|
Sjediš u stanu..koji nije tvoj, samo ga čuvaš, jer tvoj stan je previše izložen i već oštećen… sjediš u tom jednom gradu koji si zavolio i počeo smatrati svojim, pa ga tvrdoglavo ne napuštaš…koji je ..dovoljno blizu… tom gradu heroju, koji je bio simbol otpora... i spavaš obučen, a na podu, jer ne znaš kad će avioni da ideš u sklonište… na ostale uzbune ne reagiraš, jer ih jednostavno ima previše,danima već, mjesecima… ruksak je spreman u predsoblju pored vrata..a u njemu nešto malo rezervnog donjeg veša, neki prevažni dokumenti i nešto malo slika.. kao jedina spojka što te povezuje da si imao život prije ovoga.. u ruksaku je i kutija „čokolino“ dječje hrane, flaširana voda, rezervna bočica, duda varalica i nekoliko pelena… sjediš u tom stanu, slušaš tutnjavu…granata..brojiš VBR rakete i ne možeš ništa i.. štrikaš…neku vestu, a pletivo se sastoji od tri boje, čini ga tanki crveni konac, malo deblje klupko neke plave boje, i napokon crna, nešto kao vuna..no sve je suviše tanko, a štrikaće igle malkoc predebele, pogotovo za početnicu kao ja.. jer ne znam štrikati, ali učim... preko obrazovnog programa beogradske televizije.. i dok gledaš one užasne slike, njihove pobjede…štrikaš po naputku.. i učiš…pravo- krivo, učiš kako nanizati očicu, kako previše ne zategnuti niti na prstu i ne olabaviti na štrikaćoj igli..i pleteš tu vestu i ne zamaraš se detaljima… i odbrojavanjem..očica… za mjesto gdje će doći rukav..gdje dođe otvor za glavu… bit će ionako ravna..i nikada je nećeš obući… jer je početnička, ispletena sa tri niti... i tugom, strahom, suzama i očajem… |