...svašta nešto...

Zaredao sam sve s nekim ratnim postovima, a nije mi to najomiljenija tema, pa se bacim malo na veselije teme.

Najvažnija (sporedna?) stvar na svijetu.

Večeras je obavljen ždrijeb skupina za predstojeće SP u Njemačkoj. Evo kako su to izvukli Radebe, Milla, Jones, Cruyf, Nakayama, Karembeu, Matthaus i veliki Pele:

A: Njemačka, Ekvador, Poljska, Kostarika

B: Engleska, Paragvaj, Švedska, Trinidad i Tobago

C: Argentina, Obala Bjelokosti, Nizozemska, SiCG

D: Meksiko, Angola, Portugal, Iran

E: Italija, Gana, Češka, SAD

F: Brazil, Australija, HRVATSKA, Japan

G: Francuska, Togo, Švicarska, J.Koreja

H: Španjolska, Tunis, Ukrajina, S.Arabija


Eto, sudbina nas je odnijela u grupu F sa Brazilom, Australijom i Japanom.

Što reći o Brazilu? Svijetski prvaci. Branitelji naslova. Australija? Prvi put nakon 1974 na SP-u. Solidna ekipa, sa velikim magom na klupi, nizozemcem Hiddinkom. Japan? Najjača azijska reprezentacija. Nije laka skupina, ali može se proći.

Sretno VATRENI!

Uhićen je Ante Gotovina. Što reći? U mojim oćima, jedna velika, pozitivna ličnost u Hrvatskoj povijesti. Zločini? Rat je sam po sebi jedan veliki zločin. Dali je Ante Gotovina počeo rat? Dali je Hrvatska počela rat? Dali je u trenutku ''Oluje'' Hrvatska imala neke međunarodno priznate granice, i dali se unutar tih granica odvijala akcija ''Oluja''?

Moram priznat nisam upoznat sa cijelom optužnicom, ali oni dijelovi koje sam vidio, da mi ne dolaze suze, bilo bi mi smiješno. Zapitam se, o kojem ratu oni to govore? Jeli to onaj isti rat u kojem su ginuli ljudi koje sam poznavao, i kojih sad više nema? Jeli to onaj isti rat u kojem smo skupljali kišnicu da bi imali što piti, u kojem smo jeli konzervu na dan, nekad ni to, u kojem se nismo smjeli grijat na drva da ne vide dim pa nas ne gađaju, jer ONI su okolo cijelog grada, a struje nema ne sječamo se od kad? Jeli to onaj isti rat u kojem je poginulo toliko mladih ljudi braneći svoju domovinu...BRANEĆI JE! Jeli to onaj isti rat kroz koji smo odrasli? Jeli to onaj isti rat zbog kojeg smo odrasli prije od svojih vršnjaka iz Španjolske, Italije...Nizozemske...Haaga....odrasli, jer smo morali. Onaj rat u kojem smo, dok su mali Španjolci skupljali sličice nogometaša, mi skupljali gelere, čahure, repove od granata? Jeli o tome ratu oni govore?
Da nebi bilo zabune, meni u ratu nitko iz uže obitelji nije poginuo, i u odnosu na djecu iz Vukovara i mnogih drugih hrvatskih gradova koji su bili pod okupacijom nisam doživio ništa, ali govorim o Dubrovniku, ratu u Dubrovniku, i djetinjstvu u Dubrovniku, jer sam to proživio, to je moje djetinjstvo.

Da se vratim temi. Gledam danas cijeli dan izjave tipa ''Sad trebamo pobiti optužnicu i dokazati nevinost Gotovine'' Smiješno. Dali su naši političari toliko naivni da misle da uopće postoji mogučnost da Haag oslobodi čovjeka kojega je toliko dugo tražio i koji je izabran kao žrtveno janje u izjednjačavanju krivnje, odgovornosti i žrtve sve tri strane u ratu na području Hrvatske i BiH? Ili su jednostavno samo toliki licemjeri...ja bi se kladio na ovo drugo. Sječam se i nekih koji su se vezivali i lancima ''za Gotovinu'' dok nisu došli na vlast, a onda naglo promjenili ''pjesmu''. Bože kolika je kurva ta politika.

No, eto, što je tu je. Ante ide u Haag. Dogodilo bi se to prije ili kasnije. Haški sud. Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Hmmm. Sječam se ja i nekih ratova u Iraku... u Afganistanu... pa u Vijetnamu... Sječam se i neke umjetno stvorene države na mjestu gdje od pamtivjeka žive Palestinci. Ili ratne zločine rade samo oni koji brane svoju domovinu?
Ah, reko bi Edo, ''Care, samo pare...''

Pavo Urban (Dubrovnik, 1. kolovoza 1968. - 6. prosinca 1991.) studirao je nakon završene srednje pomorske škole na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Kratko je vrijeme kao pomorac plovio na brodovima Jadrolinije. Fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi, a kasnije se uključio u rad fotokluba Marin Getaldić u Dubrovniku. Pred rat bavio se umjetničkom fotografijom, izlagao na izložbama i radio kao fotograf na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku.

Početkom je rata u jesen 1991. godine položio prijamni ispit na Akademiji dramske umjetnosti studij Snimanja u Zagrebu. Potom se vraća u Dubrovnik koji je uskoro opkoljen jedinicama JNA i crnogorskim i srpskim napadačkim hordama. Pavo se prijavio kao dragovoljac još u srpnju 1991. U pripremama za obranu grada aktivan je od početka rujna, a 29. rujna je već na položaju u Župi dubrovačkoj (Buići, Makoše, Postranje). Po padu i okupaciji Župe vraća se u Dubrovnik i dokumentira razaranja grada fotografijom i videom. Snima za Slobodnu Dalmaciju i Dubrovački vjesnik, a dokumentira i za Ministarstvo informiranja RH.

Pavo Urban pao je od minobacačke granate nedaleko Orlandova kipa, a na fotografijama koje je pred pogibiju snimao zabilježen je niz mina koje su u njegovoj neposrednoj blizini padale po Stradunu. Snimao je za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik, a s mjesta pogibije snimljena i posljednja snimka Kamena prašina nad Gradom (slika iz prethodnog posta). Posmrtno je izašla fotomonografija Pavo Urban s ciklusom fotografija Rat-art koje je započeo snimati početkom rata, te Pavo Urban - posljednje slike, a priređen je i veći broj izložaba s njegovim predratnim i ratnim fotografijama.

U Dubrovniku je utemeljena Zaklada Pavo Urban za pomoć djeci, Udruženja obitelji branitelja Domovinskog rata.

Za svoj rad primio je više nagrada i to: 3. nagrada za fotografiju na Dubrovačkom salonu II (1989.), Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.), Posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za osobite zasluge na području novinarstva u domovinskom ratu (1993.), Posebno priznanje Akademie der Künste, Berlin (1993.), Fritz-Sanger-Preis, Bundeshaus, Bonn (1993.), Posebno priznanje HDDR Dubrovnik za izuzetne osobne zasluge na području novinarstva u Domovinskom ratu (1993.), Nagrada Laus DDF, Dubrovnik (1995.).

Pavo Urban odlikovan je sljedećim odličjima: Spomenica Domovinskog rata 1991/1992. (1997.), Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom (1996.), Odličje Hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata s pozlaćenim pleterom (1996.), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.).

http://pavourban.pondi.hr/

Evo, prošlo je već četrnaest godina...četrnaest dugih godina od Tog Svetog Nikole. Zanimljivo kako čovjek potisne ružna sječanja. Valjda neki obrambeni mehanizam. danas se "kroz maglu" sjećam tog dana.
Međutim kad vidim slike iz tog vremena, kad se počne razgovarati o tome, počnem se prisjećati dosta bistrije, i prolazi me neka jeza.

Sve mogu osjetit'. Ustajali miris zraka u tamnoj i vlažnoj šupi, sa jednom svijećom, (jer, nismo ih imali puno, a 'ko zna do kad će ovo trajat) tom improviziranom skloništu za ljude iz moje zgrade. Tišinu...stravičnu tišinu u cijelom gradu, u pravilnim razmacima proparanu strahovitim detonacijama...
Sječam se i morbidne igre koju je igralo cijelo sklonište: ''-Gdje je ova pala?'', ''-U Lapad?'', ''-Ne, dalje je, ovo je Stari grad vjerovatno...''
Što su se detonacije približavale, to se od igre polako odustajalo, jedan po jedan, sa sve zabrinutijim izrazima lica. Na kraju bi svi utihnuli, svatko bi naš'o neku točku u koju bi se zagledao i razmišljao...tko zna o čemu...

Više se ne osluškuju detonacije u daljini. Tu su! Granate padaju po našem naselju! Sretni smo kad čujemo fijuk granate, jer znamo da nas je u tom slučaju preletila, da neće u nas.
Nije prestajalo. Počelo je u rano jutro, već je pao mrak,a granate još padaju...tako blizu.
Po naselju su se širile vijesti o poginulima. Mom prvom susjedu je poginula kolegica u ''Muškom đačkom domu'', samo 100-tinjak metara od naše zgrade. Drugi susjed je došao iz Starog grada. Kaže, tamo sve gori. Vidio je raskomadane djelove vatrogasaca po putu, dok je trčao doma svojoj djeci, a nije bio siguran da će doći..nije bio siguran, kad dođe, što će naći...
Poginuo je i brat, moje, u to vrijeme, možda i najbolje prijateljice. Poginuo je na Srđu. Braneći naš grad. Od tada, nikad više nije bila ista. Nisam je odavno vidio, ali kažu, nije dobro...droga.
Poginulo je još puno ljudi. Dosta ih je ranjeno. Kasnije, službeni podatci govore 19 mrtvih, 60 teže ozljeđenih. Grad je tad već bio prilično prazan. Sreća.

Vijesti su se brzo izmjenjivale. Dobili smo informaciju da je Srđ pao. Ali, padne li Srđ, ući će u grad! ONI će ući u grad!!! Nije ni 15 dana prošlo otkad su nam rekli da je pao Vukovar. Nevjerica. Stariji su se dogovarali što će kad uđu. Kad uđu?!? Tada više nije bilo izlaza iz grada. Nije bilo više ni brodova za žene i djecu, koji su išli na kontrolu u Crnu Goru, prije nego bi bili pušteni za Split. Gdje s djecom? ''Imamo nešto oružja, imamo noževe ako ništa, nećemo im dat da nas žive odvedu!'' ''Treba se predat' pa nam neće ništa. Nisu crnogorci k'o četnici'' ''Ovo je JNA, neće oni ubijat' narod, tražit će vojnike samo'' -bilo je svakakvih ideja, razmišljanja i rješenja.
Ja sam u džepu nosio nož na rasklapanje. Prije rata sam ga nosio na ribanje. Sad sam mislio:-''Zaklat' ću nekog bradonju ako uđe u našu šupu'' Očito sam gledo puno akcijskih filmova ko dijete. ;) Eh, Rambo i ekipa. Ali, strašno je što sam ozbiljno razmišljao o tome. O tome, što će bit' ubiju li mi roditelje? Ubit' ću bar jednoga. Ko na filmu. Dijete od 10 godina.

Ubrzo je došla informacija da Srđ nije pao, ljudi su se malo smirili. Polako se i razrijedio broj detonacija vanka. Već duže vrijeme nije padalo blizu. Izašli smo iz šupe. Još je dan? Ne, nije dan. Luka gori! Cijela luka gori! Sve je crveno! Sve je osvijetljeno ko 'u sred bijela dana', samo, nekim bolesnim crvenim svijetlom. Čuju se eksplozije boca plina u luci. I nama je tetka iz Splita poslala bocu plina. Jutros smo trbali poći po nju. Nije se moglo. Rano je počelo. Ni'ko nije vjerovao.
Gledam prestravljena lica svojih susjeda, blijede poglede, u nevjerici, svi šute, gledaju i šute. Večeras se neće spavati. Kao da se spavalo dan ranije. I dan prije njega. I onaj prije....

Dvije granate su pogodile našu zgradu, a još ih je na stotine palo po naselju. Jedna je pala iza zgrade. Samo jedan tanki zid između mjesta gdje je pala, i šupe. Svi smo bili u šupi. Cijela zgrada. Nije eksplodirala. Tek su je ujutro našli. Bilo je toliko blizu. Toliko blizu od kraja. Mi, djeca smo se smijali: -''Jebote, zamisli da je ova pukla!'' Stariji se nisu smijali. Nisu ništa govorili. Opet nisu ništa govorili. No, njihova blijeda lica su puno govorila. Nije gotovo. Ni'ko ne zna što će biti sutra.

Bio sam cijeli rat u Dubrovniku, i to je bio najstrašniji dan. Najstrašniji dan u mom životu. Taj 6. prosinac, 1991. Dan koji nikad ne smijemo zaboraviti.
Oprostiti? Ma dajte!.....