Sutra će uvijek biti bolje od jučer, ali moraš se probuditi da se za to pobrineš

Krenula sam te nazvati, da ti poželim sretnu i uspješnu novu godinu. A onda sam se sjetila da se nećeš javiti. Htjela sam te pitati kako napreduje diplomski, jesi li smislio o čemu ćeš pisati i jesi li počeo. Htjela sam te pitati kad se vraćaš u Zadar, da odemo na čaj jer nijedno od nas baš ne pije kavu, a za Cedevitu je hladno. A onda sam se sjetila da mi ne možeš odgovoriti, jer nisi tu.

Jučer sam pronašla razglednicu koju si mi donio iz Londona, koju si pogrešno naslovio na prijateljicu čije je ime slično mome, pa ga prekrižio i iznad njega napisao moje. Krenula sam ti poslati poruku i napisati da sam ju pronašla, i pitati kako si, a onda sam se sjetila da neću dobiti odgovor. Tvoj broj je jedan od rijetkih koje sam spremila na karticu umjesto u mobitel, pa nije završio izbrisan kad sam mobitel poslala na servis, i zbog toga mi je bilo neizmjerno drago kad smo u listopadu išli na radionicu pozdraviti ekipu.

Ali sve je to badava. Ništa od toga više nije važno. Jer ti više nisi tu. Ne mogu te nazvati i pitati jesi li za šetnju, jer znam da ni tebi, kao ni meni, nije za to previše hladno. Šta ćeš, mi kontinentalci ne šljivimo tu dalmatinsku buru nešto previše, malo toga nam smeta kad smo u dobrom društvu. Osim što više nikad neću biti u tvom društvu. Jer tebe više nema.

A zašto? Nitko zapravo ne zna. Svi nešto nagađamo i pretpostavljamo, ali samo ti zapravo znaš što je i kako je bilo. I zašto. Zašto. Na to pitanje bi svi mi rado znali odgovor, no ne možeš nam ga dati. Možemo samo pretpostavljati. A pretpostavke nisu odgovori, niti će to ikad biti. Ti nam ih jedini možeš potvrditi, ili opovrgnuti, ali nisi tu da to i učiniš.

I znam da ovo zapravo pišem sama sebi, jer ti si sad negdje drugdje i živiš neki drugi život, bolji od ovog koji si napustio. Nadam se da ćeš i tamo svirati tambure, učiti djecu jezike i filozofirati u nedogled, kao što si i ovdje. I glumiti. S ekipom barem jednako ludom kao što smo mi s kojima si glumio u „Mnogolozima“, ako ne i gorima od nas smijeh. To je najmanje što zaslužuješ. A zaslužuješ puno, puno više.

A mi te nećemo zaboraviti, Damiane. Filozofa fantastičnog glasa, koji nas je sve bacao u bed brojem jezika koje govori. Profesora francuskog koji nas je sve iznova iznenađivao svojim glumačkim sposobnostima.

Partnera u zločinu.

Kolegu.

Prijatelja.

Ovaj post je posvećen tebi, dragi prijatelju. I jednoga dana, kad „Odani“ postanu djelo dulje od onih pet stranica koje sam te zamolila da pročitaš (što si ti napravio s puno većim entuzijazmom nego što sam se mogla nadati), u posveti će stajati tvoje ime.

Voli te
Bella

03.01.2017. u 11:56 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

');