četvrtak, 19.01.2012.

Ajde, da i ja kažem koju…prije nedjelje..

ionako još ne znam šta bi…
ali…
prvo sam jako bila- Za..yes, da, jedva čekam Eu..tooo… ideeššš
jer
djeca će nam uživati..imati svijetlu perspektivu i budućnost..
ma jel?...
iako su i našim starcima i nama u mladosti, srednjim godinama, starosti…
no, uglavnom manje-više stalno, svi i sva, obećavali tu-
svijetlu budućnost…i uživanje...
samo da zaokružimo..da smo za čisti užitak…i eto ga…
e pa majku mu, ak si ga nisam sama priuštila , bogme mi niko od tih
nije baš nešto pomogal u uživanju…
pa se pitam…u kome- čemu je problem?
u mom ne znanju uživanja ili ne imanju razloga za uživanje?
pa vele..
djeca će nam moći preko... bilo gdje na školovanje?
a molit ću lijepo, kolko će to školovanje koštati? i ko će to platiti?
kolko se sjećam mi smo imali naše…sasvim ok…široko obrazovanje..
gotovo pa besplatno…zar ne? i nekako u nekim izjavama tzv.stručnih..
svi ostali školski sistemi su nam bili nedovoljno obrazovni,
jer je naše bilo sasvim super…
od kad je naše postalo nedovoljno? od kad smo mi to postali neobrazovani?
ionako znam da stručnjak, ako je bio stručnjak, bez pardona je
predavao i vani
ili se manje-više još uspio doškolovati vani…i opet bio stručnjak…
ali vani će imati stipendije!?
a ko to nama brani da i mi imamo, dajemo, dijelimo, iste te stipendije za odlične, najbolje?
a onda kažu..
moći ćemo raditi gdje želimo…neš ti primamljivosti…
samo nekoliko desetina milijuna ljudi bivšeg istočnog bloka, i dobar dio zapadnog svijeta, čeka to isto…ali ne, mi ćemo odmah naći posao…
čim pređemo granicu…
ma nemoj?
koji to posao?..bilo ko u srednjim godinama i više, a bez posla ovdje, sa kv, vkv ili sss kvalifikacijom…nema teorije da radi nešto vani,
a da to nije spremanje, pomoć u obitelji ili bedinanje bogatih staraca…uključujući i bauštelu i sve takvo..
dakle, uništili su nas naši…pa sad idemo drugima da nam oni daju
spas, lovu, posao, kruh..
o kako ja u to ne vjerujem…i čekaj, tek za nekih 7 godina…
ko živ, ko mrtav, ko gladan…
moći ćemo putovati preko granice?
ma stvarno?..ma je li to moguće?
osobno sam najviše putovala '80. i '90. sa pasošem i pa šta… putovala sam…o jesam...
a sad.. šipak…nemam love..ali sada samo zato što kao mogu…
a bez pasoša… budem kaj?
sjela se umjesto u tramvaj, u vlak ili avion i išla piti kavu u London? Madrid? Pariz?
je, svakako..evo stižem…
sredit će se sudstvo, uprava, ovo-ono…
a kolko promjena vlasti i vladajućih je to obećavalo 20 godina..
i ko je kaj napravil?..
ali šta, sad…sad će doći eu-žandar i sve će biti tip-top???…
pa ko nam to brani napraviti sada..ovdje…nama… sebi.. samima…???
i tak bi mogla stavljati još primjera..ali mi se ne da..i sve te reklame...
i svi ti natpisi o Eu koja nas čeka raširenih ruku...
... sve mi to malkoc smrdi…upss sorry…ne miriši…
dakle, mislim da ću reći- ne, hvala, ali ne hvala…i nek me nagovaraju…
barem još koji put…a do tada, nek sve kaj su obećali da bude…lijepo, uređeno, krasno, perspektivno...
naprave tu... nama...naši...neko...
već u ponedjeljak, već idući tjedan, mjesec..
iako, uhhh ..zaboravila sam…
mislim da imamo nekih (najmanje) 300.000 fantomskih glasača..
pa će valjda oni odraditi to što ja ipak sumnjam da treba mirna srca zaokružiti…
dao bog, da se varam...

- 01:28 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se