Pet laštika i šest stolica

Ovo sam namjeravala napisati još prije dva tjedna, ali eto, dogodi se čovjeku da zaboravi...

Ovaj post posvećujem jednoj skupini ljudi koji u mom srcu imaju posebno mjesto. Nisam napisala "maloj skupini", jer nas nema baš malo, ima nas 25 (iako se u statistici "velika skupina" definira kao skupina veća od 30 zubo ). Mi smo Backstage, amaterska dramska skupina sastavljena od najrazličitijih ljudi, a prije dva tjedna izveli smo premijeru naše predstave, pod nazivom "Mnogolozi". Kažem "naše" predstave, jer smo svi jednako sudjelovali u njezinom stvaranju.

Zašto "Pet laštika i šest stolica"? Zato što nam je to bila scenografija za predstavu. Zapravo, scenografija se sastojala od jednakog broja laštika i stolica, no jedan laštik nastrada na kraju predstave pa ga ne brojim belj Još uvijek sam pomalo iznenađena što tako jednostavno postavljena scena može biti efektivna na toliko različitih načina cerek .

Ono što dramsku umjetnost (i pisanje, ali sada se koncentriram na ovaj prvi oblik umjetnosti) izdvaja od svega čime sam se do sada bavila i u čemu sam sudjelovala, je činjenica da, od toga, niti u jednom trenutku nisam pomislila na odustajanje.
U osnovnoj školi bavila sam se koječim, ali od svega sam, prije ili kasnije, odustala - tamburicu (bisernicu) sam svirala jedno polugodište, na jahanje sam išla ukupno dvije godine, od odbojke sam odustala nakon godine dana. I od folklora, koji je jedna od mojih najvećih ljubavi, sam nebrojeno mnogo puta htjela odustati (i sad, kad ne plešem već 10 mjeseci, znam da mi je do glume stalo mnogo, mnogo više nego do folklora, iako će narodni plesovi i pjesme u mom srcu uvijek imati posebno mjesto). Tijekom ove akademske godine mnogo sam puta preispitivala svoju odluku o svojoj trenutačnoj studijskoj kombinaciji (anglistika i pedagogija) i ne znam koliko sam puta razmišljala o promjeni kompletne kombinacije.

Od dramske umjetnosti, od dana kada sam se u njoj prvi put okušala (što je bilo u trećem razredu osnovne škole, kad sam imala samo osam godina), niti jedan jedini put nisam željela odustati, niti sam o tome razmišljala. Da, bilo je trenutaka u kojima nisam znala hoću li imati gdje i s kim izvesti predstavu, ali to je bilo pitanje opstanka grupe, a ne mog osobnog stava prema glumi i kazalištu.

To je ljubav koja me prati već više od deset godina i, zahvaljujući ovoj godini, koju sam provela u druženju s predivnim ljudima koji dijele tu ljubav prema dramskoj umjetnosti, znam da ću u kazalište i sve mogućnosti koje dramska umjetnost pruža, biti zaljubljena još jako, jako dugo. Zahvaljujući ovim divnim ljudima ponovno imam vjeru u ljude, jer su me naučili da, bez obzira na nečiju dob, spol, mjesto iz kojeg dolazi, svatko zaslužuje priliku i svatko je vrijedan povjerenja (koje se treba zaslužiti, a za to je potreba suradnja). Naučili su me da, ponekad, nema druge nego vjerovati da će netko, bila to jedna osoba ili njih 20, biti tamo za tebe i uhvatiti te da ne padneš. Naučili su me da ponekad treba improvizirati, da svi griješimo i da je smijeh univerzalni lijek za svako loše raspoloženje.

Hvala vam što ste me prihvatili bez pitanja i predrasuda, uvjerili me da nisam ni približno onoliko luda koliko sam mislila i što ste mi pokazali da, kad se nađe skupina zaljubljenika u nešto, mogu stvoriti zaista čudesne stvari. Volim vas <3


Do sljedećeg tipkanja/čitanja!

Bella

14.06.2016. u 12:24 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

');