Prošlo je mjesec dana otkad sam posljednji put nešto pisala s ciljem objavljivanja u ovom mom kutku…Mjesec pun obveza, napetosti, promjena, iznenađenja, užitaka, noviteta, previranja…
I mogu se pretvarati i reći da su me isključivo školske dužnosti spriječile u želji da natipkam nekoliko misli koje mi svakodnevno odvlače pažnju, koje me tište, zbog kojih mi treba snaga i dok samo dišem…
Ali iskrenost je jedina praksa koju ja znam…
Iskrena ću biti ako kažem da sam u proteklih mjesec dana učinila nekoliko grešaka koje si nikad ne bih smjela oprostiti, iz kojih bih trebala izvući pouku, ali ja si niti ne zamjeram, ne zamjeram si što su greške počinjene u trenutku nepromišljenosti, ne uzimam si za zlo ni to što sam hladna na njih…
Ne želim opravdavati svoje postupke, ali imam štošta za reći u svoju obranu. I moram to reći sada kada sam postala svjesna svojih osjećaja, sada kad sam se otrijeznila, sada kad više ne maštam…i dok ponovno ne počnem maštati…



Vjerovala sam u nešto što nije nikad postojalo, u čemu nije bilo ni trunke iskrenosti, ali je meni ipak bilo vidljivo.
Živjela sam izvan ovog svijeta, uživala u iluziji koju sam si prisilno stvorila, ali je s nikim nisam željela podijeliti.
Poboljšala sam, po prvi put u životu, mišljenje o sebi, sliku o svojim osobinama, ali ona je sad zamrljana i nejasna.

Te je večeri alkohol kolao mojim žilama, riječi su nezaustavljivo navirale, a svako moje osjetilo budilo potrebu…
Žestina unesena pićem strujala je kroz moje tijelo, lomila svaki trag otpora i na kraju rastrgala moju iluziju u tisuću mjehurića…
Voljela bih kad bih bar malo žalila za njom, pa čak i kad bih suze lila, samo kad bih nešto osjećala.



Pitam se, nekad, gdje sam izgubila svoje osjećaje, gdje ih mogu naći, gdje čame bez svoje vlasnice, tko ih je prisilno oteo, prisvojio si sve ono što nude- ljubav, tugu, strah… Tko plače mojim suzama? Tko na dlanu drži moju sreću? Tko zna moju sudbinu?
Zanima me u kojem sam to trenutku toliko otupila, toliko da me vlastita nesreća ne dira, ne tišti, a pogreške ne izazivaju kajanje…ne osjećam potrebu da popravim neke svoje postupke…da izmijenim neke riječi…ne želim mijenjati svoju prošlost i ne želim zbog toga upirati prstom u sebe…
Postoji li netko zbog kog ću moći iskreno zaplakati, zbog koga ću pored topline osjećati i brigu, s kim ću osim potrebe osjećati i sebe, tko neće u meni buditi samo strast, već i ljubav, s kim ću moći razgovarati, a ne samo smijati se…

No, iako hladna, ledena nisam i topli dodir naći će put do mog srca, osjećajna riječ probudit će moje emocije, duboki pogled izazvat će moju dušu. Ima jedna osoba u mojoj blizini kojoj, iz sjene, to svakim danom sve više uspijeva…