stvari koje smo smatrale izgubljenima, filmske večeri uz kokice i nebrojeni neuspjeli ručkovi uz posljedicu ribanja štednjaka sljedeća tri dana.
„Nedostajat će mi moje dvije biserke.“, prošaptala sam, treptanjem otjerala suze iz očiju, dohvatila kofer i ruksak i izašla iz stana. Zaključala sam, skinula svoj ključ s privjeska i ostavila ga iznad vrata, znajući da će jedna od njih, po običaju, provjeriti ima li tamo štogod kad se u nedjelju vrate natrag.

Do željezničkog kolodvora sam došla bez većih problema, ne računajući, naravno, uobičajene prometne zastoje koje je u ovom gradu nemoguće izbjeći, bez obzira na doba dana ili noći. U trenutku kada sam sjela na klupu, zazvonio mi je mobitel. Samo me jedna osoba mogla zvati.

„Bolje ti je da si na putu ovamo, inače si pokojan.“, zarežala sam u slušalicu jer je bilo 11:05, a od njega ni traga ni glasa.
„Znam, znam, ja nikad ne kasnim... Nepredviđene komplikacije, cimer je došao doma ranije nego je trebao i nisam ga se mogao riješiti do pred sat vremena.“, objasnio je. „Tamo sam za 15 minuta.“
„Držim te za riječ. Kupit ću karte.“
„U redu. vidimo se.“
, prekinuo je vezu. Uzdahnula sam, stacionirala kofer pored klupe tako da ga vidim sa šaltera za kupnju karata i putem do dotičnog izvukla iz ruksaka novčanik. I dalje sam bila student, tako da su me karte koštale nešto manje od pune cijene. Zahvalila sam, spremila ih u novčanik, vratila se na klupu i čekala. Nije mu dugo trebalo.

„Čovjek bi po tebi mogao sat namještati.“, dobacila sam mu umjesto pozdrava. Umjesto uobičajenog „Hej“ i zagrljaja, dobila sam šokirani pogled ribe na suhom. Otprilike dvije sekunde sam ga promatrala bez riječi, a onda prasnula u smijeh. Nije mi se baš pridružio, no barem me prestao gledati kao da na glavi imam izvanzemaljca umjesto nešto manje kose nego inače.

„Zašto baš ta frizura?“ upitao je sumnjičavo.
„Jer je lijepa, uredna, čista, pomalo stroga... I laka za održavanje.“
„Naglasak na ovom posljednjem, ha?“
, nasmjiao se jer je znao koliko muke sam imala s održavanjem svoje kose.
„Jedna briga manje uvijek dobro dođe.“, namignula sam mu.
„Imaš karte?“
„Ofskroz, zar sumnjaš u mene?“
„Ni u najgorim noćnim morama.“


Pokupili smo svoje stvari i prebacili se na peron naznačen na kartama. Sreća nas je poslužila – vlak je došao točno u ponoć, što se ne događa veoma često. Većina kupea je, očekivano, bila prazna. Smjestili smo se u jedan, a ja sam odmah spustila roletne na vratima. Sjela sam mu nasuprot i prešla na stvar:
„Da čujem.“
„Čuješ što?“
„Danijele, mene ne možeš praviti ludom. Znam te dovoljno dobro da znam da ovo nisi ti. Ti ne kasniš, uvijek dođeš ranije. Uvijek imaš plan B, u slučaju, primjerice, da ti se cimer vrati u stan prije nego je rekao. Jako malo toga te može iznenaditi.“
Skrenuo je pogled i zapiljio se u svoje ruke, koje je sklopio na stoliću koji nas je razdvajao. Stavila sam svoje ruke na njegove. Pogledao me.
„Po čijim notama plešeš? Jer sasvim sigurno ne po svojima.“ upitala sam. Uzdahnuo je.
„U pravu si. Danas su me uspjeli uhvatiti na prepad, ali znaš da ja probleme rješavam po kratkom postupku, pogotovo kad mi se netko zamjeri.“
„Zašto imam osjećaj da netko noćas neće mirno spavati?“
„Ne znam ja zašto ti imaš takav osjećaj, Ana...“
, pravio se blesav. Nasmijala sam se i odvratila:
„Onome tko se tebi zamjerio, Danijele, ni pakao neće teško pasti ako tebe tamo ne bude.“


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Ovu sam priču napisala prije nekoliko mjeseci, a naišla sam na nju tijekom jutrošnjeg čišćenja laptopa. Malo sam ju doradila, izbacila tu, dodala tamo... Trenutačno sam zadovoljna napisanim, ali znate da kod mene uvijek postoji mogućnost dorađivanja imijenjanja milijun stvari u priči...

Imam jedan post u pripremi, dotad vas ostavljam gore navedenim likovima :)

Voli vas
Bella

Oznake: prica

16.11.2014. u 14:26 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Pauza

Uzimam pauzu. Od... više-manje svega što nema veze sa školom i folklorom. Ne pitajte zašto, imam svoje razloge.

Vratit ću se. Obećajem. Najranije krajem svibnja/početkom lipnja.

A do tada, kako smatram da ne bi bilo lijepo od mene ostaviti ovako štur i mutav post tu sljedeća dva mjeseca, slijedi jedan moj pokušaj proširivanja jedne kratke priče koju sam ovdje već objavila. Kritike su dobrodošle i poželjne, možete biti sigurni da ću ih pročitati, ako već ne na njih i odgovoriti.

Voli vas
Bella

~~~

Začula sam otvaranje vrata i poznati glas kako izgovara vrlo nezahvalne riječi:
„Imam loše vijesti.“ Vladimir je ušao u prostoriju.
Podigla sam pogled s knjige i usredotočila se na njega. „Što je bilo?“, upitala sam.
„Magdalena je saznala da imaš ogrlicu.“, odgovorio je. Grlo me steglo.
„Ta ogrlica pripada meni, ne njoj!“, odvratila sam ustajući.
„Tvoja riječ protiv njezine, Katarina.“, odmahnuo je glavom.
„Ja sam grofica jednako koliko i ona!“, prosiktala sam ljutito.
„Znaš da se ne možeš boriti protiv kraljeve ljubavnice. Pomiri se s tim konačno.“, odvratio je smireno.
„Znam! Znam da će svaki put njezina biti zadnja, ma što ja rekla ili učinila.“, s uzdahom sam sjela i otvorila škrinjicu u kojoj je bila ogrlica.
„Nemoj.“, prišao je stolu i zatvorio škrinjicu prije nego sam iz nje izvadila ogrlicu. „Ovdje i zidovi imaju uši, a vrata oči. Ne znamo koliko je tvojih slugu ona potkupila.“
„Moramo otići.“
, zaključila sam. „Imaš li ideju kamo?“
„Trenutačno je jedino sigurno mjesto selo s druge strane šume – niti jedan njezin plaćenik se ne usuđuje zaći onamo u ovo doba godine.“

Očekivala sam da će predložiti mjesto koje je dalje od jedne noći jahanja, ali sam znala da razmišlja prvo na kratke, a tek onda na duge staze. I znala sam da će, dok krenemo, točno znati kamo ćemo nakon što u selu obavimo sve što imamo.

*~*~*

„Hajde, požuri!“, Vladimir me nestrpljivo povukao za ruku.
„Idem! Želiš li možda provesti noć bez vatre? U slučaju da si zaboravio, noćas spavamo u šumi!“, otresla sam se na njega i u bisage ubacila zadnja dva kremena. Posljednji put sam provjerila sedlo i uzde te uzjahala. On je već bio na konju, znala sam mu nije bilo drago što je morao čekati da spremim sve što mi je bilo na umu. Potjerao je svog konja u galop, a ja sam ga slijedila.
Voljela sam biti u šumi noću, ali ova noć nije bila ni blizu onako ugodna kao one prije nje. Zima se polako, ali sigurno uvlačila u sve dijelove zemlje, od njezinih se hladnih prstiju nikamo nije moglo pobjeći. Ideja provođenja noći u šumi po ovom vremenu mi se nije niti malo sviđala, ali nismo imali drugog izbora. Da dođemo do sela s druge strane šume, na sigurno, morali smo ju čitavu prijeći. Drugog puta nije bilo.
Nakon nekog vremena, bila sam prisiljena sjahati i voditi svog konja kroz žbunje i šipražje, jer smo se klonili glave staze, a ja drugačije nisam mogla vidjeti kamo idemo. Vladimir je ostao na konju, iza mene, jer sam znala put bolje od njega. Znala sam što sam tražila, stoga sam odahnula kada smo se našli na maloj, zaštićenoj čistini. Privezala sam svoga konja za jedno drvo te ga oslobodila opreme. On je učinio isto. Pronašli smo djelić gole zemlje i na njemu zapalili vatru, bez opasnosti da se proširi na okolna stabla. Blizina vatre je bila ugodna promjena spram hladnog šumskog zraka, od čije je hladnoće bilo teško mirno zaspati.

„Nikad mi nisi rekla kako ste se vas dvije uopće zavadile oko te ogrlice.“, rekao je nakon što smo se oboje malo ugrijali, svatko sa svoje strane vatre.
„Oh, to ti nije ispričala? Nisam ni mislila, kad priča ne ide njoj u korist.“, odvratila sam.
„Rekla mi je samo da to ima neke veze s tvojim pokojnim bratom...“
„Moj brat je bio budala što joj je vjerovao.“
, započela sam. „Ona je bila s njim kad je kupio tu ogrlicu i mislila je kako ju je kupio njoj. Nije, kupio ju je meni, jer je znao da sam dugo vremena željela tu ogrlicu, ali naši mi ju roditelji nisu htjeli kupiti.
Nakon što je moj brat umro, jednog jutra je došla u moje odaje, nenajavljeno, bez dopuštenja. Ali, već je tada imala mnoge kraljeve simpatije i moji su ju sluge morali pustiti unutra. Otpravila me na doručak pod izlikom da mi mora pronaći savršenu haljinu za bal koji se održavao te večeri. Odabrala mi je i haljinu i nakit, kao što je to radila za svaki bal otkako se udala za mog brata. Taj dan se više nismo srele do samoga bala. A na balu sam imala što i vidjeti: nosila je moju ogrlicu.
Bila sam dovoljno pametna da ju ne pitam odmah što to radi i što moja ogrlica radi oko njezina vrata, ali kasnije nisam nikako mogla doći do nje. Naposlijetku sam joj poslala poruku po jednoj od služavki, da bih kao odgovor dobila izjavu kako „Ona ne nosi ništa što joj po pravu ne pripada.“ Čim sam to čula, bilo mi je jasno kako ću imati grdnih nevolja mislim li vratiti tu ogrlicu u svoje odaje. Ostatak priče znaš – podmetnula mi je prsten s namjerom da me istjera iz kraljevstva i...“
„U tome gotovo i uspjela.“
, dovršio je moju rečenicu. Kimnula sam, znao je ostatak priče.
Nakon što sam ga nagovorila da mi kaže što je isplanirao za dalje, kamo ćemo nakon što provedemo dan ili dva u selu, natjerao me da barem malo odspavam. Znala sam da se s njim ne vrijedi prepirati, stoga sam ga poslušala i vrlo brzo utonula u san.

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled ponovno pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.
Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego što sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas: skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena.
Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao razotkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.
Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini...


„Katarina! Katarina!“, začula sam svoje ime i probudila se. Odahnula sam shvativši da je to bio samo san.
„Što si to sanjala?“, upitao me.
„Zar ne možeš pretpostaviti, obzirom na mjesto na kojem se nalazimo?“, odvratila sam mu.
„Onda nam je pametnije što prije otići odavde.“
„Što bi samo Magdalena rekla da zna da je čovjek kojeg je poslala da me istjera iz kraljevstva sada moj saveznik?“
, nasmijala sam se i ustala. „Hajde, dovoljno smo blizu da možemo ponovno na glavnu stazu. Ne želim ovdje ostati ni trena dulje nego što je neophodno.“, rekla sam uočivši rezbarije koje su seoska djeca ostavljala na drveću.
Ugasili smo ono što je ostalo od vatre, opremili konje i uputili se na glavnu šumsku stazu. Neko smo ju vrijeme slijedili, a ja sam onda ugledala pokrajnju stazicu koja je vodila u selo. Nekoliko minuta kasnije našli smo se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi: stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament; škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam sada posjedovala; krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.
Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela ju raspuštati. Gotovo istog trena u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.

Oznake: prica

30.03.2014. u 17:17 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Noć u knjižnici

Prvo bi bio red da ispunim dano obećanje, jer pretpostavljam da nije Damian jedini kojeg zanima di sam bila cijeli kolovoz i dio rujna.
Dakle - vratila sam se s mora početkom 8. mjeseca i doma imala hrpetinu posla za napravit, nije bitno kakvog. Dok bih eliminirala sve šta sam trebala, zadnje mi je bilo na pameti sjest za računalo i nešto tipkat, bilo gdje. A onda je počela nastava, imali smo još nekog posla u kući, a mene je, u međuvremenu, uhvatila spisateljska blokada. I još uvijek je se nisam u potpunosti riješila. Naime, posljednje šta sam napisala, a da je imalo kvalitetno (mada ja ovo, što slijedi poslije ovog mog uvoda, nikako ne bih nazvala kvalitetom sad kad sve pročitam) je priča koju ćete pročitati nakon što dođete do kraja ovog mog monologa. Zašto me, na kraju, nije bilo? Jer je bilo ljeto i htjela sam ga što bolje iskoristit i bit vani, a onda je počela škola i mali milijun gluposti po tom pitanju i eto ti ga na, već je 10. mjesec, da se ni okrenila nisam :P

A sad na priču.

Već sam rekla da tu priču ne smatram onoliko kvalitetnom i dobrom koliko ju ja mogu napisati, jer nije tome ni blizu koliko znam da može biti. Priča je pisana za jedan natječaj, opet u grupi na Facebooku, opet sam dobila pohvalu ( sretan ) i trenutačno radim na proširenju kompletne priče, razradi glavnog lika i pozadine koja stoji iza svega, a koju sam samo šturo objasnila, jer sam se fokusirala na druge stvari.

Sad kad to pogledam, da sam imala više vremena, ispalo bi puno bolje. I bit će bolje, kad to doradim, razradim i definiram odnose između glavne junakinje i osoba koje se samo spominju, ali čak ne ni imenom.

Naslov priče se objasni nekad na pola teskta, tako da to ne moram objašnjavati.

Da, išla sam u krajnost što se tiče jedne stvari, shvatit ćete koje kad pročitate. Da sam išla realno, onda mi priča ne bi baš imala svrhu, odnosno zadaća glave junakinje na kraju ne bi baš imala smisla belj

I još nešto. Kritike su poželjne, bilo na pravopis i gramatiku, bilo na sadržaj. Ovo je priča za koju sam se sad baš zakačila i neću ju pustit dok ju ne dovedem do svoje verzije savršenstva, a sama to ne mogu. Stoga, pucajte zubo

Voli vas
Bella


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*


PROLOG
Tako to ide – isprva ti ništa nema smisla, a onda se, malo po malo, sve počne povezivati. Riječi, rečenice i odlomci nižu se jedni za drugima, stvarajući jednu magičnu cjelinu koju zovemo „priča“. Priče su, uistinu, najjednostavniji i najljepši oblik magije, koji svatko može iskusiti.
Kad sam već kod priča, ne mogu ne spomenuti i legende. Jedna, koju sam nedavno čula kaže: „Ako noću ne možeš zaspati, to je zato što si budan u tuđem snu.“
„To je samo legenda.“, reći ćete. Znam, ne vjerujete u legende. Ali, u svakoj legendi ima zrnce istine. Stoga, bilo bi vam pametno da počnete vjerovati, jer biste se lako mogli zateći usred jedne, baš kao i ja.

~*~*~*~*~*~*~*~*~

Bježanje nije nimalo ugodan osjećaj, pogotovo netom poslije osam navečer, pogotovo u ovom gradu. Svi prolazi izgledaju jednako, a slijepe ulice kao da se nižu jedna za drugom. Još je teže bježati kada znaš da nisi ništa učinila, da nisi kriva. I u isto vrijeme znaš tko jest, a nema načina na koji to možeš dokazati. Tada je bijeg najteža opcija. I ujedno jedina koja ti preostaje.
Trčala sam mračnim gradskim ulicama naizgled kao muha bez glave, ali zapravo sam itekako dobro znala kamo idem. Svojski sam se trudila zavarati svoje progonitelje – usporavala sam, skretala u naizgled slijepe ulice, preskakala kanale i provlačila se kroz uske prolaze, sve bezuspješno. Nisu se dali prevariti, poznavali su ovaj grad jednako dobro kao i ja, možda čak i bolje. Ipak, ja nisam odustajala, jer sam znala da mi nema spasa uhvate li me.

Znala sam da ću gadno požaliti to što sam se spetljala s njim. I upravo to se i dogodilo. Ako ništa drugo, barem sam nešto naučila iz svoje pogreške.
Razmišljajući o njemu, nisam shvatila da sam ušla u slijepu ulicu dok se nisam našla pred njezinim krajem, a iza sebe začula i predobro poznate korake, od kojih mi je srce još jače zalupalo. Stjerali su me u stupicu i znali su to. Povlačila sam se dok za leđima nisam osjetila hladnoću kamenog zida – kraja ulice. Poznate sliuete su mi se približavale i polako sam gubila svaku nadu.
A onda mi je pogled, uslijed mahnitog pretraživanja ulice, pao na siva željezna vrata, koja nisu bila do kraja zatvorena. Zgrabila sam priliku, uletjela u prostoriju iza vrata i zatvorila ih najtiše što sam mogla. S olakšanjem sam odahnula čuvši poznati zvuk zaključavanja – vrata su se izvana mogla otvoriti samo pomoću ključa, a bila sam sigurna da ga nijedan od njih nije imao.

Kada mi je srce prestalo luđački udarati, osvrnula sam se po prostoriji u koju sam dospjela. Police su oblagale svaki slobodan komadić zida, a jedan dio njih je izgledao kao čitava tvornica papira – paketi papira za printanje, hrpe raznobojnih post-it blokića, blokovi uplatnica i isplatnica, svežnjevi poštanskih markica i koverti. Na drugom zidu police su bile ispunjene pisaćim priborom: bilježnicama i blokovima mahom sa spiralnim uvezom, magnetićima, kredama, magnetnim panoima minijaturnim verzijama zelenih školskih ploča. Pod je, začudo, bio prazan i blistavo čist.
Bilo mi je jasno da se nalazim u nekom spremištu, ali nisam imala pojma što se nalazi iza ulaznih vrata tog spremišta, koja su se nalazila nasuprot onima kroz koja sam ušla. Prišla sam tim vratima i oprezno naslonila uho na njih. Isprva nisam ništa čula, no onda se začuo zvuk veoma sličan lepetu krila. Mnogo, mnogo krila. Kako sam znala da u gradu nema zoološkog vrta koji ptice drži u zatvorenom prostoru, ništa mi nije bilo jasno.

Slegnula sam ramenima, pokušala otvoriti vrata i, na svoje iznenađenje, uspjela. Međutim, ono što mi je, s druge strane vrata, zvučalo kao lepet krila, zapravo je bio lepet stranica knjiga. Zaprepašteno sam stajala u stražnjem dijelu gradske knjižnice. Prizor, u koji sam gledala otvorenih usta, izgledao je kao scena iz ekranizacije nekog fantasy filma: stotine svijeća su lebdjele zrakom, knjige su izlijetale sa svojih polica (nijedna okrznuvši plamen svijeća), zaustavljale se nekoliko desetaka centimetara od poda, a iz njihovih stranica izlazili su likovi. Isprva su svi bili od papira, sa redcima slova i mrljama od tinte po tijelu, ali samo nakon nekoliko koraka po drvenom podu knjižnice, bjelina papira i slova nestajali su, a zamjenjivali su ih odjeća, obuća, lica i kose. Malo po malo, svaki je lik poprimio izgled kakv mu je, u knjizi, dao njegov ili njezin tvorac.
Kada me prošao početni šok, malo sam bolje promotrila likove . i imala što vidjeti. Iznad polica su letjele vile, harpije, pegazi i sirene (te ostala fantastična leteća bića kojima nisam znala imena), po policama su se verali gnomovi i krilati majmuni, podom su trčkarali patuljci, fauni, satiri i ostala bića iz bajki, legendi, mitova i fantastičnih romana. Upala sam na fantasy odjel knjižnice. Odmah mi je napamet pala jedna legenda, koju sam čula tako davno da je se uopće nisam mogla sjetiti, ali sam znala da govori o zbivanjima u knjižnici kada se njezina vrata zatvore.

Mislila sam da me, u toj sveopćoj pomutnji, nitko nitko od magičnih bića nije primjetio, no prevarila sam se. Prišao mi je jedan kentaur – mlad, golobrad, riđe kose.
„Što jednu ljudsku djevojku dovodi u knjižnicu u ovo doba?“, upitao me blago, valjda se bojeći da će me preplašiti. Ipak je bio polu čovjek- polu konj i visok dva metra. Uzdahnula sam.
„Bijeg.“, odgovorila sam jednostavno.
„A kako se zoveš, djevojko u bijegu?“, upitao me.
„Natalija. A ti kentaure, koji si sišao sa stranica, pretpostavljam, neke od narnijskih Kronika?“, odvratila sam mu.
„Rien mi je ime. I u pravu si, Narnija i njezine šume moj su dom.“, potvrdio je moju pretpostavku, a onda nastavio: „Od čega bježiš, Natalija?“
„Ne bježim ja ni od čega, Rien. Bježim od nekoga.“
, odgovorila sam mu prilično neodređeno, jer se nisam htjela vraćati na te događaje.
„Što si tom nekom učinila, pa da od njega moraš bježati?“
„Ništa. Ali zato netko drugi jest. Znam tko i znam zašto je baš mene za to okrivio.“
„Smijem li znati o čemu je riječ?“
, pitao je znatiželjno, ali ipak suzdržano.
„Nije važno... Već ću ja nešto smisliti, izvuć ću se ja iz te situacije... nekako.“, odvratila sam mu, a onda upitala nešto što me kopkalo od trenutka kada sam ušla na fantasy odjel knjižnice: „Što se ovdje događa?“
„Zar nikada nisi čula za legendu o noćima u knjižnici?“
, začuđeno me pogledao.
„Jesam, ali je se ne mogu sjetiti.“
„Kada se svjetla ugase, a vrata knjižnice zaključaju, likovi silaze sa stranica knjiga i postaju bića od krvi i mesa. Tek kada se ključ ponovno okrene u bravi, likovi se vraćaju u svoje knjige.“
Potvrdno sam mu kimnula – to je bila legenda koja mi je pala napamet, koje se nisam mogla sjetiti.

„Cijela legenda je istinita, od prve do posljednje riječi. Netom prije nego što knjižničari ponovno otključaju vrata, mi ćemo se svi vratiti u knjige iz kojih smo izišli. No, danas smo se skupili s razlogom. I to vrlo važnim razlogom.“, objasnio mi je.
„Koji je razlog?“, naravno da sam upitala. Umjesto odgovora, prinio je usnama rog, koji je čitavo vrijeme držao u ruci, i snažno puhnuo u njega. Nekoliko trenutaka potom kaos se smirio, buka utišala, a on me poveo u sredinu kruga koji su ostali likovi napravili.
„Braćo, sestre, prijatelji. ovo je Natalija, koje je spas od svojih progonitelja pronašla upravo ovdje, u našem odjelu knjižnice. Razlozi njezinog bijega nisu važni. Važna je činjenica da nam ona, možda, može pomoći.“ Upitno sam ga pogledala.
„Postoje neki ljudi, koji redovito dolaze u knjižnicu, a koji žele da se čitav ovaj naš fantasy odjel uništi. Spali, da budem precizna.“, počela mi je objašnjavati jedna vila. „Ti ljudi tvrde kako su naše priče protiv kršćanstva, kršćanske vjere, Boga, Isusa, svetaca... Govore kako trujemo djeci umove svojom magijom i kako ih ničemu dobromu ne učimo.“, dodala je razlog, a onda počela nešto nesuvislo mrmljati (da ne kažem psovati) na, preptostavila sam, vilinskom jeziku. Svi ostali likovi su ju pokušali umiriti, ali bezuspješno.
„Znaš li, možda, kako je utišati?“, bespomoćno me upitao Rien. Kratko sam razmislila i na um mi ja pao stih jedne pjesme te sam odlučila pokušati.
„Muči vilo, mukom zamuknula!“, odlučno sam joj rekla, na što je ona isti čas zašutjela. Likovi su mi kratko zapljeskali, a meni je napamet pala ideja kako bih mogla spriječiti uništavanje svih tih predivnih knjiga.
„Imam ideju kako bih vam mogla pomoći.“, rekla sam čim sam tu ideju malo razradila u glavi.
„Reci.“, Rien je odmah pristao. Uzdahnula sam.
„Od sljedećeg tjedna počinjem raditi u knjižnici kao praktikantica. Rečeno mi je da ću raditi na svim odjelima, ali njaviše na odjelu fantazije, jer je taj odjel najmanji i zahtjeva namjanje posla, tako da ću uspjet naučiti sve što trebam.“, počela sam. „Ako su ti ljudi, o kojima govorite, redoviti ovdje, sigurno ću ih, tijekom sljedećih mjesec dana, viđati ovdje barem jednom-dvaput tjedno. Prema tome, imat ću puno prilika uvjeriti ih da fantazija nije ništa loše, dapače.“, dovršila sam. Rien mi je odmah počeo davati naputke kako bih to trebala izvesti, no zaustavila sam ga:
„Znaš, Rien, netko je jednom rekao „Ne uči kolovođu kolo da povede, ni zavodnicu kako da zavede.“ Znam šta radim, ne brini, neće mi bit prvi put da tvrdoglave uvjeravam u nešto. Ipak, činjenica je, da nema mašte, ništa što danas poznajemo ne bi postojalo. Na tu kartu ću igrati pred dotčnim ljudima. I netko od nas će na kraju popustiti, a jamčim vam da to neću biti ja.“, završila sam odlučno.
Nakon što sam im potanko objasnila svoj plan, likovi su nastavili svoj uobičajeni organizirani cirkus na fantazijskom odjelu knjižnice. Ja sam se šetala između polica i razgovarala sa svakim po malo, polako shvaćajući da, između mene i tih likova, nema toliko razlika, ili barem ne onoliko koliko sam u početku mislila. I oni su ponekad bili neshvaćeni, baš kao i ja.

Noć je brzo prošla, a kad je kroz prozore na drveni pod knjižnice pala prva zraka Sunca, znala sam da moram otići. Neće proći više od sat vremena prije nego knjižničari ponovno otključaju knjižnicu, a objašnjavanje mog prisustva bi predugo trajalo. Pozdravila sam se sa svim likovima iz knjiga, koji su se polako počeli vraćati na svoje stranice. Ušla sam u spremište i nasmiješila se pri pogledu na zalihe papira i pisaćeg pribora. Otvorila sam vanjska vrata knjižnice, izašla van i zatvorila ih. Duboko sam udahnula jutarnji zrak i konačno shvatila zašto sam se čitav život osjećala toliko drugačijom od drugih.

Oznake: prica

30.09.2013. u 21:48 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Samo nakratko

Doletih ovamo u pauzi od natezanja sa zadaćom iz Accessa (nemam više puno do kraja pa si mogu priuštit pauzu zubo ) da ne pomislite da sam otišla, jer me se nećete tako lako riješiti smijeh

Pa da počnem.


Proći tri države i tri grada u tri dana nije nimalo lak zadatak i moram reći da se još uvijek nisam pošteno naspavala od tog produženog vikenda (koji je bio prije dva tjedna!) nut
U mom gradu je tradicija da drugi razredi idu na trodnevnu ekskurziju u Beč, Bratislavu i Budimpeštu (tim redom), popularno nazvanu "BBB" Stavljanje slika bi mi sad oduzelo previše vremena, možda kasnije ubacim koju, vjerojatno sutra. No da pređem na svoje doživljaje.

Ne znam koliko ste primijetili iz mojih priča i postova, ali jako me fasciniraju ti stari gradovi, njihov način života, sva povijest i kultura koju u sebi sadržavaju... Ne kažem ja da hrvatski gradovi toga nemaju, ali kod nas se to ne očituje u tolikoj mjeri... Ja sam, u svakom od ta tri grada, doslovce mogla osjetiti povijest koju su doživjeli, malne sam mogla vidjeti grad kako je izgledao u srednjem vijeku, dok su njime hodali plemići i sluge... Sva tri grada koja sam posjetila jednostavno odišu poviješću, to je nemoguće ne primijetiti :)
Tamo je toliko različitih ljudi, toliko različitih zgrada, toliko suprotnosti koje se nadopunjuju na neobičan način, ali tako da, na kraju, to izgleda šarmatno, ljupko, barem meni :)


Također, drago mi je da vam mogu reći kako je moja priča "Zima zmajeva" dobila pohvalu na jednom natječaju sretan


Ovih dana mi je sve živo natrpano, tako da ne znam kad ću sljedeći put ovdje nešto natipkat (najvjerojatnije sljedeći tjedan, kad se vratim sa priprema s KUD-om, plus što sam ujutro u školi pa ću imat više vremena za pisanje :D


Pišem opet jednu kraću priču, za motiv tjedna u grupi Pisci i Književnost na Facebooku, kad ju tamo pošaljem prepisat ću ju i vama ovdje, ali tek sljedeći tjedan, jel :P


Mislim da sam rekla sve šta sam mislila, ako nisam, budem već editirala :) Ostajte mi zdravo, nemojte se previše napit za 1. maj i budite sigurni da vas čitam, ako već i ne komentiram wink

Voli vas
Bella

Oznake: prica, putovanje

30.04.2013. u 11:11 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Zima zmajeva

Došla sam u Camelot baš kad je zahladnjelo. Studeni vjetrovi vladali su ulicama, svaki zapuh je bio hladniji od prethodnog, a svaki je ledio krv u žilama. Ljudi su pričali da zima nikada nije došla tako iznenada, niti tako hladna. Vatre su gorjele po čitave dane i noći, a ipak se bilo teško ugrijati.

Ja sam imala tu sreću da sam bila travarova učenica, i sukladno tomu živjela kod njega. A camelotski travar, Gaius, je živio u dvorcu, u kojem je u svakom slučaju bilo toplije nego u raštrkanim gradskim ulicama. Osim mene, Gaius je imao još jednog učenika - Merlina. Merlin i ja smo bili različiti kao nebo i zemlja: on neuredan, ja pedantna, on stalno upadao u nevolje, ja ih se vješto klonila... Ali, postojalo je nešto po čemu smo nas dvoje bili identični - i Merlin i ja mogli smo (i znali) koristiti magiju. Istu onu magiju koja je u Camelotu već dugo vremena bila najstrože zabranjena, a svaka njezina uporaba rezultirala je jednom jedinom kaznom - smrću. Naravno, pod uvijetom da vas netko uhvati na djelu i prijavi stražarima, princu, nekom od kraljevih uhoda ili pak kralju samom.

Kad smo već kod princa, Merlin je osobni sluga Njegova Visočanstva, a to je postao spasivši Arthura od jedne prilično gadne čarolije, koju mu je bila namijenila čarobnica čijeg je sina kralj Uther ubio. Pretjerala bih kad bih rekla kako se Arthur i Merlin ne podnose, ali neporeciva je činjenica da si, ponekad, stvarno idu na živce. A kad si njih dvojica idu na živce (odnosno, da budem precizna, kad Arthur Merlinu ide na živce), najčešće sam ja ta koja nastrada. U jednoj takvoj prilici počinje i ova priča.

"Arabella!", viknuo je Merlin iako sam od njega bila udaljena svega dva metra.
"Šta je?! Ne viči, za ime svijeta, nisam gluha!", odvratila sam mu i nastavila praviti reda među knjigama i papirima o tisuću različitih stvari.
"Gdje je lišće jedića?", upitao je normalnim tonom.
"Otkud bi ja to trebala znati?! Tvoj posao je sušenje bilja, ja s tim nemam nikakve veze!"
"Pa gdje si ga stavila jučer, nakon što si se vratila iz šume?"
"A što te navodi na pomisao da sam u toj prokletoj šumi našla ijednu jedinu biljku? Merline, zima je počela, jedine biljke koje se trenutačno mogu iskoristiti su borovi."
, otresla sam se na njega.
"U redu, priznajem, zaslužio sam ovo. Oprosti. Ali Arthur je zadnjih dana nepodnošljiv!", ispričao se.
"E pa tvoj posao, dragoviću, je da ga smiriš i urazumiš, zar ne? Nisi njegov osobni sluga samo kako bi za njega kuhao i spremao."
"Tu si u pravu..."
"Pa što onda čekaš? I što će ti, uostalom, jedić?"
, upitala sam konačno.
"Mah, jedan vitez se otrovao nekom biljkom, a kako jedan otrov pobija drugi... Nadao sam se da bi to moglo pomoći.", pretpostavio je, a ja sam ugledala stručak osušenog jedića na jednoj polici s biljem. Nakratko sam zastala i osluhnula, a kada iz hodnika nisam začula nikakav zvuk, podigla sam ruku, uperila pogled u otrov i prizvala ga. Osušena biljka meko je sletjela na stol pored mene.
"Koji god otrov da je u pitanju, cvijet bi trebao biti dovoljan. Sve više od toga bi moglo imati suprotan učinak.", podsjetila sam ga.
"Znam, ne brini. Hvala, vidimo se kasnije!", pozdravio me i izašao van.

Kratko nakon Merlinovog odlaska, Gaius se vratio.
"Bella, možeš li odnijeti ove biljke gospi Morgani? Ponovno ju muče noćne more.", pružio mi je vrećicu.
"Da, naravno.", nasmiješila sam mu se, uzela vrećicu, zaogrnula se debelim plaštem i izašla van. Morgana možda jest živjela u dvoru, ali ja sam do njezinih odaja mogla doći samo preko dvorskog dvorišta ili gradske tržnice.

Bila sam brza jer sam se htjela što prije vratiti toplini vatre, ali u toj me namjeri omelo neko komešanje na tržnici. Zastala sam da vidim što se događa, a prizor koji sam ugledala nakratko me skamenio. Kralj je beživotno ležao na tlu, Merlin nekoliko koraka dalje od njega, a Arthur je stajao leđima pribijen uza zid, dok se mladić koji ga je držao u stupici pripremao zadati mu posljednji udarac. Bilo mi je bjelodano jasno što će se sljedeće dogoditi i reagirala sam nagonski.

Posegnula sam u skute svoje haljine i iz korica izvukla jednostavan, ali oštar bodež. Kratko sam naciljala napadačevu ruku i zavitlala bodež svom snagom. Koji tren kasnije tržnicom se prolomio bolan vrisak, a mladić je pao na koljena. Moj bodež je, očito, pogodio metu. Pritrčala sam Merlinu i opalila mu nekoliko oštrih pljuski, nakon kojih je počeo nešto neuvislo mrmljati pa sam se s olakšanjem posvetila kralju. Iz Merlinove torbe sam izvukla čuturicu s vodom i malu količinu istresla Utheru na lice. Zatvorila sam čuturicu i vratila ju u Merlinovu torbu dok sam čekala da se kralj u potpunosti probudi. Krajičkom oka sam primjetila da je Arthur onesposobio svog napadača i sputao mu ruke na leđima.
"Arabella!", mladić je iznenađeno progovorio. Skamenila sam se.
"Poznaješ ovog čovjeka?", strogo me upitao Arthur.
"Da, Visočanstvo... On mi je... brat...", odvratila sam mu zatečeno, u mislima proklinjući Iana i čitav današnnji dan.
"Ozlijedila si vlastitoga brata kako bi spasila princa... Takav pothvat svakako zalužuje neku nagradu... A vama dvojici ženska ruka nikako neće biti naodmet. Čestitam, djevojko.", rekao mi je kralj nakon što ga je Merlin podigao na noge, a stražari se konačno pojavili. Nakon toga se, uz pratnju, vratio u dvorac.

"Dobro, koji je tebi vrag?! Jesi ti normalan?!", okomila sam se na Iana, kojem su stražari svezali ruke.
"Smiri se, Bella.", Merlin mi je stavio ruku na rame. "Nema koristi od vikanja, nema mu spasa. Ako ga i ne ubiju, ostatak života provest će u tamnici.", dovršio je, a stražari su odveli Iana.
"Što je značilo ono da "vama dvojici ženska ruka neće biti naodmet"?" Utherove riječi su mi tek sad došle do svijesti.
"To znači da sad imaš isti posao kao i ja.", Merlin mi se nasmijao.
"Dok god to ne uključuje kuhanje, svejedno mi je.", obojicu sam ih prostrijelila pogledom.
"Arabella, zar ne?", upitao me Arthur. Kimnula sam. "Znaš li, možda, tumačiti proročanstva?", upitao je.
"Mogu pokušati.", slegnula sam ramenima. Tržnica je bila pusta, a nas troje smo otišli u Arthurove odaje.

"Arthure, zašto ste tako sigurni da je to proročanstvo?", upitao je Merlin dok je ovaj prekapao po pergamentima na svom stolu.
"Zato što ne može biti ništa drugo.", konačno je izvukao komad pregamenta i pružio mi ga. "Izvoli." Uzela sam pergament u ruke.
"Dvjesto pedeset i dvije Lune
Nakon što posljednji Čuvar nestane
Doći se studen najhladnija
I trajati onoliko ljeta
Koliko nekad bijaše Čuvara."
, pročitala sam proročanstvo. Nšto mi se tu činilo poznato.
"Luna... Luna predstavlja Mjesec, zar ne?", upitala sam ih.
"Dvjesto pedeset dvije Lune su onda dvjesto pedeset dva mjeseca. Ako godina ima dvanaest mjeseci...", mozgao me Merlin. "To je onda dvadeset i jedna godina." Neke su stvari sjele na mjesto pa sam upitala:
"Kad... Kad je ubijen posljednji zmaj koji je nekad živio u Camelotu?"
"Ne puno prije mog rođenja, zašto?"
, odvratio je Arthur.
"A koliko Vi sada imate godina?", nastavila sam.
"Dvadeset jednu... Zašto, o čemu se radi u tom proročanstvu?" Svi komadići slagalice su se posložili, a ono što sam shvatila pogodilo me toliko da sam morala sjesti.
"Prevedeno na današnji jezik... Dvadeset i jednu godinu nakon što posljednji zmaj bude ubijen, doći će zima koja će biti duga onoliko godina, koliko je nekad u Camelotu bilo zmajeva.", objasnila sam.
"Zima zmajeva.", iznenađeno je zaključio Merlin - nas svoje smo taj izraz nedavno bili pronašli u jednog knjizi o magiji. Arthur nas je zaprepašteno pogledao, a onda počeo navaoditi imena zmajeva.
"Mislim da nijednog nisam zaboravio.", rekao je tiho nakon što ih je sve nabrojio. Meni je srce zastalo na trenutak.
"Ako je tako Arthure, onda se pripremite, i pripremite se dobro. Jer ova će zima trajati petnaest godina."

_____________________________________________________________________________________________

Eto, konačno prepisah ovu pričicu... Trebalo mi je prilično vremena, počela sam oko pola 1, a sad je već i 3... Mada mislim da je to ono automatsko mijenjanje vremena, ne trebaju mi valjda dva ipol sata da prepišem 5 rukom pisanih stranica velike bilježnice... Nisam baš toliko spora :P

Sretan Uskrs svima koji ga slave, uživajte u posljednjim danima proljetnih praznika i ostajte mi i dalje zdravi, veseli i čili zubo

Voli vas
Bella

Oznake: prica

31.03.2013. u 00:49 · Ostavi komentar (13) · Isprintaj · #

Hungry for that flesh of mine...



Užarena bol parala mi je utrobu, a grlo mi je bilo suho kao pustinja. Bila sam žedna krvi - ljudske krvi. Njegove krvi. Jedan trenutak nepažnje, jedna mala smetnja bila je dovoljna da mi koncentracija popusti. Moji zubi zarili su se u glatko meso njegova vrata takvom brzinom da nije stigao ni glasa ispustiti. Nakon nekoliko sekundi njegovo tijelo, prazno i beživotno, palo je na tlo. Bol, koja mi je razdirala unutrašnjost, je prestala. Posljednji sam put pogledala lice čovjeka kojeg sam nekada voljela. I ono najčudnije: za razliku od ostalih mojih žrtava, njega mi nije bilo ni najmanje žao.
_______________________________________________________________________________________________________

Ovo je zapravo napisano prije neka dva tjedna, ali je papir na koji sam to napisala završio zagubljen i tek sam ga maloprije pronašla :P

S ovim nazovi-ulomkom je bila slična situacija kao i s prošlim - krivac je jedna pjesma i isto sam doživjela svojevrsni deža vu (ne da mi se tražit kako se točno piše belj )

A evo koja pjesma me inspirirala za ovaj tekstić:

Oznake: prica, vampiri, nedovršeno

02.03.2013. u 18:33 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Sjećanje? Možda, ali na neki prošli život...

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i ponovno potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.

Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas. Skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena. Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam svijetlu kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao otkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.

Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini. Pričekala sam još nekoliko trenutaka, a onda si dopustila dubok, ali tih izdah olakšanja. Vratila sam se na glavnu šumsku stazu. Nakon par trenutaka shvatila sam gdje sam, uočila pokrajnju stazicu koju sam tražila i potrčala njome kao da me vuci gone. Nekoliko minuta kasnije našla sam se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi. Stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament. Škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam posjedovala. Krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.

Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela razdvajati kosu. Gotovo istog trenutka u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.
__________________________________________________________________________________________________________

Ovo nije priča. Niti početak jedne. Već, pa, nisam sigurna kako bih nazvala ove retke koje sam gore napisala. To je, na neki način, sjećanje. Ali i svojevrsni déja vu, iako nijednome od navedenog ne nalazim razloga, jer do sad mi se tako nešto nije dogodilo, čak ni u nekoj od predstava u kojima sam glumila. Zato sam ovaj post nazvala "sjećanjem na neki prošli život". Tko zna, možda je to u pitanju.
Uzork pisanju ovog teksta je bila ova pjesma:



Voli vas
Bella

Oznake: sjećanja, prica, deja vu

26.02.2013. u 15:30 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Jace :D

"Bila je previše šokirana da bi se pomaknula. Simon, koji joj se bio vrpoljio u rukama, smirio se. Iza nje, Jace je promrmljao nešto što je zvučali izrazito bogohulno. "Nisi mi rekla da poznaješ vukodlake." Ispod njegova površnog tona načula je blagu zatečenost - bio je jednako iznenađen kao ona.
"Ne znam.", reče ona.
"Ovo je loše.", reče Jace.
"To si već rekao."
"Učinilo mi se vrijednim ponavljanja."
"

Grad od Kostiju, Cassandra Claire

Znate onaj tren kad čitate i naiđete na dio koji zapravo i ne bi trebao biti humorističan, ali vas natjera u smijeh? To je ovaj gore citat kod mene prouzročio sinoć. Situacija u koju su njh troje (mada zapravo možemo reći dvoje, jer Simon u tom trenutku nije baš bio previše priseban) našli nije bila nimalo smiješna (nitko normalan se ne bi smijao da se nađe usred vampirskog brloga u koji su upali vampirski zakleti neprijatelji vukodlaci), ali eto... Taj citat je mene natjerao u smijeh. Zašto? Možda zbog dijela koji se odvija prije, u kojem Jace, po svom običaju, sipa dosjetke u najnepogodnijim situacijama (izraz "bez dlake na jeziku" savršeno opisuje tog dečka).

Da ne kvarim ljudima priču - pročitajte ju cool

~~~

Uglavnom. Zadnja dva dana me nema u školi jer sam pokupila neku prehladu ili šta već - sigurno je sigurno, bolje da me nema u školi. I tako sam uhvatila vremena tu nešto natipkat yes Imam još jedan citat zapisan negdje, koji ću stavit isto ovih dana... A šta poslije, vidjet ćemo, možda nešto moje, samo dok to napišem kako bog zapovijeda zubo

Voli vas
Bella

Oznake: citat, prica, knjiga

20.02.2013. u 17:43 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

');