Circle of Snakes

četvrtak, 09.08.2007.

Neželjene ljubavi

Objavit ću dva teksta koja sam napisao za školske novine. Nije ništa posebno, ali meni su dragi pošto su mi to prvi tiskani radovi. Evo uživajte u ovom pa ću za nekoliko dana objaviti drugu. I da, kao što su neki po naslovu zaključili, moram vas razočarati. Ovo nije Emo bullshit. Uživajte!


S ovim smo se problemom svi mi susreli. Neki su možda čak i sam problem. Govorim o takozvanim ljubavima od kojih proizlazi mržnja. Dakako, čim proizlazi mržnja iz njih, jesu li uopće onda ljubavi? Normalno da nisu, ali ne znam kako da ih drugačije nazovem. Svatko od nas ima jednog prijatelja koji priča takve priče, možda ih i sami pričamo. Trnje vs. Siget, Pešćenica vs. Trešnjevka i takve slične gluposti.
Šta potiče čovjeka da se ide boriti za svoj kvart? Stvarno ne vidim tu nikakvog smisla. Da li on brani prirodne ljepote? Sumnjam. Poljoprivreda? Sumnjam. Gospodarstvo, politika, vjera, povoljan geografski položaj? Sumnjam. Čista ljudska glupost potiče čovjeka da ide krvariti za hrpu betona, prašine i čađe. To čak ni kod životinja nema. Da, bore se one za teritorij, ali s nužnim instinktom za preživljavanje. Ovi se ne moraju bojati da ako se ne bore da neće preživjeti.
I to su naravno ponosite i časne borbe. Jer, kako da nazovem bitke di se desetorica bore protiv trijice i slično? Nekad se zna vidjeti i palice protiv golih šaka ili noževa protiv golih šaka. Naravno to je isto poštena borba. Hvala bogu do samih borbi se dolazi dosta rijetko. Ali nažalost nekad i dođe do njih. Prepucavanja su češća, i svi znamo da pas koji laje ne grize. Zašto pas uopće laje? Prepucavanja nisu tako strašna, jer su samo prepucavanja, ali u njima se spominju sveci i majke i sestre, a oni su najmanje krivi. Zašto vrijeđati čovjeka jer živi nekoliko kilometara istočno u ovom gradu? Ljudska glupost je nevjerovatna.
Zadržimo se još malo u gradu. Pokraj kvartoljublja postoji i glazboljublje. Naravno jednako je idiotski kao i ovo prvo. Glazba služi da zbližava ljude a ne da se dobiva modrica na oku. Koju god glazbu čovjek slušao, od klasike preko narodnjaka i hip-hopa do rocka (metala) nikako nije zaslužio da ga udariš. Zar nisu svi ti domobrani poginuli da bi mi danas imali slobodu izbora? A neki nam nameću glazbeni boljševizam. Tu su nažalost češće borbe. Batina se može dobiti jer se ima duga kosa, maramu oko glave ili zato što nam na mobitelu sviraju pjesme naših bližih susjeda. Tu su naravno jednake budale i reperi i metalci i svi ostali, jer niti jedna glazba nije ultimativna i onda se ići boriti za takvo što nema nikakvog smisla i zaslužuje samo pljuvanje.
Dolazimo do sljedećeg. Gradoljublje. Da, svi govore pogle ovog „Je----g splićana!“. Kad bi neutralno gledao, ima malo više smisla. Jer grad ima određene ljepote, gospodarstva i slično. Ali pošto ne gledam neutralno na tu temu, to je totalna svinjarija. Samo nove i bespotrebne žrtve nam stižu. Odkud je to uopće krenulo? Odgovor koji se doslovno nameće je nogomet. Sport, nečeg zbog čega je u antici svaki rat bio zaustavljen se u današnje doba tek vode ratovi. Na televiziji smo svi vidjeli obrijane tipove u spitkama sa bijelim ili plavim zastavama koko se međusobno vrjieđaju a između njih stoje specijalci. Koja je razlika između Zagreba i Splita? I jedan i drugi su grad, metropole. Jedine razlike su geografski položaj i dijalekt. Zbog tih budala neki moraju skrvivati tablice kad odu na more a studenti sa primorja moraju skrivati svoj dialekt kad dođu studirati u Zagreb. Zar to nije tužno?
Gledajte, svi smo mi hrvati, prije 15 godina smo svi plakali zajedno, pomagali se međusobno i tražili osvetu. Djelimo prostor na ovoj skromnoj ali ljepoj grudi zemlje u ovom dijelu globusa. Tako smo ponosni na sebe kada imamo internacionalne sportske uspjehe, kada turisti dolaze pa se dive svemu što mi imamo. Umjesto da se predstavimo kao složan, odlučan i napredan narod, mi se idemo tuči i vrijeđati pred svima. Naravno ne možemo se predstaviti kao napredni i odlučni kad to nismo. Obična hrpetina budala, i ne možete reći da niste, jer ili ste ponosni na kvart, ili na grad, ili na glazbu ili pak na školu voju i odma ste spremni vrijeđati svoga bližnjeg radi toga. E pa vrijeđajte se, tucite se. Šta mogu? Samo stajati sa strane i tugovati za svima nama, dok se to ne popravi. Ako se popravi...



- 16:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.08.2007.

How soon is now?

Čujem budilicu u daljini, sedam je sati ujutro a meni se ne ustaje. "Ustaj!" govori glas u mojoj glavi. "Ustaj jebote, ideš mi na živce."
- I ti meni ideš na živce, pa niko ništa... - odgovorim mu naglas. "Da, sada si faca pa mi odgovaraš na glas, ajde tako odgovori kada smo vani među ljudima!"
- Volio bi ti to, e pa neću! - odgovorim.
Ipak sam ustao, valjalo je stići na bus. Danas imam dosta obaveza stoga ne smijem kasniti. Dok perem zube i gledam sebe u ogledalu s podočnjacima, glas mi je stalno nešto prigovarao. Ne znam od kada je postao takav, prije je to bio glas ko svaki drugi, naš unutarnji glas, koji mi kontroliramo. Ali ovaj se osamostalio, i od tada mi samo nešto prigovara. Ništa mu ne odgovara što činim. I tako teku te svađe od jutra do večeri. Moj glas je samostalan.
I dalje buljim u sebe. Vidim nekoga ali to odavno nisam ja. Odkad me taj glas zajebava, nekako nisam isti. Jesam isti, ali kada sebe vidim kao da vidim dvije osobe. Moj glas je samostalan...
Kada sam oprao zube i kada sam se umio, otišao sam nešto pregristi. Uzeo sam kao uvijek nešto kruha i to jeo skupa sa Srijemskom kobasicom. To je samo potaklo nove svađe. "Kako možeš opet jesti to? Svako jebeno jutro ti u sebe trpaš tu srijemsku!"
- Pa boli te briga, ja ju jedem ne ti! - "Svejedno, ne razumijem kako ti možeš izdržati jesti jedno te isto već nekoliko tjedana!"
- Ne jedem ja to stalno. Samo za doručak. - "Znaš, možda će ti čudno ovo čuti, ali ljudi nekad jedu i nešto drugo za doručak!"
- Pusti me na miru! Boli te briga šta ja jedem! - "E pa boli me, ja sam dio ovog tijela. Ne znam da li je to zdravo. Užas... Kako može neko jesti stalno jedno te isto?"
- Odi u kurac! - "Ooo nekome je izrasla kičma, šteta što ne dižeš glas tako svima koji te podjebavaju, njima samo poslušno spuštaš glavu. Uopće me nisi impresionirao, svako može prigovoriti svom glasu."
- Ali ne radi to svako, jer ostali imaju normalne glasove! - "Jooj da, ja sam kao kriv za ovo?".
Dalje mu nisam ni odgovarao. Jer znao sam, čim mu nešto odgovorim on će opet početi sa komentarima. Stalno komentira. Pošto mu nisam odgovarao, mogao sam u miru dovršit doručak. Ali u pravu je. Stalno jedem ovo. Nije to ništa posebno, pa da to jedem stalno. Ali niti druga hrana nije nešto posebna, zašto onda da to počnem jesti? Uostalom, šta on zna? To je samo glas u glavi.
Ponekad pomislim da bi morao ići kod psihijatra zbog toga. Ali opet, mislit će da sam lud. Ali ja nisam lud. Samo je lud glas u mojoj glavi.
"Šta ćeš sada? Čemu ideš ti danas u grad? Nema smisla, ostani kod kuće, bit ćeš produktivnij."
- Ajd ne seri, molim te. - moljakam glas u mojoj glavi.
"Pazi, učiš ko budala i ne upadneš, to ti je dokaz da si glup, ko još oće zaposlit glupog čovjeka? A mislim i ideja ti je glupa, da ljudi žele dodatnog radnika stavili bi oglas, ne bi čekali da ima neko dođe molit za posao."
- Dosadan si...-
"A ti si glup."
Stvarno mi ne olakšava život. Nisam upao na fakultet nakon dugog pripremanja, i jedino mi glas prigovara, od svih ljudi oko mene jedino meni glas prigovara.
"Pogledaj SVE svoje prijatelje. Oni su lijepo upali na faks, imaju najbolje ljeto svog života, ono što su željeli u životu su to i postigli. A ti? Ti se brineš o burzi, socijalnoj pomoći i o tome gdje ćeš naći posao!"
-A šta ja tu mogu? Nisam ja tomu kriv! -
-Naravno da nisi kriv. Niko nije kriv što je glup!-
Nije daleko od istine. Čemu je bio sav taj trud? Samo da na kraju gledam kako drugi ljudi idu po Indexe? Sjeban je život. Sjebanij odkad je glas samostalan. Svi se vesele moru, zajebanciji i ko zna čemu, dok mene zanima kada da počnem tražiti posao. Da tražim odmah? Ili da se prvo malo odmorim? Jesam li zaslužio odmor?
Odlučio sam otići u grad da pitam za posao. Zaljubljenik sam u glazbu. Znam svakakve podatke, tko je šta izdao kojeg dana, koliko je prodao primjeraka kojeg albuma, i kada izlazi novi. Stoga sam odlučio obići dućane koje prodaju glazbene CD-e. Sigurno bi im dobro došao neki radnik kao ja. Samo da ne misle kao glas u mojoj glavi.
Pospremio sam stol od mrvica kruha, i spremio ostatke Srijemske u hladnjak.
"Vidimo se sutra!" reče glas u mojoj glavi, zakolutao sam samo očima.
Bus mi ide za pola sata, stoga imam vremena za istuširati se. Kada sam bio tako gol u kupaonici, sinula mi je ideja da drkam. Naravno, njie ostalo samo na ideji. Stao sam ispred školjke i stiskao pišu dok se nije skroz digla. Potom sam počeo natezati šaku gore dolje, bez da sam o nečemu razmišljao, tek toliko da vidim da je sve spremno. I taman kada sam si htjeo zamisliti scene sexa, sa nekom ženskom, upade mi glas.
"O da, drkaj malo, šta će ti cura reć na to? O da! Pa ti nemaš curu! Onda samo nastavi, samo tako ćeš naći curu!"
- Kunem ti se, ako me dalje zajebavaš objesit ću se pa nas oboje nema! Glas se više neće javljati! - "Onda samo nastavi." i zašutio je.
Mogao sam mirno nastaviti s drkanjem. Možda sam malo preneobziran, bolje da nadalje pišem samozadovoljavanje. Uglavnom, zamišljao sam si razne scene seksa. Pojavljujem se ja, Jessica Alba i Japanski blizanci. Svršio sam nakon nekih 7 minuta. Brzo učinjeno. Kada sam svršio, još sam vrući ud držo u ruci. Buljio sam u školjku, gdje pliva moje sjeme. Glas ima pravo. Stvarno sam jadna figura. Čini mi se da sam ja ipak lud, a glas u glavi normalan. Ne. Ipak ne. Pa to je samo glas u glavi.
Istuširao sam se. I kajao se cijelo vrijeme zbog mastrubacije. Nisam trebao. Nije bilo hitno. Glasu je naravno to cijelo vrijeme išlo u prilog, pa je stalno govorio "Jesam ti reko!" i slično. Mrzim kada glas ima pravo.
Obukao sam se, nagodio malo mokru kosu i krenuo van. Trebalo je stići na bus, na koji uvijek stignem. Zato se nisam brinuo o tome.
"Ovo je gubljenje vremena, niko te neće zaposlit, kažem ti da trebaju radnika oni bi tražili!"
- Možda ga i traže! - odgovorim, ali u sebi. "Jesi pogledo oglase?"
- Jesam. - "Da li netko traži prodavača ploča?"
- Ne... - "I rest my case."
- You can suck an old mans cock! - "A jesi me uvrijedio. Razmisli malo, ako ja trebam pušit kurac, to jedino ide preko tebe, znači i ti moraš onda pušit kurac." Glas ima pravo. Sada čak ne mogu vrijeđati glas.
Bus je stigao, brzo sam ga pregledao radi poznatih lica ali nikoga nije bilo. Možda i bolje, ne želim svima govorit da nisam upao na fakultet. Glas je bio miran dok sam bio u busu. Valjda je i njemu bilo dosadno. Meni ide u prilog. barem malo odmora dobijem. Čovjek nebi povjerovao, ali svađa protiv svog unutarnjeg glasa dosta umori čovijeka.
Pola sata odkad sam ušao u bus, ušao sam u prodavaonicu ploča. Glas nije niti jedanput progovorio. Nikad nije toliko u komadu izbivao. Da li je skroz otišao?
Ulaskom u dućan odmah mi je prišla mlada dama, jako lijepa, možda koju godinu starija od mene. "Daj pogledaj sise na tom komadu! Ima je ima, to je ženska!" prevario sam se za glas. Kada je to rekao automatično sam spustio pogled. Stvarno su to bile lijepe sise. "Jel tako da su dobre?". Kako sam se skoncentrirao na glas, skorz sam zaboravio da mi je djevojka prišla, pa mi je pogled bio zabarikadiran nza njene sise. Čak niti ne znam koliko je vremena prošlo dok sam buljio u njih.,
- Oči su mi gore! - rekla je arogantno.
- Ha? Da, naravno da su ti gore. Ovaj.... jel mogu dobiti poslovođu ili šefa možda? - upitao sam češeći se za zatiljak, pomala od srama a pomalo i od zbunjenosti.
- Da možeš. - gledala me kao da sam neki čudak.
"Eto ga. I da dobiješ posao morat ćeš s njom radit. A ona misli da si čudak! Ona sada zove šefa i kaže da ga treba neki čudak koji bulji u sise, pa te sigurno neće zaposliti jer misli da si neki peverznjak!"
- Začepi! Začepi! - rekao sam mu u sebi.
Prišao mi je čovjek u srednjih godina i pitao me šta želim.
- Dobar dan, htjeo bih vas pitati da li možda trebate kojeg novog radnika? Pratim glazbu i znam sve što se može znati oko toga, bio bih odličan radnik. - htjeo sam još nešto reći. Nisam se sjetio. Preostalo je samo da ćekam.
- Vjerujem da bi bio super radnik, ali ja nemam mjesta da te negdje zaposlim, sori - "Jesam ti reko!"
- Još jedanput, još samo jedanput! Pederu glupi! - rekao sam, nažalost ne u sebi.
- Molim? - upitao je poslovođa.
- Ovaj... jel imate možda novi album Rusha? - upitao sam nabrzaka, hvala bogu, stvarno mi treba njihov album.
- Ne znam, razgledaj se okolo, trebali bi ga imati... - rekao je prije nego što je otišao. Ne skidajući sa mene sumnjivi pogled. U zraku se vukla nelagoda i oblio me hladan znoj. Otišao sam do stalaže di je slovo R. Imali su novi album Rusha, pa sam odlučio kupitit ga, dijelom što ga trebam i dijelom da se iskupim za neugodnosti što sam priredio i curi i poslovođi.
- Evo, ovo ću kupiti.- rekao sam curi koja je bila iza blagajne.
- 135 kn. - izgovorila je hladno.
- Izvoli... Sori za maloprije. Nisam htjeo ispasti čudan, samo zblokirao mi se um pa sam se zamislio. - kažem joj.
- Vjerujem. Nema veze, ne ljutim se zbog toga. Evo izvoli.- reče mi dok mi je pružila račun. Sve je opet izgovorila hladno. Zaključio sam da ima veze, ali nisam joj htjeo još dosađivati. Uzeo sam CD i račun te izašao iz dućana.
"Znam da si ovo već čuo od mene, ali.... Rekao sam ti!" i nastavio je kljucati cijelim putem. Dok sam čekao tramvaj bombardirao me sa rečenicama tipa "Trošiš svoje zadnje pare! Trošiš vrijeme! Klošaru! Glupane" i šta sve ne. Kada sam ušao u tramvaj rekao je sljedeće: "Ti nisi niti za jedan posao ovdje. U cjielom gradu ti nećeš naći posao. Jednostavno si najebo. Šta ću ja s tebe? Tko me je stavio ovdje?" izgubio sam živce na to.
- A ŠTA HOĆEŠ ONDA DA RADIM? ŠTA? - derao sam se iz svega grla. Najjače što mogu. Želio sam da sav taj bijes iscuri iz mene, tako da bukom izbacim to iz sebe. Mogao sam si predočiti kako valovi gnjeva izlaze iz mojih usta i kako se razljeva po prljavom podu tramvaja. Poslje takvog deranja bio sam izcrpljen. Ne sjećam se da li sam ikada tako glasno nešto izgovorio. Pogledao sam oko sebe. Svi su buljili u mene. U daljini tramvaja čak sam čuo neku babu kako govori "Jezuš...".
- ŠTA JEZUŠ? KAŽE SE ISUS BABO KRASTAVA!- mrtva tišina, neki su klonili poglede s mene, neki su me i dalje gledali. Ali nije se čulo ništa u tramvaju. Samo se čuo promet vani. U tramvaju se činilo kao da je vakuum. Nisam mogao podnjeti da sam središte pozornosti pa sam izašao na stanici.
Bijes me skroz obuzeo. Marširao sam samo glavom naprijed, nije mi bilo važno niti koliko dugo ću hodati u tom smjeru. Samo sam hjteo micati te svoje noge.
- Di si sada? Sada te nema pičko glupa? Di si? - glas se nije javljao. Nikako. Bilo je čudno napokon čuti tišinu u svojoj glavi. Da moje misli teku bez da se itko upleće u njih, da ih gleda i analizira. Bio sam slobodan. Slobodan u svojoj glavi. Kako li je to lijepi osjećaj! To što jedan cjieli tramvaj misli da sam luđak nije bitno. Bitno je da sam se ja riješio glasa!
Sunce se lagano spuštalo dok sam se ja šetao još uvjiek uživajući u svojoj novoj staroj slobodi. Odlučio sam da bi bilo pametno da se vratim doma. Uzeti knjigu i na miru je čitati a da neko u glavi ne govori kako je dosadno čitati.
Zakasnio sam nekoliko minuta na bus, tako da sam morao čekati novi koji ide za 30 minuta. Nema problema, još uvijek ću uživati u ovom ljetnom zraku, u zalasku sunca, u slobodi... Kako li je sve odmah puno lijepše.
I kada sam baš razmišljao o ljepoti, na stanicu stiže cura što mi se duže vremena sviđa. Znamo se samo površno, ja znam samo njen nadimak, čak niti ne znam kako se stvarno zove. Ali lijepa je. I sviđa mi se. I prilazi meni. Da, prilazi meni.
"Ajde ostani sebi dosljedan pa nemoj ništa pokušavati!" reče glas u mojoj glavi.
- Šta radiš ti tu? Mislio sam da si nestao! - rekoh mu naglas. Na sreću ona još nije dovoljno blizu da me čuje.
" Pa nisam se javljao da se ne nastaviš derati. Jebote niti ja ne želim provesti vrijeme u ludnici."
- Odjebi, ne trebam te uopće, ne znam zašto si uopće tu. -
"Trebaš me, o da, trebaš. Jer da nema mene ne bi nikada skužio koliko ti je život jadan."
- Puno si mi pomogao! Ne bi ni savjet dao kako da se riješim jadnog življenja! Pljuvati po meni može bilo tko...
- S kim to pričaš? - upitala me, koliko sam se bio zaživio u razgovor, nisam niti shvatio da mi je prišla.
- Ja? Ma zajebancija, baš sam hjteo vidjeti da li ćeš mi prići ako se ponašam kao luđak. Znači stalo ti je do mene! - rekao sam šaljivo i izvukao se. "Daj nemoj bit takav, ostani svoj, drkaj, šta će ti cura?" reče glas u meni sarkastično.
- Ajooj, svi smo mi ludi, zašto bi se ja toga bojala?-
- Da, imaš pravo. -
- Di si ti bio? - upitala me.
- Tražio sam posao, ali nisam ništa našao. - odgovorim joj. "Ubuduće laži, ako te pita za faks, laži, ako sazna da si glupan glupi samo će pobjeći od tebe!"
- Ma da? I? Kakvog uspjeha? -
- Ništa, ali to znači samo da se mogu duže odmarati. - rekao sam joj.
- I ja bi trebala naći posao. Bar dok ne počne fakultet. - "Eto još nekoga tko je upao na fakultet, a ti nisi!" - Šta je s tobom? Šta si ti upisao? - " Hah, pitala te šta si upisao, to ti ide u prilog, samo laži, laži!"
- Nisam ništa upisao - rekao sam joj iskreno. - Pokušao sam ali nisam upao. - "Bravo, bye bye slatka curo, hello draga šako!"
- A baš mi je žao. Pa koliko si se pripremao? - "Nemoj joj to odgovoritit, dokazat ćeš joj da si glupan, imaš još nade da se izvučeš!"
- A nekih sedam mjeseci. -
- Ma da? To je puno. Ja bi plakala ko luda da nisam upala nakon tolikog pripremanja.-
- Pa i meni je skoro došlo. Fakat sam bio shrvan. Mada to nisam nikome rekao. Ali jebiga, kada se za nešto pripremaš tako dugo i tako temeljito i na kraju niti ne prođeš prag, to je shrvajuće. Što je najgore, ja bih samo to radio, ne mogu se zamisliti s nećim drugim. A šta ću. Navikao sam na to da gubim, nije da ja odustajem, trudim se ja i sve to, ali nikada nisam pobijedio. -
- Sigurno ti je teško. -
- Ma nije svijet propao. Ali nije mi svejedno. Ma bit će nešto. Uspjet ću.-
- Vjerujem da ćeš uspjeti. Nisi ti jedan od onih što se predaje. Evo nam busa. - "Dobro dobro, igraš na kartu žaljenja, super, možda ipak nešto bude." Odlučio sam ignorirati glas. Sjeo sam pokraj nje, i razgovarali smo sve dok ja nisam izašao. Razgovarali smo o svemu i svaćemu. O ljetu, o završenoj školi, o filmu i glazbi. Ali nisam ništa pokušavao. Niti sam tražio broj od nje, niti sam išta pokušavao. Znao sam da neće biti ništa. Sada izgleda bajno i sve, ali nakon jednog velikog razočarenja, ne bih mogao podnjeti drugo. Taman trebam izaći iz busa, i pogledam ju još jedanput. Ona mi se nasmiješi i mahne mi. Tamo sejdi ona, sa tako velikim slatkim očima, njenom smeđom kosom do ramena... Prekrasna je. Ali nikad moja.
"Ti nisi normalan, šta je tebi? Imao si je! Zašto odustaješ? Pokreni svoj život!" Razmišljao sam malo dalje ignorirajući svoj glas. Došao sam do zaključka da bi se trebao pomiriti sa svojim stanjem.
Došao sam do ulaznih vrata, ali nisam ušao. Zvjezde su treperale iznad moje glave, noć se spustila, spokojna i tiha. Nisam ušao u kuću, morao sam porazgovarati sa svojim glasom.
- Slušaj - rekao sam mu naglas, suznih očiju. Srhvan nakon teškog dana kada sam uvidio svoj život - da mi se nisi više nikada javio. Znam život mi je sjeban, ali to je moj život. To je moja bitka, i ti mi sigurno ne možeš pomoći. To je breme koje ja moram nositi i ja moram naći riješenje za svoje probleme. Jesi čuo? Goni se iz mog života i ja ću se nastaviti boriti, sa više ili manje uspjeha. Ali tebe više nema, jel ti jasno? Napusti me ili ću se objesiti pa se nećeš više javljati. U meni si unutra, i možeš vidjeti da ja to ozbiljno mislim. Objesit ću se i više se nećeš javljati. Ali možeš i mirno otići. Ti biraj. - nije se ništa čulo.
Ušao sam u svoju sobu, sjeo na stolicu i buljio u svoj regal sa knjigama. Sve je bilo mutno radi suznih očiju. Svjetlost žarulje me umarala, zrak je bio težak i pritiskao me prema dole. Neko raspoloženje je iznad mene visilo i tiskalo moj pogled dole. Bio sam u svojoj sobi, sa potvrdom u zraku da je život samo dugačka bitka, bez pobjede.
Kažu još si mlad, ima nade za tebe. Bit će bolje, krenut će ti sada. Pa, koliko brzo može stići to sada? Lagano njima reći da će krenuti sada. Oni ne čekaju kao ja. Oni se bore, i nekad imaju pobjedu. Ja pobjedu nisam okusio davno. Boriti se ili odustati? Čekao sam još samo malo. Sjedio sam tako u tišini prisjećajući se starih ljubavi. Također potvrde o teškom životu. Misli su tako prolaile. ne znam koliko sam sjedio.
Noć je bila hladna. Nebo je bilo kristalno čisto. Buljio sam u mjesec, kojeg prate sitne zvijezde. Hoće li ikada krenuti? Ili da ja sve ovo riješim sada? Mjesec ne odgovara. Ali ja sam donjeo odluku...
Glas se više nikada nije javio.
- 17:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se