Već si milju puta pokušala započeti novi post zbog svega onoga što moraš reći, zbog osjećaja koje teškom mukom držiš u sebi i koji ti svakog dana predstavljaju sve veći i veći teret.
Ali nikako da se teret raspline i da riječi počnu sipiti.
Nikako da se oslobodiš svojih strahova i da sve kažeš jasno i glasno onako kao što uvijek svima kažeš, gledajući ih u oči, što misliš.
Ali baš si priznanje, kojim bi olakšala svoju dušu, odgodila do daljnjeg.



I iako su svima jasni osjećaji koje nosiš u sebi, smatraš da to nije dovoljno. Dovoljno bi bilo popeti se na vrh litice, raširiti ruke i vriskati, osjećati zamahe vjetra, sklopiti oči i prepustiti se snovima ili … reći…duboko udahnuti i zatim izdahom izbaviti leptiriće koji ti krate dah, a zbog kojih je već neko vrijeme tvoje raspoloženje nepokvarivo i zbog kojih ti najintimnije maštarije kriju samo jedno ime…ime koje počinje s onim istim slovom kojeg oduvijek ponosno nosiš kao madež na jednom dijelu tvoga tijela.



Ali, što zbog strahova iz prošlosti koji nad tobom, zajedno s tobom gmižu, što zbog sumnje u sebe i sve oko sebe, što zbog suza koje ti prijete, ti ne možeš glasno priznati što želiš (iako ti svi kažu da je očito što želiš).
I srce tvoje želi iskočiti iz tebe i dati sebe onome kome se želi dati, ali pitaš se, hoćeš li tada morati sakupljati dijelove svoga srca, hoćeš li morati tragati za njegovim komadićima i slagati ih dio na dio, možeš li ti još jednom ispočetka?
Bi li te udarac previše bolio, bi li ti smrskao snove koje dijeliš samo sa svojim srcem?…bi li ti razorio nade koje su katkad veće, a katkad manje, no uvijek su tu i motiviraju te za dalje?
Gdje bi udarac udario, gdje bi te najviše boljelo? Bi li suze navrle iz tvojih očiju ili bi samo, ne vjerujući, skamenjene čekale u ispraznom pogledu, pogledu koji vidi samo ravno ispred sebe i siječe sve što ga bode poput trnja?
A tvoja svakodnevnica? Bi li se ono što ju je do sada sačinjavalo pretočilo u uspomene? Ne želiš se toga samo sjećati, želiš još bar neko vrijeme živjeti bar u lažnoj nadi…jer i lažna nada je bolja od nikakve…a nikakva nada učinit ćete osobom kakvom ne bi voljela biti, postala bi osoba koja se ne bi voljela…



Stoga kako da kažeš ono što želiš kad vidiš u što se možeš pretvoriti ako pokušaš? A opet kako da ne kažeš ono što želiš kad te srce tvoje moli? A kako ćeš sve to mirno ignorirati kad rukama skrivaš zrcaljenje u očima čim pomisliš da neke stvari nisu onakve kakvima se doimaju? I otkad si i zašto ti tako nesigurna u sebe???? Pored svega onoga što te čini sretnom ne bi trebalo biti mjesta za nesigurnost, ali ima je više nego kad nemaš izvora sreće…

Mislila si napisati jedino sebi razumljiv post, ali napisala si post kojeg će shvatiti svi koji te imalo poznaju… totalno si ogolila svoje misli i stavila ih pod povećalo, ali ne žališ, samo se bojiš reakcija…bojiš se...bojiš se…

Čini mi se k'o da su prošle 3 godine otkad sam posljednji put čitala nečiji post ili zavirila na neki blog, a u biti je samo mjesec dana brzinski proletjelo. Zašto onda ja imam filing da se radi o godinama? Ja sada zaista tražim razlog tome, ali teško je dati samo jedan…stoga ću ih nizati dok god mi padaju na pamet.



1. Jedino raspoloženje koje meni može poslužiti kao inspiracija za izražavanje emocija je tjeskoba. U posljednjih se mjesec dana nisam ni sjećala da ona još uvijek postoji ni da sam ikad bila njezinom žrtvom. Sunce je bilo na mojoj strani ulice. Leptirići su bili u mom želucu, čemu ne pripadaju nužno zasluge muškom spolu, već su bili nastanjeni u meni jednostavno zbog toga što sam znala razlog svakog svog koraka, sve što sam uradila uklopilo se u sliku onoga što sam željela. I iako mi trenutno svira stvar imenom Sadness (zaista dobar mix), moje se raspoloženje nije promijenilo, ali (nadam se) prolaznu tjeskobu ipak osjećam. Naime, ovo je prvi petak popodne u jako mnogo vremena kojeg provodim kod kuće, bez društva, bez frendice s kojom bih pomno analizirala ključne trenutke u proteklom tjednu te isplanirala subotu. Ines, fališ mi!! Tim više ča te boli glava…k'o da i mene boli skupa s tobon!

2. Izlazila sam …dosta. Često nisam vidjela dalje od tih subota koje su postale moja glavna motivacija…tužno…ali ni to se nije promijenilo. Densanje u Magnusu a potom u Kuku i dalje se ne skida se s prvog mjesta moje liste potreba. Ipak, ne bih detaljizirala iako su možda baš neke pojedinosti izravno odgovorne što eto, upadoh u crnu rupu.

3. Jeste li doživjeli ikada katarzu? Oh, ja jesam…taj osjećaj spokoja postignut neposrednog nakon što iz sebe izbacite (doslovno) sav višak, sve što vam smeta, sve što je neizrečeno…trnce i hladnoću (brrr) koji su me pri tom procesu tresli ništa nije uspjelo ublažiti, ali nakon toga sve kreće ispočetka. Vrijednost druge šanse je neprocjenjiva, ali ja sam ipak nehotice postavila cijenu po kojoj sam je prodala.



4. Ostarila sam godinu dana u samo jedan mjesec. Istina, nisam se previše bunila tada protiv starenja, (a nije ni da se sada bunim), ali znam da ću možda već za tri godine poželjeti usporiti godine, vrijeme, prirodne tokove… Obilježavanje godišnjice moga života zapravo je neposredno vezano uz pročišćenje mog duha iz točke br. 3, a što je, da se naslutiti, vezano uz još gornju dvojkicuŕ 2 + 3 + 4= gdje sam bila tako dugo (ne brigajte, nije ovo nikakav složeni algebarski izraz).

5. Razno:
· Muke iz školske klupe (svašta čovjeka može sputavati od pisanja posta).
· A ajde, da ne dužim i srčeko mi se malo trzalo…eto priznah sad…al' toliko o tome

I neču više da pišem…jer ionako od onih koji ovo uopće krenu čitati, malo njih stigne do kraja…

I samo da znate…ono na NIT-u, u srijedu u 6 popodne i četvrtak u 9 i pol ujutro sam stvarno bila ja!