srijeda, 31.01.2007.

SVEMU JEDNOM DOĐE KRAJ

Piše: RAMAC PRVI- Ramo

Misli jednog novinara

Pamtim to kao da je bilo danas
Kada je drug novinar otiš'o od nas
U ruci mu diploma, za reverom bijela ruža

Kazo je da mu je dosta sarajeva i fakulteta
I da ga neka nostalgija vuče
I da će se vratit' kad nađe poso

Mi đabalebaroši smo i dalje lelemudali
Ljudi vikali Rajo pusti hajvana
Vratit će se on samo poso nađe

Al' prođe od tad' 13 bajrama
Zoka novinar se ne vrati k nama
Kažu da u Haljinićima ore njivu i bije ženu

A ja sam završio fakultet
Šverco kurve i lovio đepare po tramvaju
Prodavo maglu
Mislio sam da za to imam nekog šlifa
I zaboravio riječi Zoke novinara
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio pjan
Studenti moji, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u kakanjskom „Rudaru“

I fakat kad Janko ufati Zorana
On ne propjeva poslije dva šamara
I prešuti o raji sve sto zna
Nije zaboravio sve zajedničke akcije
Nije zaboravio sve zajedničke derneke
Nije zaboravio kako sam njega
I onog malog Foxa
Dva put' spasio od belaja

I sada u miru istražnog zatvora
Razmišljam o riječima diplomiranog novinara
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio pjan
Studenti moji, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u kakanjskom „Rudaru“


Razmisljao sam da naslov ovog posta bude LESI SE VRAĆA KUĆI . Odustao sam jer bi se moj vrli prijatelj sada diplomirani novinar ponovo naljutio na mene . To je moj najveći kritičar . Kad sam napisao svoj prvi post , toliko se nasro po mom pisanju da sam odmah mislio odustati . Međutim tu proradi onaj moj inat pa krenuh dalje . Čini mi se da bi radije krepo nego popusti kad se zainatim . Znam ja da je to glupo , ali opet sta ću kad sam tvrdoglav .

Svemu jednom dođe kraj . Samo sto taj kraj ponekad dođe tako brzo i iznenadno . Udari nas poput brzog voza Sarajevo – Kakanj . Upoznali se ja i moj drug prije skoro tri godine . On klasični primjer dobrog insana , vrijedan , visoko moralan ma prava poštenjačina . A ja čista suprotnost . Prava budala , teški bolikurcin i ljenčina . Jebi ga i to mora netko . Imo sam ja tad već dobru ekipu . Malo društvance džabalebaroša , alkoholičara i ljenčina . Bilo nam je dosta dobro . Malo uči , a ostatak dana smišljaj gadosti . Bitno je bilo dobro se zajebavat i ponekad jebavat i tako iz dana u dan . I kako da se takva poštenjačina uklopi u ovakvo društvo , ma lako brate. Mi bi i čekić slomili a ne jednu poštenjačinu . Šalim se . Nismo ni mi baš tako loši . Uklopi se polako ali sigurno . Nikad on nije odustao od svojih visoko moralnih principa , takav Lesi ode i kući . Često puta je bio i meta napada zbog svog morala ali nikad nije popuštao .

Intezivno smo se počeli družit prije nešto više od godinu i pol . Ali svoj rejting u ekipi je podigao jednog lijepog i sunčanog dana kad smo malo pretjerali i napravili malo veću pizdariju . Međutim stari lisci tog zanata izvukoše svoje dupe , a on poštenjačina bi uhvaćen . Dobro smo se bili usrali . Znali smo da ćemo najebat ako nas bude cinko . Ali nije on od te sorte koja izda svoju braću čim je malo škakljivo . Iako je bi mučen ko zna kakvim sredstvima od naseg tadasnjeg ravnatelja nije prizno . Sto više ponudio je da on bude kažnjen iako nije ni kriv ni duzan . Sitvacija se ubrzo smirila a on posta čovjek od povjerenja .
Ja i Lesi smo često puta bili u sukobima . Često zbog gluposti , ali ponekad i zbog nekih ozbiljnih stvari . Ali to je pravo prijateljstvo . Izdrzi sve , od glupih razmirica , do saketanja u blažem obliku . Uvjek smo poslije tih sukoba postajali sve bolji prijatelji . Jebi ga možda smo takvi ljudi . On se previše drži svog morala i ponekad ponaša ko uvrjeđena mlada , a ja svoje argumente ponekad iznosim dosta burno i kad mi nestane riječi koristim šaku da to nadoknadim .
Imo je i on svoji mudrost . Jednom mi reče jednu činjenicu , a ja njemu ti si budala , nema teorije . Međutim to se vrlo brzo obistini . Otad sam počeo sumnjat da je vidovit ili možda gleda u kašike ko VIDOVITA DŽEMILA . Samo je bio objektivan , a ja sav u toj akciji kod očiju nisam vidio . Svaka čast prijatelju , da sam te barem poslušo .

Prijatelju brzo nađi posao i vrati se među gorske vuke .




Napisat ću jednu dogodovštinu u čijoj pripremi je sudjelovao i moj vrli prijatelj .Nabavi moj kolega slavonac lutku na napuhavanje od jednog našeg prijatelja . Dobio čovjek za rođendan . Smislili mi dosta dobrih zajebancija s tom lutkom . Svakodnevno smo je iznosili na prozor i s četvrtog kata mahali i dobacivali đeturumima . A oni jadnici s dosta lošim vidom , odmahivali glavom i čudili se kakve su to cure danas . Neki su čak zastajali i razjapljenih vilica gledali mladu pičetinu . A lutka ružna ko kurac . Vjerojatno najjeftiniji model , prava plastikuša . Svatko ko jeu to vrijeme dolazio u našu gajbicu nije odolio a da ne izmjeri dubinu i obim njenih rupa . Ali u stadu uvjek ima crna ovca . Pa tako i ovog puta , jedan naš kolega poče srat kako smo mi djeca i kako se ta lutka njemu gadi . To izazva gnjev kod mog sad već diplomiranog prijatelja , posvađa se snjim na veliko . Nakon sto je crna ovca napustila našu bazu , počeli smo sa vijećanjem . Prva i jedina točka dnevnog reda je bila kako našeg kolegu odraslog i iskusnog jebača navuć na tanak led . Najveća pomoć u tome nam je bila što je on strašno radoznao pa neće moći odolit da ne pipne tu jađenicu . Ali to neće učiniti ako mi gledamo . Tako mi sinu strašna ideja . Trebamo njene rupe tj. vaginu ( pičku ) , anus ( šupak ) i usta napunit nekim sredstvom sličnim ejakulatu . Skontali da bi najbolje bilo da izmiksamo prozirni gel za kosu i taftov vosak i time filujemo te jupice . Sve smo spremili , samo se čeka jebač . Pozvali ga mi na kavu , namjestili da sjedne na krevet pored bejbi blu . Pije se kava , zajebancija ko i obično ide uz kavu umjesto keksa . Međutim , svi čekamo reakciju . Gleda taj naš prijatelj nas , pa lutku , pa opet nas i onda kao smeta mu lutka . Hvata je za međunožje i onako ka slučajno prst mu prodire u njenu stidnicu . Kad tamo suprise iliti iznenađenje , neko je pojebo lutku i za sobom ostavio veliku količinu ejakulata . Lutku baca s gađenjem i spominje nam se familije . Umiremo od smijeha i kroz suze mu priopćavamo da smo svi svrsili u nju . Potrošio nam je sav sapun i toplu vodu . Ruke je prao do ramena , više puta . Poslije se danima nismo hjeli rukovat s njim , iako smo znali da je to samo gel i vosak za kosu .

Ramac prvi - RAMO

nedjelja, 28.01.2007.

King in da castle

PIŠE: SLAVONAC JEDINI

Faljen Isus, lipi moji!

Ramska sekcija je preko vikenda otpirjala u južne krajeve, tako da je u stanu ostao samo slavonski element, tj. ja.
Što i nije loš pošto imam čitavu gajbu samo za sebe. Tako sam i odlučio ovaj weekend provesti konstruktivno, obaviti neke domaćinske poslove, učiti i malo svirati gitaru. Oprao sam dvije (brojkom 2) mašine veša iliti rublja, pospremio kuhinju (sutra perem suđe), prešao jedan dio gradiva za ispit i malo sviruckao.
U samom zadovoljstvu grebanja po gitari me prekinuo predsjednik komiteta za uzbunjivanje mladeži, odnosno predsjednik kućnog savjeta upozorenjem da se susjedi žale na buku iz stana. Bio je fin i korektan. Nije osto na kavi.
Naime, od rođendana Ramca Prvog prije malo više od mjesec dana, koji je uzgred rečeno bio dernek nad dernecima odnosno übrezhurka na samom smom piku komšija koji su većinom Metuzalemovo godište. Pogotovo posljedna epizoda diverzije preko balkona (zahvaljujući naravno meni) dovela je do toga da se komšije žale na svaki prdac ili moj karakteristični fulja-bulja F-dur. Nadajmo se samo da krajnji ishod neće završiti potencijalnom deložacijom.

Uglavnom gledao sam i Kill Bill 2 s mojom nesudjenom Umom.
Za sutra je isplaniran intezivniji nastavak učenja, povratak ramske sekcije, generalno dotjerivanje stana (iako je nedjelja) i eventualne (ako se nađe vremena) izvanstanske aktivnosti.

U daljnim novostima.
Zoka nam je posto' fora - diplomirani novinar
Zoka dakle, naš inventar, postao je dipl-journ. što znači da od srijede, nekad oko 11h po srednjeeuropskom vremenu je izgubio nakon 4 i pol godine status studenta.
Koliko god ljude veselio završetak studija ipak je i to kraj jedne lijepe ere života, pa je tako i naš Zox u vidno slavljeničko-alkoholiziranom stanju, ne prežući se previše da skrije emocije održao kraći recital:
"Napuštam ove ljude s kojima sam proveo, možda najljepše godine života, zajedno smo se veselili, zajedno tugovali - zajedno smo zadnji komad pogače dijelili. Vi će te ostati na fakultetu, a ja ode na biro..."
Nazdravili smo budućim vremenima, daj Bože sretnijima, ali kako bilo da bilo sva su vremena nekako sretna na svoj način. Potrebno je samo snage, volje i optimizma.
Evo baš gledam na TV-u, pa se ljudi žale kakva su vremena došla. Uvijek dođu vremena. To je neminovno. Loša vremena su bila od najranijih dana.
Ili kao što bi rekao Aristotel: "Drag mi je Platon, al' mi je istina draža!"
Što god to trenutno značilo u ovom kontekstu.

Svako dobro!

Slavonac jedini

četvrtak, 25.01.2007.

Početak početaka.. moje autorske karijere..

PIŠE: RAMAC DRUGI

Dragi moji,naši i vaši, malobrojni čitatelji ovog ,spontano nastalog cimerskog blog-izdanja, evo nakon dugo vremena odlučih da i ja pokušam iznjet par svojih teško smišljenih riječi. Inače, već ste upoznali dvojicu mojih cimera,ujedno i jako dobrih momaka i prijatelja, pa bi bilo možda ok da sad dokažem i ja svoje postojanje kao treći član bloga, ali „treća sreća“ će ovog puta ostati samo nedosanjani san.. Posljednji put sam pisao ovako nešto u četvtom gimnazije u okviru pismenih zadaća, no nadam se da ćete ipak uspjeti skupiti dovoljno živaca i stpljenja da pročitate ovo što ću napisati ove noći!
I tak, nakon kratkog uvoda, sad slijedi zaplet tj. po nekom pravilu trebalo bi biti tako, aliii ja ću malo bježati od pravila pa će i ostatak biti jako koncizan i skroman.. Da bi vas pokušao navesti na čitanje ostatka teksta ispričat ću vam jednu zanimljivu anegdotu, ako je tako mogu nazvati, koju je jutros prouzročio moj cimer, tzv. slavonac prvi,
Gore navedeni je juros otišao prvi iz stana i lijepo zaklučao stan; i naravno ne bi u tome bilo ništa loše da nije sa sobom ponijeo i moje ključeve od stana, dakle ostavio me na milost i nemilost zaključanog u stanu, a posao ne trpi kašnjenje.. Imao sam 10 minuta da iizmislim nešto da bih izišao iz stana i stigao na vrijeme na posao. Budući da je cimer, taj možda malo zaljubljen slavonac, bio nedostupan , preostalo mi je da pokušam napravit nešto nemoguće ili možda glupo.. i da ne duljim, napravio sam nešto što i nije baš za pohvaliti ali priča bi izgubila vrijednost ako ne bi bila u potpunosti iskrena. I tako ja, poput onih majmuna iz zoo –a, ili pak specijalaca Al-kaide, iskoristio sam gromobransku traku i na čuđenje prolaznika spustio se niz nju, sretno ili spretno, nemam pojma ni ja. Malo se zacrvenio, pognuo glavu pred svim tim ljudima koji su me čudno gledali ali bitno je da sam ipak na kraju stigao na posao..
Srećom, nije vrijedila ona „po jutru se dan poznaje“ pa je ostatak dana prošao relativno dobro.
I eto, ovo će biti kraj moje premijerne priče, čiji sadržaj i moguće greške neću ni provjeravat iz preventivnih razloga, tj brisanja i ovo malo neprečišćenog teksta.
Budite mi pozdravljeni , zdravi i veseli!!!

Ramac Drugi

utorak, 23.01.2007.

Kako smo uselili u ovaj stan

Piše: SLAVONAC JEDINI

Mislim da ovaj blog zaslužuje jedan post o tome kako smo mi zapravo uselili u ovu našu gajbicu od koje smo napravili slavonsko-ramsku odnosno ramsko-šokačku kuću.

Godina je 2006. anno domini, početak rujna mjeseca kada su noći još uvijek tople a indexi prazni.
Naime Ramac prvi i ja smo stanovali u studentskome domu i kako nismo zadovoljili uvjete za ostanak u istome (davanje uvjeta/uslova u 7. mjesecu) morali smo potražiti smještaj u privatnome aranžmanu.
Već smo to bili kao sredili u mjesecu srpnju, kada smo preko rodbinskih veza sredili da se uselimo u jedan stan u Hrasnom. Međutim kako to biva, a previše se sniva (a vrlo malo se zna, o yeah) popušili smo taj stan kao smotuljak „Stare dobre Hercegovine“ bez filtera.

Tako smo odlučili jedan ponedjeljak doći u Sarajevo i za kojih sat do dva naći ćemo već stan, uselit se i problem rješen.
Naravno, ni moj cimer ni ja nikada nismo do tada tražili stan u privatnome aranžmanu pa nismo zapravo ni imali pojma koliko je to neizvedivo napraviti, ne u jedan dan, nego i za čitav tjedan.
I tako smo čim smo došli u Sarajevo, prvo smo popili kavu i popričali šta je ko radio proteklih mjesec dana. Ramac prvi je pričao kako je protrajbao brdo love a ja sam pričao kako sam bio u Ameriki gledao velike zgrade i kablovsku sa 700 kanala.
Kako bilo, prva stvar je bila ta da smo otišli u naš stari dom i kod Direktora pokušali izvući možda kakvu informaciju o tome dali netko iznajmljuje stan dvojici dobronamjernih studenata izuzetnih higijenskih navika.
Jok.
Druga stvar koju smo napravili je bila ta da smo otišli u župni dvor crkve na Marijn Dvoru pošto smo dobili informacije da župnik tamo ima neki fantastičan rokovnik u kojima ima brojeve s najboljim sarajevskim stanovima za iznajmljivanje super nadarenim studentima.
Nažalost svi dobri stanovi, odnosno svi stanovi su otišli već u ruke studenata koji su bili brži od nas. Onda smo nastavili po toj crkvenoj liniji, pa smo otišli na Bistrik kod braće franjevaca u crkvu Sv. Ante. Ni tamo nas nije sreća poslužila.
Kažu treća sreća. Crkva Živopisnih boja, zaboravio sam kako se zove, dolje u Novom Gradu prekoputa općine Novi Grad. Velečasni je bio izrazito kewl pa nam je dao hrpu kemijskih olovaka, jer to je ono što svaki student treba. Tu smo izvukli par brojeva, međutim il je sve bilo izdano il je netko iznajmljivao samo sobu.
Tako smo se navukli pa otišli kod neke babe u stan koja iznajmljuje sobu, a mi to nismo znali, a ona nas je sa svim mogućim načinima pokušala pridobiti da uđemo u njen stan. Čak nam je ponudila i da nam kuha ručak.

Kada smo vidjeli da ne radi ni katolička linija, kupili smo oglasnik, bonove za mobitel i krenuli redom.
Prvotno smo tražili da to bude Grbavica, Hrasno ili Čengić Vila.
Prvi oglas koji smo našli bio je:
Izdajem stan kod stadiona Grbavica
400 KM, režije uključene.
Mašala! Povoljno a i preferirana lokacija. Srećom pa smo imali privatnog šofera.
Taj stan nije bio kraj Željinog stadiona. Zapravo bio je iznad željinog stadiona, na samom vrhu Trebevića na visinama nepojmljivim jednom Slavoncu. Već sam se vidio kako se vraćam kući s fakulteta uz pomoć mladog šerpe netom dovućenog s Himalaja u BiH nebili dobio državljanstvo.
Stan je zapravo bio stan u jednoj privatnoj kući. Dočekala nas je cijela obitelj sa smješkom na licu. Tvrdi crnogorski naglasak otkrivao je da su Sandžaklije. Moj cimer i ja smo onako uletili u taj stan u cipelama bez razmišljana al smo se uspjeli nabrzaka izut. Na zidu nas je dočekao bilbord sa nekom bulom ispred nekakve džamije i arapsko pismo.
Stan je bio kritičan po tome što se iz dvorišta direktno ulazi u spavaću sobu. A iz spavaće sobe direktno u garažu. Koju su nam gazde odlučili dat velikodušno na rasolaganje jerbo su vidjeli da imamo auto (koji zapravo nije ni bio naš auto, al nema veze – Bože moj).
Zahvalili smo se, rekli smo da ćemo razmisliti i razgulili. Nismo se više javljali.

Već je pao mrak i mi nismo ništa našli. Spavali smo u prostorijama jedne NGO organizacije za koju sam ja nekad radio. Ujtro smo se švercali da se otuširamo kod nekog od kolega u domu, prali zube na obali Miljacke, nuždu vršili po raznoraznim birtijama. Živjeli od pekarskih bureka i kava.
Potom smo našli oglas za jedan stan. Grbavica, poprilično povoljan više se ni ne sjećam cijene.
Gazdaricu je bilo teško uganjat pošto je jedan dan bila na pijaci, drugi dan kod sestre, treći dan kod doktora dok je jednom nismo uganjali.

Otišli smo da vidimo stan. Opet stan u obiteljskoj kući. Ali OK. Poseban ulaz – moglo bi proć.
Susret s gazdaricom je protekao odično. Skuvala nam je kavu. Kratku al slatku i mi smo tako krenili da ugovaramo posao.
„Da ste se Bogu molili, niste mogli naći ovakav stan. Bit će vam odlično ovdje!“ – reče ona.
Onda nas je propitivala gdje smo prije stanovali. Ja budala se izlajem i kažem u Franjevačkom domu.
„Vi se momci morate zapitati kakvi ste vi kad su vas izbacili iz Franjevačkog doma!“ - reče gazdarica
„Gospođo, mi nismo izbačeni. Mi nismo zadovoljili uvjet da dalje ostanemo“ – rekoh joj ja
„Šta studiraš ti?“ – upita ona mog cimera, Ramca prvog
„Kriminalistiku.“
„Pa šta nisi platio ispite?“
Pogledamo se nas dvojica „koji kurac?“ pogledom a ona nastavi pričati kako smo trebali platiti ispite, ušparati lovu i pozavršavati fakultete.
Nekako smo joj pokušali objasniti da u nama ima još nekakvog, pa kakvog-takog morala i principa u ovom društvu lišenog jednog i drugog.
Ona je trubila kako smo mi budale, al da ona nije nikada u svojih 40 godina radnog staža nije primila mito. (?!)
Onda je rekla kako su joj četnici ukrali u ratu Golfa IV. Il su četnici imali nekakv Teslin stroj za putovanje u budućnost il je ona imala nekog u VW-u koji joj je u tom periodu dao prototip auta koji će biti dosta godina kasnije pušten u serijsku proizvodnju.
Njenu žalopoljku o ukradenom Golfu prekinuli smo razgovorom o stanu.
„Možemo li mi dovoditi djevojke?“ – upita Ramac prvi, koji je tada bio u vezi a ja nisam doduše al nebitno.
Gazdarica se namršti, al se ipak složi.
„Al neću nikakvog belaja. Imala sam tu prije neke studente koji su mi napravili dernek, policija je dolazila i napravila im prijave.“
„Ma kakav belaj gospođo, mi smo ozbiljni studenti, stariji. Doći će nam možda kakav prijatelj...“
„Kakav prijatelj?!“
„Pa po knjigu... il....“
„Ma kakva knjiga?! Ima zato knjižnica! Šta vama ima ko dolazit. Neću da mi od kuće pravite kolodvor vamo!“
Pogledamo se Ramac prvi i ja po ko zna koji put „koji kurac?“ pogledom. Međutim bili smo tolko izmućeni traženjem stana da bi smo i to prihvatili.
„Šta vama ko treba dolazit? Eto ja sam imala 10 čaša dolje, sad ih imam 6! Sve je to neko ukro. Al neće to muški! To te ženske što vam dolaze!“
Onda sam saznao svetu istinu da žene kad dođu u goste kradu čaše. Zato ja sad držim čaše pod ključem ako mi kakva prijateljica dođe u stan da mi se nebi desilo da ostanem, Bože sačuvaj, bez čaše. Pa da moram pit vodu kao Diogen iz Sinope iz ruku.
Masonska posla.

Spustili smo se dolje da vidimo taj stan. Kasnije sam ja taj stan vidjeo na velikom platnu kina „Apollo“ u filmu Borat. Stan je bio očajno vlažan. I derutan. Iz kuhinje odma uskočiš u WC šolju.
Izašli smo i obečali smo joj se javit, a sad imamo posla, moramo ić u DGS (Državna Granična Služba) u Lukavicu. Srećom i providnošću Svemogućega kraj nas je naletio kolega u bijelom kombiju Mitsubishijevom, onom što u američkim filmovima voze samo arapski teroristi.
„A šta ćete vi u DGS-u?“ – upita nas naša nesuđena gazdarica s neskrivenom dozom znatiželje.
A Ramac Prvi, onako u maniri najboljih MOSSADOVIH agenata nabaci tamne cvikse na glavu pa reće:
„Imamo nekog posla, al ne mogu o tome.“
Ja sam prihvatio igru pa se onako kao poluofirno uhvatim ispod lijeve sise, kao pipam utoku.
Klimnem glavom i uskočim kroz klizna vrata u kombi.
„Javi te mi!!!“ – vikala je gazdarica, a mi smo već otpirjali u pravcu Repubike Šumske.

Kasnije smo saznali da je u tom stanu živio jedan naš dobar drug i da je baš on bio taj koji je napravio belaj s murjom. I da su vjerovano njegove drugarice drpale njene dragocjene čaše sakupljene kroz radni vijek. Te čaše su izdržale i četnički teror na Grbavici 1992-1996, al ne i žene!

Umorni od traženja i svega, odlučili smo da više nećemo tražiti stan nego da ćemo il razapet šator na obalama Miljacke il da ćemo spavati pod mostom Suade Dilberović.
I taman da razapenom JNA šator za šestero, javi nam se prijatelj jedan koji kaže da nam je našao stan tu na Grbavici u blizini.
Pogledat ćemo, eto reda radi.
Stan je bio apsolutno sve što može iko ikada poželiti. TV, washmaschina, full namješten, mikrovalna, mašina za rezanje mesa... ma nema čega nema. Al znali smo da ima neka caka. Samo smo je čekali.
Upitamo za cijenu. Kada nam je gazdarica rekla cijenu ja samo samo izvadio novčanik i bacio pare na stol. Kada nas je pitali kad bi smo se uselili mi smo rekli sad.
Sjeli smo u kombi, otišli u Ramu, pokupili naše stvari i večerali i vinuli se nazad preko Ivana put Sarajeva. U stanu nas su čekali kreveti sa svježom posteljinom.

Legli smo u krevete, mrtvi umorni i napokon zadovoljni a meni kroz glavu samo prođe misao one nesuđene gazdarice kojoj kradu čaše i futurističke aute:
„Da ste se Bogu molili, niste mogli naći ovakav stan....“

Slavonac jedini

ponedjeljak, 22.01.2007.

DRUŽE, SJENE SU KRAJ MENE

Bar da umrem, pa da me sa'rane
Iza kuće, kraj jabuke rane
Pa nek laju sva seoska usta
Bećarinu ubi ljubav pusta...

Piše: RAMAC PRVI



Vraćam se s mise, otvarm stan a tamo elitna ekipa Slavonac, Prso ( brat ujo iz LIVNA ) i drug novinar. Lagano se pijucka rakija , pričaju o sexu i rado ga se prisjecaju. Drug reče '' Da je sta jebat pa ić pičke tražit“ , ote mu se teški uzdah. Stvarno stan nam je prava vila zagorje , niko nista nije konkretno napravio od stoljeća sedmog.
Međutim o sexu ovdje neću srat, nisam mjerodavan . Ja zastupam onu tezu NE PRIJE MRAKA
Nisam se naspavo danas, čitav dan sam nadrkan. To su oni dani u kojima do podne mrziš cjeli svijet a poslije podne i sam sebe. Ali misa je bila dobar lijek, osjećam se puno bolje. Poslije sam popio kavu , danas šesnaestu po redu i malo se družio. Sad se osjećam puno bolje.
Zasto se neke stvari dese kad to najmanje očekuješ? Zašto nas uvijek zateknu nespremne ? Pitam se ja? Odgovor nikako da obasja moje lice, poput izlazećeg sunca u toplo ljetno jutro. Zašto mi obični smrtnici kojima se dese tako neke loše stvari uvijek zbog toga kažnjavamo ljude koji nisu uopće krivi. Jeli to zbog naseg povrjeđenog ega , nekog revolta ili ...

Ali jebo to, zivot je često sranje ali je nas. Napisat ću jedanu svoju dogodovstinu iz vremena srednje skole.
Ljeto gospodnje poslije drugog razreda gimnazije. Konačno raspust, lijepo je nista ne radit ali brzo dosadi. Tako ja odluči da dođem u Sarajeva i zaradim koju pinku. Radio sam kod tetka koji već dugi niz godina ima klesarsku firmu. Čovjek pravi grobnice. Krenem ja tako šljakat , brzo sam naučio radi na rezačici pa je to bio opis mog rada do odlaska na teren na koji smo isli oko jedanaest sati. Tako krenusmo put Lukavice , to je dio Sarajeva koji su Srbi drzali. Bili su u to vrijeme još punktovi između RS-a i federacije. Ni rat nije bas davno zavrsio, tenzije su jos tu. Nije bas lijep osjećaj , ali sto se mora nije teško. Ne ostajemo u gradu, idemo put Pala. Ubrzo silazimo s asfaltnog puta i vozimo se makadamskim cestom kroz neko selo. Odjednom iza jedne krivine otvara se veliko groblje s malom crkvicom. Tetak govor , tu su sahranjeni njihovi borci. Stali smo na glavnoj kapiji i već istovaramo materijal i alat. Primjećujem s desne strane čovjeka s velikom crnom bradom. Sutim ali u meni već trubi uzbuna . Laganim korakom ide prema nama , četnik jebo te belaj. Tad sam mislio da svaki Srbin koji ima bradu mora biti četnik. Već sam uzeo lopatu kao pjesak ću tovarit, međuti njena namjena je bila nesto drugačija. Već je blizu, tetak se trgnu ugleda ga i raskezi usta u jedan veliki osmijeh, jebo te zna ga, olaksanje. Pozdravljaju se , on je jebeni upravnik groblja. Nastavljamo s poslom, počeli smo montirat. Dolaze dvije zene u crnoj odjeći , prilaze grobu tik do našeg. Horor počinje. Jedna od njih je sestra poginulog mladića. Leži preko groba i nariče , svaka dlaka mi stoji uspravno od jeze. To je prvi put da sam dozivi nesto takvo .Mislio sam deset, dvadeset minuta i otici će. Međutim prije mi završišmo. Pokupili smo alat i sjeli pod jedno drvo da se malo odmorimo. Kukanje prestaje, ona druga zena joj pomže da se podigne . Idu prema našem kamionu, čitaju naljepnicu na vratima. Sranje, koji kurac smo morali odmarat. Ulica gde je smještena firma je dobila ime po nekom šehidu alijine vojske.Već razmisljam kako će nam se najebat majke balinske, iako to nismo .
Idu prema nama , ponovo počinje ono jezovito kukanje.Sad još grana i rukama. Koji kurac, nista je ne razumim. Zastaje ali kukanje i grananje ne prastaje. Idi cujem tetkov glas, meni govori. Idi zove te. Gdje da idem ? Jos mi treba da me ova luda zena od sto kila prebije . Već i Zvonko govori idi, idi. Polazim , ali oprezno . Nikad se nezna. Odjednom me ta zena hvata , privlači k sebi i grli. Koji kurac je sad ovo? Sad je već nešto i razumim , iako me u tome poprilično ometa njeno pjuvanje u moje uho dok mi govori ''MOJ BRAT JE BIO TVOJIH GODINA, VI MOJOJ BRAĆI PRAVITE KUĆE '', u ruku mi stavlja neki novac , pušta me , okreće se i odlazi. Dvojica starih debila se smiju , dok ja onako bljedunjav nesigurnim korakom idem prema njima. Dala mi je deset maraka , a ja mislio prebi me zena.
To su bili moji prvi poslijeratni kontakti s braćom Srbima .

Ramac prvi- RAMO

BOG ljudi , ljepe žene, ma sta da vam kazem. Budite i dalje lipe.

nedjelja, 21.01.2007.

Ne može se ovako u Europu!

PIŠE: Slavonac jedini

Faljen Isus, lipi moji!

U prvom uvodnom postu ovog našeg bloga u nastajanu mogli ste čitati naše muke oko plaćanja režija.
2007. godina je godina apsolutnog poskupljenja svega. Kao prvo poskupjeli su energenti. Struja i plin.
Drugo - poskupio odvoz smeća. Treće - poskupila telefonska pretplata.
Naravno da se s ovakvim valom poskupljenja ne može u Europu. Nikako. Međutim Bosna i Hercegovina je daleko od toga da postane i država, a kamoli da i uđe u EU.

I sad, pazite ovo, kao šećer na kraju naš dosad vjerni Internet Provider je počeo jest govna!
Naime, mi imamo takozvani flat-rate paket kablovskog Interneta pod klauzulom fer-upotrebe. Fer-upotreba podrazumjeva da se ne korisiti više od 60% kapaciteta, odnosno 47GB. Raznim testovima ustvrdili smo da je nemoguce posjeti svih 47GB uključenih u pretplatu i tako bi.
Međutim, da stvar bude gora, neki dan sam bio kod jednog druga s kojim sam degusitrao nekoliko vrsta hvarskih rakija i on mi je tako u skorom naletu popitosti rekao da je načuo da je naš IP smanjio mjesečni bandwith.
Brže-bolje ja sam to provjerio na njihovoj stranici na kojoj sada piše:

Jebem ti detence!
I onda pod rubrikom korisnički centar nađem ovo:


Prodali se za Judine škude! Što drugo reć?! Pa ne može se tako u Europu. Onda ti to nije više flat-rate stari moj, nego ti je to paket od 16GB. Europronet je daleko od toga da može nosti taj "euro" u svome imenu, zato što se ponašaju kao tipične bahate balkanske firme koju boli kurac za svoje korisnike.
Ja sam za ovu promjenu saznao od druga uz čašicu rakije. Dakle nisu se potrudili ni obavjestiti svoje korisnike. Druga stvar, kako nas mogu tako levatiti kada sam potpisao ugovor u kojem mi se garantira 47GB. I odjednom paf - 16GB!
Razmišljam da nazovem službu za korisnike i da im se najebem mame. Međutim znam da od tog nema fajde.
Drugu stvar koju bih mogao napraviti je eventualno to da napišem upravi ili kome već mejl sa mamojebačkim stavom.
Ova država je toliko jadna da nema društvo za zaštitu potrošača. Mislim, jest da ni oni u Hrvatskoj nemaju nekakav utjecaj, međutim ipak je to udruga kojoj se ti možeš obratit za kakvu-takvu pomoć.

Europronet se prodao za judine škude!
Podržite bojkot Europroneta! Raskinite ugovor s Judinim sinovima!

Slavonac Jedini

Krenulo je krenulo

Trenutačni status quo suđa u kujinji

PIŠE: Slavonac jedini

Faljen Isus, lipi moji!

Ramca prvog sam, kao što niste primjetili pošto nitko još ne čita ovaj blog, navukao da piše blog. Ne da je ponosan svojim prvim postom, nego je presretan da se bojim da mi i ne pišne po tepihu od sreće. A usisao ga je maloprije.
Tolko se oduševio fenomenom bloga da je sad tu dva sata surfao po domaćoj blogosferi čitajući blogove raznih autora.

A što se dogodilo u našoj maloj gajbi danas? Osim dakle gore navedenog, živjeli smo u skladu sveopćeg kozmičkog nereda - odnosno kaosa kada smo gledali vrhunac hrvatskog trešeraja "Pod Lipom neki broj" gdje su gosti bili "Slavonske Lole". Kada su počeli svirati "Sve je ona meni", cimer je zafijatio čašu u smjeru ormara. Iako je popriličnom brzinom, snagom i dobrim vektorom čaša krenula prema ormaru, nije se uspjela razbit nego se samo odbila u drugi kut sobe. Da je slučajno bio u srpskim svatovima svi bi mu se smijali i izvrnuli ga sveopćem ruglu da generacije njegovih potomaka ne bi mogle ponosne glave kročiti Nišom ili Kikindom.
Iako sam ja bio na trenutak začuđen reakcijom, ubrzo sam se sjetio da je vrli cimer, Ramac prvi skoro izmarisao lokalnog DJ-a u nekoj lokalnoj kafančugi jer mu ovaj nije htio pustiti upravu tu stvar, a dotični je upao u dert, vrlo vjerovatno pod utjecajem alkohola i kojekakvih čimbenika psihološke naravi.

Kako bilo da bilo, Lole su nas navele da malo doteramo gajbu u red tako da smo mahnito počeli spremati stan, ja sam dotjerao kuhinju i oprao više od polovine suđa a cimer je usisao dnevnu sobu i posložio stvari. Iako ne mogu ga pohvaliti da je baš to napravio izrazito sistematično (sistem - pobacaj sve na jednu hrpu) soba je ipak dobila prolaznu ocijenu. A to znači da smo mogli primiti možda i nekog da nam dođe u goste.
S gađenjem je konstatirao (Ramac prvi) da neće kupiti moje čarape s poda tako da ih je nekako, izbjegavajući direktni fizički kontakt, izgurao u jedan kut kraj kreveta kraj nekakvih mojih skripti iz Metoda novinarstva i Socijalne psihologije.

Kao što vidite žalio se na moje sviranje gitare jer je rekao da ga podsjećam na njegovog prijašnjeg cimera. Taj nesretnik je isto kao i ja pokušavao svirati gitaru al mu je ovaj zaprijetio izmjenom ličnog opisa ukoliko ne prestane s dosadašnjom praksom grebanja po gitari. Tako je ovaj i prestao grebati po gitari u nazočnosti našeg Ramca The Prvog, ali je zato otišao svirati po prozore jednoj lijepoj plavojci najvjerojatnije u nadi da se ogrebe za kakav snošaj ili barem kakvu kvalitetnu fatačinu.
Kada smo mi saznali za njegov Don Juanski pohvat sviranja pod penđerom nastala je nemilosrdna zajebancija dok ovaj nije poludio na Ramca The Prvog što je osujetio njegov jeftini plan za dobivanje đabaluk snošaja i zajebancijom na isti. Ramac Prvi je tada nasrnuo na njega s neskrivenom namjerom da mu izmjeni lični opis rafiniranim alatom - ramskom šakom. Međutim tada sam ja nastupio kao pravi pitomi Slavonac i bio peacemaker u maniri najboljih UNovih trupa koje prave mir po svijetu.
Fizički sukob je zahvaljujući mojim izuzetnim diplomatskim sposobnostima izbjegnut a u cilju daljnjeg očuvanja mira mladi Don Juan se preselio kod čovjeka koji je meni trebao biti cimer (također Ramac) a ja sam se preselio Ramcu da Prvom s kojim sada stvaram ovaj nadam se antologijski blog.
A što je bilo s mladim Don Juanom? Pa mladi Don Juan ipak nije uspio izbjeći sukob ni sa svojim najnovijim cimerom tako da mu je ovaj jednom pod okriljem noći izmjenio lični opis s jednim aperkatom, dva krošea i četiri direkta.
Don Juan više ne stanuje u Sarajevu i obnovio je godinu.
Mora da po svojoj naravi konfliktna osoba.

Sutra nam dolazi Ramac drugi kojeg čekamo otvorena srca i praznog želuca pošto dotični uvijek donese pite, suvog mesa i rakije tako da nam je svaka nedjelja navečer jedna vesela večer kada se gostimo kao da je Božić, Uskrs ili pak Bajram.
Na našem Ramcu Prvom, notornom mrzitelju zvuka gitare je da ovog potakne da piše ovaj blog u cilju dokumentiranja jedne ere u životu trojice mladića koji žive podno Trebevića.
KRAJ

Lipi moji, budite sretni, pametni i dobri i - izbjegavajte konflikte

Slavonac Jedini

subota, 20.01.2007.

LAZAR JE UMRO, ALI OŽIVI (lazo je legenda)

Naš stol u dnevnoj sobi u danas ujtro u ranojutrnjim satima

PIŠE: Ramac Prvi

Ono sto te ne ubije samo te ojača. To mi je jednom neko reko , neko mudar ili možda strašno povrjeđen. Ali mene ce ubiti ovo cimerovo grebanje po gitari ili mozda ja njega ako mi dođe žuta minuta. Žuta minuta je poznata izreka mog druga novinara, imo je on tih zuti minuta malo more, ali nikad nista - iako je uvjek prijetio žutom minutom kad mu nebi bilo sve po volji . Sta ćes dobar insan. Dobar i budala to je isto, samo to onaj tko je dobar nezna. Papak, brate. Takav sam i sam bio sve do nedavno. Sad mi slavonac kaže da sam jebeni kojot, na to ja kažem da sam kralj kojota . Istini za volju samozvani , ali ipak kralj. Nakon dosta sranaja vratio se Ramo, vratio se jaci nego prije. Jaci ali dosta nepovjerljiviji. Zasto sam se prestao drzat one svoje mudrosti UVIJEK SUMLJAJ , NIKAD NIKOM NE VJERUJ DO KRAJA, DRŽI GARD JER TAKO SI BRANJEN . Ali staces papak , kako sam i prije spomeno , mislio da je to nepotrebno u ovom slučaju i grdno se zajebo .Shvatio je Ramo da je sve to bilo sranje , ponovo je u sedlu , jaše i poteže brže nego ikad. Čuvajte se pičke dušmanske, stići ce vas Božja pravda.

Tu je i drug Fox. Već nam je prasina pala na njega. Tu je od juče. Ljudi to je svestran dječak, majstor u kik – boksu , veliki vozač sportskih motora, lovac na jelene i tko zna sta još. Sad se sjetih. Ima on i neke nadprirodne moći, šonekad me strah tih njegovih sposobnosti. Ima sluh ko šišmiš, čuje i niske i visoke tonove. Sumljam da radi za neku tajnu službu. Ipak je on potencijal, zasto da ne. Znate kako je komplikovano prisluškivati nekog, te se moraš nakačit na telefonsku vezu, postavit bubice i još more drugih drklama. On samo mora šetati pored bugarske ambasade i koristiti svoje sposobnosti
Odoh ja daleko, ali jebi ga covjek je moj idol. Kad porastem bit ću kao on. Ljudi božiji i cure moje ovo je moj prvi blog i nemojte biti previše kritični prema jednom matorcu. Tako me nazva neku vece moj vrli prijatelj Lašvanac.

Sad mi cimer stvarno skija po živcima , pjeva pjesmu u kojoj se spominje ime meni jako (ne)važne persone. Persone non grate ili kako se već pise na latinskom.
Nisam ja još gotov , napisat ću još koji redak. Na početku , oni slabog želuca nek ne citaju ovo moje sranje bit ce tu svega.To posebice važi za mamine princeze, one koje kad spomeneš kurac , pička, govno ili ti sisa prevrću očima i dugo se čude kao da neznaju što je to. Iako im jedna od nabrojenih stvari ne ispada iz usta. Ljudi to vam se zove licemjerje .Ti ljudi su po meni niži oblik života od usrane amebe. Ali što ćeš netko te laže bez problema i još te gleda u oči. Zasto neki ljudi lazu, iako za to nema razloga? Svaka istina, ma kakva bila je bolja i od najljepse upakirane laži.

U pisanju me prekide zvono mog mobitela, ćaća zove. Sta radis sine, učim ćaća .Sta da mu drugo kažem. Lažem ga opet, lagano i ja postajem jebena ameba. Tješim se, barem ga ne gledam u oči. Da nisam imo ovako stoge roditelje, bio bih već u grobu ili barem plivo među braun jahtama. Fala Bogu pa me ćaća uvjek vukao za rukav i govorio stani mali. Kaze da su moji kompanjoni lovci danas imali loš dan, nigdje nista. Ali nemože kod nas nebit ništa. Bilo je, pjesme, alkohola i dobre zajebancije.
Danas vam neću više ništa pisat , znam da postajem dosadan.
Lazem neću pisat jer nam dolazi ekipa, a stan nam je leglo kuge i ko zna koje još zarazne bolesti. U ljepšim uvjetima zive ljudi u Tadžikistanu.

Ćao ljudi, lijepe zene ostavite broj telefona umjesto komentara.

Ramac prvi - RAMO

U cara Trajana kozje uši

PIŠE: Slavonac jedini

Faljen Isus, lipi moji!

Kao što vidite ovo je blog ramsko-šokački u Sarajevu prvi ovakve vrste u svijetu. Nas smo trojica, dva ramca i slavonac koji žive u jednom finom unajmljenom stančiću u jednom sarajevskom kvartu.

Pošto Ramac prvi nije otvorio uvodni post, a trebao je, onda sam to odlučio napraviti ja Slavonac jedini.
Pa šta da vam pričam? Evo za početak, Ramac prvi spava blaženim snom nevina dijeteta. Ramac drugi nam je zbrisao u Ramu. A ja čekam da se voda ugrije u bojleru da se mogu otuširat da budem mirišljav danas kad budem pisao kolokvij na fakultetu.

Nadalje. Peksin situacija u kući, odnosno razina higijena.
Jučer sam dobio kritiku od Foxa na račun čistoće u kući. Kao prvo, ja ovdje ne živim sam. Da se odma razumijemo. Kao drugo, šta mi ti koji kurac imaš srat, ti živiš u domu u sobici od 5 kvadrata u koju ti ne dolazi nitko a mi smo od našeg stana napravili regionalno okupljalište gdje dnevno prodefilira 50 ljudi! Među kojima je i on! He.
A vidite ovu zemlju na podu pored Ljube-gitare. To je Ramac prvi neki dan, vrlo vjerovatno u napadu apstinencijske krize prevrnuo i još nije očistio. Ja čekam.

Druga stavka. Režije.
Prekjučer smo imali cimerski sastanak vezano za režije i vidjeli smo da je situacija krajnje grozna. Naime, iako smo isplatili kiriju odnosno stanarinu, u jednom naletu dobili smo hrpu računa, među kojima je:
Struja za dva mjeseca
Plin za dva mjeseca
Voda
Odvoz smeća
Održavanje zgrade
Kablovska + najam modema
Kablovski Internet
Telefon
Pozbrojili smo se i uvidjeli da to košta sve bogatstvo. Odlučili smo taktičkim ulaganjem stranog kapitala u narednom kvartalu isplatiti dugovanja prema svim komunalnim službama.

Ovaj post je kao što vidite jadikovka, al takva su vremena došla. Naime prvi mjesec je godine nove i možemo se samo nadati što svjetlijoj budućnosti.

Budte pozdravljeni, lipi moji

Slavonac jedini

petak, 19.01.2007.

Lore ipsum

Testis unus testis nulus, reče Neron strašni i upade u rijeku Tiber ne vidjevši da mu se crni labud zaljepio za opanak.

	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?