...svašta nešto...

Da naše nogometne zvijezdice nebi usahnule preko zimske pauze, Srebrić & co. su smislili način da ih razonode, a usput možda nešto i zarade. Nisu uspjeli ni u jednom.
Evo, završila je i druga sezona dvoranskog prvenstva, promjenila se podloga, dimenzije terena, termin, jedino se nije promjenio prvak. Opet su momci iz NK Zagreba dokazali da su najbolji hakleri u 1.HNL. Osobno, više sam očekivao od Varteksa i Međimurja s obzirom da imaju tehnički odlično potkovanih igrača, pa i Slaven me pomalo razočarao, dok me najugodnije iznenadila Cibalia.
Ovo natjecanje je svakako zanimljiva ideja, međutim sama organizacija je prilično loša, čak nebi puno pogriješio ni da kažem katastrofalna. Zašto?
- Potpuno promašen termin. U isto vrijeme u Zagrebu već desetljećima se igra Kutija šibica, štoviše, u istoj dvorani.
Osobno, mislim da bi puno prikladniji termin bio negdje početkom siječnja, prije nego klubovi krenu s pripremama.
- Medijska popračenost turnira je katastrofalna. HRT+ vidi možda 5% stanovnika lijepe naše.
Uz to Zagrebački novinari, a posebice gospodin Samovojska iz Sportskih Novosti, koji i inače zrači mržnjom prema svemu dalmatinskom, se još od prije početka, pa sve do kraja turnira svakodnevno u svojim tekstovima obrušava na Hajduk. Te hajduk nije doveo sve igrače, te Hajduk ne vodi Vulić, te ovo, te ono. Gospodine, neobjektivni mrzitelju onog dijela hrvatske u koji vam nije mrsko svako ljeto doći na odmor, moguće je da Vas je ta Vaša mržnja zaslijepila pa da niste primjetili da u Vašem voljenom Dinamu nije bilo ni Eduarda, ni one skupo plačene njemačke zvijezde iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su do kraja jesenskog dijela prvenstva meni djelovali sasvim zdravi, međutim nakon utakmice sa Međimurjem uhvatila ih je kronična upala trepavica. Također, nabrojite mi dva sastava koja su došla kompletna na turnir. Mislim da je Varteks jedini, i nije se baš proslavio. Isto tako, nisu svi klubovi vođeni s klupa od strane njihovih prvih trenera. naravno, to je nebitno. Bitno je jedino blatiti Hajduk, pa i ako nema razloga, ' bumo ga našli', jer u 1.HNL-u svi su klubovi jednaki, samo, ima jedan jednakiji od ostalih, 'kaj ne'? Postoji i druga strana medalje. Ovo nažalost i jest bila najjača momčad koju je Hajduk mogao poslati na dvoransko prvenstvo, s izuzetkom Bartolovića. Doista mi nije teško zamisliti kako bi to izgledalo da su na terenu bili znalci i tehničari poput Damjanovića, Žilića i Blatnjaka ili Carevića koji ne odljepljuje glavu od poda. Ja jesam navijač Hajduka, ali mogu se pomiriti sa činjenicom da današnji Hajduk nema tri igrača koji, rekao bi 'Baka'- umiju s loptom. Siguran sam da ste i Vi gospodine toga svjesni, ali u vašem umu pomučenom mržnjom prema najtrofejnijem Hrvatskom klubu (boli li?), jedino je važno blatiti sve što ima veze s dalmacijom i dalmatincima. Upravo zbog Vas i Vama sličnih novinara, jaz između sjevera i juga je sve dublji. Kao odnedavni stanovnik Zagreba svakodnevno imam priliku u to se uvjeriti.
I tako ja s jedne teme bazobrazno pređoh na jednu sasvim drugu, pa zaključujem da je krajnje vrijeme da zašutim jer ću inaće poći u potpuno krivom smijeru od onog prvobitno zamišljenog.
Za kraj samo poruka čovjeku zbog kojeg manje cijenim SN:

-DALMACIJO LIPO TI JE IME...

Danas nam u naš lijepi mali grad dolazi 'visoki gost' (kako ga DUtv najavljuje zadnjih par dana). Ne znam, meni se ne čini nešto pretjerano visok. Bit će da nisu mislili na visinu. Ko će ti ga znat.
Dik Čejni. Ah, svi znamo da njegovo ime (Dick) ima više značenja u ne pretjerano bogatom engleskom jeziku. Dobro, nije čovjek kriv. Dakle, dolazi nam Dik Čejni. Velika faca. Zamjenik onog primata na čelu jedne velike nacije. Nacije nastale tako što su razbojnici, ubojice, silovatelji i ostali škart europe, u bijegu i u potrazi za novim početkom, naselili novootkriveni kontinent, pobili lokalno stanovništvo, i međusobno se razmnožili. Kolumbo, mater ti znatiželjnu.
I što sad? Život u jednom malom gradu, za koji prosječni amer nije nikad čuo, a oni malo bolje informirani znaju da je to grad u hrvatskoj, koja je smještena negdje u središnjoj aziji, mora stat'? Zašto? Zato što je prepotentni amer, odlučio malo pokazivat moć, a usput i prošetat guzicu stradunom, zajedno sa svojim pobočnicima i lizačima šupka....da i Sanader je doš'o. Na stranu to što će dva dana bit blokiran promet, što su sa najprometnije dubrovačke ulice maknuta sva vozila, svi kontejneri, svi poštanski sandučići, zavareni svi šahtovi, što ljude na putu kuda će Dik proć' policija svakodnevno uznemirava, što privatni posjed ne postoji (pitam se kako bi to izveli u americi, gdje je privatni posjed svetinja), jedna stvar je prevršila svaku mjeru. Mada nije to toliko ni neočekivano od ljudi koji dolaze iz koljevke rasizma. Naime u istom hotelu u kojem će gospodin Dik (kako me veseli izgovaranje tog imena) odsjesti, davno su ugovorena dva vjenčanja. Ne tako davno došli su novi uvjeti. Do hotela, koji je prilično izoliran od ostatka grada, neče se moć' autom. Ajde dobro, nije strašno. Svatovi će ulazit na sporedni ulaz. U redu, neće nikome past kruna s glave. Međutim, vrhunac je: među uzvanicima ne smije bit' ni jednog muslimana!?!
Slušaj prijatelju, znamo se od vrtića, sutra se ženim, al jebiga, musliman si pa te ne mogu zvat, more bit da si terorist jebiga, šta ja znam.
Ma u pičku materinu i Amerika i Buš i Čejni i demokracija. Nabijem vam ja tu vašu demokraciju...da, baš na to na što mislite.
Strašno me zanima hoće li predstavnici istog hotela, hotela Palace, da budem precizniji, kod izdavanja računa uzeti u obzir te neke novonastale uvjete. Doduše, nije moj problem. Ja sigurno neću imat svadbu u nekom šminka hotelu sa pet zvjezdica. Ne bi ni da imam para. Ali znam da bi im na takve uvjete rek'o: ''Hvala, doviđenja.'' A u nekoj stvarnoj državi, ne smijuriji poput ove naše, to bi zvučalo: ''Hvala, doviđenja, vidimo se na sudu.''
Toliko od potresenog mene, idem sad negdje na sunce pit kafu...ako kojim slučajem sretnem Dika, ima da mi plati piće.

Sjedim ja sinoć na klupici s balicom, po običaju nešto pametno zborimo, kad....dozuji na stanicu preko puta kovrčavi primjerak plavušice na skuteru, a za njom dva, a po mojoj slobodnoj procjeni, od nedavno punoljetna 'druga plava', sa rotacijom, naravno. Plavušica nema kacigu, jerbo bi joj se sjebala frizura, ali zato ima osmjeh od uha do uha i veeeeeeeelike 'oći' s dekolteom koji nemilice naglašava iste.
Zakoče baje ispred nje, rotacija naravno ostaje upaljena, da svi vide kako su oni nekog progonili.
Sinhronizirano otvaraju vrata i izlaze iz auta, i popravljaju spale im hlače (ako im propadne karijera milicajca, što će se dogodit ako nekog ozbiljnijeg zaustave na način kao dotičnu, uvijek se mogu prebacit na sinhronizirano plivanje) i hodom tipa John Wayne iz najboljih dana, te izrazima lica tipa Steven Segal, sa svojih cca 55kg (sa uniformom i pištoljem) dogegaju se do 'osumljičene'. Milicajac sa mjesta suvozača, stavlja ruke u džepove i kulerski kruži oko djevojke i motora, promatrajući svaki detalj (ne motora) i značajno klimajući glavom...dok onaj drugi, za žvakom koju žvače diskretno poput krave na pašnjaku, i s blokom, prilazi djevojci i.....eee kako mi je tad bilo žao što sam suviše daleko da čujem što je pametno izustio. Kape? Šta će im kape... toliko su gela nablihali po glavi i sad da stave kape i da djevojka sa kovrčavom plavom kosom ne dobije ni priliku uočit njihov trud... Na moju veliku žalost, po običaju sam kasnio na dogovorenu kafu, tako da sam moro poć, a što bi do da mi je imo ko donjet kokice i pivu... Naravno da nisam propusti priliku glasno komentirat, kao, balici na klupama: 'Vidiš, ne trebaju njima kape, šta će im kape kad imaju ovako krasne značke...očemo ih poć pitat broj značke? Nismo...ko će se peglat...kovrčavi primjerak plavušice nije bio baš tako sladak, ali sanjam o trenutku kad će mene zaustavit, po mogučnosti ista dvojica, a ja niđe ne žurim...ufff...kako bi se to oduljilo...
Uglavnom, kažu mi, plavušica prošla bez kazne (nisam ni sumnjo), novopečeni punoljetnici u uniformama se nepropisno okrenuli preko pune linije i pojurili u noć.....
Blago nama uz ovakvo hrvatsko redarstvo....

Vidi, nije ni sedam dana prošlo od prošlog posta, a evo mene...da se čovjek zabrine, jel tako?
I tako, još uvijek potresen nedjeljnim derbijem, o čemu ću ja drugo nego o Hajduku. Evo čitam smjenili Gudelja, doš'o Luka Bonačić. Šta reći? Nije jadan Gudelj kriv. Jes, nekako djeluje premekan, a s ovim razmaženim zvjezdicama, kojima se lopta odbija od noge, ne možeš tako. Zato je Luka možda stvarno pravi izbor, mada ostajem pri tvrdnji da s ovom ekipom ni Capello nebi mogo među prvih šest. A što je najtužnije od svega? Na poluvremenu Žilić govori, igrali smo kontra vjetra pa zato nismo opucali na gol Dinama. I nebi to bilo toliko tužno da se ne vidi da čovjek stvarno jadan vjeruje u to što govori. A moj Gudelju, šta si ti njima naprič'o...treba ljudima pošteno reć: ne znate, u p*č*u m*t*r*n*!
Vidim mnogi se novinari čude transparentu UPRAVA ODLAZI. Ne bi ulazio u to koji su razlozi njihovog iščuđivanja, i koliko 'šuškaju' ti razlozi. Kao, Grgić je vratio neke dugove, nalazi sponzore, drži Hajduka na aparatima, a nije ga on doveo u tu situaciju. Istina, sve je istina, ali koliko je dobra napravio na tom planu, na onom drugom, navijačima bližem, sve je, da 'prostite-zajebo! A nisam ja dovodio razne Žiliće, Dragičeviće, Damjanoviće, Graniće, da dalje ne nabrajam, taman sam marendo, a malo mi se diže želudac na ova imena. Tako, i da se nekim čudom Hajduk financijski oporavi, opet bi ga s ovakvom ekipom i s njihovim ugovorima na leđima, za par godina čekala ista stvar. Toliko se priča o toj velikoj Hajdukovoj omladinskoj školi. Nastranu sad što je to leglo korupcije, što se do prve juniorske ekipe dolazi ako ti je tatica u upravi ili ako koga dobro 'podmažeš', ali ja jednostavno ne mogu prihvatit da i u takvom kadru nema boljeg od jednog Žilića.(oprosti Žile što sam se tebe uhvatio, ali koliko bi možda tebe bolilo da ovo čitaš, toliko, ako ne i puno više, mene boli kad vidim tebe i tebi slične u dresu voljenog kluba)
Dajte mladima šansu! Što znači dovest jednog Gala? Kome ćeš prodat Gala? Za par godina, kad mu istekne ugovor poć će u nekakav Zimbru iz Kišinjeva, i onda ćemo reć plasirali smo igrača vanka. Sramota. Sramota za klub koji je nekad nešto značio u europi. I onda Grgić ima obraza reć da je iza Tita Kirigina naj uspješniji predsjednik Hajduka. Ja bi isto tako, gledajući rezultate u europi, gledajući sadašnje 8. mjesto u 1.HNL(valjda ćemo je igrat i dogodine), gledajući u neizvjesnu, ali vrlo izvjesno crnu, budučnost kluba, rekao da je Grgić najneuspješniji predsjednik Hajduka. Nije bilo sramota bit drugi iza one Croatije koja je po dekretu morala bit prva, a pošteno govoreći imala je i najbolju ekipu, sramota je ovo što se danas događa.
U danima sretnim, u danima grubim, ja ne mogu drugo, nego da ga volim, jer Hajduk je ono, što me čini sretnim, ja ne mogu drugo, nego da ga volim....

Evo mene još jednog devetog...posto sam mjesečnik :)
E sad, nakon ovoliko vremena, što pametno reći? Hmmmmm...evo jedan pametan savjet: Ne crtajte karikature!
I onda kažu pušenje štetno za zdravlje...Nisam još čuo da je zbog pušenja nasto 'vako globalni problem...dobro ajde, bila jednom jedna Monika, ali nisam na toooo mislioooo!!! Čitam i Zombix imo stanovitih problema gleeedeee toga, pa koristim priliku da mu dam svoju punu podršku...Zombix, ako ti bilo što treba, ako ti ikako mogu pomoć, samo....nemoj mene uplitat u to jebem li ti m...iša! o:)
Jebo vladu, jebo politiku, jebo karikature, u nedjelju je DERBI! A šta ćemo satrat one bahate purgere.(ni ja u to ne vjerujem)...al dobro je, osjećaju se pomaci na bolje...nismo izgubili službenu utakmicu ima tamo od početka prosinca prošleeee godine...hehe...Pripreme su kao i svake godine ''bile na visini, atmosfera je odlična i odlično se kupovalo u prijelaznom roku'' (Gal-strašan igrač,evo nekidan su bili u Gradu, igrali s Dubrovnikom(1:3 phahaha), i kad je Gal istrčo na teren..nema ko nije počeo vrištat...od smijeha...buhahaha...Gal, fudbalerke su aut još od kraja 80tih.A bilo bi dobro i nemat zbunjeni izraz lica kad lopta ide prema tebi i onda NE zamahnut ko da kosiš žito i falit je cijelom nogom...ostavlja nekako bolji dojam na publiku kad to izostaviš. Znači drugi put mrki izraz lica...i nemoj uopće ić na loptu,vidjet će ljudi da ne znaš...kad ide prema tebi,ti samo padni na pod i počni se previjat,vrištat i kričat... Cimirotić-vidjet ćemo al nisam optimist... Erceg- Tomo je kralj, al ima i godina da može slobodno glumit kralja u nekoj predstavi...gdje ima kralja...u scenariju...jer bilo bi čudno da ga glumi, a nigdje kralja...nekako se nebi uklapo u tu priču...zapravo bilo bi to ko da Tonči Žilić i Dario Damjanović igraju nogomet, i neko im još plaća za to...hmmmm?!?...a mooooj Hajduče) Al svejedno, idem u nedjelju...lijepo ću popit kafu na rivi, otrovat se hranom u pothodnicima kod pazara, poć na utakmicu, i onda lijepo oko 22.30 sjest u auto i do Grada proklinjat trenutak kad sam odlučio ić...Već vidim...ili najveći poraz Hajduka u povijesti na Poljudu, od purgerskih pički(to ja vama od dragosti),u lepršavoj i atraktivnoj utakmici, ili 0:0 uz 174 prekršaja, 14 žutih i 4 crvena kartona te 7 prekida zbog ubacivanja baklji na teren.
U jebote, ja sam na poslu...valjalo bi nešto i radit,tek toliko da zamažem oći nadređenima,mada se ja držim one Štulićeve(..pijem kaficu na dan barem 20 puta,a efektivno radno vrijeme mi nije ni 5 minuta :) ma niiiiiiijeeeee baaaaaš takoooooo...pijem manje kave:) )...aj'te ljudi čitamo se...Svečano obećajem:do idučeg posta će sigurno proć manje veremena nego do zadnja dva....naime...ovaj mjesec ima 28 dana :)))) ..........

'Bem ti miša, prošlo već mjesec dana od zadnjeg posta.
A što vrijeme leti...kad se ludo zabavljaš ;) A dogodilo se toliko toga
zanimljivog, što u svijetu, što u mom svijetu...mogo sam već bestseller imat.

Al jbga, čini se da sam previše hiperaktivan da bi odvojio po ure, uru da
nešto natipkam. Nema se vremena...al neka, ne žalim se. Ako ti je nešto
prioritet, nać ćeš vremena bez obzira na sve, al meni veći gušt bit u pokretu
nego kisit ispred monitora. Ako i zakisim na netu (i-mejl i kladionica se tu
ne računaju, to je više 'građanska dužnost') onda počnem čitat tuđe blogove
a tu nema kraja, jer ima stvarno zanimljivih (a keve mi, i onih drugih)...
...i đe ču onda nać vremena za još i pisat svoj blog? hmm? jeli? a?

Dobro, sad kad sam opravdo svoju lijenost pred svekolikim čitateljstvom, i
samim sobom, mogu mirne duše poć popit kafu. :)))
Dragi moji...do 9.veljače...;)

PS. Sve najbolje svima u novoj dviiljadeišestoj!!!!!

Zaredao sam sve s nekim ratnim postovima, a nije mi to najomiljenija tema, pa se bacim malo na veselije teme.

Najvažnija (sporedna?) stvar na svijetu.

Večeras je obavljen ždrijeb skupina za predstojeće SP u Njemačkoj. Evo kako su to izvukli Radebe, Milla, Jones, Cruyf, Nakayama, Karembeu, Matthaus i veliki Pele:

A: Njemačka, Ekvador, Poljska, Kostarika

B: Engleska, Paragvaj, Švedska, Trinidad i Tobago

C: Argentina, Obala Bjelokosti, Nizozemska, SiCG

D: Meksiko, Angola, Portugal, Iran

E: Italija, Gana, Češka, SAD

F: Brazil, Australija, HRVATSKA, Japan

G: Francuska, Togo, Švicarska, J.Koreja

H: Španjolska, Tunis, Ukrajina, S.Arabija


Eto, sudbina nas je odnijela u grupu F sa Brazilom, Australijom i Japanom.

Što reći o Brazilu? Svijetski prvaci. Branitelji naslova. Australija? Prvi put nakon 1974 na SP-u. Solidna ekipa, sa velikim magom na klupi, nizozemcem Hiddinkom. Japan? Najjača azijska reprezentacija. Nije laka skupina, ali može se proći.

Sretno VATRENI!

Uhićen je Ante Gotovina. Što reći? U mojim oćima, jedna velika, pozitivna ličnost u Hrvatskoj povijesti. Zločini? Rat je sam po sebi jedan veliki zločin. Dali je Ante Gotovina počeo rat? Dali je Hrvatska počela rat? Dali je u trenutku ''Oluje'' Hrvatska imala neke međunarodno priznate granice, i dali se unutar tih granica odvijala akcija ''Oluja''?

Moram priznat nisam upoznat sa cijelom optužnicom, ali oni dijelovi koje sam vidio, da mi ne dolaze suze, bilo bi mi smiješno. Zapitam se, o kojem ratu oni to govore? Jeli to onaj isti rat u kojem su ginuli ljudi koje sam poznavao, i kojih sad više nema? Jeli to onaj isti rat u kojem smo skupljali kišnicu da bi imali što piti, u kojem smo jeli konzervu na dan, nekad ni to, u kojem se nismo smjeli grijat na drva da ne vide dim pa nas ne gađaju, jer ONI su okolo cijelog grada, a struje nema ne sječamo se od kad? Jeli to onaj isti rat u kojem je poginulo toliko mladih ljudi braneći svoju domovinu...BRANEĆI JE! Jeli to onaj isti rat kroz koji smo odrasli? Jeli to onaj isti rat zbog kojeg smo odrasli prije od svojih vršnjaka iz Španjolske, Italije...Nizozemske...Haaga....odrasli, jer smo morali. Onaj rat u kojem smo, dok su mali Španjolci skupljali sličice nogometaša, mi skupljali gelere, čahure, repove od granata? Jeli o tome ratu oni govore?
Da nebi bilo zabune, meni u ratu nitko iz uže obitelji nije poginuo, i u odnosu na djecu iz Vukovara i mnogih drugih hrvatskih gradova koji su bili pod okupacijom nisam doživio ništa, ali govorim o Dubrovniku, ratu u Dubrovniku, i djetinjstvu u Dubrovniku, jer sam to proživio, to je moje djetinjstvo.

Da se vratim temi. Gledam danas cijeli dan izjave tipa ''Sad trebamo pobiti optužnicu i dokazati nevinost Gotovine'' Smiješno. Dali su naši političari toliko naivni da misle da uopće postoji mogučnost da Haag oslobodi čovjeka kojega je toliko dugo tražio i koji je izabran kao žrtveno janje u izjednjačavanju krivnje, odgovornosti i žrtve sve tri strane u ratu na području Hrvatske i BiH? Ili su jednostavno samo toliki licemjeri...ja bi se kladio na ovo drugo. Sječam se i nekih koji su se vezivali i lancima ''za Gotovinu'' dok nisu došli na vlast, a onda naglo promjenili ''pjesmu''. Bože kolika je kurva ta politika.

No, eto, što je tu je. Ante ide u Haag. Dogodilo bi se to prije ili kasnije. Haški sud. Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Hmmm. Sječam se ja i nekih ratova u Iraku... u Afganistanu... pa u Vijetnamu... Sječam se i neke umjetno stvorene države na mjestu gdje od pamtivjeka žive Palestinci. Ili ratne zločine rade samo oni koji brane svoju domovinu?
Ah, reko bi Edo, ''Care, samo pare...''

Pavo Urban (Dubrovnik, 1. kolovoza 1968. - 6. prosinca 1991.) studirao je nakon završene srednje pomorske škole na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Kratko je vrijeme kao pomorac plovio na brodovima Jadrolinije. Fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi, a kasnije se uključio u rad fotokluba Marin Getaldić u Dubrovniku. Pred rat bavio se umjetničkom fotografijom, izlagao na izložbama i radio kao fotograf na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku.

Početkom je rata u jesen 1991. godine položio prijamni ispit na Akademiji dramske umjetnosti studij Snimanja u Zagrebu. Potom se vraća u Dubrovnik koji je uskoro opkoljen jedinicama JNA i crnogorskim i srpskim napadačkim hordama. Pavo se prijavio kao dragovoljac još u srpnju 1991. U pripremama za obranu grada aktivan je od početka rujna, a 29. rujna je već na položaju u Župi dubrovačkoj (Buići, Makoše, Postranje). Po padu i okupaciji Župe vraća se u Dubrovnik i dokumentira razaranja grada fotografijom i videom. Snima za Slobodnu Dalmaciju i Dubrovački vjesnik, a dokumentira i za Ministarstvo informiranja RH.

Pavo Urban pao je od minobacačke granate nedaleko Orlandova kipa, a na fotografijama koje je pred pogibiju snimao zabilježen je niz mina koje su u njegovoj neposrednoj blizini padale po Stradunu. Snimao je za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik, a s mjesta pogibije snimljena i posljednja snimka Kamena prašina nad Gradom (slika iz prethodnog posta). Posmrtno je izašla fotomonografija Pavo Urban s ciklusom fotografija Rat-art koje je započeo snimati početkom rata, te Pavo Urban - posljednje slike, a priređen je i veći broj izložaba s njegovim predratnim i ratnim fotografijama.

U Dubrovniku je utemeljena Zaklada Pavo Urban za pomoć djeci, Udruženja obitelji branitelja Domovinskog rata.

Za svoj rad primio je više nagrada i to: 3. nagrada za fotografiju na Dubrovačkom salonu II (1989.), Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.), Posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za osobite zasluge na području novinarstva u domovinskom ratu (1993.), Posebno priznanje Akademie der Künste, Berlin (1993.), Fritz-Sanger-Preis, Bundeshaus, Bonn (1993.), Posebno priznanje HDDR Dubrovnik za izuzetne osobne zasluge na području novinarstva u Domovinskom ratu (1993.), Nagrada Laus DDF, Dubrovnik (1995.).

Pavo Urban odlikovan je sljedećim odličjima: Spomenica Domovinskog rata 1991/1992. (1997.), Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom (1996.), Odličje Hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata s pozlaćenim pleterom (1996.), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.).

http://pavourban.pondi.hr/

Evo, prošlo je već četrnaest godina...četrnaest dugih godina od Tog Svetog Nikole. Zanimljivo kako čovjek potisne ružna sječanja. Valjda neki obrambeni mehanizam. danas se "kroz maglu" sjećam tog dana.
Međutim kad vidim slike iz tog vremena, kad se počne razgovarati o tome, počnem se prisjećati dosta bistrije, i prolazi me neka jeza.

Sve mogu osjetit'. Ustajali miris zraka u tamnoj i vlažnoj šupi, sa jednom svijećom, (jer, nismo ih imali puno, a 'ko zna do kad će ovo trajat) tom improviziranom skloništu za ljude iz moje zgrade. Tišinu...stravičnu tišinu u cijelom gradu, u pravilnim razmacima proparanu strahovitim detonacijama...
Sječam se i morbidne igre koju je igralo cijelo sklonište: ''-Gdje je ova pala?'', ''-U Lapad?'', ''-Ne, dalje je, ovo je Stari grad vjerovatno...''
Što su se detonacije približavale, to se od igre polako odustajalo, jedan po jedan, sa sve zabrinutijim izrazima lica. Na kraju bi svi utihnuli, svatko bi naš'o neku točku u koju bi se zagledao i razmišljao...tko zna o čemu...

Više se ne osluškuju detonacije u daljini. Tu su! Granate padaju po našem naselju! Sretni smo kad čujemo fijuk granate, jer znamo da nas je u tom slučaju preletila, da neće u nas.
Nije prestajalo. Počelo je u rano jutro, već je pao mrak,a granate još padaju...tako blizu.
Po naselju su se širile vijesti o poginulima. Mom prvom susjedu je poginula kolegica u ''Muškom đačkom domu'', samo 100-tinjak metara od naše zgrade. Drugi susjed je došao iz Starog grada. Kaže, tamo sve gori. Vidio je raskomadane djelove vatrogasaca po putu, dok je trčao doma svojoj djeci, a nije bio siguran da će doći..nije bio siguran, kad dođe, što će naći...
Poginuo je i brat, moje, u to vrijeme, možda i najbolje prijateljice. Poginuo je na Srđu. Braneći naš grad. Od tada, nikad više nije bila ista. Nisam je odavno vidio, ali kažu, nije dobro...droga.
Poginulo je još puno ljudi. Dosta ih je ranjeno. Kasnije, službeni podatci govore 19 mrtvih, 60 teže ozljeđenih. Grad je tad već bio prilično prazan. Sreća.

Vijesti su se brzo izmjenjivale. Dobili smo informaciju da je Srđ pao. Ali, padne li Srđ, ući će u grad! ONI će ući u grad!!! Nije ni 15 dana prošlo otkad su nam rekli da je pao Vukovar. Nevjerica. Stariji su se dogovarali što će kad uđu. Kad uđu?!? Tada više nije bilo izlaza iz grada. Nije bilo više ni brodova za žene i djecu, koji su išli na kontrolu u Crnu Goru, prije nego bi bili pušteni za Split. Gdje s djecom? ''Imamo nešto oružja, imamo noževe ako ništa, nećemo im dat da nas žive odvedu!'' ''Treba se predat' pa nam neće ništa. Nisu crnogorci k'o četnici'' ''Ovo je JNA, neće oni ubijat' narod, tražit će vojnike samo'' -bilo je svakakvih ideja, razmišljanja i rješenja.
Ja sam u džepu nosio nož na rasklapanje. Prije rata sam ga nosio na ribanje. Sad sam mislio:-''Zaklat' ću nekog bradonju ako uđe u našu šupu'' Očito sam gledo puno akcijskih filmova ko dijete. ;) Eh, Rambo i ekipa. Ali, strašno je što sam ozbiljno razmišljao o tome. O tome, što će bit' ubiju li mi roditelje? Ubit' ću bar jednoga. Ko na filmu. Dijete od 10 godina.

Ubrzo je došla informacija da Srđ nije pao, ljudi su se malo smirili. Polako se i razrijedio broj detonacija vanka. Već duže vrijeme nije padalo blizu. Izašli smo iz šupe. Još je dan? Ne, nije dan. Luka gori! Cijela luka gori! Sve je crveno! Sve je osvijetljeno ko 'u sred bijela dana', samo, nekim bolesnim crvenim svijetlom. Čuju se eksplozije boca plina u luci. I nama je tetka iz Splita poslala bocu plina. Jutros smo trbali poći po nju. Nije se moglo. Rano je počelo. Ni'ko nije vjerovao.
Gledam prestravljena lica svojih susjeda, blijede poglede, u nevjerici, svi šute, gledaju i šute. Večeras se neće spavati. Kao da se spavalo dan ranije. I dan prije njega. I onaj prije....

Dvije granate su pogodile našu zgradu, a još ih je na stotine palo po naselju. Jedna je pala iza zgrade. Samo jedan tanki zid između mjesta gdje je pala, i šupe. Svi smo bili u šupi. Cijela zgrada. Nije eksplodirala. Tek su je ujutro našli. Bilo je toliko blizu. Toliko blizu od kraja. Mi, djeca smo se smijali: -''Jebote, zamisli da je ova pukla!'' Stariji se nisu smijali. Nisu ništa govorili. Opet nisu ništa govorili. No, njihova blijeda lica su puno govorila. Nije gotovo. Ni'ko ne zna što će biti sutra.

Bio sam cijeli rat u Dubrovniku, i to je bio najstrašniji dan. Najstrašniji dan u mom životu. Taj 6. prosinac, 1991. Dan koji nikad ne smijemo zaboraviti.
Oprostiti? Ma dajte!.....