+ELUCIDARIUM+

Kad bi ovi zidovi mogli govoriti, znao bi da je moje tijelo mrtvo, moj um je mrtav...zato sam preplasena...ne mogu se kontrolirati, ljutnja me cini sljepom..ostavljena sam ovdje-sama...da nekog mrzim...kad bi ovi zidovi mogli govoriti...znao bi za moje strahove, za sve one noci kad sam vikala za pomoc...za sve moje pale suze...znao si za demone koji su me lovili nocu, mogao si mi pomoci zadrzati moju vatru...kad bi zidovi mogli govoriti rekli bi: "U redu je, Bog je poslao svog andela da me gleda nocu.." obeshrabrili su me, rekli mi da sam sama....on me gleda odozgo i zasipa svojom ljubavlju...pogledaj zvijezde kako jako svjetle...čaroban mjesec poljubio je nebo...cujem ptice kako slatko pjevaju zori...mirišem rascvjetani cvijet...i jedno mjesto tako duboko...zatvorena sam...tamo ne mogu vidjeti..u mitovima mizerije...sama sam....patim, tako jako patim...ignorirana sam, samo bacena sa strane...usamljena sam, nema ni jednog mjesta, nitko ne vidi moju bol..placem, nadam se da je kraj...sama sam, to nitko ne zna...gubim sve sto vidim..nista ne ostaje..polako odlazi dalje, i ja stojim sama...hoce li se vratiti da popuni moju potrganu dusu?il ce me ostaviti stajati bez daha?sve sto mogu uciniti je cekati....kad bi samo bilo tako lako, prolaziti kroz zivot mirišući ruže...nasa zaljenja su prtljaga,dat cemo im da nas polako odvucu dolje...pobjede su zrake svjetla, koje nas prate cestom prije nego li mrak odluci...nije los nacin biti sama...ocisti moju glavu i fokusira me na moj put..moram biti pripremljena da hodam sama u mraku..